ETIKA I POLITIKA
nedjelja, 30.09.2012.
KONZERVATIVNI U OČUVANJU VJERE I RADIKALNI U NJEZINOJ PRIMJENI
|
Ivica Ursić - 'Uvijek nedjeljom': Radikalna vjera Subota, 29 Rujan 2012 21:49 Reče mu Ivan: "Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." A Isus reče: "Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je." "Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća." "Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more." "Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. (Marko 9, 38-48) RADIKALNA VJERA „Svaki kršćanin treba biti i konzervativan i radikalan. Konzervativan u očuvanju vjere i radikalan u njezinoj primjeni.“ Ukoliko niste „političar u usponu“ i ukoliko nije u tijeku predizborna kampanja onda nemojte puno spominjati riječ – radikalan. Ta je riječ, u ovoj našoj lažnoj demokraciji i toliko proklamiranoj toleranciji, strogo zabranjena. Zašto? Zato što radikalne promjene zahtijevaju povratak korijenima, povratak temeljnim vrijednostima. Radikalni zahvati i mjere koriste se za eliminaciju devijantnih pojava, a sve kako bi se situacija dovela u stanje prije njihovog nastanka. Najbolji primjer jest radikalna kirurgija koja, pod cijenu odstranjivanja pojedinih dijelova ljudskog organizma, nastoji povratiti taj isti organizam u stanje prije nastanka bolesti. Današnja kultura, današnji centri moći, zaziru od radikalnih zahvata. Njihov cilj je postupno „skuhati žabu“. Ništa naglo. Ništa radikalno. Radikalni zahvati ako se i provode onda se provode što je brže moguće. Najbolji primjer su suvremeni ratovi. Jedini koji bez ozbiljnijih posljedica smiju koristiti riječ „radikalan“ svakako su, rekoh prije, političari. Oni u predizbornim kampanjama biračima obećavaju radikalne promjene (naravno uvijek na bolje od onoga što je bilo prije njih) kako bi, dobivši povjerenje birača, jedino radikalno popravili svoju poziciju i poziciju onih koji su im odani. Ako je nešto danas zabranjena priča onda je to svakako vjerski radikalizam. Njega ovaj svijet automatski svrstava u terorizam, a sve sa ciljem eutanaziranja širokih masa, jer osoba koja je radikalna u svojim stavovima, ona se nikako ne uklapa u zadane matrice toliko poželjnog poslušnog ponašanja. Ukoliko ustvrdite da ste radikalni u svojim uvjerenjima i u svojim stavovima crno vam se piše. Poslušni „kerberi“ carstva zla nanjušiti će vašu krv i nesmiljeno će vas progoniti. Sve dok vas ne ulove. A onda će vas raščerečiti. Ali nažalost i među samim vjernicima postoji otklon od pojma „vjerski radikalizam“ ili „radikalno kršćanstvo“. Mnogi će vas „vjernici“, pa i crkveni dužnosnici, poprijeko pogledati i prstom vam priprijetiti, ukoliko zagovarate radikalan pristup vjeri. Ali što to u biti znači biti radikalan? Što je to radikalno kršćanstvo? Teško je to točno odrediti, jer danas je dovoljno, u zemlji u kojoj nominalno živi preko 90% kršćana, samo spomenuti svoju vjeru i svoga Boga i odmah ćete biti zasuti optužbama za vjerski radikalizam, odnosno fanatizam. S druge strane, potpuno je normalno, da nam zločesti starci, uz „blagoslov“ bezvjerne vladajuće nomenklature, obilaze škole i djeci dociraju kako u biti Boga i nema. I to naravno radikalizam nije. Ni u kom slučaju. I što je najgore mi šutimo? Zašto šutimo? Zato jer se bojimo da nas ne proglase „radikalnim kršćanima“. A što to znači radikalizam u našoj vjeri? To, po meni, znači odustati od uobičajenog načina življenja kojeg promovira ovaj svijet. To znači u cijelosti biti predan svojoj vjeri i svome Bogu. To znači vratiti se izvornom kršćanstvu. Jer ne zaboravimo ljudi nas promatraju. Promatraju nas kao kršćane. Ukoliko nismo radikalni kršćani, nego smo licemjeri, oportunisti, dvoličnjaci, onda ljudi oko nas sve to i vide i onda po nama i po našem načinu življenja i definiraju kršćanstvo. I što mi kao takvi, kao nedosljedni, kao nevjerodostojni govorimo ljudima oko nas? Govorimo im da je OK ako griješimo. A što Isus kaže za one koji druge uče grijehu? „Bilo bi bolje da s mlinskim kamenom o vratu budu bačeni u more.“ Ljudi nas promatraju, a kada nas promatraju onda prije svega u nama trebaju vidjeti – RADIKALNE KRŠĆANE. Trebaju vidjeti ljude koji sigurno nisu „normalni“ kada su u pitanju standardi ovoga svijeta. Ali što to točno znači? Kako ću ja to uistinu biti radikalni kršćanin? Ja nikako ne želim biti mlaki kršćanin. Ja želim biti radikalni kršćanin koji „gori za Krista“. I što mi je onda činiti? Hoću li prodati sve što posjedujem i postati lutajući propovijednik? Trebam li se, već sutra, prijaviti za misije? Koliki postotak svojih primanja trebam razdijeliti drugima? Trebam li neprestano čitati Bibliju i više nikada ne pogledati ništa na televiziji? Trebam li, umjesto odlaska jednom tjedno na svetu misu ubuduće čitavo svoje slobodno vrijeme, tijekom tjedna, provoditi u crkvi? Meni se čini, ne umanjujući ni najmanje radikalnost onih koji su slijedeći Božji poziv otišli u misije, rasprodali svoje imanje, posvetili se pustinjačkom životu, da kada volimo svojeg bračnog partnera i kada mu svakodnevno pomažemo, da je to radikalno kršćanstvo. Kada govorimo istinu i ne lažemo, da je to radikalno kršćanstvo. Kada nismo seksualno izopačeni, da je to radikalno kršćanstvo. Kada služimo drugima preko talenata koje nam je sam Bog podario, da je to radikalno kršćanstvo. Ono što se nama čini tako svakodnevno i ponekad pomalo i dosadno, u Božjim očima je izuzetno radikalno, jer je u suprotnosti s pravilima ovoga svijeta, a u suglasnosti je s voljom Božjom. Davno još napisa Paul Achtemeier, parafrazirajući Isusove riječi iz današnjeg čitanja: „Ako te tvoja televizija nagoni na grijeh, ugasi je. Ako te tvoje računalo tjera na grijeh, isključi ga. Ako te novina koju kupuješ navodi na grijeh, ne kupuj je više. Ako te tvoj poslovni položaj dovodi do grijeha, daj ostavku. Ako te tvoje bogatstvo čini grješnikom, razdijeli ga.“ Drugim riječima, apsolutno ništa nije vrijedno da ugrozi naš život s Isusom Kristom. Kada to shvatimo i kada počnemo radikalizirati svoj život i svijet oko sebe, a sve kako bismo Krista svjedočili svojom vjerom, tek tada ćemo ovaj svijet početi mijenjati na bolje. Ne po politici i političarima, ne po zločestim starcima, ne po svijetu i po njegovoj kulturi, nego isključivo po Kristu i po njegovim radikalnim sljedbenicima. „Jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz svojih usta.“ (Otkrivenje 3,16) |
- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 29.09.2012.
DUH SVETI DJELUJE GDJE HOĆE I KAKO HOĆE
|
DVADEST I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) SABLAZAN: SPREČAVATI DJELOVANJE DUHA BOŽJEGA »Tko nije protiv nas, za nas je.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bog je slobodan i djeluje gdje hoće i kako hoće. On ne ne dopušta nikome da ga osvoji, da mu veže ruke i da ga monopolizira samo za sebe, za svoje potrebe i korist; da ga zatvori u svoje vlastite sigurnosti ili ustanove. Njegovo spasonosno djelovanje ne ograničava se samo unutar vidljivih institucija već njegova milost teče kroz mnoge druge kanale i dolazi svakome čovjeku kojemu je potrebno spasenje. Bog se služi i nezamislivim sredstvima kada želi da njegov glas dopre do ušiju onih koji ga trebaju čuti i da njegova riječ siđe u duše i srca ljudi koji se žele spasiti. Riječ Božja koju smo čuli u današnjim biblijskim čitanjima svete Liturgije potvrđuje nam tu slobodu Duha Božjega da djeluje gdje hoće i na koji način hoće bilo to u institucionalnim strukturama Crkve ili izvan njih. Duh Sveti djeluje u Crkvi, a i u svijetu; u pojedincima i u pokretima. Na to nas upozorava već prvo čitanje iz Knjige Brojeva. U izabranom židovskom narodu Bog je uredio vjerski i državni poredak. Mojsije, pun Duha Božjega, bijaše odabran da bude vođa naroda. Stoga po Božjem zahtjevu, Mojsije odabire sedamdeset ljudi između »starješina« Izraela da bi mu pomogli u upravljanju narodom. Zato je i tim ljudima bio potreban »Duh« koji je Bog u izobilju dao Mojsiju. U određeni dan kad su se svi ti ljudi bili skupili oko »Šatora« Božjega: »Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.« (Br 11,25) U međuvremenu dvojica ljudi po imenu Eldad i Medad, ostadoše u taboru, jer nisu pošlli u »Šator Saveza« te počeše u taboru prorokovati. Kad se to pročulo neki mladić otrča te javi Mojsiju da Eldad i Medad prorokuju u taboru. Stoga »Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene! O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!« (Br 11,28-29) Prorok Mojsije nije ljubomoran na one na koje Bog izlijeva svoga Duha. Naprotiv, on želi da svi članovi Božjega naroda postanu proroci. Tako govore Božji ljudi! Ne svojataju Boga i njegove darove, ne prisvajaju Boga samo sebi nego zazivaju dar Duha Božjega svim vjernicima, svim ljudima. Stoga je Drugi Vatikanski koncil htio obnoviti u Božjem narodu, vjeru da su svi kršćani, po krštenju i krizmi, uživaoci dara Duha Svetoga. Prema tome nikada ne smijemo sprečavati djelovanje Duha Svetoga u drugim ljudima misleći da ga možemo prisvojiti samo za sebe i prisiliti da se očituje ondje gdje mi hoćemo. Svaki pokušaj »zarobljavanja« Duha Svetoga sadrži u sebi dupli grijeh: prvo, grijeh protiv Boga, jer se želi ograničavati slobodu Božju i kontrolirati njegovo djelovanje; drugo, grijeh protiv bližnjega, jer se po svojim vlastitim mjerama želi suditi sposobnost odgovora ljubavi drugih ljudi na Božje inicijative, milosti i darove kao da smo mi »gospodari«, a ne »sluge« naše braće i sestara. Nažalost, više puta i u samoj Crkvi, neki ljudi su pokušavali »ugušiti« Duha Svetoga kada je On stavljao u krizu nečiji način shvaćanja i upravljanja preodređenim strukturama koje sigurno nemaju »monopol« istine, a još manje svetosti. Također i sam Isus Krist, kako se vidi iz današnjeg svetog Evanđelja po Marku, opominje učenike da ne bi pali u napast želeći imati »monopol« darova Gospodnjih. On ih poziva da prime iskaz dobrote od svakog čovjeka. Trebaju s radošću, a ne sa zavišću, gledati na one koji, iako nisu s njima, u ime Kristovo prorokuju i izgone đavle. »Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40) Zatim nadodaje da svaki onaj koji im bilo što dobra učini u ime toga što su njegovi učenici, Isus će im to uračunati za vječni život. »Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mk 9,41) S tim riječima Isus želi reći da vjera ne smije nikada razdjeljivati ljude i stavljati ih jedne protiv drugih. Isus nas poučava da uklanjamo svaku ogradu koja nas razdjeljuje od drugih ljudi i da prihvatimo svako »sjeme istine« raspršene po svijetu, jer svaka »istina«, iako djelomična, uvijek je preduvjet i početak vjere. Stoga svaki onaj koji navješta Evanđelje Kristovo mora uvijek tražiti zajedničke točke susreta sa svim ljudima dobre volje tako da bi gotovo na prirodan način pružio poruku spasenja svakome čovjeku. Vjera ne smije nikada biti polemična niti isključiva, već u ljubavi mora sjedinjavati sve ljude i tako ih približavati Bogu života i spasenja. Isus danas, kao i nekoć svojim učenicima, govori svima nama da se ne smijemo smatrati »vlasnicima i gospodarima« istine, već skupa s drugim ljudima ponizni »istraživači« svete volje Božje. Na taj način ćemo uvijek biti otvoreni svima onima koji skupa s nama imaju barem nešto zajedničko, a pogotovu ako se radi o vjernicima drugih kršćanskih i nekršćanskih vjeroispovijesti. A i oni koji ne vjeruju u Boga uvijek ostaju naša braća i sestre zato što su ljudi kao i mi, jer su stvoreni na sliku i priliku Božju i radi toga sposobni u svako doba svojega života otvoriti se ljubavi Božjoj i postati djeca Božja. Nitko od nas ne smije biti ljubomoran na to što Bog izlijeva »darove« Duha Svetoga svojega i na druge ljude koji ne pripadaju našoj vjerskoj zajednici već se moramo radovati i zahvaljivati Ocu nebeskome što i druga »djeca« Božja zazivaju njegovo sveto ime. Svaki učenik Kristov mora biti svjestan da nije primio od Boga nikakvu »vlast« da gospodari nad drugim ljudima već »zapovijed« da ljubi svakoga čovjeka i »obvezu« da služi svojemu bližnjemu iz ljubavi prema Bogu. Prema tome, kaže Isus, jao svakome čovjeku koji svojim grešnim životom druge navodi na grijeh, zaprečava u vjeri i u ulasku u Božje kraljevstvo i na taj način vodi u vječnu propast. »Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« (Mk 9,42) Sasvim je jasno da ti »najmanji« nisu samo djeca već svaki čovjek čija vjera se može staviti u opasnost našim grešnim načinom života, ali i svi oni koji su još samo na putu k Isusu te nisu očvrsnuli u svom opredjeljenju ili se još kolebaju. Stoga je bolje izgubiti ruku, nogu i oko nego pristati na grijeh i sablazniti druge te tako strmoglaviti i sebe i bližnjega u vječnu propast. Jao kršćanima koji sablažnjavaju svoju braću. Nikad ne smijemo obeshrabriti ljude dobre volje koji se, nadahnuti Duhom Božjim, oslanjaju na snagu Evanđelja i promiču djelovanje Crkve. Zato Isus stavlja pred sve nas najoštriji zahtjev da često stanemo sami protiv sebe i da se – puni snage koju može dati samo Duh Sveti – u samima sebi odupremo zlu i čvrsto opredijelimo na dobro ako ne želimo biti bačeni »u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi« (Mk 9,48). Prema tome poslušajmo Duha Svetoga koji nam govori na usta svetoga Jakova apostola da ne budemo nepravedni s bližnjim i nemilostivi prema potrebnima i patnicima. Naše bogatstvo materijalno, duhovno ili intelektualno ne smije nam zatvoriti srce i za Boga i za ljude već moramo uvijek biti otvoreni svim ljudima, a posebno potrebnima i siromašnima. Stoga bogatstvo koje se zgrće samo za sebe na račun drugih ljudi, zakidajući pravednu plaću, zatvarajući se za dobrotvornost, to je pravo prokletstvo. Bogataši koji tlače siromašne i bijedne bit će strogo kažnjeni na dan suda Božjega. »De sada, bogataši, proplačite i prokukajte nad nevoljama koje će vas stići! Bogatstvo vaše istrunu, haljine vam postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa, i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas, te kao vatra izjesti tijela vaša« (Jak 5,1-3) Sve nam to govori da svatko onaj koji vidi svoju sreću u novcu i dobrima ovoga svijeta i koji svoj život želi osigurati bogatstvom, izgubit će ga jer nema snage iskopati svoje »sablažnjivo oko« koje ga navodi na škrtost i nepravdu te će zato na dan suda s oba oka biti bačen u oganj neugasivi. To isto čeka i narode koji zloupotrebljavaju svoja bogatstva, moć i silu političku ili vojnu na štetu drugih ljudi i naroda. Zato će Bog i osuditi bogataše i silnike koji se žele drugima nametnuti i sve one koji izazivaju sablazan, nasilja, zločine i ratove. Ali isto tako riječ Božja koja »obara i podiže«, čupa s korijenom i opet gradi, govori nam da preko našega poniženja i preko našeg kajanja Bog može učiniti da u nama procvjeta obraćenje i hrabrost da se borimo protiv sablazni i zla da sami ne budemo na sablazan našemu bližnjemu i da ne uzvraćemo zlom drugima za zlo. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 11,25-29 Ps 19 (18) Jak 5,1-6 Mk 9,38-43.45.47-48 |
- 15:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 02.09.2012.
NOVO SRCE STVORI NAM BOŽE
|
Razmišljanje I. Ursića uz čitanja današnje nedjelje „Radije bih imao oči koje ne mogu vidjeti, uši koje ne mogu čuti, usne koje ne mogu govoriti, nego srce koje ne može voljeti.“ (Robert Tizon) Riječ je o nevjerojatnom i neumornom radniku. Radniku neusporedivog radnog elana i učinka. Ne staje ali kada stane onda stanemo i mi. Osim što je neumoran u svom radu posjeduje fascinantnu sposobnost pohrane bezbrojnih emocija. Od onih najplemenitijih, pa do onih zastrašujućih. I najvećim desničarima uglavnom je na lijevoj strani. Imamo samo jedno ali i to jedno „od srca“ dajemo nekome kada se zaljubimo. Bez njega smo mrtvi ali i s njim bi ponekad bilo bolje da nas nema i da nismo živi. Ljudsko srce. Taj nevjerojatni mišić i naša prava osobna iskaznica. Krije sve naše najveće tajne u nevjerojatnim svojim dubinama. Tijekom jedne godine kroz prosječno ljudsko srce proteče oko 3.000.000 do 6.000.000 litara krvi. To je dovoljno tekućine za napuniti 200 cisterni svaka zapremnine 30.0000 litara. Ovo su brojke i litre od kojih „mozak staje“ ali ipak samo brojke i litre. One pričaju priču o mišićnom organu u našem tijelu koji pumpa krv, a koju dobiva iz vena i koju šalje u arterije, te tako održava protok krvi kroz čitav cirkulacijski sustav našeg organizma. Ali postoji i druga priča, priča o srcu kao vitalnom središtu, izvoru svih naših emocija i osjećaja. O mjestu gdje su pohranjeni naši najdublji i najiskreniji osjećaji i uvjerenja. Srce je povezano s našim umom i s našom maštom. Ono je izvor našeg karaktera. Izvor je i naše darežljivosti, suosjećanja. Ljubavi. Hrabrosti. Odlučnosti. Izvor je čvrstoće naše volje koja nam treba kako bi obavili neku neugodnu zadaću. Ali srce je i izvor svih mogućih zala koja čovjek čini. Zala i opačina. Svake vrste. Grci su srce zvali „cardia“ – središte u kojem život donosi svoje odluke, u kojem promišlja. Pametni su bili stari Grci. Da nisu bili pametni ne bi valjda ostarjeli. Ali kako mi stojimo danas po pitanju našeg srca? Možda je dovoljno pogledati naslove pjesama koje se vrte po radijskim postajama. U njima je srce ludo, nevjerno, tvrdo, hladno, izdajničko, prevrtljivo, ledeno, razmaženo, zaključano, lutajuće, oholo, slomljeno, nemirno, plačljivo. Na sreću nađe se i neko vatreno, zlatno, pa čak i od cukra. Ipak mi se čini da su naša srca danas uglavnom hladna i proračunata. Sama sebi dovoljna. Sebična. Otprilike 500 godina prije Isusovog rođenja grupa ljudi se je okupila oko zajedničkog cilja. Taj cilj je bio – slovo zakona. Židovi su tijekom vremena razvili savršeno precizan zakonik koji je sadržavao 613 pravila koja su regulirala život svakog Židova do u najsitnije pojedinosti. Oni su redefinirali Božje zapovijedi prema svome nahođenju i od svakoga su zahtjevali neka po tome i živi. Njihove tradicije i zakoni postali su važniji od onoga što je Bog učinio kroz Krista. Ljudski su zakoni pretpostavljeni Božjim zakonima. Zato Isus i ne bira riječi kada farizeje i pismoznance naziva licemjerima koji ga usnama časte, a srca su im daleko od njega. Optužuje ih da su napustili zapovijed Božju, a da se drže predaje ljudske. Nažalost farizejski duh je živ i danas. Bog od nas traži vjerodostojnost. Vjerodostojnost između onog što govorimo i onoga u što vjerujemo. Bogu je nevjerojatno stalo do našega srca, a ne do naše vanjštine. Ali postavlja se pitanje što je u našem srcu? U nezaboravnoj sceni iz filma „Kum III“ Michael Corleone razgovara s kardinalom Lambertom. U jednom trenutku kardinal uzima kamen iz fontane i kaže: „Pogledaj ovaj kamen. Leži u vodi jako dugo vremena, ali voda u njega nije ušla.“ Onda razbija kamen na pola i pokazuje njegovu nutrinu, govoreći: „Pogledaj, u potpunosti je suh. Ista stvar se je dogodila s ljudima u Europi. Stoljećima su okruženi kršćanstvom ali Krist nije ušao u njih. Krist ne živi u njima.“ I što nam je činiti? Što nam je činiti ako su nam srca kao u Farizeja? Ako su nam srca suha i bez Krista? Ako smo ih ispunili smećem ove bezbožne kulture, a iz njih izbacili Boga? Nama treba transplatacija srca. Trebamo svoje „srce kameno“ zamijeniti srcem koje „izgara“ za Boga. I za bližnjega. I za Domovinu. A za to obaviti mi se trebamo zaljubiti u Krista. I staviti ga konačno na prvo mjesto. Ispred svega i svakoga. Naš kršćanski život mora biti hod s Kristom, a ne hod kojim slijedimo isključivo pravila, propise, tradiciju. Puno će nas, nažalost, na kraju vremena, stati pred Stvoritelja i puno će se nas ustrajno i tvrdoglavo pozivati na činjenicu da smo uredno ispunjavali sve svoje vjerničke dužnosti, ali će mnogi od nas, nažalost, kada Bog pogleda u naša prazna srca, čuti: „Nikad vas nisam poznavao; idite od mene zlotvori!“ (Matej 7,23) |
- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RAZMIŠLJANJE JAKOVA RIPIĆA UZ ČITANJA 22. NEDJELJE KROZ GODINU (B)
|
BOG NE GLEDA NA VANJŠTINU ČOVJEKA, NEGO NA NJEGOVU NUTRINU »Ništa što izvana ulazi u čovjeka, ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.« (Iv 6,53-56) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Spasenje ne postižemo izgovarajući lijepe riječi niti moleći iz lijepih molitvenih obrazaca. Spasenje postižemo jedino ako vršimo volju Božju. Jedini uvjet pod kojim možemo imati udjela u pravom životu i pod kojim nas Bog može uslišati jest da vršimo njegove zapovijedi i tako održavamo savez koji je s nama sklopio. Čitav Mojsijev govor, iz knjige Ponovljenog zakona, ustvari je poziv na obdržavanje Božjih zapovijedi. Obdržavanje zapovijedi stavljeno je u prisan suodnos Boga i Izraela. One su izraz intimnih međusobnih odnosa koji postoje između Boga i njegova naroda, pa stoga po Bogu i između samih Izraelaca međusobno. Zakon Božji nije protiv čovjeka, nego za čovjeka i njegovo dobro. Na razini zajedništva, zakon Božji omogućuje Izraelu da postoji kao narod koji putuje prema obećanoj zemlji. Od gomile nomadskih plemena pretvara ga u jednovrsni narod, u jednu i vjersku i društvenu stvarnost. Zakon je temelj i cilj slobode Božjeg naroda koji je stvarno i oslobođen iz ropstva da bude »slobodan služiti Bogu«. Izrael je svjestan svega toga. I odatle njegov ponos. Božji zakon njega ne ponižava, nego ga uzdiže. On izražava »njegovu mudrost i njegovu razboritost pred očima naroda«. Izraelov identitet i njegova nadmoćnost nad ostalim narodima izviru iz zakona Božjega. Taj zakon čini da on osjeća kako je njegov Bog »njemu blizu«, kao što nijedno drugo božanstvo to nije drugim narodima i to zato što zakon Božji sadrži u sebi samu Božju volju. »Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji ja danas stavljam pred vas?« (Pnz 4,7-8) Dakle, zapovijedi su Božja pouka koju Bog kao Otac upućuje svojoj djeci, svome narodu. Stoga obdržavanje zapovijedi Božjih spada pod životnu mudrost i pod oblik intimnog suživota s Bogom. To je ta mudrost na koju nas poziva u svojoj poslanici danas sv. Jakov apostol. Ona je za nas vrlo važna jer nam omogućuje da provodimo život dostojan djece Božje. Mudrost nam priopćuje Božju riječ. Bog nam je u povijesti progovorio svojom riječju koja je kadra spasiti nas. Ali nije dosta da samo slušamo Božju riječ, nego je moramo u život sprovoditi. Životom i djelima dokazujemo svoju ljubav prema Bogu. To je veoma konkretna mudrost evanđelja: u život provoditi vjeru i ljubav. Najveći dar koji »silazi od Oca svjetlosti« jest »Božja Riječ« koju je vjerom »usadio u nas« da uhvati korijena, proklije, procvjeta i rod donese. Ali za to je potreban i naš napor. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje. »Braćo moja ljubljena! (...) Sa svom kratkošću primite usađenu riječ, koja ima moć spasiti duše vaše! Ne varajte sami sebe: budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji.« (Jak 1,17.26-27) Vršiti riječ Božju znači sprovoditi u život zapovijedi ljubavi Kristove prema Bogu i bližnjemu. U svakome čovjeku trebamo gledati dijete Božje stvoreno na sliku i priliku Božju, a ne cijeniti ljude prema njihovu blagostanju. Isus Krist se krije i prebiva u svakome čovjeku, a posebno u najbjednijima i najzapuštenijima kao što su sirote i udovice. Prepoznati Isusa u toj njegovoj »najmanjoj braći i sestrama« i priteći im u pomoć jest mudrost Božja u kojoj se sastoji pravo bogoštovlje koje nas vodi u život vječni. »Bogoljubnost čvrsta i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta« (Jak 1,27) To je baš ono o čemu nam Isus govori u sv. Evanđelju po Marku u kojem sav smisao zakona Mojsijeva premješta iz onoga što je vani na ono što je unutra, s usta u srce, s čovjekove »vanjštine« u njegovu »nutrinu«. Nasuprot licemjernom stavu farizeja koji su do u pojedinosti pazili na obdržavanje obrednih propisa i predaja ljudskih, a zanemarivali opsluživanje Božjeg zakona, Krist naglašava preobrazbu srdaca koja se ostvaruje čišćenjem ljudske nutrine od svakoga grijeha i zla po njegovoj krvi i u Duhu Svetome. »Ta iznutra, iz srca čovječjega – kaže Isus – izlaze zle namisli: bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« (Mk 7,21-23) Da bismo što bolje shvatili to energično Isusovo pozivanje na nutarnjost čovjeka, treba znati što je Mojsijev zakon postao u nauci i praksi farizeja. Postao je hrpa sitničavih »pobožnih« vježbi i obdržavanje ljudskih uredbi, koje često, nisu imale ni duha ni duše. U toj nemilosrdnoj potjeri za ljudskim zakonima i tradicijama koje je trebalo opsluživati i još češće stavljati na pleća drugih da ih opslužuju, farizeji su toliko bili zaslijepili da više nisu ni opažali da se time na kraju zanemaruje sam zakon koji je dao Bog. Zato im Isus i kaže: »Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske« (Mk 7,21). I uzalud štujete Boga »naučavajući nauke – uredbe ljudske«. Stoga riječi koje je Isus onoga dana rekao farizejima i svima onima koji su ga slušali, upućene su i nama danas. Farizejstva nije nestalo s farizejima, nego ono i danas namješta zamku vjerskom životu ljudi. I danas postoji rizik da se vjera svede na neke formalističke i uhodane pobožne vježbe bez ikakva odraza na život. I danas, unatoč našem sve jačem naglašavanju autentičnosti, živi licemjerje koje se sastoji u tome što nešto činimo ili ne činimo zato što nas ljudi vide ili ne vide, a ne zato što to Bog zahtjeva. Zbog licemjerstva se toliko brinemo oko besprijekornosti vanjskih djelovanja, a tako često zanemarujemo poboljšavanje svojeg srca od grijeha i zloće. Ono vanjsko vide ljudi, a mi držimo mnogo do toga da nam se ljudi dive (usp. Mt 23,5). Kako li je teško, ali i jako potrebno, da ponovno otkrijemo izvorni duh Isusov i duh evanđelja: Bog je Duh – rekao je Krist – i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.« (Iv 4,24). »U duhu« znači svojom nutrinom, srcem i sa svim onim što je unutra u čovjeku. Znači ljubiti Boga i da svim onim što jesmo i nečim što je veće od nas samih, a to je Duh Sveti koji nam je dan kao nova mogućnost da opslužujemo zakon Božji i to kao i Isus sam, nutarnji zakon slobode. »U istini« znači činiti ono malo dobra koliko smo sposobni s čistom nakanom i iskreno, odnosno »biti pošten s Bogom«, znajući da ljudi gledaju samo lice, a Bog temeljito istražuje srce i oni koji »budu čista srca«, tj. oni koji su s njim pravični i iskreni – i samo oni – gledat će Boga. Mi sami od sebe nismo kadri očistiti svoje srce od zlih nakana, grijeha i zlobe i na pravi se način otvoriti novosti Duha Svetoga. Zato se moramo pouzdati u Kristovu otkupiteljsku snagu koja u nama postaje i djelujuća u euharistiji (koju sada slavimo). Moramo biti ponizni i priznati se pred Bogom ono što jesmo: obični grešni ljudi i to samo i ništa više i pozvati sami Isusa da dođe očistiti naše srce kao što je jednoga dana očistio jeruzalemski hram. Potrebno je da Krist uđe u hram naše duše i srca pa da iz nutrine našega života istjera sve lažne bogove: idole (kumire) »bludništva, krađe, ubojstva, preljuba, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanosti, psovke, oholosti, bezumlja itd.« kojima robujemo te da nas oslobodi od njih tako da bismo u slobodi djece Božje mogli u ljubavi čista srca i duše služiti Bogu i bližnjemu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8 Ps 15,2-3a. 3bc-4.5 Jak 1,17-18. 21b-22. 27 Mk 7,8a. 14-15. 21-23 |
- 12:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
