opis slike

Kako bih mogla ovo propustiti

Uh, burnog li vikenda!!

Pružio nam je mnogo toga.
Dio sa sportom je bio – odličan! Nakon toliko najavljivane košarkaške utakmice, nakon afere sa ulaznicama, na kraju smo mogli pratiti u isto vrijeme dva sportska događaja u simultanki. Dobro je da nije bio isti komentator, pa da malo pomiješa, no…ajde, nesvakidašnje iskustvo. Meni je pasalo, nisam morala na dva puta biti fina ženica, i pustiti na miru najdražeg da si pogleda sportske događaje od kojih zavisi mir u svijetu, opskrba hranom zapadne i istočne Afrike, otkrivanje lijeka protiv raka, Aidsa i ptičje gripe i to 3 u 1. Sve u jednom prolazu…
Nakon još jedne odgode, održan je i koncert MP Thompsona u Zagrebu. I tamo svi zajedno. I oni koji su imali ulaznicu, i oni koji nisu. Moram priznati da me malo potresao prizor Maksimirskog stadiona, punog kao da su Roling Stonesi tamo. Iskreno, osjećaji su podijeljeni…
Osobno, nisam gledala u potpunosti niti jedno niti drugo. Uživala sam u kulturi, izvedbi Carmine Burane u Bjelovaru, od strane akademskog zbora Ivana Gorana Kovačića, uz pratnju komornog udaraljkaškog orektstra – doista odličan doživljaj.
U skladu sa navedenom cantatom, sa njezinom energijom, u Hrvatskoj se odvija krimi priča. Nešto što smo svi proživljavali zadnjih “samo” sedamnaest godina.

Prava krimi priča. Za vjerovali ili ne. Sedamnaest godina krađe, lopovluka, zadovoljenja svojih interesa, vođeno od strane – ma tko će naivan pomisliti da su to ti podpredsjednici sami izorganizirali? I da su sedamnaest godina trpali samo u svoje džepove, bez da su oni ostali u kolu znali?
Ja im ne vjerujem. Ni malo.
Sastav glavnih tijela koja su upravljala HFP-om je poprilično impresivan. Nadzorni odbor podnosi izvješća Hrvatskom saboru o radu Fonda. Jesu li dobro radili svoj posao? Kako za koga, definitivno nisu dobro radili za ovu državu.
Upravni odbor? Kakvog li naziva!! U njemu sjede sve sami uglednici, od Polančeca, Šukera, Kalmete, Čobankovića. Navodno ministri u Vladi. Koji bi se trebali brinuti za ovu državu. Za narod koji je zaokružio njihovu stranku na papirićima. I nadao se – bit će bolje.
Oni su odgovorni za upravljanje HFP-om, za prodaje dionica iz portfelja države, za osnivanje, kupovinu i prodaju trgovačkih društava, oni su donosili financijski plan i …ONI NISU ODGOVORNI????

Jebate, pa tko je??

Kažu, nisu znali. Radilo se iza njihovih leđa. Nisu imali pojma, jadničci. Ma hajde…

Postoji zakonska formulacija da se prekršaj (a pričamo o prekršaju, čak ne o kaznenom djelu) može napraviti i činjenjem i nečinjenjem. Isto tako, da neznanje ne opravdava počinjeno prekršajno ili kazneno djelo.

A njih opravdava?? Oni su van zakona?

Po kojem to pravu?

Isto tako, malo je blesavo da se cijela operacija pripisuje kao uspjeh jedne stranke. Ili kao neuspjeh jedne stranke. Pitam se, na temelju čega?
Ako naš Ustav štiti trodiobu vlasti, ako je to sudska, izvršna i zakonodavna, ako imamo neovisnu policiju, ako…ako puno toga – onda možemo reći da je to uspjeh državnih institucija koje su, tek sad, odradile svoj posao. Konačno. Doktrina trodiobe vlasti, koja potječe još iz 18. stoljeća, oslanja se na ideju balansa moći, koja bi, u konačnici trebala biti osigurač protiv – korupcije i koncentriranja moći u jednoj grani vlasti.

Kojeg li humora!! Nama, naviklima na kult ličnosti, takva doktrina stvara samo pomutnju u glavi!! I to ne samo kod običnog puka, već i kod onih koji bi trebali ovu državu voditi kao dobri gospodari – razumno, pošteno, moralno, iskreno…I koji bi trebali znati barem neke osnove.

Jako se veselim, ako do toga dođe (tako sam se veselila i Zakonu o reviziji privatizacije, pa šipak), što će na površinu isplivati konačno oni najveći komadi.

Odnosno, veselim li se? Nadam se. Mada, kod nas, u ovoj situaciji, nadu može imati još samo bedak.

Može li se vratiti u prvobitno stanje? Može li se, nakon toliko godina više ispraviti silna nepravda koja je nanesena ovom narodu? Može li to sad ispraviti zahtjev za izručenje Zagorca nazad u Hrvatsku, kada je već našu imovinu podveo pod svoj JMBG? Ili broj putovnice, whatever.
Može li se napravljena privatizacija vratiti unazad, i da svakome pripadne pravedni dio?
Ne može. Ne legalnim putem, ne budite blesavi. Kolike su firme prodane stranim investitorima, koliki su novci otišli van, koliko je zemlje podijeljeno samo tako – ne znamo, nemamo pojma.
I sad bi trebali to otimati onima iz Madžarske, Austrije, Njemačke, uzeti banke pod svoje, hotele vratiti Hrvatima, otjerati one koji su svoje pare ostavili ovdje..Ne može se više legalno. Samo revolucijom. Oduzimanjem privatne imovine. Podijelom onima kojima je to najpotrebnije. I eto nas u Rusiji 1917. godine, i boljševičkoj revoluciji.

Dakle, indukcijom, dedukcijom i razno raznim metodama logičkog zaključivanja dolazim do slijedećeg:

Ništa se ne može promijeniti. Ništa esencijalno. Možemo samo dobiti zadovoljštinu u vidu osude onih koji su to počinili, oduzimanje imovine, ali svima koji su usdjelovali u tom lancu. Kud će ta imovina…državi. Koja će onda podijeliti svojim trenutnim zaslužnicima. Ili…možda i pravedno!

Samo se šalim. To je nevjerojatno. Barem svima nama koji smo ovdje glasači i sudionici. Ne treba se zavaravati - i oni koji ne glasaju su sudionici. Samo dozvoljavaju drugima da vode kolo umjesto njih.

18.06.2007. u 18:49
(24) Komentari | Print | #

E sad, mene prvo nema, a sad..pa sad ćete imati što čitati.
Naime, danas sam uspjela napisati dva posta. I mislim si - stavit ću u editor, pa nek se objavi jedan danas, a drugi negdje sljedeći tjedan.
Super ideja.
Realizacija - nula bodova. Nisam mogla odlučiti što i kada staviti. Pa donosim oba posta, jednog za drugim.

Otkako te ne volim…

Trenutno, ima li boljeg naslova?
Mislim da ne.
Znate tu pjesmu? Od Arsena Dedića?
Dakle, od kako te ne volim. S čim je to povezano?
Ne sa dragim, nikako. Još ne.

Mjesecima sam vrijedno pisala za karakterclub. Doista vrijedno. Oduzimalo mi je to vremena, i onog što sam imala, i onog što nisam. Ali mi nije preostalo puno za ovaj moj ubogi blogić, niti za dnevno političke tračeraje, niti…za puno toga. Odgovaralo mi, je , što da kažem, bilo je izazovno napisati nešto za što znaš da će pročitati 500, 600, tisuću ljudi tog dana, i to napraviti tako da nitko ne pronađe niti jednu zamjerku. Naravno, čovjek se drži onoga što zna, i ne upušta se u ona rubna područja gdje stoji na klimavim nogama, tako da to i nije bio veeeliki problem.
E sad, objavile smo stanku. Ljeto je učinilo svoje, donekle i zamor materijala, bila je tu i pokoja čarkica – bilo bi dosadno da nije tako. Tu sam upoznala još jedan dio blogosfere, što virtualno, što preko telefonskih poziva i direktno i priznajem, bilo mi je lijepo.
Kako više ne pišem tamo, smanjile se obaveze i sad – i sad sam kao Arsen u pjesmi. Od kako te ne volim, netko mi iz vlaka maše…..polako se šmucam blogosferom, čitam razne zaostatke, one koji su mi od ranije dragi, otkrivam neke nove blogere, i baš mi je lijepo. Ovako, neopterećeno švrljati i čituckati. Ne komentiram još, nemam kada, ali iz nekih sasvim prozaičnih razloga.
Jedan od razloga je – kraj školske godine. Ne moje, naravno. Od velike. Završava šesti razred osnovne i k tom još i glazbena. Ispiti se poredali, malo klavir, malo solfeggio, malo priroda..ma što malo, svega i to hrpa. I naravno, proživljavam sve to sa njom. Još k tome, ne mogu poreći, njeni hormoni su počeli raditi svoje, pa je glava najčešće u oblacima, organizacija i odgovornost teže k nuli, stanje duha blizu nirvane. Izbacuje me iz takta svako malo. I znam, previše to uzimam k srcu, toliko da sam se neki dan zapitala – što ću ja kada njih dvije završe školu? Nije to tako bliza perspektiva, ali sam totalno podređena njihovim obavezama i željama. Nije to dobro, osjećam negdje, ali jednostavno- ne mogu drugačije.
Drugi razlog je, još uvijek, stolarija. Ne, nemam toliko veliku kuću, šta vam je. Ali imam majstora kojeg se rijetko nađe.
Mali je podstanar kod nas. Prilikom prvog susreta pohvalio se kako je po zanimanju soboslikar, svašta on zna raditi, vrijedan, pošten, marljiv, ma zlato samo takvo. Tu smo našli presjek skupova, mi njemu nećemo zaračunati poneku mjesečnu stanarinu, a on će srediti stolariju i ogradu. Može, dogovoreno.
Majko moja, da sam samo znala u što se upuštam. Ne mogu reći da smo jednostavni. To nikako. Svaki dan dio po dio pregledavamo, i što ne valja – iz početka. Brusi, kitaj, brusi, bojaj, do savršenstva. Samo mi nije jasno kako on ne vidi svoje greške? Vjeruj te mi, ako želite savršenog majstora, kada završi kod nas, on će to biti. Pretjerano bi bilo pisati o svakodnevnim biserima koje napravi, doduše što dalje to manje, ali…saga je to koja traje još malo pa dva mjeseca. DVA MJESECA – razumijete li vi to?? Dva mjeseca mi je otvoren do kraja barem jedan prozor na kući, dva mjeseca mi je kuća puna prašine, sve razmetano, posloženo po ostalim prostorijama, prašina se zavukla i ormare, kuhinjske elemente, nemam zavjesa, tepiha, al zato imam muha i ostalih gmizavaca koliko ti srce želi. Ako potraje još malo, pakiram sebe i djecu i odo u podstanare. Nisam vam ja neka picajzla, ali ovo….Tko nije imao majstore, ne zna o čemu pričam.
Imali smo ideju da će nam on i krečiti iznutra. Ja bi. Ali ne znam hoće li biti gotov do Božića, a fakat ne bi u najlonu Božić čekala...
Tu je još, objektivno i dražesni. Bacio se u bussiness vode, nema ga po cijele dane, i noći ( kaže da nema drugu, jel), pa je sva obaveza spala na moja leđa. Trenutno, nemam niti svoj prijevoz, pa se moljakam bližoj rodbini za vožnje simo – tamo. Još su puni razumijevanja, ali meni je više pun kuferak toga. Ne volim ovisiti niti o kome, i takvo stanje stvari, konstantni kompromisi, uglavnom, dovode me do ludila. Toliko da sam se zatvorila u kuću i dok baš ne moram, ne idem nikud. Osim na posao, a što bih rado izbjegla, kada bih mogla. Al mi ne daju….

Dakle, prisiljena sam uglavnom provoditi vrijeme doma, u kući, gdje nemam prozora i vlada urnebes. Ako izađem van, na dvorište, zapahne me neodoljivi miris izlučevina neke stoke, koju još drže po šupama, mada ne bi smjeli, tako da se miješa miomiris svinjca, kokošinjca i izdaleka krava…Donedavno su nam susjedi, prvi, naravno, imali svinje.
Koje su preko ljeta držali na terasi. Otvorenoj. Bez čišćenja. Uz našu ogradu, na dvadeset metara od naše spavaće sobe. Ne želite znati dalje. Maknuli su ih na vrijeme. Mislim da sada, po ovoj sparini, krene taj miomiris, onako intenzivan i nadasve svjež, od kojeg se raščiste sinusi, otvore suzni kanalići začepljeni godinama i čisti želudac – mislim da bi živinu, bez obzira što životinje nisu krive, ali bi ih potrovala. Pobila. Uništila. Ne znam što.
A nije u redu zamjerat se susjedima, jel. Mogu ti pomoći, kada ustreba. Recimo – ne znam kako. Tako da prođu traktorom preko tvojih mladica voća. I vrate se sa oranice preko tvog, asfaltiranog i svježe očišćenog dvorišta, ostavljajući trag blata od jedno dvadeset metara. Ili ti uzimaju vodu iz bunara za betoniranje, misleći da tebe nema doma. Ili…eto tako. Ima toga.
U jednom trenutku sam čak mislila da su nas pokušali zacoprati. Našla sam nekakve kosti, umotane, na drugom mjestu nekakva razbijena jaja, pa neko perje pred vratima…odlučila sam ne obazirati se na to. I tako kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama, onda ovako mogu samo do raja…



Frustracija politikom

Što nam je Stanković napravio od onog našeg jadnog Jandrokovića? Nategnuo ga pred licem nacije, koja se zlurado nakon toga smješkala. Čitam po forumima, blogovima – rijetko postoji dobra riječ za tog našeg jadnog Jandrokovića (ovo je namjerno ponavljanje u cilju pojačavanja dojma, op.a.).



Znakovito je u svemu tome, da nema neke reakcije, barem ne velike od strane stranke koja ga je tako neumoljivo gurnula u vatru. Možda je razlog neki dublji – evo, zabavljajte se s njim, jer i negativna reklama je reklama – al nemojte slučajno razmišljati o Kalmeti i građevinskoj mafiji, ili možda o Kiri, sad već zauvijek zapamćenom ministru bez osnovnog poznavanja informatičkih tehnologija i terminologije.

Nema veze čiji sam glasač. Niti ovaj post ima direktne veze sa politikom. Indirektne – već možda da. Više bi se mogao, možda nazvati proktologističkim postom, ili kako što dublje ući u guzicu.

Ne znam da li je i u drugim krajevima to toliko izražena osobina, ili smo samo mi ovdje, zbog čudno postavljenih podzemnih voda i šta ja znam čega (neka ostavština panonskog mora, što li) skloni tim upadima u dične izbočine razno raznih političara?

Ima u zadnje vrijeme priliku vidjeti puno takvih dubokoupadnutih individua. I to sve tako, mlađi ljudi, koji su ostali ovdje u provinciji, a sa velikim ambicijama za - pa za tapšanje po glavi. Kao kućni ljubimci dičnih nam političara, krenuvši od najdražeg župana pa do najmilije gradonačelnice. Nisu oni krivi, ne direktno, ali…takva je klima.

Kad ugledate mladu osobu, bilo žensku ili mušku, koja se bliži tu negdje četrdesetima, sa završenim fakultetom i karijerom provincijskog menađera kako se uglavljuje u neku od županijskih, gradskih firmi, ureda, javnih poduzeća, tada znate da pred sobom imate nekoga tko je duboko među - duboko, jel. Samo nogice vire. Nekima i nožni prstići lepršavo vijore iz pozadina.

No, često se to pokaže, kao i u slučaju mladog nam Jandrokovića, kao dugotrajno loše rješenje. Barem po moral, poštenje i korektnost. I vlastiti stav i mišljenje.
Umišljenost je novi modni dodatak. Umišljenost, zasnovana na vlastitom visokom mišljenju o sebi, potpomognuta istim takvim stavom i okolinom u kojoj se kreće. A priori se odbija društvo i osobe koje bi ikako mogle ukazati na koji nedostatak, jer je bitna karakteristika takvih … nepogrešivost. U odnosu na nas ostale, niže rangirane, oni su nedodirljivi, uvijek JAKO zaposleni, sa natrpanim rasporedima sastanaka na kojima se ništa ne dogovara, već se samo dobivaju upute što i kako riješiti, a u svrhu promocije pojedinaca, sa mobitelima koji neprestano zvone, ručcima i radnim večerama koje se zapisuju u rokovnike zajedno sa upisanim sudionicima, a glede promocije s kim smo dijelili crknutu kravu ili svinju..

Dogodi se tima, koji grade svoj kult ličnosti, zasnovan na slijepoj poslušnosti stranačkim vođama, dogodi im se da slete. Ne mekano, već uz oblak prašine. Tko visoko leti, nisko pada. Uz dobar zvuk…fiiiijjuuuuuu….i oblak prašine nakon …bump….
Dogodilo se i Jandrokoviću. Žao mi ga je, kao što bi mi bilo žao bilo koga tko tako prođe.
Jel zaslužio?

Gledajući nekom linijom pravde – možda je. Politika je kurva, izvin´te me što psujem….I ne možeš očekivati, krećući se u tom krugu, da ostaneš pošten. Više nekako jeb.. Po logici stvari….

Možda zvučim ogorčeno. Možda i jesam. Teško je za samog sebe reći – e ja sam objektivna. Što ja mogu, kad nisam. Ali, nisam nikada sama sebi dozvoljavala virit iz nečije guze. Pa ako ništa drugo, imam pravo barem to komentirati.

A možda će biti i onih koji će reći – pa tko ti kriv? Imaš šansu, ili si je imala, pa što ne probaš?

Ali, ja volim svježi zrak. I volim duboko disati. A stiješnjena biti, i na zapovijed udahnuti – ne ide mi.

Pa neka mi onda moja ogorčenost, koliko god to želim…..


15.06.2007. u 17:12
(19) Komentari | Print | #

Promocija samog sebe na najbolji mogući način u izvedbi lokalne političke svite

Danas (odnosno bit će jučer kad objavim post), je dan Bjelovarsko - bilogorske županije.
Skupila se svita iz cijele sjeverozapadne Hrvatske, od Čakovca, Varaždina, Koprivnice, došli župani, gradonačelnici, iz same županije stigli i načelnici općina, namirisani, uređeni, red je...slikanje, rukovanje, procjenjivanje, odmjeravanje.
I sve to začinjeno svečanim programom, domjenkom sa jelima, uz pratnju sviraca...
A ponuđeno je bilo slijedeće:

Nastupilo je lokalno, bjelovarsko, obrtničko udruženje, Golub, sa tradicijom dugačkom preko sto godina. I kao autohtoni ples ovih krajeva, izveli su neki dubrovački....
Na domjenku su svirali bivši tamburaši, koji su pjevali popularne napjeve, uglavnom Olivera (o sinjem moru), Gibonija, nešto Petra Graše...Na stranu što ja nešto od te glazbe volim, ali...
Za kraj je uzvanicima zapjevala klapa, iz ovih naših krajeva (ne bi vjerovali), i otpjevala koju autohtonu dalmatinsku pjesmu. I to jaaako loše, ako smijem primjetiti...
A kao šećer na kraju, za jela su bili posluženi plodovi mora, pohane lignje, nešto dagnji...to vam sve raste u najvećim ribnjacima u cijeloj Hrvatskoj, direktno su stigli iz Konačnice i Siščana....malo sutra, naravno. Sve uvoz i smrzotina uvezena iz Novog Zelanda, ili slično ...
A ja sam mislila, kad bi se plesalo nešto folklornog, onda bi to trebalo biti nešto slično ovome:



Zamislite i na Bilogori ima plesova svake vrste, znali su ljudi ovdje odavna i tamburicu svirati, čak i u gajde puhati....

Klapu neću komentirati. Em što je sama po sebi nekvalitetna, em što apsolutno nije iskonski identitet ovog kraja.

A što se hrane tiče...

Da mi je znati tko li je samo to organizirao. I od kud je došao. I jel shvaća uopće gdje živi.
Pa ova županija se diči svojim epitetom najstočarskije županije (?). Najvećim površinama ribnjaka. Raznolikošću i bogatstvom lovne divljači. Poljoprivrednim i voćarskim kulturama. Intenzivno radi na povećanju vinogradarskih i povrtnih površina...

Za dokaz, link iz Wikipedije

Vjeruj te mi, ovdje ne imati što za jesti, uz ovakvo bogatstvo, i servirati gotovo pa konzerve na danu županije, probranim gostima – to je maloumno. U najmanju ruku.

Ako krenete od mlijeka i mliječnih proizvoda, divljači, domaćih proizvoda koji se rade od svinjica (kao npr. krvavice, čvarci i ine delicije), teleće koljenice, šarana sa rašlji i smuđa pohanog u pivskom tijestu, dizanih kolača, gibanice sa sirom, višnjama, sira i vrhnja začinjenog sa malo crvene paprike i još niza autohtonih jela i delicija – ne znam tko je tu lud.

Ili im, njima, županijskim čelnicima i funkcionerima (jel se tako piše?) u stvarnosti, sve to nije važno?


P.S. I da, stolarija još nije gotova. Ništa me nemojte pitati, ovo je priča bez kraja. Odnosno, sa krvavim završetkom koji nije za maloljetnike koji bi to ovdje mogli pročitati....

08.06.2007. u 23:49
(26) Komentari | Print | #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se