Prvi hrvatski novci
First Croatian Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Kada su Hrvati godine 1102. izabrali mađarskog kralja Kolomana za svoga vladara i odrekavši se tim činom potpune svoje političke samostalnosti stupili u personalnu uniju s Mađarskom došlo je u državnoj upravi tdašnje Hrvatske do značajne promjene. U novom političkom stanju mađarski vladar je zajedno i hrvatski kralj, ali u upravnom pogledu nisu Mađarska i Hrvatska sačinjavale jedno jednstveno područje, već se je svaka od te dvije države i nadalje posebno upravljala. Dok je Mađarskom vladao sam kralj - na čelu političke uprave u hrvatskoj zemlji između Drave i Jadranskog mora stajao je, kadgod je to bilo moguće, samostalan i kralju jednakopravan herceg (dux), redovito član kraljevske porodice, sin ili brat kraljev. On u svojim ispravama navodi, da vlada „Božjom milošću“ (Dei gratia), a njegova ga okolina nazivlje „herceško veličanstvo“ (ducalis maiestas). Herceg je obično boravio u kojemu od hrvatskih gradova (u Zagrebu, Kninu, Zadru, Bihaću) i odatle upravljao svojom zemljom, a na svome je dvoru imao vlastitu dvorsku kancelariju s posebnim kancelarom na čelu. Herceg je vršio i izvršivao različita kraljevska prava u Hrvatskoj i to, skidao je i namještao banove, sazivao sabore, podjeljivao plemstvo, potvrđivao stare kraljevske povlastice gradovima, crkvama, samostanima i zaslužnim familijama, vodio hrvatsku vojsku u rat i napokon - kao oznaku svoje vladarske samostalnosti - kovao je i svoj herceški novac, koji je vrijedio kao zakonito platežno sredstvo na teritoriju čitave Hrvatske.
Kad u kraljevskoj porodici nije bilo mogućnosti, da koji njezin član zauzme mjesto hercega, vladao je i upravljao Hrvatskom ban s gotovo istom vlašću kao i herceg.(1)
I u novom političkom stanju ostalo je diplomatsko ime hrvatskoga kraljevstva onakovo, kakovo je bilo u doba državne samostalnosti prije god. 1102., naime: kraljevina Hrvatska i Dalmacija (regnum Croatiae et Dalmatiae). Tim se imenom redovito označuje hrvatska zemlja između Drave i Dunava, Jadranskog mora i Neretve. Ali uz taj naziv počinje se u ispravama javljati počevši od 12. vijeka kao oznaka za hrvatsku zemlju i ime Slavonija. Njega su stvorili stranci a poče se upotrebljavati u Italiji, naročito u papinskoj kancelariji, gdje su našu zemlju obično nazivali: Sclavonia, t. j. slavenska zemlja. No u kraljevskom naslovu ug.-hrvat. kraljeva na javnim dokumentima nema imenu Slavonije ni traga sve do god. 1526. Ipak je značajno, da su taj naziv ubrzo prihvatili i rado upotrebljavali hrvatski hercezi i banovi, ugarsko-hrvatski kraljevi su očito ostali vjerni onome naslovu, koji je prihvatio kralj Koloman poslije krunidbe za hrvatskog kralja u Biogradu na moru, a u kraljevskoj se kancelariji dobro znalo, da je pojam Slavonije već zahvaćen u nazivu Hrvatska i Dalmacija.(2)
U 12. se vijeku pojam „Slavonia“ još potpuno podudarao s nazivom Hrvatska i Dalmacija te se je pod imenom Slavonije razumijevala čitava hrvatska zemlja, ali od prve polovine 13. vijeka dobiva naziv Slavonija posebno teritorijalno značenje; tim se imenom počelo označavati samo onaj dio hrvatske zemlje, što se nalazio između Kapele i donje Bosne na jugu i Drave na sjeveru. Tako su u 12. i u prvoj polovini 13. vijeka postojala za oznaku hrvatske zemlje dva naziva: stariji i domaći, Hrvatska i Dalmacija, i noviji, donesen iz tuđine, Slavonija, ali i pod jednim i pod drugim imenom razumijevala se čitava zemlja, gdje Hrvati žive, kao jedno jedinstveno upravno područje. Do prave upravno-političke diobe hrvatske zemlje došlo je tek oko god. 1260. pod kraljem Belom IV., koji je Slavoniju predao na upravljanje jednome banu a Hrvatsku s Dalmacijom drugome. Tako se tek od druge pole 13. vijeka počeo razumijevati poseban geografsko-politički teritorij pod svakim od ova dva naziva, posebno Hrvatska s Dalmacijom, a posebno Slavonija.(3)
Hrvatski vladari u doba narodne samostalne države nisu kovali svoga vlastitoga novca. To nije nikakva neobična pojava, jer se zna, da kovanje novaca u 10. i 11. vijeku nije još bilo ušlo u običaj u svim tadašnjim državama onako, kao što se to javlja samo jedno stoljeće kasnije. Uostalom, prema sredovječnom shvaćanju bilo je kovanje novca jedno od najvažnijih prava svakoga tadašnjeg vladara, pa se nije moglo u 11. vijeku ni zamisliti suverenog vladara bez prava kovanja. Jedan od razloga, što nisu hrvatski kraljevi izdavali svoj novac, možda je u tome, što u tadanjoj hrvatskoj zemlji nije bilo razvijeno rudarstvo pa vladari nisu imali direktnog poticaja ni prilike, da plemenito rudno blago svoje zemlje pretvaraju u novac i od toga da crpu koristi. Mjesto domaćega kolao je po Hrvatskoj u trgovini i prometu tuđi novac, i to, kako nas publicirane isprave i povelje iz vremena prije 1102. godine upućuju, samo i isključivo bizantski, koji je u 10. ili. vijeku bio omiljelo i općenito rašireno plaćevno sredstvo. U dokumentima iz vremena naše samostalne narodne države nailazimo na mnogo slučajeva, gdje su se u trgovini veće svote isplaćivale bizantskim zlatnicima pod nazivima: solidus(4), solidus aureus(5), aureus(6), solidus romanatus(7), romanatus(8), solidus romanorum(9), a svi ovi nazivi označuju jedan te isti radi dobra zlata cijenjeni i u trgovini rado primani bizantski zlatni novac. Uz zlatni bio je u prometu i bizantski srebrni (argenteus)(10), a sudeći po čestim i bogatim nalazima i bizantski bakreni novac, koji je služio za podmirivanje sitnih plaćanja. Drugome novcu nema spomena u našim očuvanim dokumentima iz doba narodnih kraljeva.
Uz kovani bizantski novac upotrebljavali su stari Hrvati u trgovini kao plaćevno sredstvo i čisto zlato i srebro, koje se u većim ili manjim komadima mjerilo vagom, a jedinica mjere bila je libra ili pondus u težini od 327.45 g.(11). Ali i uz kovani novac i čisto zlato i srebro upotrebljavali su stari Hrvati još i prastari i primitivni način trgovanja i plaćanja, naime stoku, prirodnine, hranu i odjeću. Gdjekada isplaćuje kupac kupljenu robu ili, osobito, zemlju ne samo novcem nego i prirodninama, a gdjekada isključivo samim prirodninama. Tako u sačuvanim dokumentima nalazimo, da se je osobito pri kupovanju i prodaji upotrebljavalo kao plaćevno sredstvo koze(12), krave i volove(13), svinje(14), i konje(15), nadalje vino(16), pšenicu i ječam(17), lan i luk(18), vunu(19), zatim so, sir i kruh(20) i konačno obuću(21).
Kada je Hrvatska god. 1102. stupila u užu političku zajednicu s Mađarskom, prilike u novčarstvu nisu se u njoj ništa promijenile, kao što bi se s obzirom na novo državno-pravno stanje moglo očekivati. Bizantski novac ostao je i nadalje u optjecaju, dok mađarskoj valuti nema u našim spomenicima 12. vijeka ni spomena. Razloga će tome biti više. Hrvati su se već bili potpuno navikli na solidnu bizantsku monetu, koju nije nikako mogao da istisne i zamijeni sitni i neugledni suvremeni mađarski novac. Upravo za vlade kralja Kolomana (1095.-1116.), dakle baš u doba stvaranja ug.-hrvat. državne zajednice, započe katastrofalno pogoršavanje i pad vrijednosti mađarskog kraljevskog novca i potraja kroz čitavo 12. stoljeće. Bio je to novac neugledan, sitan, od slaba srebra pa je iz godine u godinu gubio vrijednost a i narodno povjerenje(22). Nije stoga nikakvo čudo, što ne nalazimo ni spomena mađarskom kraljevskom novcu u našim dokumentima 12. vijeka, a isto se tako ne javlja taj novac ni u nalazima u hrvatskoj zemlji; mađarskog kraljevskog novca nalazilo se samo u krajevima uz Dravu, dakle samo na granici Hrvatske prema Mađarskoj, kamo je taj novac mogao u pograničnom prometu lako da dospije(23). Drugi razlog ovoj pojavi leži bez svake sumnje i u državno-pravnom odnosu Hrvatske, jer je ona sačuvala svoju upravnu a i trgovačku samostalnost prema Mađarskoj. Mišljenje mađarskog numizmatičara Bálinta Hómana, da se je vrijednost mađarskog kraljevskog novca protezala i na Slavoniju 12. i 13. vijeka, nikako ne potvrđuju ni sačuvani naši pisani spomenici, ni nalazi staroga novca, već drugu njegovu tvrdnju, da je Hrvatska s Dalmacijom bila u pitanju kovanja i prometa novca potpuno neovisna od Mađarske, mora se nužno primijeniti i na Slavoniju, pogotovo kad se uzme u obzir historijski fakat, da je Slavonija u ono vrijeme sačinjavala s Hrvatskom i Dalmacijom jedno upravno područje s jednim hercegom ili banom na čelu(24).
Bezvrijedni mađarski novac 12. vijeka nije se mogao da takmi sa već u Hrvatskoj uvedenim, solidnim bizantskim novcem, pa ovaj ostaje i u 12. vijeku jedinim plaćevnim sredstvom. Na temelju podataka, što ih pružaju sačuvani dokumenti, nalazimo, da je u 12. vijeku vrijedio u hrvatskoj zemlji bizantski novac, kao što je to bilo i u doba narodnih kraljeva. Uz stare nazive za zlatnike javljaju se sada i dva nova: byzantius i perperus aureus(25), a uz kovani novac i dalje se upotrebljavalo vagano čisto zlato i srebro(26), te napokon i naravni novac: prirodnine i stoka(27). U ovo doba dolazi u upotrebu i nova mjera za vaganje dragog metala - marka. U Evropi je bila najraširenija Kölnska marka, koja je imala 233.35 g. U našim se vrelima javlja ona prvi put god. 1185.
Koncem 12. i početkom 13. vijeka dogodio se u hrvatskom privrednom životu značajan preokret, pojavio se prvi domaći novac. Bilo je to za vladanja kralja Emerika (1196.-1204.). Hrvatskom od Drave do mora i Neretve upravljao je tada kraljev brat herceg Andrija (1196.-1204.). Vlast njegova u Hrvatskoj bila je jednaka kraljevoj u Mađarskoj. Iz suvremenih se dokumenata saznaje, da je herceg Andrija vladao suvereno. Njegov službeni naziv je glasio: „dei gracia Dalmacie et Chroatie, Chulmeque dux“. Papinske poslanice ga zovu „dux Sclavonie“ ili „dux Crovacie“. Kako je narod vladarski naslov „dux“ u hrvatskom jeziku označivao, nije poznato, ali sudeći po nekim kasnijim analogijama, upotrebljavao je za tu titulu izraz: herceg. Kao svome vladaru i gospodaru pokoravali su se hercegu Andriji svi svjetovni i crkveni dostojanstvenici i starješine, kao što su bili ban, župani, načelnici dalmatinskih gradova i drugi; oko njega se kupe u sjajnoj pratnji i svi biskupi hrvatske zemlje. Po svojoj zemlji prolazio je on okružen dvorom i uglednim pratiocima, crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima, te dvorskim časnicima, između kojih su se isticali kancelar, koji je upravljao herceškom kancelarijom te sastavljao i pisao javne isprave, i komornik, koji je upravljao imetkom hercegovim i stajao na čelu herceške kovnice. Bosna nije spadala pod vlast hercega Andrije, jer je baš u to vrijeme vladao u njoj poznati ban Kulin (1180.-1204.), ali se Andriji pokoravala Humska zemlja (kasnije Hercegovina), koju je on 1198. osvojio(28).
Najviša financijska ustanova bila je herceška (odnosno banska) komora, a kako se ona brinula i za kovanje novca, s vremenom je dobila značenje kovnice. Na čelu je komore stajao komornik. Najstariji hrvatski komornik je Venceslav koji je 1198. upravljao komorom hercega Andrije (camerarius ducis)(29). Za hercega Bele spominje se 1222. i njegov komornik pod nazivom „woiavoda camerarius“(30). Gdje je bilo mjesto hrvatske kovnice u početku 13. vijeka, zasada se ne zna. God. 1256. nalazila se ona u Pakracu, a od 1260. stalno u Zagrebu.
Kao herceg imao je Andrija velike prihode. Zna se, da su već njegovi preteče davali kralju godišnje po 10.000 maraka srebra, što upućuje na velike herceške dohotke. Andrija je imao velikih prihoda i od herceških posjeda i od podavanja i služba podanika, ali je jamačno imao i dosta koristi od svoje kovnice.
Kao kralju ravnopravan suvladar počeo je Andrija, prvi u hrvatskoj povijesti, da kuje svoj poseban novac. Na to je imao prava i na temelju državopravnom, po kojemu je Hrvatska bila posebno i autonomno upravno područje, kraljevstvo, združeno s Mađarskom samo osobom kralja, i na temelju tradicije u kući Arpadovića, po kojoj su „mlađi kraljevi“ ili hercezi imali pravo da kuju svoj naročiti novac(31).
Ali na hercega Andriju, čini se, da je djelovao još jedan vrlo jak povod te se je odlučio na kovanje novca. Nekako između 1125. i 1130. god. počeo je salcburški nadbiskup Konrád da kuje u svojoj kovnici u Friesachu, u sjev. Koruškoj, solidan srebrni novac u težini od 1.19 g. i 0,98 g., (kod nas nazvan: frisaticus), a taj su rad nastavili i svi njegovi nasljednici sve do vremena hercega Andrije. Radi svoje solidnosti počeo se taj novac da širi po alpskim zemljama a onda se pojavio kao rado primano plaćevno sredstvo i u Hrvatskoj, pa se čak i u kraljevskim ispravama određuju plaćanja frizaticima (u nas prvi put god. 1211.). Kako su se frizatici kod nas proširili i udomili, najbolje se vidi po tome, što ih se našlo po svim krajevima hrvatske zemlje (Gračani kod Zagreba, Vučija kod Virovitice, Orlovinjak kod Osijeka, Ostrovo kod Vukovara (najveći nalaz kod nas, oko 3500 komada) Rogoznica u Dalmaciji, Sasina u Bos. Krajini i t. d.). Bio je, dakle, optjecaj frizaškog novca u hrvatskoj zemlji općenit. Za salcburškim nadbiskupima povedoše se i babenberški biskupi i akvilejski patrijarhe te počeše i oni u drugoj poli 12. vijeka kovati vrlo vjerne imitacije novca u Friesachu i bacati u promet prema granici hrvatskoj pa i u samu Hrvatsku.
Svi su ti novci jednakoga izgleda: na licu imaju lik biskupa a na naličju crkveni zabat sa dva tornja (kao sl. 1), Sigurno taj optjecaj frizaških, babenberških i akvilejskih frizatika i korist, koju su odnosne kovnice od toga optjecaja imale, potaknuše hercega Andriju te je i on odlučio, da poveća svoje prihode kovanjem novca. Tako je došlo do prvih novaca hercega Andrije, koji svojim naličjem - crkveni zabat sa dva tornja - potpuno odgovaraju nadbiskupskom novcu iz Friesacha, ali na licu imaju prastari hrvatski grb, polumjesec i zvijezdu, i natpis: ANDREAS ' D(ux)' CR(oatiae) (sl. br. 1.) čime se od frizatika razlikuju. Svojim naličjem, dakle, i ovi novci su samo imitacije, ali jedino svojom sličnošću s frizaticima mogli su oni da se brzo i sigurno uvedu u kolanje i promet.
No da se još bolje objasni pravo hercega Andrije na kovanje vlastitog novca, potrebno je da se pomnije promotri sadržaj znamenite povelje ug.-hrvat. kralja Andrije II. iz godine 1217. U tome dokumentu tvrdi rečeni kralj, da na području hrvatskoga bana, odnosno hercega (in regno banatus sive ducatus) nije nikada bio kovan kraljevski novac. Ali ako bi koji od njegovih nasljednika pokušao da to čini, u što on ne vjeruje, određuje kralj, da narod zagrebačke biskupije nije dužan taj i takav novac primati, štoviše, ako bi kraljevski mjenjači (monetarii) došli, da unose takav novac, neka se pohvataju i zadrže četrdeset dana u zatvoru, a sve, što sa sobom nose, neka im se zaplijeni. Važno je, što kralj u tom dokumentu tvrdi, da je to privilegij, koji su potvrđivali i njegovi preteče, i što želi, da taj privilegij čuvaju i održavaju i njegovi nasljednici.
Za prosuđivanje novčarskih prilika tadanje Hrvatske, ova je povelja od presudne važnosti, jer se od samog ug.-hrvat. kralja direktno doznaje 1. da na području bana, odnosno hercega kraljevski novac nema prava optjecaja, 2. da su čak određene stroge kazne za one, koji bi kraljevski novac unosili u hrvatsku zemlju i 3. da je tako bilo i za preteča kraljevih, a tako treba da bude i za njegovih nasljednika(32).
I zaista, sačuvani su od vladara iza Andrije II. dokumenti, koji se tekstom potpuno slažu s poveljom Andrije II. od god. 1217(33), a poznato je i to, da se je za svih tih vladara kovao poseban hrvatski novac. Svakako je poveljom od 1217. oslobođen narod na teritoriji bana, odnosno hercega od primanja i upotrebe kra-ljevskog novca, a time je dana, a da to i nije naročito izrečeno, sloboda optjecaja nekom drugom novcu(33a), a to je mogao biti samo novac hrv. hercega ili bana i frizatici. Prema tome su ne samo Hrvatska s Dalmacijom, nego i Slavonija bile u pitanju optjecaja i kovanja novca potpuno samostalne i neovisne od Ugarske. A netom navedene listine ug.-hrvat. kraljeva apsolutno utvrđuju, da nikako ne vrijedi već citirana Hómanova tvrdnja, da je u 12. i 13. vijeku kraljevski, odnosno mađarski novac imao zakonsku vrijednost i u Slavoniji. Jasno je, da je u takvim prilikama herceg Andrija imao puno pravo da kuje svoj novac i da ga u tome nastojanju nije moglo ništa da priječi.
Napokon, da su novčane prilike bile u nas drugačije negoli u Mađarskoj, upućuje nas i upotreba riječi „pensa“ u našim ispravama iz početka 13. Vijeka(34). Hrvatski novac je predstavljao dobru i solidnu valutu naprama kraljevskom novcu, koji je bio redovito slabiji. Posljedica toga bila je pojava, da se je u 13. vijeku u Mađarskoj pri plaćanju radije upotrebljavalo vagano nekovano srebro (u dokumentima: marca, marca argenti), dok se je u Hrvatskoj plaćanje obavljalo kovanim novcem, a kod većih svota računalo se u penzama(35). Penza je bila računska jedinica od 40 dinara, a svojom je vrijednošću odgovarala jednom bizantskom zlatniku, solidu. Iz svega rečenoga slijedi, da je u to doba u Hrvatskoj bio u optjecaju kovani novac, dok je u Mađarskoj vagano srebro istisnulo iz prometa slabi i nesolidni kraljevski novac.
U hrvatskoj se je povijesnoj nauci sve do nedavno držalo, da su naši najstariji domaći novci tzv. banovci, novac solidan, od dobra srebra, koji se počeo kovati negdje oko godine 1255. u veličini i obliku, koji se održaše trajno jednaki kroz čitavu stotinu godina, koliko se je uopće taj novac kovao. Nije drugačije bilo ni u mađarskoj historijskoj nauci, koja je uvijek pokazivala velikog interesa za hrvatsku prošlost. Do uvjerenja, da je bilo hrvatskog domaćeg novca i prije banovaca, došlo se dosta kasno.
Prije četrdeset godina, raspravljajući Truhelka o znamenitoj listini kralja Andrije II. od god. 1217. i ne mogavši joj smisla drugačije protumačiti, izrekao je mišljenje, da se je te godine „bar pomiljala ideja, da se u Slavoniji kuje autonomni novac“(36). Dvije godine kasnije, u njemačkom prijevodu svoga djela, Truhelka je izmijenio svoje mišljenje tvrdeći, da su već 1217. u Slavoniji kovani novci ili, što je još vjerojatnije, da se odredbe iz povelje od 1217. imaju dovesti u vezu sa istovremeno izdanim zakonom o kovanju novca za Hrvatsku, ali čiji je original do sada ostao nepoznat(37).
God. 1900. objavljujući veliki nalaz frizatika iz Ostrova kaže Brunšmid, da analiza listine od god. 1217. ne dopušta, „da pristanemo uz Truhelku, koji iz te listine izvodi, da su se već 1217. u Slavoniji novci kovali“(38). No četiri godine kasnije Brunšmid je potpuno promijenio mišljenje o listini od 1217. i to na temelju nove determinacije dva naša stara novca, pa kaže: „Ono, što se tamo (1217.) navodi, odnosi se samo na mađarski kraljevski novac, a nigdje se ne kaže, da hrvatski hercezi ili banovi nisu do toga vremena svoga novca kovali ili da ga ne smiju kovati, što više, sačuvali su se primjerci od dvije veoma rijetke vrste novaca Andrijinih, koji su izvan svake sumnje hrvatski herceški novci, samo se do sada kao takovi nisu prepoznali“(39). Brunšmid je tom prilikom odmah naslutio, da će među novcima kralja Andrije II., što su kovani po ugledu na frizatike, jamačno biti još koja vrsta, koju je on kao hrvatski herceg kovao, samo što se to nije dalo lako utvrditi, jer na njima nije bilo herceškog naslova, kao što je bio slučaj na objavljena dva primjerka. Naročito je Brunšmid obratio pažnju na one Andrijine novce, koji imaju polumjesec i zvijezdu, a to da su - po svoj prilici - likovi prastarog hrvatskog grba.
Godine 1916. objavio je uvaženi mađarski numizmatičar Bálint Hóman već spominjano veliko i bogato dokumentirano djelo o povijesti mađarskog novca. Kovanja hercega Andrije dotiče se on jednom, ali značajnom rečenicom: „Da li je kovanje Andrije II. kao hercega nastavljeno i u doba, kada je on postao kraljem, do danas još ne znamo sigurno. Isprava iz god, 1217. čini se da upućuje na to, da je kovanja bilo; pojava zvijezde i polumjeseca itd., na naličju nekih novaca iz doba Andrije II., što slavonske novce karakterizira, čini se da to dokazuje“(40).
Potaknut Brunšmidovim radom, njegovom argumentacijom i naslućivanjem, potpomognut bogatom zbirkom peštanskog Narodnog muzeja i upućen u interesantne sastave dvaju nalaza staroga novca iz vremena kralja Andrije II. (iz Korpone i Egervár-a) dao se Hóman na proučavanje slavonskoga herceškog kovanja i rezultate svoga rada objelodanio je 1920. Godine(41) tvrdeći, da se u Slavoniji kovalo neprestano od vremena hercega Andrije pa sve do početka kovanja tzv. banovaca oko godine 1255. U vremenu od 1196. do 1254. iskovano je, prema Hómanu, u slavonskoj kovnici 38 vrsta dinara i 21 vrsta poludinara (obola).
Nalazi staroga novca u Korponi i Egerváru vrlo su važni za opredjeljivanje prvih hrvatskih kovova. U korponskom nalazu našlo se osim 8 vrsta novaca iz vremena od Gejze II. (1141.- 1161.) do Bele III. (1173.-1196.) još samo novaca Andrije II. (1205.-1235.), a ni jedan komad od kojeg kasnijeg vladara. Sličan je slučaj i u nalazu iz Egervára. Ali se u obadva nalaza našlo dosta frizatika, koji su početkom 13. vijeka u optjecaju ne samo u Hrvatskoj nego i u Mađarskoj. Time su novci iz ta dva nalaza sigurno datirani i spadaju u doba vladanja Andrije II.
Od hrvatskih novaca našli su se u tim nalazima brojevi (ove studije): 9, 10, 11, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 26, 28, 29, 33, 35, dakle svega 20 vrsta. Neki su od tih komada u Réthyjevu Corpusu krivo opredijeljeni, tako je br. 244 (s natpisom „Bela rex“, sl. 35), uvršten među novce kralja Bele IV. (1235.-1270.), a brojevi 302 do 309 (sl. 13 do 19 i 28, 29) čak među novce Stjepana V. (1270.-1272.). Rečena dva nalaza su tu Réthyjevu pogrešku ispravili i pomenute novce uvrstili u doba Andrije II.(42)
Hómanova argumentacija - zasnovana na Brunšmidovim direktivama - u većini slučajeva zadovoljava, ali ima u njega i hipoteza i tvrdnji, s kojima se ne može suglasiti.
I Brunšmid i Hóman temelje svoje istraživanje na proučavanju novaca Andrije II. u djelu mađarskog numizmatičara Réthy-ja „Corpus nummorum Hungariae“. Već je ranije Mađar Rupp objavio jedan novac Andrijin sa krivo pročitanim natpisom (ANDREAS • DAL • R) i time upozorio na hrvatsko kovanje(43). Taj je isti novac s točno pročitanim natpisom objavio kasnije Brunšmid i upozorio na prvo hrvatsko kovanje za hercega Andrije, jer to nije bio kraljevski već herceški kov s natpisom: ANDREAS • D • CR (Andreas dux Croatiae). Uz herceški naslov glavna je karakteristika toga hrvatskog novca još i polumjesec i zvijezda, kako se čini, najstariji naš grb(44).
Polazeći od ovih dviju glavnih karakteristika Brunšmid je ustvrdio za tri novca iz Réthyjeva djela, da su apsolutno hrvatski kovovi (C. N. H. 197, 198, 203; sl. 1. 3. 4.) i odmah je izrekao slutnju, da će i među ostalim novcima Andrije II. biti još koji hrvatski komad i to baš oni, koji imaju polumjesec i zvijezdu(45).
Kako je poznato, polumjesec i zvijezda bili su od starine specijalne grbovne oznake, koje su se mnogo primjenjivale u zemaljskim, gradskim i obiteljskim grbovima hrvatske zemlje. Mađari ih skoro ne upotrebljavaju. Značajno je, da su se polumjesec i zvijezda upotrebljavali kroz čitavo jedno stoljeće na naličju slavonskih banovaca kao grbovna oznaka zemlje. Stoga sve one komade s polumjesecom i zvijezdom, koje je Réthy opredijelio kao kraljevski, mađarski novac, nužno moramo izlučiti i uvrstiti u hrvatske autonomne kovove, a to su C. N. H. brojevi 197, 201, 202, 303, 304, 305, 306, 307, 308, 308 A i 309 (sl. br. 1, 10, 11, 16, 17, 28, 29, 14, 15, 18, 19).
Kad se ovih 11 vrsta novca pomnije promotri, upada u oči, da se na nekima od njih javlja jedna pojava, koje inače nikako nema ni na kraljevskim kovovima Andrije II., ni na novcima Arpadovića uopće, naime javlja se kao grb štit s vodoravnim, paralelnim prugama. To je stari grb Arpadovića, sastavljen od četiri crvene i bijele pruge a poznat s pečata kralja Andrije II. od god. 1223., no koji nisu više upotrebljavali kasniji vladari iz roda Arpadova. U kasnije vrijeme se taj grb upotrebljavao redovito u spoju sa dvostrukim krstom kao ugar. državni grb. Rečeni prugasti grb nalazimo u C. N, H. pod br. 201, 202, 303, 304, 307 i 308. Ali kako se taj grb javlja još i na brojevima 203, 204, 206, 207, mora se i ova četiri kova ubrojiti među hrvatske autonomne novce (sl. br. 4, 30, 9, 31), iako na njima nema polumjeseca sa zvijezdom. Istaknuti treba, da se na dva komada od ovih hrvatskih novaca s polumjesecom i zvijezdom javlja, po prvi put, i ugarski grb s dvostrukim krstom, koji se od god. 1255. redovito nalazi na banovcima, C. N. H. br. 308, 309 (sl. 18, 19). Ta dva grba označuju na našem autonomnom novcu kraljevski suverenitet i upućuju na zakonsku vezu s državnom cjelinom.
Već je Réthy, koji je ove hrvatske novce smatrao kraljevskim kovovima, upozorio, da se oni svojim oblikom i tehnikom kovanja razlikuju od drugih Andrijinih novaca i da su po svoj prilici potekli iz neke druge kovnice a ne iz kraljevske. Postoji kod Réthyja još nekoliko komada (br. 172, 198, 199, 200, 301, 302) koji svojom boljom i naprednijom tehnikom spadaju u ovu grupu, dakle među hrvatske novce, iako nemaju ni polumjeseca sa zvijezdom, ni prugastog grba (sl. br. 5, 3, 6, 7, 12, 13). Značajnu pojavu, da je tehnika kovanja Andrijina herceškog novca mnogo razvijenija negoli njegova novca, kada je on postao kraljem, tumači Hóman tako, što su herceški novac kovali bolji majstori, koji su jamačno došli iz alpskih zemalja, gdje su se u ono doba kovali solidni frizatici(46).
Među ovim novcima nailazimo kod tri komada (br. 204, 308 A i 309; sl. br. 30, 18, 19) na još jednu karakteristiku, koja igra vrlo važnu ulogu u kasnijem hrvatskom novčarstvu, kod banovaca iza god. 1255., naime na dvije okrunjene glave, okrenute jedna prema drugoj. Te glave predstavljaju najvjerojatnije kralja i hercega. Ovoj grupi treba priključiti i br. 190 (sl. 32), jer se i na tome komadu uz polumjesec i zvijezdu nalaze i dvije glave.
Ova zaokružena skupina od 22 komada razlikuje se od kraljevskog, mađarskog novca tipološki svojim osobitim karakteristikama, kojih kod kraljevskog novca nema, a to su: polumjesec i zvijezda, prugasti grb, dvije glave, naprednija i bolja tehnika kovanja, drugačiji likovi, i to osobito poprsje hercega s insignijama vlasti, pa upravo s ovoga zadnjeg razloga spada među hrvatske novce i Réthyjev br. 194 (sl. 27), koji tipološki i licem (poprsje) i naličjem (frizaški crkveni zabat) odgovara specifičnim oznakama našega novca.
Postoji još jedna značajna razlika između hrvatskog i mađarskog novca. Hrvatski je bio redovito krupniji, teži i bolji i zbog toga i ugledniji negoli mađarski. Tako je za kraljeva Emerika i Andrije II. varirala finoća srebra u pojedinim kraljevskim dinarima između 0.14 g. i 0.67 g., dok se kod hrvatskih dinara dizala do 0.9 g.(47), a težina hrvatskog novca bila je isto tako veća negoli u kraljevskog, jer je prosječna težina kraljevskih dinara iznosila 0.5 g do 0.6 g., a kod hrvatskih 0.8 g.
U Réthyjevu Corpus-u postoji zanimljiva skupina od pet komada, br. 184-188, za koju je Hóman ranije držao, da su to novci nadbiskupa u Ostrogonu i to zato, što se na njima vidi lik biskupa s mitrom na glavi(48). No kako nije iz povijesnih izvora ništa poznato, da su ostrogonski nadbiskupi kovali svoj novac, i kako se na novcima ove skupine vidi karakteristični polumjesec sa zvijezdom, opredijelio je Hóman ovu seriju, jer se je, uostalom, našla u korponskom nalazu zajedno s netom opisanim komadima, kao hrvatski novac i to slavonskoga bana i zajedno nadbiskupa u Kaloči Bertholda Meranskog, brata ug.-hrv. kraljice Getrude. Berthold je obnašao bansku čast god. 1209. do 1212. i za to vrijeme je izašla iz slavonske kovnice ta serija novca. Prema nalazu u Korponi, gdje se je našlo još nekoliko komada s likom biskupa a jednake tehnike kovanja (sl. 22. i 23.), ti su novci sigurno kovani za vladanja Andrije II., a kako ih se nikako ne može uvrstiti među kraljevske kovove, tim se sigurnije utvrđuje njihovo slavonsko podrijetlo. Karakteristike su tih novaca polumjesec i zvijezda ili glava biskupa pod mitrom (sl. br. 20. do 26.). Na br. 24. se nalaze slova M i A. Hóman je te kratice pročitao kao: Moneta Archiepiscopalis.
Prema nalazu u Egerváru, koji nesumnjivo potječe također iz vremena Andrije II., među hrvatske novce spadaju i Réthyjevi brojevi 243, 244, 244 a i 245, koji doduše nemaju nikakve specifično slavonske tipološke oznake, ali natpisom svojim: BELA REX upućuju, da ih je kovao herceg Bela između 1220. i 1226., kada je opravljao Hrvatskom kao herceg. Bela se okružio sjajnim dvorom, na čelu njegove financijske uprave stajao je komornik (woiavoda camerarius)(49), koji je upravljao i njegovom kovnicom. Neposredno pred imenovanje hercegom okrunjen je Bela kao „mlađi kralj“ pa se je u svojim poveljama iz toga vremena rado služio naslovom „rex“ (dei gratia rex et dux totius Slavonie), koji naslov nalazimo i na njegovim herceškim novcima (sl. br. 35.-37.).
U hrvatske novce ubraja Hóman i Réthyjeve brojeve 226, 226 A i 227 s razloga, što navodno imaju na licu polumjesec i zvijezdu i dvije glave (sl. br. 33., 34.). No lice tih komada imade östi frizaški motiv i ono nije nikakav polumjesec nego svod od gradskih vrata (Torbogen) a ispod svoda je zvijezda, kao što se to često jari ja na novcu iz Friesacha(50). Međutim, na naličju tih novaca vidi se polumjesec i zvijezda i karakteristična životinja (kuna?), čime se utvrđuje njihovo slavonsko podrijetlo. Br. 226 je također nađen među herceškim novcima u nalazu u Egerváru.
Napokon se možemo suglasiti s Hómanom još u jednoj determinaciji, naime, da među hrvatske novce ubrojimo i Réthyjev br. 360 i 361 (sL 38, 39) i to radi karakteristične dvije glave pod križem na aversu, i radi značajne životinje na reversu, koja podsjeća na zvjerku na reversu brojeva 226-227 (sl. 33 i 34) i još više na revers broja 200 (sl. 7).
S ostalim izvođenjima Hómanovim i pokušajem opredjeljivanja nekih komada u Réthyja kao da su hrvatski novci, ne možemo se - iz opravdanih razloga - nikako složiti. Tako Réthyjev broj 178 nema ništa specifično slavonskog, štoviše, on tipološki odgovara, osobito naličjem, broju 176 i 177, koje su kraljevski novci. Brakteati br. 282 i 283 nikako nisu hrvatski, jer naše novčarstvo ne pozna te vrste kovova. Br. 239 je svojim naličjem potpuno istovjetan s kraljevskim novcem br. 234, a ni na aversu nema ništa slavonskog, jer ono na njemu nije polumjesec i zvijezda, već luk, ili svod od gradske kapije (Torbogen) i pod njim zvijezda, dakle frizaški motiv, kao što se vidi i na br. 240, koji također s istog razloga ne može biti herceški kov. Brojevi 241 i 242 naličjem (Torbogen) ne pokazuju nikakvih znakova herceškog novca, ali svojim kružnim ukrasom na licu odaju kraljevsku kovnicu, kao što dokazuje br. 211, koji ima isti ukras; ali treba istaknuti, da imade primjeraka ovoga novca, koji pod lukom nemaju ništa, dakle su bez zvijezde. Izgled broja 248 (na licu okrunjena glava i natpis: BELA REX, a na naličju dvostruki krst sa dvije okrunjene glave i s polumjesecom i zvijezdom) upućuje, da je to kasniji kraljevski novac, koji je kovan po ugledu na slavonske banovce. Toga je mišljenja, uostalom, bio ranije i sam Hóman. Br. 249 ne može biti hrvatski novac ni u kojem slučaju; dospio je u Hómanovu radnju jamačno zabunom. Natpis broja 256 dokazuje, da je to svakako kraljevski novac, a polumjesec i zvijezda, baš radi toga natpisa, ne mogu mu dati značenje slavonskog kova, dok i naličje potpuno odgovara kraljevskom novcu Bele IV. Tako isto i brojevi 299, 300, 343, 345 i 346 ne pokazuju nikakvih specifičnih znakova i kriterija, po kojima bi ih se opravdano i sa sigurnošću moglo uvrstiti u hrvatske novce. Napokon ni brojevi 336 i 337, koji su licem potpuno jednaki broju 329 a i naličjem odgovaraju kraljevskom novcu, ne mogu nikako biti produkt slavonske kovnice.
Na temelju svega izloženoga smatramo - u suglasju s Brunšmidom i Hómanom - hrvatskim novcima sve one komade u Réthyjevu djelu „Corpus Nummorum Hungariae“ sv. I., na kojima se javlja:
a) polumjesec i zvijezda,
b) prugasti grb,
c) dvije okrunjene glave,
d) naprednija i bolja tehnika kovanja negoli u kraljevskog novca,
e) poprsje hercega s vladarskim insignijama i
f) međusobna tipološka srodnost,
a to su ovi novci:(51)
1. SKUPINA (finoća srebra 0.800) - Novci hercega Andrije (1196. - ?)
1. Av. U srednjem, manjem krugu polumjesec i zvijezda, u većem natpis: + ANDREAS . D . CR / Rev. Crkveni zabat sa dva tornja. / Réthy, C. N. H., 197. - Budimpešta, 2 komada.(52) - Težina 0.94 g.
2. Av. Poprsje hercega s vladarskim insignijama. Naokolo iskvaren natpis: + ANDRANVS . DE / Rev. Crkva sa 3 tornja, među njima 2 kružića / Brunšmid: Najstariji hrvat. novci, br. 4. - Zagreb, 1 kom. - 0.8 g.
3. Av. Kao br. 2. Natpis pravilan ali nepotpun: + ANDREAS [ ]. / Rev. Kao br. 2. / Réthy, 198. - Budimpešta, 1 kom. - 0.76 g.
4. Av. U manjem krugu okrunjena glava hercega, u većem 3 kule. / Rev. U sredini prugasti štit, naokolo oštećen natpis: + A.N.D[rea]S. D. / Réthy, 203. - Brunšmid, 3. - Budimpešta, 4 kom. - Zagreb, 3 kom. - Prosječna težina 0.74 g. (Najteži primjerak 0.84 g.).
5. Av. U manjem krugu stojeći lik hercega s insignijama: Natpis: ANDREAS / Rev. Dvije kule, a ispod njih okrunjena glava. / Réthy, 172. - Budimpešta, 2 kom. - 0.82 g.
6. Av. Na prijestolju herceg s insignijama. / Rev. Zgrada s kulom ili tornjem / Réthy, 199. - Budimpešta, 1 kom. - 0.88 g.
2. SKUPINA (finoća srebra 0.750) - Novci hercega Andrije ( -1204.)
7. Av. Crkveni zabat i 2 tornja, odozgo okrunjena glava. / Rev. U manjem krugu četveronožac, u većem ukras od polukružića. / Réthy, 200. - Budimpešta, 2 kom. - 0.90 g.
8. Av. Poprsje s 2 žezla u rukama. / Rev. Kao br. 7. / Harsányi, 8.(53) - Budimpešta, 1 kom. - 0.83 g.
9. Av. Poprsje hercega s insignijama. / Rev. U manjem krugu prugasti štit, oko njega i u većem krugu nakit od točaka. / Réthy, 206. - Budimpešta, 6 kom. - Zagreb, 2 kom. - Poznato svega 18 kom. - Prosječna težina 0.78 g. - (Najteži komad 1.03 g.).
3. SKUPINA (finoća srebra 0.750) - Novci nasljednika hercega Andrije (1204-1209.)
10. Av. Glava anđela s krilima ispod 3 tornja. / Rev. U manjem krugu prugasti štit sa zvijezdom i polumjesecom; u većem oštećen, nečitljiv natpis. / Réthy, 201. - Zagreb, 1 kom. - 0.78 g. - Dinar.
11. Av. Slično br. 10. / Rev. Slično br. 10., samo se polumjesec nalazi između 2 točke. / Réthy, 202. - Zagreb, 1 kom. - 0.15 g. - Poludinar (obol).
12. Av. Vladar na prijestolju s insignijama. / Rev. Grad sa 3 kule, naokolo zvijezde. / Réthy, 301. - Budimpešta, 3 kom. - Zagreb, 1 kom. - Prosječna tež. 0.93 g. - (Najteži komad 1.06 g.) - Dinar.
 13. Av. Kao br. 12. / Rev. Kao br. 12. / Réthy, 302. - Budimpešta, 1 kom. - 0.44 g. - Poludinar.
14. Av. Vladari na prijestolju, na desnici sokol, u ljevici žezlo. / Rev. U manjem krugu 2 tornja; iznad njih prugast štit među 2 zvijezde; iznad štita polumjesec i zvijezda; u većem krugu nakit od točaka. / Réthy, 307. - Zagreb, 1 kom. - Poznata još 4 kom. - 0.67 g. - Dinar.
15. Av. Kao br. 14. / Rev. Kao br. 14., ali polumjesec stoji među dvije zvijezde, dok vanjskog kruga nema. / Réthy, 308. - Zagreb, 1 kom. - 0.31 g. - Poludinar.
16. At. Okrunjena glava među 2 zvijezde, odozgo polumjesec i zvijezda. Rev. / Dvije kule na svodu, odozdo zvijezda, odozgo prugasti štit. / Rethy, 303. - Zagreb, 1 kom. - 0.99 g. - Dinar.
17. Av. Kao br. 16., samo se polumjesec nalazi među 2 zvijezde. / Rev. Kao br. 16. / Réthy, 304. - Nalazište nepoznato. - 0.50 g. - Poludinar.
18. Av. Dvije okrunjene glave jedna prema drugoj, odozgo polumjesec i zvijezda. / Rev. Kula, nad njom zvijezda, sa strana dva štita s dvostrukim križem. / Réthy, 308 A. - Težina ni nalazište nije poznato. - Dinar.
19. Av. Kao br. 18. / Rev. Kao br. 18. / Réthy, 309. - Zagreb, 1 kom. - Poznata svega 3 kom. - Prosječna tež. 0.5 g. - Poludinar.
4. SKUPINA (finoća srebra 0.750) - Novac bana (i nadbiskupa) Bertholda Meranskog (1209.-1211.)
20. Av. Poprsje biskupa s mitrom među 2 stupca, odozgo zvijezda među 2 polumjeseca. / Rev. Zgrada sa 3 tornjića. / Réthy, 186. - Budimpešta, 3 kom. - Zagreb, 1 kom. - Poznato još 7 komada. - Prosječna tež. 0.44 g. - (Najteži kom. 0.52 g.). - Dinar.
21. Av. Kao br. 20. / Rev. Kao br. 20. / Réthy, 187. - Budimpešta, 1 kom. - 0.27 g. - Poludinar.
22. Av. Lik biskupa sa štapom i knjigom u rukama. / Rev. Zgrada sa 2 tornjića. / Iz nalaza u Korponi, br. 33-36.(54) - Budimpešta, 11 kom. - 0.53 g. - (Najteži kom. 0.72 g.). - Dinar.
23. Av. Kao br. 22. / Rev. Kao br. 22. / Iz nalaza u Korponi, br. 37. - Budimpešta, 1 kom. - 0.37 g. - Poludinar.
24. Av. Dvije biskupske glave s obje strane ornamenta; odozgo 2 kružića a nad njima zvijezda među 2 polumjeseca. / Rev. Križ među dva polumjeseca, odozgo M, odozdo A. / Réthy, 188. - Budimpešta, 3 kom. - 0.69 g. - Dinar.
25. Av. Dvije kule pod svodovima, u sredini nad njima biskupska glava između 2 kružića. / Rev. Tornjići i dvije zvijezde. / Réthy, 184. - Budimpešta, 2 kom. - 0.81 g. – Dinar.
26. Av. Kao br. 25. / Rev. Kao br. 25. / Réthy, 185. - Budimpešta, 2 kom. - 0.39 g. - Poludinar.
5. SKUPINA (finoća srebra 0.750) - Lakši kovovi iz vremena 1211.-1220.
27. Av. Poprsje s vladarskim insignijama među 2 stupca; odozgo 2 zvijezde. / Rev. U manjem krugu crkveni zabat i 2 tornja, među njima zvijezda; u većem nakit od zvijezda. / Réthy, 194. - Zagreb, 1 kom. - 0.61 g. - Dinar.
28. Av. Okrunjena glava među 2 kule, odozgo zvijezda i polumjesec te jedan kružić. / Rev. Tri kule, nad srednjom cvijet među dva kružića. / Réthy, 305. - Zagreb, 2 kom. - Poznato još 100 kom. - Prosječna tež. 0.55 g. - (Najteži kom. 0.67 g.). - Dinar.
29. Av. Kao br. 28. / Rev. Kao br. 28. / Réthy, 306. - Zagreb, 1 kom. - Poznato još 10 kom. - 0.28 g. - Poludinar.
30. Av. Nad svodom 2 okrunjene glave, među njima cvijet / Rev. Među 2 cvijeta nad kulom prugasti štit. / Réthy, 204. - Budimpešta, 6 kom. - Prosječna Bež. 0.55 g. - Dinar.
31. Av. Poprsje s vladarskim insignijama. / Rev. Među 2 tornja krov, nad njim prugasti štit. / Réthy, 207. - Zagreb, 1 kom. - 0.51 g. - Dinar.
32. Av. Visoka kula među dvije glave, odozgo polumjesec i zvijezda. / Rev. Kula, a sa svake strane polumjesec i zvijezda. / Réthy, 190. - Opatija u Zirczu, 1 kom. – 0,46 g. - Dinar.
33. Av. Nad svodom kula, odozdo zvijezda, sa strane 2 glave. / Rev. Ornamenat s križem na vrhu, sa strana polumjesec i zvijezda, odozdo četveronožac. / Réthy, 226. - Zagreb, 2 kom. - Poznato još 57 kom. - Prosječna tež. 0.56 g. - (Najteži komad 0.8 g.). - Dinar.
34. Av. Kao br. 33. / Rev. Kao br. 33. / Réthy, 227. - Zagreb, 8 kom. - Prosječna tež. 023 g. - Poludinar.
6. SKUPINA (finoća srebra 0.900) - Novci hercega Bele (1220.-1226.)
35. Av. U sredini crtež sličan brojki 9, naokolo natpis: BELAE REX. / Rev. Anđeo ubija zmaja. / Réthy, 244. - Zagreb, 2 kom. - Budimpešta, 3 kom. - Poznato još 38 kom. - Prosječna tež. 0.56 g. - (Najteži kom. 0.77 g.). - Dinar.
36. Av. Kao br. 35., ili je u sredini zvijezda ili križić. / Rev. Kao br. 35. / Réthy, 243, 244 A, 245. - Zagreb, 5 kom. - Još je poznato 9 kom. - Prosječna tež. 0.25 g. - Poludinar.
37. Av. Kao br. 35, u sredini crtež kao slovo G. / Rev. Dvije okrunjene glave pod 2 luka, odozgo križić među 2 zvijezde. / Réthy, 244 B.55) - Budimpešta, 1 kom. - 0.33 g. - Dinar.
38. Av. Dvije okrunjene glave pod križem. / Rev. Četveronožac. / Réthy, 260. - Zagreb, 2 kom. - Poznato još 105 kom. - 0.52 g. - Dinar.
39. Av. Kao br. 38. / Rev. Kao br. 38. / Réthy, 360. - Budimpešta, 2 kom. - Zagreb, 7 kom. - Poznato još 31 kom. - 0.22 g. - Poludinar.
Kojim su vremenskim redom ovi novci kovani, dade se s priličnom sigurnošću utvrditi. Pri tom su od pomoći na prvome mjestu natpisi, zatim nalazi, a onda težina pojedinih komada, jer i ovdje vrijedi pravilo, da novci u vremenskom redoslijedu postepeno opadaju u svojoj težini.
Doba kovanja broja 1. do 6. (1. skupina) pada u vrijeme hercega Andrije, kao što i natpis na njima potvrđuje, dakle u vrijeme od god. 1196. do 1204. To su najstariji hrvatski novci. Značajno je, da se njih nije našlo ni u jednom od poznatih nalaza starog mađarskog i hrvatskog novca, pa ni u onome u Korponi, koji potječe iz vremena kralja Andrije II.
Brojevi 7., 8. i 9. (2. skupina) pripadaju također vremenu hercega Andrije, ali radi slabije finoće srebra (0.750) smatramo ih mlađima od br. 1.-6. Kovani su potkraj vlade hercega Andrije.
Za vladanja kralja Andrije zavedeno je kovanje novca u dvije vrijednosti (dinar i poludinar). Tu pojavu nalazimo u 3. skupini (br. 10. -19.). Stoga držimo, da su ovi novci kovani za nasljednika hercega Andrije između godine 1204. i 1209. a na početku kraljevanja Andrije II. U to su vrijeme upravljali Hrvatskom banovi: Hipolit (1204.), Merkurije (1205.-1206.), Stjepan (1206.-1207.) i Banko (1208.-1209.).
Novci 4. skupine (br. 20.-26.) opredijeljeni su likom biskupa i kovani su za vlade bana i nadbiskupa Bertholda Meranskog (1209.- -1211.).
Lakši kovovi, koji se redaju pod br. 27.-34. (5. skupina), bit će da su kovani u razmaku od 1211. do 1220. godine. Oni se ne javljaju u poznatim nalazima pa su jamačno mlađi od novaca iz nalaza u Korponi, i time im je redoslijed utvrđen. U tome razdoblju stajali su na čelu političke uprave u Hrvatskoj banovi: Mihajlo (1212.), Đula (1213.), Ohuz (1213.-1214.), Ivan (1215.), Poza (1216.), Banko (1217.-1218.) i po drugi put Đula (1219.).
Napokon novci 6. skupine (br. 35.-39.) određeni su natpisom „Bela rex“ i njihovo kovanje pada u doba hercega Bele (1220.-1226.), jer je nalazom u Korponi apsolutno i sigurno utvrđeno, da je br. 35 kovan za kralja Andrije II. U vezu s Belinim novcima treba dovesti i brojeve 38. i 39., koji im odgovaraju i svojom težinom i finoćom srebra (0.900).
O tome, da li se je u slavonskoj kovnici kovalo i za Belinih nasljednika hercega Kolomana (1226.-1241.) i hercega Stjepana (1246.-1247.) i dalje sve do pojave prvih banovaca (oko god. 1255.), zasada nema nikakovih podataka, koji bi to pitanje mogli sa sigurnošću osvijetliti.
Značajno je, da se u vremenu njihova kovanja između 1196. i 1226. godine ovi hrvatski autonomni novci u suvremenim javnim ispravama nigdje naročito ne spominju. U tome razdoblju bio je u hrvatskoj zemlji i nadalje u upotrebi bizantinski zlatni novac: romanatus(56), solidus(57), aureus(58), perperus(59). Nekoliko puta se javlja i vagano srebro: marca argenti (60), a kao srebrni novac spominje se frisaticus(61) i denarius.(62) Kad se plaćaju veće svote, računa se u pensama (na pr. tres pensas frisaticorum, t. j. 120 frisatika), a kad je plaćanje maleno, računalo se u dinarima. No kako su ovi autonomni hrvatski novci kovani po ugledu na frizatike te su oni upravo imitacija frizaških kovova, u trgovini i prometu se oni nisu napose razaznavati, nego su i oni kolali pod nazivom frizatici. Prema tome se ovi prvi hrvatski novci mogu s punim pravom nazvati i: hrvatski frizatici.
Bilješke
1) Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1916., 156, 157.
2) Šišić: Pregled, 151.
3) Šišić: Pregled, 151, 152.
4) God. 1033. Rački: Documenta, str. 41. - 1036. Rač. 45. - 1059. Rač. 164, 165. - 1070. Rač. 84. - 1070.-1073. Rač. 96. - 1076.-1080. Rač. 124-135. - 1080.-1085. Rač. 171. - 1085.-1095. Rač. 172, 173. - 1086. Rač. 145. - 1088.-1089. Rač. 147. - 1096. Rač. 177. - 1091.-1099. Rač. 180.
5) God. 1066.-1076. Rač. Docum. str. 100. - 1089. Rač. 150, 151. God. 1056. Rač. Doc. 50. God. 1085.-1095. Rač. Doc. 172, 174. - 1097. Rač. 178. - 1059. Rač. 168.
8) God. 1073. Rač. Doc. 97. - 1080. Rač. 128. - 1059. Rač. 165-170. - 1085.-1095. Rač. 172-182.
9) God. 1059. Rač. Doc. 164.
10) God. 1080. Rač. Doc. 128, 130, 132.
11) „libra argentea“, god. 852. Rač. Doc. 3. – „auri pondus“ god. 1059. Rač. 52, 54. – „libra auri“, god. 986. Rač. 22; god. 1018. Rač. 32, 34; god. 1036. Rač. 43, 44; god. 1042. Rač. 46; god. 1069. Rač. 73; god. 1070. Rač. 88; god. 1078. Rač. 115, 117.
12) God. 1070.-1073. Rač. 96. - 1080. Rač. 131.
13) God. 1070.-1073. Rač. 89. - 1059. Rač. 163, 171.
14) God. 1080. Rač. 133.
15) God. 1059. Rač. 167. - 1090. Rač. 167.
16) God. 1080. Rač. 129, 131-133. - 1091^1099. Rač. 180.
17) God. 1070. Rač. 96. - 1080. Rač. 127.-135.
18) God. 1080. Rač. 130, 135.
19) God. 1080. Rač. 130. - 1090. Rač. 152.
20) God. 1080. Rač. 130-133. - 1091.-1099. Rač. 180.
21) God. 1080. Rač. 129, 130.
22) Hóman: Magyar pénztörténet 1000.-1325. Budapest 1916., 236. i dalje.
23) Brunšmid: Najstariji hrvatski novci. Zagreb 1904. (Separat). Str. 3.
24) Hóman: Pénztörténet, 330-331.
25) „solidus“: god. 1106., Smič. Cod. II., 16. 1107., Smič. 18. - 1171., Smič. 130. - 1190., Smič. 249. – „solidus romanatus“: 1119., Smič. 31. – „romanatus“: 1105., Smič. 15. - 1107., Smič. 18. - 1160., Smič. 94. - 1163., Smič. 115. - 1174., Smič. 135. - 1183., Smič. 184. - 1188., Smič. 218, 224, 233. - 1190., Smič. 248. - 1192. Smič. 258. 1193., Smič. 263. - 1196., Smič. 281. - 1198., Smič. 298. - 1199., Smič. 317. – „byzantius“: 1150., Smič. 63. - »perperus aureus«: 1193., Smič. 261.
26) „libra auri“: 1116., Smič. II., 193. - 1137., Smič. 47. - 1163., Smič. 94. – „marca argent“«: god. 1185., Smič. 193. - 1199., Smič. 317.
27) God. 1105., Smič. II., 15. - 1119., Smič. 31. - 1197., Smič. 287.
28) Klaić: O hercegu Andriji. Rad 87., str. 220.- -222
29) Smičiklas, Codéx II., 309. ,
30) Smičiklas, Codex III, 220.
31) Hóman, Pénztörténet, 329.
32) Smičiklas, Codex HL, 148.: Haec igitur omnia praedicta a nobis et a praedecessoribus nostris statuta, quae ab eis et a nobis usque nunc. sunt observata, sic firmiter in perpetuum a filiis et heredibus nostris volumus observari.
33) Tu je povelju potvrdio i obnovio kralj Bela IV. na 22. XII. 1269. (Smič., Cod. V., 507, 508), Stjepan V. na 17. VI. 1272. (Smič., Cod. V., 634), Karlo Roberto na 12. VIII. 1318. (Smič., Cod. VIII., 691, 692).
33a) To je naglasio još god. 1792. Josip Mikoci rečenicom: Sclavones cum antea, tum etiam rege Andrea, non regali sed alia quadam moneta inter se atque in mercatu usos. (Banorum Dalm. Croat. et Slav... series, Arkiv za pov. jugosl., XI., str. 32.).
34) Smičiklas, Codex III., str. 206. za god. 1221., str. 368. za god 1232.
35) Hóman, Pénztörténet, 331.
36) Truhelka: Slavonski banovci. Glas. Zem. Muzeja, 1897., str. 5.
37) Truhelka: Die slavonischen Banaldenare. Wis-senschaft. Mitteilungen, 1899., str. 5.
38) Brunšmid: Našašće frizaških novaca u Os-. trovu. Vijesnik Hrv. arh. društva, 1899./900., str. 110.
39) Brunšmid: Najstariji hrvatski novci. Vijesnik Hrv. arh. društva. 1903./04. Separat. Str. 4.-7.
40) Hóman, Pénztörténet, str. 334.
41) Hóman: II. András-és IV. Béla-kori szlavón dénárok. Numizmatikai Közlöny, 1919./20., str. 33.-42.
42) Hóman: Szlavón dénárok, Num. Közlöny, 1920., str. 36.
43) Rupp: Magyarország ekkorig ismeretes pénzei, I., Buda 1841., sl 17.
44) Hrvatski, kockasti grb javlja se prvi put tek 1515., slavonski s kunom, 1496., a dalmatinski, tri leopardske glave, 1406.
45) Brunšmid: Najstariji hrvat. novci, 5, 6, 7.
47) Hóman: Szlavón dénárok. Num. Közlöny 1920., str. 34.
47) Hóman, Pénztörténet, tabla 5., str. 599.
48) Hóman, Pénztörténet, 313
49 Smičiklas, Codex III., str. 220.
50) Luschin-Ebengreuth: Friesacher Pfennigé. Xum. Zeitschrift 1917., sl. 26, 59, 99, 227, 233, 270, 271.
51) Za opisivanje i određivanje vremenskog redoslijeda ovih novaca poslužili su i podaci iz Hómanovih djela: Pénztörténet, str. 623-638 i II. Andrásés IV. Bélakori szlavón dénárok, str. 39-42.
52) Oznakama „Budimpešta“, „Zagreb“ označeni su tamošnji Narodni muzeji.
53) Harsányi Pál: Árpádházi királyaink kiadatlan pénzei. Nuzmit. Közlöny, 1912., 84, br. 8.
54) Gohl: A korponai középkori eremlet. Numiz-mat. Közlöny, 1907., str. 128.
55) Numizmat. Közlöny, 1912., str. 85., br. 9.
56) Godine 1201., 1206., 1209., 1215., 1223., 1224., Smič. Codex III., str. 3., 59., 96., 131., 226., 237.
57) Godine 1205., Smič. Cod. III. 54.
58) Godine 1201., 1205. Smič. Cod. III. 13, 53.
59) Godine 1217., 1223., Smič. Cod. III. 165, 226.
60) Godine 1217., 1225., 1226., Smič. Cod. III. 149, 251, 262.
61) Godine 1211., 1213., 1224., Smič. Cod. III. 103, 116, 241.
62) Godine 1209., 1213., 1224., Smič. Cod. III. 89, 117, 238.
Autor: Ivan Rengjeo
Izvor: Obol, br. 27, Zagreb, 1975.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, Hrvatska, srednji vijek,
Keywords: coins, Croatia, medieval
English title: First Croatian Coins
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
|
