godisnja doba
|
Jucer je cijelo poslijepodne padala kisa. Vjerojatno sam zato prespavao vecinu dana i probudio se tek u gluho doba noci, kada se mogao cuti samo zvuk zaboravljenog televizora. Jutro se odjednom pocelo buditi. Soba je poprimila plavicastu boju, a iza kuhinjskog balkona ruzicastilo se nebo. Odmah je i kava ljepse mirisala. Kroz zamagljeni prozor autobusa nazirao se nedavno prosnuti grad. Kolone automobila slijevale su se prema sredistu, a pjesaci zamucenih pogleda i slijepljenih kapaka gurali se na stanici. Sunce se taman toliko podiglo da se odrazava u svakom staklu svakog automobila, autobusa i zgrade kraj koje prolazim. Gotovo me natjeralo da posegnem za tamnim naocalama duboko u torbi. Odjednom sam primijetio kako je lisce na drvecu jutros za nijansu svjetlije nego jucer. A jucer je, pak, bilo svjetlije nego prekjucer. I tako unedogled? Vlak podzemne zeljeznice nije trebalo dugo cekati. Nije cak bila ni guzva kao inace. Pod zemljom vise nije bilo sunca, ali njegova toplina isijavala je iz moje jakne. Na Trgu Lava Tolstoja docekale su me glasne prodavacice cvijeca. Svadjale su se jedna s drugom, ali i s ruzama, koje nisu zeljele stajati mirno. A i previse su mirisale... Sevcenkov se park rastvorio preda mnom upravo opran; osjecao sam se kao gresnik kada sam shvatio da prvi krocim njegovim mokrim (od sunca sjajnim!) stazama. I vise nista nije vazno: ni to sto mi ni danas nije uspjelo samouvjereno proci pokraj cuvara na ulazu bez da mu pokazem nepostojecu propusnicu, ni to sto opet, po tko zna koji put, moram pokazivati gdje u putovnici pise serijski broj, ni to sto internetska veza puca svakih nekoliko minuta, ni to sto je radna soba u kaosu nakon radikalnog preuredjivanja, koje se pretvorilo u dogotrajan i naporan proces,... Studentice kojima na pozdrav odgovaram na hrvatskom odjednom se rasprse u veseli smijeh. Sada znam: bit ce to lijepa jesen u Kijevu. |