Auris

Nakon nekoliko propalih veza i vezica, opet sam solo. Ne žalim zbog toga, ali kad se malo osvrnem na živote nekih svojih poznanika i kad gledam te „zaljubljene“ parove kako šetaju gradom, ljube se, drže se za ručice, malo me ta samoća ipak pritisne, ali ne dam se ja noj previše u ruke. Čak mi i prija na neki samo meni znan način. Pošto živim u maloj i mogu slobodno reći dosta konzervativnoj sredini, a uz činjenicu da poznajem dosta ljudi, kako iz srednje škole, tako iz grada i kad sretnem nekoga od njih, sve su to priče iste. U vezi sam, imam curu, imam dečka, imam muža, ženu, dijete. I onda kad me pitaju kako kod tebe ljubav?- vjerujte, ni sama više ne znam što bi odgovorila. Dosta mojih poznanika je vrlo rano upalo u brak, što zbog nepromišljenosti i mladalačke zaluđenosti, što zbog djece (to nikako ne razumijem). I dobar dio njih se već uspio i razvesti, ali tako je to, što ti misliš da sa 18 možeš biti odgovorna osoba, naći posao, uzdržavati svoju obitelj? Malo sutra, možda u nekom drugom životu.
U zadnje vrijeme izašla sam s nekoliko frajera i njima je samo seks u glavi, pa daj čovječe, stani malo na loptu, polako, ima vremena i za to. Nisam neko nevinašce, ali da spavam s nekim nakon prvog spoja, ne, radije ne bi. Čak sam se viđala i s bivšim dečkom, koji eto ima ženu i dijete, ali samo smo se bez veze ljubakali i mazili (bolje da nisam ni to učinila). Moja velika greška. Jer sam prije nekoliko dana saznala da se viđa s još jednom i tko zna s koliko još njih. Doviđenja dragi, upropaštavaj si svoj mladi život do kraja, ali ja neću sudjelovati više u tomu. Da pokupim na sebe sav gnjev i tugu i ljubomoru njegove žene, pa da tu priča pričice po gradu o meni. Nema šanse.
Interesantno je kad odlučim izaći van, petak ili subota, češće je to petak (jer jedva čekam da završi radni tjedan, pa se onda petkom skroz opustim), to sve iste face, već znam gdje će tko sjediti, što će tko piti, koja će glazbica svirati, tko će se s kim pokupiti i zavući u neke mračne uglove našeg malog grada. Sve sama monotonija. Ali to je možda i zbog toga što sam prerano počela izlaziti, pa mi sad to sve lagano počinje ići na živce. Nije mi više u cilju da predstavim svoje nove krpice znatiželjnim građanima, a i faza opijanja do ranih jutarnjih sati uz zvuke narodne glazbe me je prošla.
Godine lete, svjesna sam toga, dobro, još sam mlada, ali malo me plaši spoznaja da u ovom gradu neću naći nikoga za sebe, jer pola njih je u braku, pola u sretnoj vezi (moš misliti), a šanse da upoznam nekog novog su doista male jer većinu ljudi poznajem.
Kako bilo da bilo, nikad ne znamo što donosi sutra. Znam da ću i dalje uživati u svom samačkom životu, jer i on ima dosta prednosti. Barem se ne moram nikom opravdavati, mogu raditi što hoću, ići gdje hoću. A imam i solidan posao, živim još sa starcima, ne moram plaćati režije i ostale pizdarije, tako da plaću trošim na sebe i kupujem već drugi novi auto, a radim samo 2 godine. Drugačije bi bilo da imam djecu, niti jedan svoj san ne bi mogla ostvariti.
Stoga sam danas odlučila biti „tipično žensko“. Kupila sam si novi Cosmo, poslije posla ću nastaviti planirati tipičan ženski vikend. Eto, ljudi, držite fige na nađem nekog tipa…Ako ništa, valjda će me dr. Zloba utješiti.

Njemu, koji mi je tako dalek,
Ali iz priča osjećam njegovu blizinu,
On spaja nerealno s realnim,
I obrnuto,
Mašta njegova ne zazire ni pred čim,
Ide u najveće,
One misteriozne visine.

Njemu, čije oko vidi
Ono što nitko do sada ne uspije ugledati,
Um njegov rađa neiscrpnu kreativnost,
A snaga njegova je u svakoj riječi koju izgovori.

Njemu, koji uvijek uspije izmamiti
Osmijeh na moje lice,
I onda kad mi jutrom ne krene dobro.

Njemu, čiji planet prožet vedrinom,
Posjećujem svakog dana i ostavim
Svoj mali, neprimjetni korak,
Njemu.....


dr. Zloba Spasoje imao je želju da napišem pjesmu o njemu i evo učinih to. Bilo mi je malo teže (ali samo malo), jer ga ne poznajem. Inače, što se tiče slike, nije nikakva zabuna, On je vodoinstalater.
P.S. Uživaj Zloba, ne daj da mi pipe presuše...

Noć je progutala tvoj plašt,
Ostala je samo jedna tanka nit koja nas spaja,
A mnoštvo prolaznika korača,
Dotičući ju.
Koliko je velik štit njezin,
Da podnese stopala ljudska?

Tražim te dok počinje novi dan,
Dok mi pogled luta skrivenim ulicama,
Gdje da prođem,
kroz koja vrata,
Da otvorim ona davno zaključana
Ili da nađem ključ za ova ispred mene,
Neko novo lice,
Nova zora,
Nova žar,
Novi osjećaj,
Posudi mi oči svoje,
Da znam kako me kroz njih gledaš,
I ruke,
Da me dotaknu kad zastanem,
I osmijeh
da se smijem kao ti,
I srce
da ne moram novo tražiti…..
Budi mi sigurna luka
U koju ću povremeno svratiti,
Ne znam da li mogu ostati
zauvijek,
Novi val donijet će mi
Novo more,
Nove boje
Nekih očiju,
I tlo po kojem gazim
postat će jače,
kao i ja…..
Vratiti ću ti tada
i oči
I ruke
I srce,
Jer ću pronaći svoje…..

Pogledajmo koliko je naš ženski mozak od ranog djetinjstva izložen tomu da teži ka ostvarenju velike ljubavi.
Znači ovako, od malih nogu čitaju nam roditelji raznorazne bajke; Trnoružicu, Snjeguljicu, Pepeljugu, a općepoznato je da mozak to sve pamti, posebice slike iz tih knjiga, one su te koje ostaju u našoj memoriji vječno spremljene. Tako da u današnje vrijeme nije nikakvo čudo kad težimo takvim ljubavima, jer dječiji mozak je to zapamtio, a mozak odrasle žene te prelijepe fotografije ne može baš tako lako ignorirati. Zašto mi pustimo suzu na neku romantičnu komediju, gdje je ona njega upoznala na faxu, zacopala se preko ušiju, no nije mu imala hrabrosti prići jer on je bio jedan od „popularnijih“, a ona obična štreberica s naočalama. No, onda je uzela stvar u svoje ruke, napravila totalni makeover, preobrazila se u ljepoticu i on ju je zapazio. I živjeli su sretno zauvijek. Pa kako da ne pustimo suzu? – A ovaj jači spol, iz prikrajka se samo smije i pita se kako možemo gledati takva „sranja“. (ali ima i kod njih izuzetaka koji cmizdre na takve filmove, a naravno i kod nas također onih žena koje ne cmizdre, ali u većini su one koje rone krokodilske suze).
Ili onaj film, dugo su prijatelji, rode se između njih emocije, oni ih ignoriraju i baš kad ona odluči otići na školovanje u Europu, on dolazi na aerodrom i trči za avionom, ali ona igrom slučaja ne ode, ostane u čekaonici, on se vrati u tu istu čekaonicu, sav u bedu što je ona otišla, kad gle čuda, ona sjedi tužna jer misli da on nije došao za njom i eto opet su živjeli sretno zauvijek. A mi opet suze ronimo ...
Mislim da su nam roditelji nešto drugo trebali čitati, jer su nam baš zatrovali mozak tim čarolijama, gdje princ dolazi, poljubi ljepoticu i ona se probudi, a pri tome oni ružni likovi uopće ne dolaze do izražaja (zla maćeha), a više takvih ima u stvarnom životu. To je sve takav klišej, koji se mora odraditi, ali ipak ću pripaziti na izbor bajki kada jednog dana budem imala svoje dijete.
Kakav utjecaj samo imaju te bajke koje su nam odavno stvorile predodžbu o velikoj ljubavi, ne kažem da nema takvih ljubavi u relnom svijetu, ima, ali su izuzetno rijetke.
I tako mi i danas, nakon toliko godina odmaka od Snjeguljice i Pepeljuge, tražimo svog princa na bijelom konju. A zar ne bi bilo bolje da tražimo princa koji na leđima nosi bijelog konja? Jer treba nam takav muškarac koji će na svojim leđima moći podnijeti težinu jednog vranca (a pritom ne mislim na vino). On bi bio pravi za nas, da trpi naše mušice, PMS, odlazak kozmetičarki, frizerki i ostalima koji naprave princeze od nas.
Stoga, da završim, žene drage, tražite princa koji nosi bijelog konja.

Skrivanje u mračnim hodnicima,
Gdje svaka svjetlost,
Osim ona u nama,
nepoželjna je.
Božanstveno je i samo šutjeti s tobom,
Slušati te kako dišeš...
Gledaš me,
Primičeš mi se,
I poklanjaš mi poljubac,
Poljubac zamotan najljepšom vrpcom.

Pokucao si,
Pustila sam te da uđeš,
U moj san.
Odškrinuo si tiho vrata i
Sanjao sa mnom….
O našem pijesku,
Po kojem smo kao djeca
Skupa trčali,
Nošeni tom poletnošću
I mladošću našom,
Planirali smo bijeli dan,
Kad bi zvona zazvonila,
A riječ „zauvijek“ bi bila
Ispisana na našim prstima.
Sveto bijaše,
Što si me ponovno odveo tamo,
Makar i u snu.
Prozirna mala izdajica (suza),
Ostavljala je puteljak na obrazima tvojim,
Viknuh tvoje ime,
Okrenuo si se,
Sačekao me,
I dalje hodamo na starim temeljima,
Koje smo odavno sagradili,
Poslije te više nema,
Sa krikom vrane,
Ostala sam sama,
U cipelama me nešto žulja,
Ah, taj pijesak,
Gdje se sve može zavući…

Kao da si znao moju tajnu,
A toliko sam ju skrivala,
Pa i od sebe,
To mi je bilo najdraže mjesto
Na koje često svratim,
Jer odavno okolina baca u zaborav,
Sve one jake sile zbog kojih smo tu,
Ostala mi je samo moja tajna,
A moja tajna si ti.

Obasipala sam samu sebe uvjerenjem,
U novo ruho koje ćemo sutra obući,
U ono što ćeš ti ostaviti,
Da budeš moj,
Samo još jednom….

Skrivanje od svega,
Pronalazak divote u pustošima,
Kako želim da si moj,
Da legnemo na meki krevet,
Satkan od ružinih latica,
Tajno moja, zašto mi poput utvare
Dolaziš pred oči svaki dan,
Gdje da spremim to sjećanje na tebe,
I peku me ožiljci po cijeloj koži,
Kako da te pustim kad znam
Čiju sliku još nosiš sa sobom.

Povest ću te svojim proplancima,
Maknuti te od trnja,
Pustit ću suzu radosnicu,
Ona će obilježiti moju veliku ljubav,
Žarište mojih emocije,
Vrelo mojih strasti,
Sva ću ti se predati,
Tajno moja….

Zar si ti ušetali putniče,
Mislio da možeš uzdrmati
Tlo pod mojim nogama?
Ti,koji dostojanstva nemaš,
Misliš da mi je duša
Satkana od papira?
- U velikom neznanju živiš...
I zatvorenih očiju vidim
Ljubav,
U cijelom njenom obliku,
A ti to ni pojmiti ne možeš,
A kamoli doživjeti išta slično.
Koliko god razdvojenost postajala većom,
Koliko me god ona,
Pokušavala odvojiti od mog voljenog,
Dovoljna mi je sama spoznaja
Da netko tko mi je toliko sličan,
Živi u istom gradu gdje i ja,
A to svakako putniče,
-nisi ti.
A ti, ušetali,crni putniče,
Možeš biti samo impresioniran time,
Da tvoj život je
Crna rupa i to vrlo plitka,
I da tvoja voda, u kojoj prebivaš,
Zaista ima boju davljenja.

Svemir je odabrao nas,
Da se kupamo u medu,
Da mirišemo najljepše cvijeće,
Da bosi hodamo ovim vremenom,
Da ne dopire do nas obris otrovnog bršljana,
Sretnom me čini ta magija,
To naše odavno predviđeno proročanstvo,
Koje je stari čarobnjak pretvorio u napitak
I dao nam da pijemo iz iste čaše…

Ni ne pomišljam o kraju,
Odavno dajem riječi „sada“,
Da bude vodilja moja,
I svijeća, kojoj smo zajedno dopustili da gori,
Ona,
Prijateljica je vjetra,
I stoga joj ništa ne može ukrasti plamen,
Poistovjećena je s jačinom naše ljubavi.

Kukuriče pijetao zorom ranom,
Zrna kukuruza bijahu razbacana,
Na tlu,
U malom dvorištu,
Još manjeg seoskog kućerka,
Koji bijaše smješten odmah
Iza zavoja jedne prašnjave ceste.
Očigledno je sve
Odavno otputovalo,
U zaborav,
Kao i onog dana
Kad otišao si,
Nestao,
Provlačeći se kroz gustiš.
O trebovanje moje,
Opstanak bez tebe,
Tjera me na kraj linije
One prašnjave ceste...
Da potražim novo rame?
Ah, još uvijek je širok
Spektar mojih boja,
Pa i u ovom,
Malom dvorištu,
Još manjeg seoskog kućerka.


P.S. Tražila sam zadatak, dobila ove riječi: pijetao, gustiš, zrno, očigledno, zavoj (uz cestu), trebovanje, opstanak, rame, spektar, linija, zaborav. (Hvala Zona Z.).

Zavladao si mojim carstvom,
Skupio sve dragulje,
Pretočio ih u ljubav,
Imam krunu na glavi,
Vidim ju dok se ogledam u tvojim očima,
Tvoja sam,
Poljubac je vječni pečat,
A u misli urezah odavno tebe,
Zaplešimo, ljubavi moja,
Na zvukove,
Samo nama znane,
Dok se i priroda veseli
I budi se s našim emocijama,
Tebi poklanjam
Sve,
I zabranih pristup,
Onima koji nikada
Neće postati plesači,
Ne dam nikom
Da dođe u naše carstvo,
Ostavljam sve, sve one koji se toliko
Trude da zadobiju naklonost moju,
Ostavljam,
Dok te držim za ruku,
I nastavimo putem posutim
Ljepotama,
Ljepotama kakve samo nebo
Stvoriti može,
Baš za nas.

I mjesec je jučer tražio svoj odraz,
U dubokoj mutnoj rijeci,
Jedna zvjezdica treptala je,
Pokušavajući skriti dvoje ljubavnika,
Htjela je večer začarati,
Osjetila bijahu probuđena,
Poput novog leta,
Usne se njihove ne razdvojiše,
Proguta noć sve one koji smetahu,
Sva svjetlost je u njima,
U pripijenim tijelima,
U dahu što otkloni svaku zabludu,
U mirisu nošenom laganim
Povjetarcem,
U čaši slatkog crvenog vina,
Trag na ramenu,
Koji zadrhti,
U ljubavnicima.

Nosiš tišinu koraka,
U sumrak,
Zatočeni smo kavezom ljubavi,
Spajaju se vrhovi prstiju,
Kao niti,
Orao leti nebesima,
Prkosno,
Ali veći smo….

Uzdah mami,
Tvoj stakleni pogled,
Produbljuje se svaka dubina,
Okrenusmo leđa,
U magli noći nestajemo….