E sad, mene prvo nema, a sad..pa sad ćete imati što čitati.
Naime, danas sam uspjela napisati dva posta. I mislim si - stavit ću u editor, pa nek se objavi jedan danas, a drugi negdje sljedeći tjedan.
Super ideja.
Realizacija - nula bodova. Nisam mogla odlučiti što i kada staviti. Pa donosim oba posta, jednog za drugim.
Otkako te ne volim……
Trenutno, ima li boljeg naslova?
Mislim da ne.
Znate tu pjesmu? Od Arsena Dedića?
Dakle, od kako te ne volim. S čim je to povezano?
Ne sa dragim, nikako. Još ne.
Mjesecima sam vrijedno pisala za karakterclub. Doista vrijedno. Oduzimalo mi je to vremena, i onog što sam imala, i onog što nisam. Ali mi nije preostalo puno za ovaj moj ubogi blogić, niti za dnevno političke tračeraje, niti…za puno toga. Odgovaralo mi, je , što da kažem, bilo je izazovno napisati nešto za što znaš da će pročitati 500, 600, tisuću ljudi tog dana, i to napraviti tako da nitko ne pronađe niti jednu zamjerku. Naravno, čovjek se drži onoga što zna, i ne upušta se u ona rubna područja gdje stoji na klimavim nogama, tako da to i nije bio veeeliki problem.
E sad, objavile smo stanku. Ljeto je učinilo svoje, donekle i zamor materijala, bila je tu i pokoja čarkica – bilo bi dosadno da nije tako. Tu sam upoznala još jedan dio blogosfere, što virtualno, što preko telefonskih poziva i direktno i priznajem, bilo mi je lijepo.
Kako više ne pišem tamo, smanjile se obaveze i sad – i sad sam kao Arsen u pjesmi. Od kako te ne volim, netko mi iz vlaka maše…..polako se šmucam blogosferom, čitam razne zaostatke, one koji su mi od ranije dragi, otkrivam neke nove blogere, i baš mi je lijepo. Ovako, neopterećeno švrljati i čituckati. Ne komentiram još, nemam kada, ali iz nekih sasvim prozaičnih razloga.
Jedan od razloga je – kraj školske godine. Ne moje, naravno. Od velike. Završava šesti razred osnovne i k tom još i glazbena. Ispiti se poredali, malo klavir, malo solfeggio, malo priroda..ma što malo, svega i to hrpa. I naravno, proživljavam sve to sa njom. Još k tome, ne mogu poreći, njeni hormoni su počeli raditi svoje, pa je glava najčešće u oblacima, organizacija i odgovornost teže k nuli, stanje duha blizu nirvane. Izbacuje me iz takta svako malo. I znam, previše to uzimam k srcu, toliko da sam se neki dan zapitala – što ću ja kada njih dvije završe školu? Nije to tako bliza perspektiva, ali sam totalno podređena njihovim obavezama i željama. Nije to dobro, osjećam negdje, ali jednostavno- ne mogu drugačije.
Drugi razlog je, još uvijek, stolarija. Ne, nemam toliko veliku kuću, šta vam je. Ali imam majstora kojeg se rijetko nađe.
Mali je podstanar kod nas. Prilikom prvog susreta pohvalio se kako je po zanimanju soboslikar, svašta on zna raditi, vrijedan, pošten, marljiv, ma zlato samo takvo. Tu smo našli presjek skupova, mi njemu nećemo zaračunati poneku mjesečnu stanarinu, a on će srediti stolariju i ogradu. Može, dogovoreno.
Majko moja, da sam samo znala u što se upuštam. Ne mogu reći da smo jednostavni. To nikako. Svaki dan dio po dio pregledavamo, i što ne valja – iz početka. Brusi, kitaj, brusi, bojaj, do savršenstva. Samo mi nije jasno kako on ne vidi svoje greške? Vjeruj te mi, ako želite savršenog majstora, kada završi kod nas, on će to biti. Pretjerano bi bilo pisati o svakodnevnim biserima koje napravi, doduše što dalje to manje, ali…saga je to koja traje još malo pa dva mjeseca. DVA MJESECA – razumijete li vi to?? Dva mjeseca mi je otvoren do kraja barem jedan prozor na kući, dva mjeseca mi je kuća puna prašine, sve razmetano, posloženo po ostalim prostorijama, prašina se zavukla i ormare, kuhinjske elemente, nemam zavjesa, tepiha, al zato imam muha i ostalih gmizavaca koliko ti srce želi. Ako potraje još malo, pakiram sebe i djecu i odo u podstanare. Nisam vam ja neka picajzla, ali ovo….Tko nije imao majstore, ne zna o čemu pričam.
Imali smo ideju da će nam on i krečiti iznutra. Ja bi. Ali ne znam hoće li biti gotov do Božića, a fakat ne bi u najlonu Božić čekala...
Tu je još, objektivno i dražesni. Bacio se u bussiness vode, nema ga po cijele dane, i noći ( kaže da nema drugu, jel), pa je sva obaveza spala na moja leđa. Trenutno, nemam niti svoj prijevoz, pa se moljakam bližoj rodbini za vožnje simo – tamo. Još su puni razumijevanja, ali meni je više pun kuferak toga. Ne volim ovisiti niti o kome, i takvo stanje stvari, konstantni kompromisi, uglavnom, dovode me do ludila. Toliko da sam se zatvorila u kuću i dok baš ne moram, ne idem nikud. Osim na posao, a što bih rado izbjegla, kada bih mogla. Al mi ne daju….
Dakle, prisiljena sam uglavnom provoditi vrijeme doma, u kući, gdje nemam prozora i vlada urnebes. Ako izađem van, na dvorište, zapahne me neodoljivi miris izlučevina neke stoke, koju još drže po šupama, mada ne bi smjeli, tako da se miješa miomiris svinjca, kokošinjca i izdaleka krava…Donedavno su nam susjedi, prvi, naravno, imali svinje.
Koje su preko ljeta držali na terasi. Otvorenoj. Bez čišćenja. Uz našu ogradu, na dvadeset metara od naše spavaće sobe. Ne želite znati dalje. Maknuli su ih na vrijeme. Mislim da sada, po ovoj sparini, krene taj miomiris, onako intenzivan i nadasve svjež, od kojeg se raščiste sinusi, otvore suzni kanalići začepljeni godinama i čisti želudac – mislim da bi živinu, bez obzira što životinje nisu krive, ali bi ih potrovala. Pobila. Uništila. Ne znam što.
A nije u redu zamjerat se susjedima, jel. Mogu ti pomoći, kada ustreba. Recimo – ne znam kako. Tako da prođu traktorom preko tvojih mladica voća. I vrate se sa oranice preko tvog, asfaltiranog i svježe očišćenog dvorišta, ostavljajući trag blata od jedno dvadeset metara. Ili ti uzimaju vodu iz bunara za betoniranje, misleći da tebe nema doma. Ili…eto tako. Ima toga.
U jednom trenutku sam čak mislila da su nas pokušali zacoprati. Našla sam nekakve kosti, umotane, na drugom mjestu nekakva razbijena jaja, pa neko perje pred vratima…odlučila sam ne obazirati se na to. I tako kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama, onda ovako mogu samo do raja…
Frustracija politikom
Što nam je Stanković napravio od onog našeg jadnog Jandrokovića? Nategnuo ga pred licem nacije, koja se zlurado nakon toga smješkala. Čitam po forumima, blogovima – rijetko postoji dobra riječ za tog našeg jadnog Jandrokovića (ovo je namjerno ponavljanje u cilju pojačavanja dojma, op.a.).
Znakovito je u svemu tome, da nema neke reakcije, barem ne velike od strane stranke koja ga je tako neumoljivo gurnula u vatru. Možda je razlog neki dublji – evo, zabavljajte se s njim, jer i negativna reklama je reklama – al nemojte slučajno razmišljati o Kalmeti i građevinskoj mafiji, ili možda o Kiri, sad već zauvijek zapamćenom ministru bez osnovnog poznavanja informatičkih tehnologija i terminologije.
Nema veze čiji sam glasač. Niti ovaj post ima direktne veze sa politikom. Indirektne – već možda da. Više bi se mogao, možda nazvati proktologističkim postom, ili kako što dublje ući u guzicu.
Ne znam da li je i u drugim krajevima to toliko izražena osobina, ili smo samo mi ovdje, zbog čudno postavljenih podzemnih voda i šta ja znam čega (neka ostavština panonskog mora, što li) skloni tim upadima u dične izbočine razno raznih političara?
Ima u zadnje vrijeme priliku vidjeti puno takvih dubokoupadnutih individua. I to sve tako, mlađi ljudi, koji su ostali ovdje u provinciji, a sa velikim ambicijama za - pa za tapšanje po glavi. Kao kućni ljubimci dičnih nam političara, krenuvši od najdražeg župana pa do najmilije gradonačelnice. Nisu oni krivi, ne direktno, ali…takva je klima.
Kad ugledate mladu osobu, bilo žensku ili mušku, koja se bliži tu negdje četrdesetima, sa završenim fakultetom i karijerom provincijskog menađera kako se uglavljuje u neku od županijskih, gradskih firmi, ureda, javnih poduzeća, tada znate da pred sobom imate nekoga tko je duboko među - duboko, jel. Samo nogice vire. Nekima i nožni prstići lepršavo vijore iz pozadina.
No, često se to pokaže, kao i u slučaju mladog nam Jandrokovića, kao dugotrajno loše rješenje. Barem po moral, poštenje i korektnost. I vlastiti stav i mišljenje.
Umišljenost je novi modni dodatak. Umišljenost, zasnovana na vlastitom visokom mišljenju o sebi, potpomognuta istim takvim stavom i okolinom u kojoj se kreće. A priori se odbija društvo i osobe koje bi ikako mogle ukazati na koji nedostatak, jer je bitna karakteristika takvih … nepogrešivost. U odnosu na nas ostale, niže rangirane, oni su nedodirljivi, uvijek JAKO zaposleni, sa natrpanim rasporedima sastanaka na kojima se ništa ne dogovara, već se samo dobivaju upute što i kako riješiti, a u svrhu promocije pojedinaca, sa mobitelima koji neprestano zvone, ručcima i radnim večerama koje se zapisuju u rokovnike zajedno sa upisanim sudionicima, a glede promocije s kim smo dijelili crknutu kravu ili svinju..
Dogodi se tima, koji grade svoj kult ličnosti, zasnovan na slijepoj poslušnosti stranačkim vođama, dogodi im se da slete. Ne mekano, već uz oblak prašine. Tko visoko leti, nisko pada. Uz dobar zvuk…fiiiijjuuuuuu….i oblak prašine nakon …bump….
Dogodilo se i Jandrokoviću. Žao mi ga je, kao što bi mi bilo žao bilo koga tko tako prođe.
Jel zaslužio?
Gledajući nekom linijom pravde – možda je. Politika je kurva, izvin´te me što psujem….I ne možeš očekivati, krećući se u tom krugu, da ostaneš pošten. Više nekako jeb.. Po logici stvari….
Možda zvučim ogorčeno. Možda i jesam. Teško je za samog sebe reći – e ja sam objektivna. Što ja mogu, kad nisam. Ali, nisam nikada sama sebi dozvoljavala virit iz nečije guze. Pa ako ništa drugo, imam pravo barem to komentirati.
A možda će biti i onih koji će reći – pa tko ti kriv? Imaš šansu, ili si je imala, pa što ne probaš?
Ali, ja volim svježi zrak. I volim duboko disati. A stiješnjena biti, i na zapovijed udahnuti – ne ide mi.
Pa neka mi onda moja ogorčenost, koliko god to želim…..
Post je objavljen 15.06.2007. u 17:12 sati.