utorak, 22.03.2016.

Kako mi je dijete postalo protestant




Katolici i protestanti u Nizozemskoj su stoljećima ratovali.

Jedan od meni najdražih muzeja u Amsterdamu (koji sam davno otkrila sa svoje dvije drage prijateljice) je Amstelkring – „skrivena crkva.“ Godine 1661., dok je gradom vladalo protestantsko gradsko vijeće i branilo službe u katoličkim crkvama, jedan je bogati prodavač čarapa na tavanu svoje zgrade izgradio veliku impresivnu tajnu crkvu do koje se dolazi iz kuće, skrivenim stepenicama.

Trebale su stotine godina da katolici i protestanti u Nizozemskoj nauče živjeti u miru i slozi; blagi antagonizam među njima zadržao se sve do modernog doba.

Moj muž potječe iz prilično religiozne protestantske obitelji: njegov je otac svakog dana poslije večere naglas čitao ulomak iz Biblije, a čitava je obitelj svake nedjelje išla u crkvu.

Ipak, moj je muž, jednako kao njegov pet godina stariji brat i dvije godine starija sestra, pohađao katoličku isusovačku gimnaziju koja je bila na glasu kao dobra. Sjeća se da su mu profesori fizike i francuskog bili svećenici.

„Mama, Hans psuje!“ vikao bi zaprepašteno bogobojazni sedmogodišnji dječak, moj današnji muž, slušajući svog brata koji je ulazio u pubertet.
„To je zato što ide u katoličku školu,“ odgovarala bi mu majka.

Do svoje dvanaeste godine moj je muž je svake nedjelje odlazio crkvu i, s pjesmaricom u ruci i uz pratnju orgulja, zdušno i pobožno pjevao u prvoj klupi.
A onda je, kad je navršio dvanaest, zaključio da su to sve bajke u koje on ne vjeruje i odlučio da u crkvu više – ne ide.

Roditelji su mu bili vrlo žalosni, ali poštovali su njegova uvjerenja.

Danas je u Nizozemskoj svega 17 posto vjernika – pripadnika bilo koje vjere. Svi se ostali izjašnjavaju kao ateisti, agnostici ili „nesigurni.“.

Čini mi se da većina Nizozemaca na religiju gleda kao na stvar prošlih generacija; među mnogobrojnim prijateljima moga muža nema ni jednog jedinog vjernika iako su gotovo svi odrasli u kršćanskim obiteljima, a dvoma od njih očevi su protestantski pastori.

Nakon muževe smrti moja je svekrva nastavila odlaziti u crkvu, sama. Kao pravoj vjernici, nije bilo lako prihvatiti činjenicu da ni jedno njezino dijete nije ostalo privrženo Crkvi; najstariji sin, liječnik i znanstvenik izjavljivao je da vjeruje jedino u „majku znanost,“ a kći pravnica nije ni u što vjerovala bez dokaza. Kći se, k tome, udala za argentinskog židova, a najmlađi sin odselio se iz zemlje zbog neke male katolkinje iz Hrvatske.

Ovo potonje probudilo je u njoj nadu: možda bi ga ta cura iz Hrvatske mogla, nekako, preobratiti – bolje da bude katolik, nego ateist. Upoznavši me, međutim, izgubila je gotovo svaku nadu: shvatila je da se moje katoličanstvo uglavnom svodi na odlazak u crkvu na Božić i Uskrs.

I ja se, kao 86% Hrvata, izjašnjavam kao katolik. Kad promišljam o svojim religioznim stavovima, zaključujem da sam definitivno teist, a katolička religija jednostavno mi je najbliža jer sam u njoj odrasla.

Ali to ne znači da, recimo, mislim kako su homoseksualci grešnici ili da nemam određeno mišljenje o svećenicima koji na jumbo plakatima poručuju kako komunizam i tarot uzrokuju pedofiliju, tvrde da su tetovaže izričaj sotone ili s propovjedaonice upućuju svoju pastvu za koga da glasa na izborima.
Takvi su vjerojatno jedan od razloga zašto ne pohađam crkvu češće.

Moja je svekrva ipak od mene imala nekakve koristi: onih par puta, kad smo se za Božić našli u Amsterdamu, nagovorila sam muža da odemo s njom u crkvu. Znala sam da je pomalo tužno ići na Božić sam u crkvu i vidjela sam da muževoj mami to puno znači.

Nepoznati obred u nepoznatoj crkvi na nepoznatom jeziku nije me se previše dojmio. Ipak sam strpljivo i uljudno sjedila do kraja i čak pokušavala nešto pjevati uz pomoć teksta. Bilo mi je, međutim, vrlo neobično vidjeti svećenicu – ženu(!), a jedan mi se detalj osobito urezao u pamćenje: na početku mise svećenica se sa smiješkom obratila mladoj crnkinji u prvom redu i uputila joj nekoliko rečenica. Pitala sam muža što joj je rekla.

„Rekla je kako je doznala da je njezina župljanka počela živjeti zajedno sa svojim dečkom, čestitala joj je i poželjela puno sreće i ljubavi u novom zajedničkom životu.“

Ostala sam šokirana. „Čestitala joj je – umjesto da osudi što živi u grijehu s čovjekom za kojeg nije udana?!“

Muž je kasnije mami preveo moju reakciju pa su se oboje nasmijali. Čini se da Protestantska Crkva svoje stavove nastoji prilagoditi modernom dobu.

Između mog muža i mene religija nikad nije predstavljala nikakav prijepor – vjenčali smo se na brzinu u gradskoj vijećnici, a crkveno smo se planirali vjenčati jednog dana u nekom malom selu u Francuskoj – ni jedno od nas ne voli klasične velike svadbe. A onda su došla djeca pa je uvijek bilo stotinu važnijih stvari.

Kad nam se rodilo prvo dijete, odlučili smo ga krstiti, tj. ja sam odlučila, a muž nije imao ništa protiv. Međutim, pojavio se problem: većina svećenika jednostavno je odbijala krstiti dijete čiji roditelji nisu vjenčani u crkvi.

Na kraju smo ga krstili – preko veze, zajedno s djetetom mog brata koji je dobro poznavao svećenika, u mom rodnom gradu. Svećenik je vodio dugačak razgovor sa mnom ispitujući me zašto živim u grijehu.

Muž i ja odlučili smo da ćemo prema našem djetetu uvijek biti iskreni i poštovati njegov vlastiti put – za koji god da se odluči.

Nedavno smo tako imali prvu teološku raspravu.
„Mama, postoji li Bog?“ pitao me iznebuha.
„To nitko ne zna. Neki ljudi vjeruju da postoji, a neki ne.“
„Znači li to da je Bog nevidljiv?“
„Pa, možemo i tako reći.“
„A vjeruješ li ti da postoji Bog?“
„Da.“
„I ja isto.“
„Čini se da imamo malog vjernika,“ nasmijao se moj muž.
„A ti, tata?“
„Ja ne vjerujem. Ali ne mogu biti siguran.“

Kad nam se rodilo drugo dijete, najprije smo ga namjeravali krstiti u Zagrebu. Već sam zamolila svoju dragu prijateljicu da mu bude kuma; uselili smo se u novu kuću i spremala sam se otići na razgovor u obližnju crkvu. Ali taj razgovor neprestano sam odgađala: znala sam da će svećenik najvjerojatnije naprosto odbiti krstiti dijete jer mu roditelji nisu crkveno vjenčani, a postojala je mogućnost i da će imati stavove slične onome s jumbo plakatima koji povezuje horoskop i pedofiliju. Što ako, recimo, kaže da ga neće krstiti jer su po njegovu mišljenju Nizozemci narod grešnika?

Približavao se Božić i mi smo otišli u Amsterdam provesti ga s muževom mamom. Ona je upravo doznala da boluje od vrlo teške bolesti i pokušala se pomiriti s neizbježnim. Bili su to vrlo tužni blagdani za sve.

Tada mi je na um pala ideja.

„Zašto ne bismo,“ predložila sam svom mužu, „krstili dijete u crkvi tvoje mame?“
Muž se odmah složio. Mama je ideju primila s velikim uzbuđenjem. Odmah je nazvala jednog od članova crvenog odbora.

Ja to tada nisam znala, ali vijest je izazvala neopisivu radost i pomutnju. „Dijete će se krstiti u našoj crkvi!“ obavještavali su jedni druge. „I to na Božić!“

„Jesi li sigurna da ga ne želiš krstiti u katoličkoj crkvi?“ pitala me svekrva. „Ima jedna u susjedstvu, odmah iza ugla. I oni će, sigurna sam, biti jako sretni da dobiju priliku krstiti dijete.“

Čini se da je crkvama u Amsterdamu prilika da krste dijete rjeđa od dobitka na lotu.

„Sigurna sam,“ odgovorila sam. „Želimo ga krstiti u Vašoj crkvi.“

Navečer je došla mlada svećenica (biciklom, naravno!) i uz šalicu čaja objasnila kako će izgledati krštenje. Pitala nas je imamo li kakvih posebnih želja i prohtjeva. Sa sobom je donijela Bibliju s obilježenim ulomkom koji nam je, čini se, namjeravala pročitati, ali vjerojatno je zaključila da nismo osobito plodno tlo za duhovnu riječ.

Božić je protekao u svečanom ozračju. Našeg sina baka je, sva ozarena, donijela do oltara. Bili smo okruženi pažnjom; svećenica se s vremena na vrijeme obraćala posebno meni, prevodeći mi dijelove službe na engleski ili najavljujući ono što slijedi kako bih mogla pratiti ceremoniju.

Za moju svekrvu taj dan imao je posebnu vrijednost: sva njezina djeca, snahe, zet i unuci okupili su se na Božić u njezinoj crkvi! Argentinski zet neprestano je hodao okolo i škljocao svojim svemirskim foto-aparatom.

Navečer su mužev brat Hans i njegova žena Marije priredili veliku svečanu večeru za širu obitelj.

„Bio je ovo predivan Božić,“ rekla je sutradan pomalo sjetno moja svekrva. „Baš onakav kakav Božić treba biti.“

To joj je bio posljednji Božić.

Bila je fascinantna žena i jedina istinska vjernica koju sam upoznala: njezina vjera davala joj je snagu i hrabrost doslovno do posljednjeg daha.

Mojim roditeljima nije bilo osobito drago što im se unuk krstio u protestantskoj crkvi, iako su razumjeli naše razloge. Možda bi se mogao opet krstiti – u katoličkoj? Raspitali su se kod jednog svećenika.

„Ne!“ odgovor je bio nedvosmislen i nimalo ohrabrujući. „Čovjek se ne može dva puta krstiti. Ako je kršten, kršten je.“

I tako danas imamo u kući dvoje djece: jednog katolika i jednog protestanta.

Sedmogodišnji katolik smatra ispovijed osobito važnom („Mama, moram ti priznati što se danas dogodilo u školi.“), veliku značenje pridaje osobnoj žrtvi („Uvijek sam ja za sve kriv!“) i olako se odnosi prema novcu (za rođendan je zaželio play station).
Trogodišnji protestant, s druge strane, pokazuje sklonost štedljivosti (može ga se usrećiti autićem iz kioska od deset kuna), promišlja o novcu (najdraži su mu slatkiši čokoladni novčići) te iskazuje progresivne i moderne stavove: recimo, protivi se diskriminacijskoj podjeli poslova na muške i ženske time što se igra kuhanja po cijele dane.

Katolik i protestant ponekad ratuju. Ali trude se živjeti u miru i slozi, uglavnom.

- 09:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se