Auris

Tamo gdje vjetar prkosi
Divljoj rijeci,
Tamo gdje noć
Zamjenjuje dan,
Tamo gdje se
Rađa naša bajka,
Tamo gdje je daleka zemlja
I dalje od toga,
Tamo me povedi.

Tamo gdje slapovi
Pjevaju hridima,
Tamo gdje boje
Same stvaraju sliku,
Tamo gdje mirisi
Mogu razgovarati,
Tamo gdje se
Osjećaji gledaju u oči
I dalje od toga,
Tamo me povedi.

Tamo gdje je
Ono drvo s tisuću želja,
Tamo gdje nas nada
Drži za ruku,
Tamo gdje se zvuk
Pretvara u najfiniju melodiju,
Tamo gdje ljubav
Postaje čarolijom,
I dalje od toga,
Tamo me povedi.

Hvala ti za jučer i za sutra i danas,
Zaista ti hvala što mi uljepšavaš život,
Sve je lakše kad si pored mene, sve je lakše
Kad smo zajedno.

I da znaš, nisam te htjela pustiti,
Željela sam da ti trenuci s tobom potraju što duže,
Željela sam zauvijek biti u tvom zagrljaju, baš kao nekada.

Tvoj osmijeh mi znači više nego išta,
Nema tog bogatstva na svijetu koje bi moglo zamijeniti
Ono što vidim na tvome licu, i da, kad pogledam oko sebe,
Sve mi bljeska pred očima, zaljubljenost ili ne? Štogod…
Lijepo mi je.

Kao ona prava, nevina, neiskvarena ljubav,
Ljubav dvoje djece koja nisu odrasla niti to žele,
Žele zauvijek ostati djeca ispunjena svojim neznanjem
O tome kako je okrutan ovaj svijet gledan kroz oči drugih ljudi,
Sva sreća, pa ti i ja nismo ti ljudi i ne smijemo si dozvoliti da ikad i postanemo.

A koliko sam ti samo puta htjela reći «ljubavi», koliko sam puta htjela reći «volim te»,
No uvijek me nešto zakoči, misli me povedu negdje drugdje, vrate me u sadašnjost, a toliko,
Toliko želim živjeti naše snove, dopusti mi to, pjevaj mi našu pjesmu….

Varaju se svi, svi oni koji misle da je prošlost negdje iza nas,
Da nam je ostala samo blijeda uspomena zapaljena prvim suncem sadašnjosti,
E kad bi samo znali koliko se varaju, koliko je njihov um mali, koliko su njihovi
Vidici neprošireni, koje su si granice postavili, e kad bi znali.

Opet želim čuti one riječi, sjećaš se?
One dobre stare poznate riječi «Volim te do neba, do zadnje galaksije»….
Do zadnje galaksije….E kako su se oni prevarili što nikada nisu sanjali, što uopće
Nisu spoznali zadnju galaksiju i njene velike ljubavi…..

Dobila sam zadatak od blogerice Zone Z. da napišem priču od ovih riječi: ljubav, laž, loto, čavao, let, 15.000 eura, grudnjak, noga, leptir, bronhitis. S tim da sam danas još i na poslu bila (iako ne radim vikendom), nadam se da će vam se pričica svidjeti, napisana je u kratkom roku, ali eto, ide ovako:

Brunu sam upoznala prije 4 godine na nekom tulumu kod moje frendice. Odmah sam vidjela „ono nešto“ u njegovim očima. Nakon nekoliko sati čavrljanja i čistog upoznavanja razmjenili smo i brojeve mobitela (to su one male spravice što vibriraju i još štošta). Tako je i sve počelo. Večerice, izlasci, kino, šetnje i jednog dana je skupio hrabrosti da me pita da se preselim kod njega. Pristala sam naravno. Imao je zaista prekrasan stan, malo veći od mog i na dobroj lokaciji. Oboje smo bili presretni, zaljubljeni, mislila sam da bolje ne bi moglo biti niti u nekoj romantičnoj komediji. Ljubav nam je rasla svakim danom sve više.
Da stvar bude još veća Bruno je sav happy neki dan došao s posla i rekao da je dobio na lotu 15.000 eura. Lijepo smo to proslavili. Otišli smo na vikend u toplice; sauna, masaža, brćkanje u jaccuziju, šampanjac, jagode....Jednom rječju savršenstvo.I zove mene jučer frendica da se nađemo na kavi u našem najomiljenijem kafiću. Dolazi ona, sva izvan sebe i govori mi kako je Brunu vidjela s nekom ženskom kako izlazi iz restorana i ljubi ju. Nisam mogla vjerovati, sve mi je palo u vodu. Kad sam došla kući, on je već bio tamo, no nisam mu htjela ništa o tome reći. Samo je rekao da večeras u jednom hotelu ima neku prezentaciju i da ne zna kada će se vratiti. Meni je to sve bilo mutno i odlučila sam pratiti ga.
Dođem do hotela, na recepciji nemaju pojma o nikakvoj prezentaciji niti išta slično,ali gle čuda, uzeo je sobu na svoje ime (luđak, mogao je barem na neko drugo ime). Četvrti kat, staje lift, soba broj 207. Približavam se, knedla mi u grlu, znoj me oblio. Ispred sobe, crveni grudnjak. Već mi je sve bilo jasno. Pokucam ja, i naravno, kao u filmovima, izustim: „Posluga u sobu.“...Otvara Bruno vrata, polugol, prekriven crnom svilenom plahtom, samo na onom djelu (da sakrije svoju malu sramotu), a ona „obješena“ njemu oko vrata. Okrenula sam se i počela trčati, on krene za mnom, počne me dozivati...Sakrijem se iza ugla, negdje pored lifta i podmjestim mu nogu. Kako se samo razbio, he he. Jedino što sam mu rekla, glasilo je ovako: „Evo ti sad leptiru moj, slobodan let“....Pridigao se, nastavio dalje za mnom, izašao van iz hotela i nagazio na neki čavao što je stajao na cesti. Barem će me njegova noga zapamtiti. I smijala sam se i plakala.....
Sjednem u taksi nakon cijelog tog scenarija, pokupim stvari iz njegovog stana i odem zauvijek od njega. Shvatila sam da je ljubav s njim bila jedna velika laž. Nekoliko dana plakanja, gledanja starih fotki, opijana s frendicama, tone čokolade i sladoleda i adio Bruno. Samo što sam još i bronhitis dobila, pa sam išla posjetiti svoju liječnicu. Ali ona je bila na godišnjem, mijenjao ju je neki mladi liječnik....

I danas sam s tim liječnikom, imamo dvoje prekrasne djece.....

(P.S. Zona Z. nadam se da će ti se svidjeti i da ću dobiti prolaznu ocijenu) :-)

Šapućeš mi tiho,
Da ljudi ne čuju,
Da ne taknu sat,
Jer stoji svaka kazaljka,
Za nas,
Da ne probudimo
San,
Tiho: VOLIM TE.
Pozvali smo i anđele,
Stvoriše krug oko nas,
Zaštitiše nas krilima,
Bijelim,
Bijelim od svetosti ljubavi,
Tiho: VOLIM TE.
Sve nemire ugasio si,
Sve želje pretočio u javu,
U hip ovaj što darova nam nebo,
Nek mi duša uvijek tu pleše,
I s tobom i anđelima,
Tiho, najtiše: VOLIM TE,
Tiho: HVALA TI......

Tu sam zbog tebe,
Da zajedno dotičemo
I nebo
I zvijezde,
Da spavamo na oblacima ljubavi,
Pjevamo naše pjesme,
Smijehom rastjerujemo ono
Što ne želimo da nam odnese sreću.
Oči tvoje,
Su moje ogledalo,
Sjajim se u njima,
Prija mi to,
Okupaj me tim zlatom,
Obavij me rukama,
Drži me uza se,
Zauvijek
I dalje od toga.
Ne poznajem granice,
Također ni moje srce ni moj um,
Sjedinili su se,
Kao ti i ja,
Jedno smo,
Dok spavamo na oblacima ljubavi....

Jednom sam negdje pročitala jednu rečenicu, koja je ovako glasila: „U osmijehu je tajna tvoje ljepote“. I danas sam se iste sjetila. Osmjeh mijenja svakog čovjeka, oplemenjuje ga, čini ga božanskim. Samo što u današnje vrijeme kao da su se ljudi zaboravili smijati....Jeste li promatrali malo ljude na ulici, svi negdje žure, trče na bus, tramvaj, ne znaju ni sami više gdje idu, a pritom su im lica toliko turobna. To je zato što su se zaboravili smijati, ne znaju kako to činiti. Baš je to žalosno. Dok s druge strane, ako promatramo djecu, ona se stalno smiju, a odrasli su odavno zaboravili to dijete u sebi, ostavili su ga negdje na putu između ručka i posla i trčanja za busom. Svatko od nas se treba okrenuti sebi i to davno zaboravljeno dijete ili barem djelić njega ponijeti sa sobom dalje kroz život. Bit će više smijeha, lica će nam djelovati čarobno.....
Lomi nas katkad život, sve mi je jasno, takvo je vrijeme, ali osmijeh uvijek možemo i „isprovocirati“ i navući ga na lice, neka on postane naša svakidašnja garderoba. Neka vam u ormaru na svakoj vješalici visi po jedan osmijeh i ujutro ga nikako ne zaboravite odjenuti na lice.
Ne samo da osimijehom pomažete sebi, nego i drugima. Niste možda niti svjesni, kao ni ja sama, da osmijeh ima neograničen rok trajanja, da ima toliko djelotvoran učinak na sve ljude, pa i na vas same. Ako vam je nekada zaista teško i ne možete si izmamiti osmijeh na lice, zatovrite oči na tren, sjetite se neke smiješne situacije iz prošlosti (tog uvijek ima) i vidjet ćete da će se pojaviti.
Savjetujem vam da danas što god radili i gdje se god nalazili izdvojite samo jednu minutu i posvetite ju osmijehu. Ako vas netko pogleda na ulici ili u trgovini, bilo gdje, nasmiješite se i poklonite svoj osmijeh i drugima. Vidjet ćete, sve će postati ljepše.
Uostalom, znate i sami koliko je djelotvoran osmijeh i koliko je zdrav....Smanjuje bore, vježba mišiće lica, djeluje relaksirajuće, a time i oslobađa od stresa.....
Stoga, smijte se danas i sutra i uvijek......

Korak po korak,
Prelazim preko mosta,
Nova zora
U daljini,
Sapatom budi sve uspavano,
Dišem s njom,
Riječi bi van poletjele,
Ali nije sad za njih tren,
Slobodna koračam,
Korak po korak,
S novom idejom u očima,
I vjetar koji mi miluje lice,
Odnosi u beskraj sve tragove,
Tragove zabrinutosti,
Korak po korak,
Tišina je prijatelj moj,
Samoća najbolji saveznik,
Mirno, ne osvrćući se,
Koračam,
Korak po korak.
Daljine iščekuju moj dolazak,
Nove staze moj hod,
nove rijeke da u
njih položim svoje dlanove,
korak po korak......

Zaboravimo ono bajkovito aristokratsko vrijeme, vrijeme prelijepih haljina, kišobrana, bijelog tena, poezije....Vratimo se u sadašnjost, jer ipak tako i treba živjeti. Amalia je jučer bila u pravoj akciji....Možda bi joj neki i zamjerili, ali osoba je koja u trenutku reagira i trudi se živjeti punim plućima. Pojavio se netko novi u njezinom životu. Viđaju se u protekla dva tjedna skoro svakog dana. Imaju pregrš zajedničkih tema, nije im dosadno. Da ne zaboravim, njegovo ime je Danny. Jučer su izašli zajedno u kasnovečernju šetnju, koja se kasnije pretvorila u mnoštvo nježnih poljubaca, dodira i sve je to pridonijelo tom sjaju u njezinim očima. Osjećala se kao da lebdi na nekom od obačića i ni ne poželjevši spustiti se. I u njemu su procvjetale neke emocije (možda i utjecaj proljeća...). I sam je rekao da nije vjerovao da mu se netko može tako brzo pojaviti u životu i uništiti cijelo drvo filozofije koji je sagradio. Jer kao svaki muškarac, očekivao je prvo sex (pozdrav Freudu) da bi na račun toga mogao procijniti kompatibilnost, a ona je preferirala neko dublje upoznavanje, morao je pristati....Prepustio se toj njezinoj igri. Čak je rekao da bi bio spreman zavoljeti kod nje sve one stvari u kojima se ne slažu i da bi mu to baš bilo privlačno (kako slatko). Samo njih dvoje su nekako zaključali svoje emocije odavno, pa kad su ih jučer preplavile te pojave, koje ljudi nazivaju emocijama, nisu znali što bi s toliko količinom te energije. Opijala ih je....Kad su odlučili rastati se za večeras (iako nisu htjeli da ta večer završi) Amalii dolazi sms, ovakvog sadržaja: „Jesi vani?“...Pogađate tko je??? Ha? Bio je to Anthony. Danny odlazi kući onako opijen od svega lijepoga, a Amalia se naravno javi Anthonyu. Nije mogla odoljeti. Ne zamjerate joj valjda?
I tako Anthony i Amalia u sadašnjem vremenu, a otkako su bili prvi puta zajedno prošlo je 9 godina. On kao što znate ima ženu i dijete (morala sam to opet napomenuti). Odvezli su se njegovim automobilom daleko od znatiželjnika, a i bili su osuđeni na skrivanje, ne bi li ih netko vidio zajedno, jer oboje znaju puno ljudi. Prošlost se ponavlja u vidu poljupca, slatkog, mekog, samo drugačijeg jer se ipak događa sada. Isprepletenih nogu, priljubljenih usana, satima su ležali jedno pored drugog na zadnjem sjedištu auta. I koja „slučajnost“ s prošlim vremenom, na mjestu gdje je parkirao auto, pojavilo se novo drvo, nije ono isto kao u vrijeme aristokracije. Ovo je puno ljepše, nježno roskastobijele boje, rašireno i otvoreno za nove snove. Nisu mogli odvojiti usne jedno od drugog, čak su počeli pričati o tome koliko su bili zajedno, a nisu vodili ljubav. Auto im se nije učinio prikladnim mjestom za prvi put (njihov prvi put), jer su duboko u sebi znali da to mora biti nešto osobito. Tijela im jednostavno u idućem susretu neće dozvoliti da se ne priljube, baš kao i usne. Dovezao ju je kući, ona je s njegovim mirisom na vratu otišla sama u krevet, a on je došao kući i legao pored žene. Eh, da, rekao joj je da ju voli na neki poseban način.
Prije no što je utonula u san, razmišljala je o svemu, koliko joj je bilo lijepo i s Dannyem i s Anthonyem, a jedna misao joj nije dala mira- treba li voditi ljubav s Anthonyem.....ili Dannyem? Ili obojicom???

Imala je dugu smeđu kosu, boje nekog najljepšeg kestena, uvojci su joj padali preko ramena, a njezinim zelenim očima malo tko je mogao odoljeti. U to vrijeme, sve je bilo nekako bajkovito. Pošto je bila iz imućne obitelji, uvijek je imala najljepše haljine, koje su samo još više naglašavale njezinu ljepotu. Uz to, iako vrlo mlada i bez nekog velikog životnog iskustva, bila je osoba koja je imala razumijevanja za sve. Nedaleko od dvora u kojem je živjela, protezao se jedan vijugavi puteljčić koji je vodio do malog jezerca. Tamo je odlazila skoro svakog dana i to uvijek s nekom knjigom u ruci. Kako to biješe u ono vrijeme, blistavo bijeli ten morala je dobro čuvati, posebice od sunca, tako da bez svog bež kišobrančića nije mogla nigdje krenuti. Kišobran joj i nije predstavljao toliko problem, koliko nije voljela grozne steznike. Svakoga jutra su joj predstavljali muku dok joj ih je majka vješto i brzopleto vezala da stane u novu haljinu od ružičaste svile. Ah, da ne zaboravim, zvala se Amalia... Zaista je voljela čitati poeziju, tako ju je ispunjavala na jedan samo njoj znan način. Sate i sate je provodila u prirodi pored jezera, okružena predivnim livadama okupanim cvijećem. Katkada je znala izuti svoje cipele i trčati tim prostranstvima. Zaista, imala je sve, ali je čeznula za ljubavlju. Iako njezina ljepota ne prolazi nigdje nezapaženo, kad god bi prošla pored nekog mladića, svaki bi zastao na trenutak, kao opijen, skinuo svoj šešir i ljubazno je pozdravio, ona je željela samo jednog, baš njega – Anthonya. Čula je prije par dana da se ponovno vratio u grad sa školovanja, ali ga još nije uspjela vidjeti.
Jednog dana uputila se istim puteljkom prema jezeru, veselo je pjevušila neku pjesmicu. Približavajući se svom omiljenom mjestu ugledala je nekog muškarca, koji je sjedio na velikom kamenu porez jezera. Iz daljine nije mogla razaznati tko je, ali kad se približila shvatila je da je to Anthony. Pošto se znaju od malih nogu, pozdravili su se i satima i satima su pričali o svemu. O svim željama, snovima, ljubavima….Toliko ga je sramežljivo gledala, ali svjesna je da mu ne može odoljeti, također niti on nije bio ravnodušan. Vrijeme je prolazilo, već je i mjesec zamijenio sunce. Zvijezde su se ogledale u jezercu, ptičice su veselo cvrkutale. Anthony joj se skroz približio i poljubio je. Nježno, neodoljivo, o kako je htjela da taj poljubac nikada ne prestane. Otpratio ju je kući i dogovorili su se da će se sutra naći na istom mjestu. Prolazili su tako mjeseci i godine. Ljubav je postaja sve snažnije, prava prva ljubav, ona nevina, razigrana, ona za koju svatko od nas smatra da se ni ne smije završiti.
No, jednom prilikom nije se pojavio na njihovom mjestu, nije ga bilo nekoliko dana. Amalia nije znala što da radi, dolazila je svaki dan na jezero, voljela je sjediti ispod drveta gdje ju je prvi put poljubio. Neprestano je o njemu razmišljala, prisjećajući se svega što su zajedno proživjeli. Što je samo jedan dodir njegov znao njenom srcu napraviti, takvu lavinu strasti, emocija, jedva se suzdržavala. Nikada nije vodila ljubav s njim, jer smatrala je da su još djeca i da bi to možda samo pokvarilo ovo što su imali. Proplakala je tako cijeli dan, suza je suzu stizala, osjećala je da nešto nije u redu.

Nakon nekog vremena čula je da njihovim mjestašcem kruže priče da se on ženi za Saniu, da je ona ostala trudna. Navodno, Sania je bila ludo zaljubljena u njega i jednom prilikom dok je Anthony sa svojim prijateljima bio na nekom slavlju, tamo je bila i ona. Vrebala ga je cijelu večer, previše je i popio, pa se upustio s njom u neki razgovor, misleći neobavezan. Ali ona je to davno u svojoj glavi isplanirala. Uspjela ga je nagovoriti da odu negdje zajedno, kao svaki muškarac, nije mogao, a da ne iskoristi priliku i ne spava s njom.
Kad je to čula, Amalia nije mogla vjerovati, cijeli svijet joj se srušio, a ni Anthony nije bio ravnodušan prema svemu. No, morao je svoju dužnost izvršiti, htio je da njegovo dijete ima i oca i majku. Ali je i dalje u njegovom srcu carevala Amalia i svaka pomisao na nju, vraćala ga je u tu divnu ljubavnu priču.
Znali su se nekoliko puta sresti, popričati o svemu, iako su se morali skrivati jer je on bio oženjen. Uvijek su se vraćali na ono jezero. Jedne večeri sjedili su jedno pored drugog, on ju je upitao: „Da li me voliš?“, ona odgovori: „Naravno da te volim i uvijek ću te voljeti, ti si moja prva ljubav i što god napravio mislim da ne može biti toliko ružno da bi izbrisalo sve ono dobro što nam se dogodilo?“ on reče „I ja tebe volim“ i čvrsto ju je zagrlio, kao da je ne želi pustiti. Poljubio ju je baš kao i prvi puta s toliko žari i osjećaja, čak i na istom mjestu, samo što ovaj put nije bilo mjeseca, zvijezda, kiša je padala, kao da je i nebo plakalo nad sudbinama njihovim.
Njemu se rodio sin, bio je presretan, ona je još uvijek sama…….

Lijepi i sunčani dani izvukli su ljude na ulice. Terase lokalnih kafića, konačno su bile pune, pa sam i ja s frendicom odlučila otići na kavicu. Jedva smo i našle mjesto, završile negdje u sredini, pomislim-super, nećemo čuti jedna drugu od ljudi oko nas, a i od glazbe. I dok smo mi vodile neki razgovor o proljetnoj kolekciji novih krpica, o bojama, što je in, a što out, cure koje su sjedile do nas, imale su malo ozbiljniju i zanimljiviju temu, tako da nisam mogla da ne čujem…..
Ovako je otprilike tekao taj razgovor, koliko sam mogla načuti.

X: Grozno se osjećam, ne znam što da radim, glava mi je puna svega….
Y: Zbilja nezgodna situacija, bit ću uz tebe, što god bude trebalo, ali ne mogu ni sama vjerovati da je taj stari idiot mogao to napraviti.
X: Eh, draga, ali taj stari idiot je moj šef, što misliš kako mi je bilo, sjedne pored mene, dira me po ruci, pa pređe i na nogu….U početku sam mislila da je sve neka šala ili slučajnost, pa ipak ima troje djece i ženu, a najstarija kći je mojih godina. Nisam htjela prihvatiti istinu, ali danas sam pukla, posavjetovala se s par ljudi na poslu i došlo je do toga da mi je rekao „Oprosti, neće se ponoviti“. Ipak, nije on neki privatnik, da je, skucala bi ga šakom koliko sam bila ljuta, ali ako se slučajno ponovi onda ću mu napraviti frku da će me zapamtiti za cijeli život…

Ma sjećaš se one smeđe s V izrezom, ima neke cvjetiće na sebi??? Slušaš li ti mene uopće? – obrati mi se frendica. Ha? Slušam te, da. A u glavi razmišljam o tome što sam upravo čula, tj. upijala sam tuđi razgovor, iako je to nepristojno, ali tema je bila takva da jednostavno nisam mogla odoljeti. Grozno, kratka ispovijest žrtve mobbinga. To se može dogoditi svakoj od nas. Kako su grozni ti ljudi koji iskorištavaju svoj položaj, vode više života odjednom….Kod kuće sve divno, a na poslu – budi se perverzna životinja. Ne znam samo da li se takve osobe stave u suprotnu situaciju, što da se to dogodi njihovoj djeci??? Ili uopće ne razmišljaju o tome, tj. ne razmišljaju glavom, nego onom stvari…..

Ne postavljajući vlastite granice, te hodajući intuitivnim notama,
dosežemo u samo žarište riječi „biti“, ostvarujući tako ideje o „jesam“…..

I tako, krenem ja na još jedno upoznavanje. Uskočila sam u nove krpice i baš sam taj dan posjetila frizera. Dođem malo ranije, sjednem na klupicu, pripalim cigaretu, ubrzo i on dolazi. Šetamo obalom naše rijeke, slagali smo temu na temu, razgovor je tekao ugodno. Konačno netko s kime se može razgovarati. Sjeli smo na klupicu, pa počeli pretresati djetinjstvo, a one „prljave čarape“ smo vješto skrivali u ladicu. I nakon tog putovanja po djetinjstvu usudim se pitati „I što te još zanima?“, a on će smjelo „Zanima me kako se ljubiš“… Ajd, pristanem ja i na poljubac, koji nije bio toliko loš. Nastavio me gledati svojim krupnim očima, ne trepnuvši, ali nisam se vidjela u njegovim očima….Tada je uslijedio niz pitanja. Analni seks? Oralni seks? Kao u policiji, osjećala sam se da sam privedena zbog nekog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. FUJJJJ! Pao mi je u očima skroz, pogriješih još jednom, ali dobro, trebao mi je samo jedan sad da ga skužim. Nastavim ja s pitanjima….On će…Viđam se katkad s jednom curom, ali imala je vezu s profesorom od 42 godine, ujedno je i biseksualka, što me ne smeta (naravno)….Hej, mogu svršiti 7-8 puta u jednoj večeri. Ah, muški ego. To je meni sve bilo grozno, nije da sam cijepljena protiv romantike, ali naravno da i ona katkad treba, a ovo, previše svega, pomislih da sam konzervativna i to previše. Nakon ne znam ni ja koje pripaljene cigarete, prešli smo na Nietzchea i pretresli još nekoliko takvih sličnih tom „velikom umu“…Konačno, krenusmo i kući. Idući dan stižu putem sms-a stihovi pjesme Santa Maria della Salute, htio se naći samnom, a ja vješto petljam po pretincu „glupih izgovora“ i tako cijeli vikend. Lijepa je poezija, oplemenjuje čovjeka, ali u suštini, cure – ne padajte na lijepe riječi, kopajte duboko ispod površine. Takve smo mi žene, valjda zato uvijek i nosimo rašpice i pincete sa sobom…..

Osjećam čaroliju u svakom spomenu tvoga imena,
U svakom prisjećanju na zajedničke događaje,
Baš bih voljela živjeti taj film, film nikada ne ispričane ljubavi…

Ljubavi, sjećaš li se nježnosti one koja nas je tolikom žestinom
Znala probuditi, ali ne da budemo probuđeni u javi, nego probuđeni
U snu….

Voljela bi i znati što je to još u tebi što me tako inspirira,
Što mi budi sva čula, ali obožavam i tu tvoju zagonetnost,
Nedokučivost, tajanstvenost…

Voljela bi također i stihove ove dovršiti, nekada,
Voljela bi da i ovaj papir osjeti ono što ja osjećam,
Voljela bi opet, baš kao nekada, rasprsnuti se u naručju tvom,
Dok mi nježno prolaziš rukom kroz kosu,
Dok se gledamo u oči, a trepavice nam se dodiruju,
Sve polažem nadi, sve prepuštam srcu, ono nek odabere umjesto mene,
Ono nek te dovede k meni, vjerujem mu,
Ono će mi i dozvoliti da dovršim stihove ove.

Stihove, nikada ne ispričane ljubavi…..

Ne želim zaboraviti sjaj u tvojim očima,
Dok mi obrazi lagano dodiruju tvoje rame,
A pogled mi luta, visoko, visoko među
Zvijezde, baš te zvijezde koje su tu zbog
Nas,
U toj noći……

Možda, ah možda i nije ovo vrijeme za nas,
Možda nije to ono pravo vrijeme, ono koje smo zaslužili,
Ono koje smo trebali imati,
Ali dobili smo trenutke, te trenutke koje smo ukrali,
U toj noći…..

Katkad u meni javi se sumnja, sumnja u tvoje riječi,
U moje riječi, neshvatljivim mi se čini ono što
Nas je nekada obilježavalo, što je od nas stvaralo cjelinu,
I poželim vratiti to vrijeme, ili možda čak zadržati to vrijeme
Sada, ah, kad bi tu moć imala zaustaviti sve minute i sate, i sve
Godine, sve te godine koje su prošle,
U toj noći…….

Uvijek ću znati da si pokraj mene, koliko god daleko bio,
Zavući ću svoju hladnu ruku na tvoje toplo rame, i znat ću da si
Pored mene, baš kao U TOJ NOĆI!!!!

Naši snovi nestaju u prašini zvjezdane noći,
Miris vjetar odnosi tragom beskraja,
Završava svaki dodir, dok nam se pogledi susreću
U novoj noći, u noći gdje prestaje svaka stvarnost,
U noći gdje nestaje zabluda, a rađa se misao prisutnosti,
Misao jedinstva, misao čežnje…..

Nalazim se u očima tvojim, dok na satu ponoć odzvanja,
Želim ti pamtiti pogled, svaku tvoju riječ želim upiti, tvoj dodir
Želim osjetiti….Uvijek

O vječnost kad bi htjela ove trenutke darovati nam,
Čuvala bi ih samo za tebe i sebe, za nas….Za našu
Sreću, za novi dan, novi dodir i poljubac.

I kada vrijeme ustraje izbrisati tragove naše,
Ne bih mu to dozvolila, nikada, vjeruj mi,
Ne bi čak nikome niti govorila o toj bujici sreće
Što smo je stvorili, zaista ne bi govorila, ali ne
Zbog toga što nam je vrijeme učinilo, nego zbog straha
Da govoreći drugima ne uništim taj naš svijet…..

Jer taj svijet će uvijek biti tu za nas, taj svijet ne poznaje vrijeme,
On pamti samo dah moj što se spaja sa tvojim usnama, te poglede što
Će se uvijek prepoznati…..

Kao potpuni stranci hodamo gradom,
Zastaneš i pogledaš me, da li sam to „ja“???
Ni sama ne znam tko se prikrada, tko si ti,
Riječ uz riječ, slažem se s tobom,
Molim nebo da me okupa čistoćom,
Da koljena mi nepokleknu,
Da sebe ne izgubim,
Moj um,
Moje tijelo,
Vrijeme je moj saveznik, sklopismo pakt davnih dana,
Još dok se nisi ni pitao tko sam ja,
Kažeš „pametna si ti“,
Ali ti nisi taj čovjek iz čijih usta to želim čuti,
Oh, još jedna graška,
Kriva procjena moja, kako?
Kako opet da pogriješim tako,
A mislila sam uvijek da znam procijeniti čovjeka….
Čeznem uvijek za nedostižnim, ili dostižnim ali još dalekim,
Možda će se vrijeme smilovati nadamnom i pomaknuti te
Svoje granice,
Nebo najbolje zna,
Gdje sam ja, gdje je moj mjesec,
Gdje je sunce da me mazi toplinom,
Gdje je onaj koji može hodati samnom kroz smijeh,
Gdje je onaj kojeg će moj grad i moja rijeka prepoznati,
Prije nego moja glava smisli svoj plan, prije,
Prije nego ga i moje oči ugledaju….

Sanjah o pogledu tom, o rukama njegovim,
O usnama kako moje ljube i to nježno, najnježnije,
O nama, negdje malo dalje od ljudi, ali ne baš
Tako daleko…..

Sanjah dodire i zagrljaje, tihe zvukove gitare,
Nas, okupane mjesečevom svjetlošću i od strasti ohlađene blagim povjetarcem,
Sanjah…..

Oh, moj ženski um, tako je nekad težak,
Poput najvećih umova konstruira sve i to do sitnih detalja,
Ah sanjah…..

I sanjah i dalje, sve se potpuno posložilo kako je svemir htio,
Želje se počeše ispunjavati brzo, iznenadih se,
Više nisam morala sanjati, imala sam pored sebe taj san.

Divno, pomislih, konačno nas dvoje, jedno pored drugog,
Tu smo, htjela sam se uštipnuti da ipak provjerim da li sanjam (opet taj ženski um),
No ipak se prepustih toj javi potpomognutoj željama.

Opustih se i nema ništa bolje, neka živi san ova mala (kao da je netko rekao),
Evo joj komadići, nek uživa, dat ćemo joj pola sata, toliko je sada zaslužila,
I tako i bi, pokupih te mrvice što sam dobila, pripremih se na borbu s „brutalnom“ istinom,
Koja je bila tako okrutna, počela me gađati svojim strelicama, prodirajući tako u svaku
Moju novu misao koja se rađala…

Čak mi i miris moje rijeke tada postade gorak,
Pobjeći sam htjela, oprati sve to sa sebe, maknuti i taj san,
A tek ostvarenje sna, to sam htjela uništiti, htjela sam biti još
Brutalnija od te istine….

No, hvala toj istini i tom snu i želji i ostvarenju, hvala svemu,
Jer da nije ni te ljepote ni te brutalnosti, niti želje ni okrutnosti,
Ni stihove se ovi širili tada ne bi….

Sjetih se…..

Sanjah, ah sanjah…..