Mušice (5): Pasijans



petak , 24.06.2005.

Kartanje s Doblijem i Triksijem nije aktivnost s puno izbora. Pasijans je jedina igra koja dolazi u obzir.
- Gle, karo deset ide ide ispod pik dečka, ne vidiš? - trudio se Triksi.
- Opet brzaš, kao i obično, Triksi. Očito rješenje nije uvijek i najbolje. - neslaganje u Doblijevom glasu.
- Da? Sad se i u kartanje razumiješ.
- Aha, slučajno vidim da ako zatvorimo pik dečka nećemo moći pokupiti tref sedmicu.
- I...?
- Što i...? Pik dečko na herc babu, tref sedmica na karo osam, oslobađa se pik kralj, na nju ide herc baba, pa pik dečko, pa karo deset... dalje imaš pik devet, herc osam skupa sa tref sedmicom ide na taj red, i la-la..
- Čekaj malo, što je tebi? Pa budeš li za svaki potez razmišljao tako daleko igrat ćemo do sutra.
- Pa, što onda? Nije za novac i imamo vremena. Ovo je igra za jednog igrača, pobjeđuješ špil karata ili ponekad samog sebe.
- Ja ne bih toliko razmišljao oko svake karte. Brzo razmišljanje je bolje i efektivnije. Tras!! Ako ide, ide... ako ne, nova partija.
- Pasijans je igra strpljenja, nisi znao? Ovo nije igra gdje treba odigrati što više partija.
- Beeee! Strpljivi ljudi sjede na ribolovu po cijele dane i gledaju u plovak, ili čekaju na nekoj grani kako bi fotografirali vrapca koji je vrapčićima donio gusjenicu. Takvi se ne bave društvenim igrama. Strpljenje znači čekanje i utrošak vremena, a bez ionako poznatog rezultata.
- Ma nemoj, a šah?
- Pa postoji i brzopotezni šah, ne?

...

Sutra je taj važan razgovor s šefom. O njemu ovisi mnogo toga. U mom životu. Već čitav tjedan šizim malo oko toga i neodlučan sam. Trebam li mu reći sve direktno u glavu ili bi malo taktike pomoglo. Do sada nije uspijevalo ni jedno ni drugo. Možda ipak taktika.

...

Bio sam loše raspoložen i baš bi mi pasalo složiti taj pasijans bar jednom. Barem je pivo bilo ugodno hladno. Ovo je četvrta partija i svaki put se sve blokiralo taman pred kraj. Prvi put sam danas složio karte na stol da malo ubijem vrijeme.
Odigrao sam tog pik dečka. Taktički pristup. Činilo mi se da Dobli dobro razmišlja. I zaista, desetak karata je prošlo kroz igru, otvorile su se neke nove opcije. Otvoreno je više od pola partije. Opet vidim neka očita rješenja, bar mi se čini, ali malo sam skeptičan. Da vidimo... treba osloboditi pik asa, a on je blokiran četvorkom...

- E, sad je tek nastala gužva, imaš tri opcije i tri šanse da pogriješiš! - opet je Triksi tražio svoju moralnu pobjedu.
- Već znamo da ti je naglost ugrađena pri rođenju, zar ovo nije bilo sjajno odigrano?
- U redu, ali moglo se sigurno i drugačije. Sad smo kao gladni Buridanovi magarci između tri plasta sijena. Lain, predlažem ti da hitno odigraš jednu od tri opcije dok se još nisi izgubio u kombinacijama kojima te puni veleštovani Dobli. Slušaj intuiciju, 'hunch'!

I zaista, jedna karta je nekako odskakala, jednostavno me mamila da je odigram i izgledalo je dobro. Pojma nemam zašto. Tras! Pa šta bude. Nije lijepo izgledalo što je sad as ostao zatvoren s dvije karte. Ali izašao je herc kralj i započeo novi stupac. Brute force.

...

Šef je bio gnjavator. Moje gađenje pri pomisli na njega bilo je proporcionalno mojim prekovremenim satima i obrnuto proporcionalno plaći. Uvijek je trebalo napraviti tri para cipela više. Napravilo se, ali nije se isplatilo. Barem meni. Vrijeme je za promjenu. Ipak odlučio sam pokušati još nešto prije nego definitivno odem. Ništa, ispljunut ću mu sve što mislim pa kako bude. Ionako sam mislio otići.
...

Zanimljivo je što se otvorio kralj i veselo se šepurio na početku nove kolone. Njegovi sljedbenici oslobađali su redom kartu za kartom, i izgledalo je da će sve završiti uspješno. I onda je sve stalo. Još pet zatvorenih karata, i blokirani as. Uh! Ipak, bila je ovo dobra serija.

- Triksi, evo, prilično 'naglo' smo stigli do kraja, kao muhe bez glave. Možda više i nema rješenja.
- Ja sam svoje napravio, vama mudracima ostavljam završnicu. - ponosno se pohvalio Triksi. Da, malo je digao nos, skoro neprimjetno.

Ne znam je li bilo zbog umora ili čega drugog, partija mi je izgledala završeno. Izgubljeno. U jednom trenutku, kada sam pokrenuo ruku u onaj poznati nervozni zamah skupljanja špila, Dobli je spasio situaciju...

- Stani!!! Ovo nije uobičajeno, ali vratiš li sedmicu s pikovog kupa , moći ćeš na njega spremiti crvenu šesticu i eto asa... kako to nisam odmah vidio...?

Zaista, malo nekonvencionalnog razmišljanja uvijek dobro dođe. Rijetko se vraćaju karte s već izgrađenog kupa u boji pa nikad ni ne razmišljam o tome. Ali to je bio taj potez! Jedan, dva, tri, četiri, pet... i karte su se posložile u kompletnu pobjedu. Ah, napokon. Prva dobijena.

...

Šef je tog jutra bio loše raspoložen. Dodatna nepoznanica u mojoj jednadžbi. Odlučio sam se za 'brute force'

- Gazda, imate li minutu?
- Nemam!
- Svejedno, mogu li dobiti knjižicu? Nisam zadovoljan vašim radom, dajem vam otkaz.

Ova je rečenica dvosmislena. Ali on je shvatio baš kako sam je ja zamislio.

- Ti MENI daješ otkaz? Pa ne radim ja kod tebe već ti kod mene.
- Aha, točno, ja VAMA dajem otkaz. Svoje ću vrijeme i znanje prodati nekome drugome za bolju cijenu. Molim, nemojmo komplicirati, spreman sam odmah... sad!

Tko zna je li to bilo pametno ali jednostavno sam htio dodatno pokvariti to njegovo loše raspoloženje. Gad jedan! No, čovjek je očito prešao preko ruba. Razmekšao se ali me i dalje osorno gledao. On je naime gazda.

- Pa, mislim da bismo trebali razgovarati. Ideš mi na živce ali priznajem da bih rado čuo razloge tvog neozbiljnog ponašanja.

Osjetio sam kako mi se ego napuhava. Jer on je gazda. ozbiljan gazda.

- Rasturi ga! - reče Triksi.
- Dobio si priliku koju si tražio, ne nagli! - pobuni se Dobli.

Dogovorili smo se za iduće jutro. Danas ću igrati taktički. Rekao sam da imam slab učinak jer sam premoren, dao sam par ideja koje će doprinijeti prometu firme, zatražio da ponovo provjeri kalkulaciju moje plaće i pitao ga želi li kopiju liste mojih radnih sati jer mi se čini da sam je zaboravio predati (a nisam).
Sve ponuđeno je prošlo glatko: u kalkulaciji je pronašao grešku 'glupe službenice na plaćama', lagano me ukorio zbog zaboravljanja dostave mojih prekovremenih sati, predložio mi je da uzmem par dana godišnjeg i da se odmorim i upitao me bih li htio biti voditelj projekata koje sam mu predložio. Dostojanstveno se izvukao. Igra je bila otvorena, i znali smo poteze unaprijed. Ja sam bio zatvoreni as, i bez mene partija bi bila izgubljena i za njega.

...

Četiri uredno složena kupa po bojama izgledali su sjajno. Odlična pobjeda, odlično odigrano. Primjećujem da taktika puno doprinosi na putu do konačnog rješenja. Ipak ponekad je sve što imam intuicija. Ona je savršena veza između dva dosadna događaja i puno promišljanja. Što sam odlučio? Uvijek radim prema intuiciji jer ona se uvijek javlja prva i ponekad mi kaže - da bih trebao razmisliti.

Ne sumnjam da Triksi misli da je to glupo.

Mušice (4): ...još jednu za treću smjenu



petak , 17.06.2005.

Opio sam se. Malo. Nije bilo namjerno, naravno. Nisam se čak opio odmah nego čašu po čašu. Društvo je bilo malo i zaneseno. Ležerni odmor na svježem zraku, petak popodne. Zaboravio sam misliti i na put do kuće koji je na nekoliko mjesta prolazio kraj grmlja gdje se bez problema u zasjedu mogao smjestiti policijski auto. Čak i neke obaveze su izgubile na važnosti, tko mari za jedan dan ovamo ili onamo. Luda glava lako ignorira takve stvari. Kad sam pomislio na onu staru 'Nije posao zec da utekne' čuo sam dvije šapatom izgovorene riječi. S lijeve strane nešto je reklo – Izgovaraš se! - a s desne – Sereš!
Uvjerio sam sebe da je potonji glas namjenjen Dobliju, lijevom šaptaču, iako nisam bio siguran. Mora da su i oni pijani.

...

Počelo je jednostavno, u gradu pred shopom...
- Dobar dan, stara kuko, pa nisam te vidio od...ah. Gdje si, što ima?
- Ej, bok! Ja živ! A ti? Kako je?
- Eto, samo ide.
- E, ajd' sa mnom, baš idem u vikendicu, fešta je gore pa sam samo došao po kiselu. Ideš? Ajd' ooodii...
- Paaa, ne znam baš, morao bih...
- ...napraviti još tucet stvari koje ne bi završio čak ni da sad odmah počneš. Opako kasniš s planovima. - dovrši glasić tamo negdje lijevo. Dobli je u startu zamislio da je loša ideja ubacivati iznenadni party u planove, naročito nakon jučerašnje neugodne svađe sa prgavim susjedom. Obećao sam mu da koprive s moje strane dvorišne ograde od sutra neće više sijati sjeme po njegovoj gredici s lukom.
- Pa, čekaj malo Dobli, nečuveno, ti stvarno misliš samo na posao, robuješ obavezama! Ohladi malo, razmisli što se nudi. - Ah, evo i Triksija. Već sam pomislio da će izbor biti lak - Sresti starog prijatelja nakon toliko godina, to nije nešto što se može tek tako preskočiti.
- Triksi, možeš li ti ponekad 'preskočiti' svoje petljanje u stvari u koje se ne razumiješ? Planiranje! Hej! Omogućava bolji raspored dnevnih obaveza pri čemu vrijeme za zabavu možeš sačuvati u jednom komadu. Osim toga, budu li koprive sutra i dalje na svom mjestu nastat će dodatni problemi. Fešta jednostavno nije opcija. Točka. Ne misliš li tako?
- E, kad mi ti kreneš s definicijama imam osjećaj da će mi i ovaj crni čuperak požutjeti. Slušaj pažljivo, nisam ni mislio da je fešta prijeko potrebna, ali kratka posjeta ekipi nije na odmet. Pa radi se samo o pola sata. Osim toga, vidiš li da je još uvijek pevruće za petljanje s koprivama? Dalje, tko zna koga još ima gore, možda je tamo neki potencijalni kupac za onu dedinu bačvu, možda tamo netko zna dobrog majstora za popravak 'flekserice', možda ima i malo roštilja... Svježi zrak, ptičice pjevaju, sunce se malo skloni a onda navalimo na koprive.

Suprotno svojoj naravi Triksi je predložio kompromis. Rijetka pojava.
Zaista, kad bih prodao dedinu bačvu ne bih je više morao premještati iz jednog kuta podruma u drugi. Stalno je na smetnji a prazna je i nepotrebna. Da je po mome, odavno bih je već bacio ili napravio od nje super materijal za žar na roštilju, ionako je bila trošna. Ali, deda je odlučio da je mora prodati. Do sada sam je kroz podrum prokotrljao već par kilometara, uvijek je nečemu smetala.

- Ok, jedan gemišt, pa idem dalje. Znaš... puno je posla. - rekao sam prijatelju. Vozili smo se uz brijeg oko petnaest minuta, svatko u svome automobilu. Nepotrebno je govoriti da je ekipa na sceni bila ok, četvoro od njih petnaestak sam poznavao od ranije. Razvila se 'priča' i tako su svi planovi otišli u nepovrat. Kroz žamor i vesele pozive na živeli povremeno su do mene dopirale riječi kao što su koprive, susjed, mrak, planovi ali sve dalje sam sve manje na njih obraćao pažnju. Sve dok s lijeve strane nisam začuo nešto 'desno':
Mla...hadiću, gospodine i prijatelju, za... ovaj, zajebo si!

Vani je već bio mrak ali nisam znao koliko dugo. Ptičice su zamijenili cvrčci, žabe ili možda zrikavci, uglavnom nekakve životinje, a sunce je prepustilo pozornicu zvijezdama i sve su sijale duplo. U tom spletu okolnosti najnevjerojatnije je bilo to što je Triksi lebdio s lijeve strane! Sad i nikad više nakon toga. Znači li to da je Dobli...?? Nisam mogao ni bistro razmišljati... ali nisam trebao dugo čekati na potvrdu.
- Štvarno krašno, niši li ti Trikša na pogrešnoj štrani?
- Ja...ha??? Jesam, ali ne svojevoljno, do maloča...has si tvrdio da si ti analitički um i da spa..hadaš desno.
- Preodm... predomišlio šam še.
- Ajd' poletiii 'vamo.

Ne znam koja je mistična procedura promjene njihovih mjesta ali znam da mi se u tom trenutku zavrtjelo u glavi. Blackout, pijan ko majka... Tijelo je sasvim na kratko i upozoravajuće otkazalo poslušnost. Bez tijela nitko od nas ne može dalje. Osjetio sam potrebu za zrakom, malecki bljeskovi pred očima ličili su mi na sjemenke kopriva koje neprestano padaju, a neki tip iz male kuhinje derao se Jebo vladu, Jebo politiku jebo, U saboru jebo, sve njih redom... Ne znam što mu je bilo...
Terasa je bila mala, s priručnim stolom i svega dvije stolice. Jednu sam odmah zauzeo, prekrižio ruke na stolu i na njih položio glavu, ali mi se toliko vrtjelo da sam ponovo ustao i krenuo šetati. Treba se vratiti doma. Kako? Da me netko odveze? Ma ne, mogu ja to...

- Prijatelj i gospon, – Triksi sa svog pravog mjesta – kaj nismo re...hek..ekli samo jedan gemišt i pola sata druženja? Vani ti je i...hik...hinače ponoć, znaš?
- Ti ši malo kriv jer ši inžištirao da še ide pit'!. Šutra će bit' pakleno. - Dobli je zvučao čudno i simpatično, kao da mu je pri govoru jezik samo smetao. Ili ja nisam dobro čuo. Zujalo mi je okolo.
- Dogovor je dogovor. No, što...ho se dogodilo s tvojim glasom?
- Š mojim glašom? Pa ti štučaš.
- Čuj Dolbi... hoću reći, Dobli, trebali bismo krenuti dom...hm...doma. Ovo sad nije pametna situacija. Svega je sedam kilometara, ići ćeeee...
- A ja bih ipak da naš netko voži. Poličija je možda vani...

Kratkim pogledom obuhvatio sam poprište događaja. Bilo je samo četvoro ljudi koji su spavali, zapravo, dva para blizanaca, identičnih. Kauč se kretao okolo po sobi i nosio ih. To je bio tek početak. Tko će me voziti. Taj mali ostatak ekipe je na svojim letećim kaučevima izgledao kao da proživljava kliničku smrt. Mrzim kad mi se to dogodi. U nastavku sam se suočio s tim dvostrukim problemom. Sve je bilo udvojeno.
Pokret, nema druge. Odabir lijevih stepenica bio je pogrešan. Na sreću zveknuo sam samo s metra visine i nisam slomio ni jednu od četiri noge. Prolaz između dva stabla završio je koliko toliko uspješno. Najveća glavolomka je bila dvostruka brava na vratima automobila i dvije ruke s dva ključa. Pokušaj koncentriranja i fokusiranja slike rezultirao je lelujanjem i premještanjem bravica lijevo pa desno. Na kraju je pomogla slučajnost. Unutra sam.
Vožnja. Stalno sam na križanju dvije ceste koje se razdvajaju pod oštrim i plitkim kutem. Bijelih crta koliko hoćeš Pune razaznajem lakše nego isprekidane. Prva brzina pa nizbrdo do glavne ceste i to je to.

- Desno, de...hek...hesno! - upozoravao je Triksi.
- Ne! Lijevo, šamo polako. Ovo je ludo, preludo, čak i ža tebe, ubit češ še.
- U...hu...ubit sebe? Dobro ako ne pokupi nekog drugog? Sranje! Ide auto!

Triksijeva briga za širu društvenu zajednicu izazivala mi je strašan osjećaj grižnje savjesti. U susret nije dolazio automobil, dolazio je stampedo svjetala, što automobila, motora, kombajna, čak bih rekao da se i mali mlaznjak spuštao na cestu pred mene. Najjača ideja mi je bila da stanem. Stao sam na desnoj od dvije vidljive ceste. Čuo sam zvukove sirena. Ostatak puta se ne mogu prisjetiti.
Jutarnje buđenje neću opisivati. Češkanje lijevog uha radio sam ispruženom rukom, zbog veličine vlastite glave. Gledajući u strop, svi smo šutjeli.

- Eh, uh, sasvim nepotrebna avantura. - započne Dobli.
- Jesam li ja cijelo vrijeme ponavljao da neće dobro završiti? Mene se nikad ne sluša. - Triksi se zapravo branio.
- Ti si i započeo sve. Što ćeš sad reći? Da nisi ništa pogriješio? Trebalo je sve napraviti prema planu i izbjeći ovu bedastu avanturu i igre s vlastitim životom.
- O, molim. Ja da sam pogriješio? Pa znam li ja brojiti do jedan. Jedna čaša, hej! Nije li tako bilo planirano.
- Da, i nije se prodala bačva i niti se išta drugo pametno dogodilo od svega što si nabrojio kao izgovor za svoju ludu ideju. Samo sramota i neodgovorno ponašanje.
- Ja nisam neodgovoran za to, ti si! Ti uvijek misliš na Laina, ono... osobno na njega, što mu nisi rekao kad je kraj?
- Zbog tvog prijedloga moglo se dogoditi veliko zlo, mogao se otrovati alkoholom, ubiti se na cesti, zgaziti nekoga, izgubiti vozačku, razbiti auto... da ne nabrajam dalje. I još su tu koprive...
- Zbog mog prijedloga? Neću više ponavljati, predložio sam samo pola sata druženja, ti umišljeni... umišljeni... niškoristi! Što nisi i ti vodio brigu kad je dosta? Dok sam ja ponavljao i ponavljao ti si rađe žderao dalje i radio mentalne vježbe s promjenama mjesta. Nisi li ti bio taj koji je predložio lijeve stepenice? I tu se moglo dogoditi zlo, pametnjakoviću.

Nije dalje imalo smisla. Ovo nije bilo dobro, kako god okreneš. Sve je ostalo na optužbama. Kriv sam. Pogriješio sam u svakom slučaju. Izigrao sam obje varijante. Prvo, što sam uopće otišao na party a nisam trebao, a zatim, kad sam već otišao, zaboravio sam na vrijeme. I na pamet. Loš izbor i to duplo.
Odlučio sam da se to više ne smije dogoditi. Dobli i Triksi su malo luckasti kad su pijani. Žao mi ih je, nisu to zavrijedili.

- Susjedeee!!!!! - začuo se hrapavi glas ispred ulaznih vrata. A dan je tek počeo.

Mušice (3): Gospođa Gertruda



četvrtak , 16.06.2005.

- Ne mislim da je pametno uzrujavati gospođu Gertrudu – reče Dobli dok sam se uspinjao stepenicama prema pošti.
- Pa, zavisi od nje, - rekoh - tko zna kako će se ovog jutra ponašati. Ako mi opet stane na živac neću se ustručavati da joj zagorčam dan.
- Zaista? Da? To će rezultirati time da će pobijesniti svaki put kad te vidi a kamoli da joj dođeš na šalter rano ujutro. Jesi li pomislio o promjeni pristupa?

Nisam, a zašto i bih. Stigavši na šalter, vidio sam samo raščupanu polusjedu frizuru jer je gospođa Gertruda bila zadubljena u ispunjavanje nekakvih tablica.

- Dobro jutro, - rekoh. Ništa.
- Kažem, dobro jutro! - bio sam nešto glasniji. Podigla je glavu, okrenula očima i vratila se tablici.

Dok bi Dobli to strpljivo podnio, Triksi je na mah poludio.

- Reci joj da je bezobrazna, ne bi li bilo lijepo da ti makar odgovori. Ej, koja baba!!! Zovi šefa, lupi po desku, viči, buni se... nije joj ovo prvi put. Ja to više ne bih trpio.

Nekako nisam bio raspoložen za svađu iako priznajem da me Triksi dobro pomaknuo u desno. Desni centar. Taman kad sam otvorio usta gospođa Gertruda je podigla glavu.

- Gospodine, vidite li vi da radim važnu tablicu? Ako ste nestrpljivi mogli ste doći kasnije. Dobro?
- Ali gospođo, ne mogu doći kasnije, ova pošiljka mi je hitna. - pokušao sam se opravdati kako bi makar malo omekšao njezin mrki pogled.
- Da, svima vama je ujutro sve hitno, kako da ja imam deset ruku i dvije glave (nedaj bože). I kako ja sad mogu raditi pošteno svoj posao kad svi vi stalno oblijećete oko šaltera i prekidate me? Možete se malo smiriti i pustiti me da završim. Onda ćete doći na red. I ne budite bezobrazni, imam ja takvih dovoljno kod sebe doma.

Zaista ovo nije bilo u redu. Pa ja sam stranka. Ne bih li trebao imati prioritet pred tim kancelarijskim poslovima. Osim toga nisam joj ja kriv što ima puno posla. Triksi me bezrezervno podržao.

- Tako, tako, dobro razmišljaš, ovome treba doći kraj. Najbolje da se požališ šefu. Dosta je već mušterija ona iznervirala svakog jutra. Nadam se da će dobiti strogu opomenu. Nije ona za šalter.
- Polako, Triksi, polako. Čini mi se da si sličan njoj, odmah se nerviraš i izazivaš probleme. - uzvrati Dobli. Vidio sam da će ovo biti još jedan od onih događaja. - Otkud mi znamo kakve gospođa Gertruda ima probleme, možda je nešto muči pa se ne može usredotočiti na posao. Nitko je ne razumije i ne podržava. Bijesna je zbog toga na cijeli svijet, svi su joj krivi, a ne zna se kontrolirati.
- Ma daaaaj, - Triksi ne podnosi obranu nekoga tko je po njegovom kriv – što nas briga što ona ima probleme, imam i ja probleme pa ne vičem na nju. Plaćena je da radi svoj posao i da bude ljubazna s mušterijama. Probleme nek ostavi doma.
- Nemoj tako. Nisu svi ljudi u stanju probleme ostavljati doma i zatim na poslu biti sretni i zadovoljni. Možda gospođi Gertrudi treba pomoći. - nisam razumio ali čini mi se da je Dobli bio sasvim siguran u to što govori.
- Ti nisi normalan. Baba te ignorira i šikanira i ti bi joj sad još pomagao? Ajde idi sjedni joj u krilo i bulji u tablice. Sigurno će se početi smijati. Prijatelju moj i mladiću, ti nisi normalan.
- Triksi, izazivaš.....

Hm, ne znam kako se to dogodilo, ali jednostavno sam otvorio usta, nagnuo se prema naprijed i rekao najhladnokrvnije što sam mogao:
- Gospođo, ne tiče me se tko vam je ujutro pokvario dan. Imam važnu pošiljku i želim da je preuzmete odmah. Ukoliko to ne mislite napraviti ili ponovo okrenete očima idem smjesta u kancelariju vašeg šefa. Ja ću se pobrinuti da vam budem zadnja stranka koju ste gledali s one strane šaltera. Jel vam to jasno???? - pri tome sam je tako prijeteći pogledao da je sigurno bila uvjerena kako mi je proradio PTSP ili čir na želucu.

Gotovo uplašeno uzela je žutu omotnicu, postavila je na vagu, pritisnula nekoliko gumbića i provukla omotnicu kroz neki stroj. Zatim je uzdahnuvši nekako tužno i razočarano rekla dva i šezdeset pet, uzvratila mi razliku do pet kuna i kad sam već pomislio da će ova epizoda završiti pokrila je usta rukom, digla se naglo, prevrnuvši stolicu i odjurila sa svojih devedeset i nešto kila u stražnju prostoriju. Bio sam siguran da sam vidio suzu. Odjednom je djelovala krhko.

- Jesi je majstore, tako se to radi, više te neće ignorirati kad joj staneš pred šalter. - Triksi je bio sretan.
- Da, to je bilo baš 'briljantno'. Sad si se spustio na donju prečku primitivizma. Ona tebe nije uvrijedila niti ti je prijetila, samo se žalila, na način na koji jedini zna. Ali nisi je slušao već si glumio brutalnog snagatora da bi postigao svoje.
- Hej, Dobli, jel ti to novi singl? Pa ti si uvijek branio stav o brizi za samog sebe. Otkud sad razmišljaš tako široko da si obuhvatio čak dvije osobe?
- Sarkazam će ti jednom zapeti u grlu, Triksi. Uozbilji se. Jednu smo osobu povrijedili i to nije u redu, nema opravdanja, makako se ona ponašala.
- Pa dobro, možda je bilo malo prežestoko, ali samo malo...
- Prestani, to si trebao reći ranije...
- Gadiš mi se...

Nisam znao što bi sad bilo najbolje osjećati. U slijedećim mjesecima gospođa Gertruda se malo promijenila. Nije više bila osorna, uvijek sam bio odmah na redu, bez puno komplikacija. No nešto je nedostajalo. Činilo mi se da je pod dojmom moje prijetnje bila obzirna samo zato da izbjegne nove nevolje. A nisam to želio. Kao da se bojala, ili mene ili mogućnosti da bih ostvario svoje prijetnje. Nisam se dobro nosio s nametnutim autoritetom.
S vremenom su se strasti stišale i gospođa Gertruda sa šaltera je očito zaboravila što se dogodilo. Vrijeme je donijelo svoje i sve je bilo po starom. Ponovo smrknuti pogledi i čekanje na ispunjavanje tablica i obrazaca. Mogao sam je samo malo podsjetiti na neke stvari ali to mi se ovaj put nije činilo u redu.

- Sjeti se, rekao si joj tada da te nije briga tko joj je pokvario dan. Zar netko može nekome pokvariti dan? Svakako, ti si joj ga uništio do kraja. Ako se dan može pokvariti možda se može i popraviti.

Dobli je završio rečenicu baš kad sam gurnuo vrata ulazeći u poštanski ured. Triksi začudo ovaj put nije rekao ništa. Iza stakla šaltera, obljepljenog raznim Simpa i VIP naljepnicama, klimala se poznata frizura. Razni obrasci bili su razasuti po stolu.

- Dobro jutro, gospođo Gertruda! Pretpostavljam da ste u gužvi ali, oprostite, smijem li vas nešto pitati?

Podigla je glavu a ja sam se nasmiješio.

- Uvijek sam se pitao kako vi uopće izdržite na ovom poslu. Ja bih poludio na vašem mjestu.
- Ah, lako je vama govoriti kad niste u mojoj koži.
- Ne. Mislim da vas razumijem, radite s ljudima a oni vas ne štede. Prije nekoliko mjeseci sam vas uvrijedio i žao mi je zbog toga. Opraštate li mi?

Zbunilo ju je ovo pitanje.

- Ma, ništa, u redu je. - prozborila je kao da joj je bilo malo neugodno.
- Gledajte, gospođo Gertruda, ja vam zaista ne bih htio otežavati posao, razumijem da biste ujutro rado popili kavu, ali za to nema vremena jer mi stranke nalijećemo čim se otključaju vrata, i mi smo ponekad bezobrazni i nestrpljivi. Možda ljudi ne bi bili takvi kad biste se ponekad nasmiješili.

Gospođa Gertruda je bila malo 'popunjena' ali nije imala ružne crte lica. Samo njezina smrknutost ju je činila ružnom. Vidio sam to tek sad kad su joj se kutevi usana malo izravnali od onog vječitog luka prema dolje.

- Zauzvrat, - nastavio sam - obećavam vam da više nikad neću vikati na vas, i strpljivo ću pričekati da me uzmete na red. Jel' važi? - upitah sa smješkom.

Nevjerovatno, ali uzvratila je. Čak su joj se vidjeli zubi. Bijeli i pravilni. Činilo mi se da smo postali prijatelji.
Kad god bih kasnije navratio, gospođa Gertruda bi odložila svoj posao i preuzela moja pisma i nasmiješila se. A ponekad bi rekla:

- Oprostite, mogu li samo završiti ovaj red?
- Naravno, samo izvolite.

Dobli se samo smješkao a Triksi je gunđao:
- Vidiš, tko bi to rekao... ali ništa ne bi bilo od toga da je nisi prvi put pošteno preplašio.

Da, tada vjerojatno ne bih poželio razmišljati drugačije.
(nastavit će se...)

Mušice (2): Umjesto početka



srijeda , 15.06.2005.

Dobli je ravnodušni i dobrohotni stvor koji se kloni problema kad god mu to odgovara i prije nego oni nastanu. Ne uspije li, prihvaća izazov. Kad bismo tražili neke njegove vanjske osebine po kojima bismo ga nekud svrstali, najviše sliči na vilenjaka... neku vrstu vilenjaka. Nikad nisam shvatio je li on zaista vilenjak.
Pogledate li ga ponekad ispod obrva kako on to ne bi primijetio, izgleda sasvim prosječno. Ni po čemu ne bi ga posebno zapazili u društvu sličnih stvorova (to je samo moj dojam jer ne znam postoji li ih još). Normalna frizura sa sva tri čuperka jednake boje, lijeva mu je obrva ponešto svijetlija od desne, nosi normalni zelenoplavi kostim (boja koju volim zvati jezersko zelena), normalne geste. Osim toga, koža mu je prozračno plave nijanse i nije viši od pedesetak centimetara. Sve drugo na njemu izgleda normalno.
Ne bih mogao reći koliko mu je godina. Otprilike kao i meni, znači, mlad je. Unatoč svjetloplavoj boji njegove kože, tu i tamo primjećujem koju boru.
Za njega bi se teško moglo reći da je zloban. Ponekad se čini da je zapravo spretniji, mudriji, i u svemu daleko bolji nego što se predstavlja. Tajnovito. On voli biti sastavni dio rješenja. Za njega bismo mogli reći da nema mušica. Dobli voli čitati knjige i čini mi se da ima dobro pamćenje. Sâm sam mu dao ime Dobli. Njegovo pravo ime je neizgovorivo iako je rekao da ga mogu zvati Lain. On mi sjedi na lijevom ramenu. Možda čak i lebdi. Nikad ga nisam fizički dodirnuo.

Triksi je Doblijeva suprotnost i mnogi će čitatelj priznati da je to i očekivao. Triksi voli crveno i ekstravagantno, voli biti glasan i u centru nevjerojatno velikog radijusa pažnje. Čuperci su mu obojani žuto i crno i on misli da ga to čini opasnim. Kad govori, njegovo lice često poprimi umorno-važan izraz ali mislim da je to samo njegova maska za pojačavanje dojma. Njemu je važan dojam, važno mu je što drugi misle.
Pun je mušica, rekao bih da je spletkaroš, no možda sam taj dojam pokupio od Doblija. Voli biti nevidljiv kad god mu vlastite zlobne misli izmaknu kontroli. Tada nestane ali se ne odriče utjecaja. Ne voli poraze pa ih naziva pobjedom na svaki zamislivi način urešen ponakad klimavom argumentacijom i čvrstim, tvrdoglavim stavom. Uvrijediti će vas bez da trepne. Dobli mu je glavni izvor inspiracije i iako ga poštuje, ne želi to pokazati. Njegovo je mjesto na mom desnom ramenu. Čak i kad ga ne vidim njegov glas označava da je tu. Zanimljivo, i njemu sam dao drugačije ime jer je i on želio da ga zovem Lain.

Zapravo, JA sam Lain. Živim u realnom svijetu. Dovoljno sam zbunjen da nastojim birati sve što mogu, zato jer mogu. Sa mnom prestaje svijet fantazije jer na neki neobjašnjiv način samo ja sam svjestan Doblija i Triksija. Naši su razgovori duboki i samo u mislima, ponekad i preduboki... Ponekad mi se čini da razgovaram sa sobom. Bit će da je to istina. Možda je to razlog zašto su obojica govorili da im je ime Lain i što im je glas gotovo jednak mom. Jedina razlika je što Dobli zvuči smireno dok Triksi drži da su glasnoća i nervoza sastavni i neizostavni dijelovi melodije. Ipak, koliko god njih dvojica bili različiti, i jednom i drugom priznajem da su razložni. Stoga mi ponekad zadaju puno muka da prepoznam tko misli ispravno.

Pokušajte zamisliti kako se osjeća osoba čije uši čuju vlastiti glas a da su joj usta zatvorena i jezik za zubima. Tako sam se otprilike i ja osjećao onog dana kad je Triksi prvi put u moje desno uho izrekao svoje čuveno - Mladiću i gospodine, mislim da....
Ne mogu se sjetiti što je on točno mislio jer sam se trenutno skamenio, a misli su mi u potrazi za nečim prepoznatljivim, nečim što bi objasnilo glas tamo gdje ga ne bi trebalo biti, završile u slijepoj ulici.
- Prepao si čovjeka, vidiš? - glas s moje lijeve strane svojim umirujućim tonom nije uspio umiriti stravu koju je izazvao samim tim što se uopće začuo.

I zaista, određeno sam vrijeme života zbog toga bio pravi pravcati čudak. Činilo mi se da je oko mene ucrtana kružnica i kretala se kako sam se i ja kretao. Izvan te kružnice protezali su se lukovi po kojima su me prijatelji zaobilazili.
Dobli i Triksi nisu bili stalno tu, ali naučio sam da se pojavljuju istovremeno, svaki put kad se nađem u dvojbi, moralnoj dilemi ili izboru puta kojim ću krenuti dalje. Tada govore, razgovaraju, prepiru se, sugeriraju. Ja ne sudjelujem u tim pričama. Kad god i sam nešto kažem čini mi se da oni mene i ne čuju, možda me čak i ignoriraju. Malo me zbunjuje što njihovi odgovori često prate i moje šture rečenice, ali izgleda da je to više slučajnost nego reakcija.

Nakon što sam bezuspješno pokušao sebe uvjeriti da sam 'skrenuo' s pameti i nakon što sam doživio gromoglasan smijeh prijatelja kojima sam pokušao objasniti ovu pojavu osjetio sam se prisiljen prihvatiti da su Dobli i Triksi, kako sam ih tek kasnije nazvao, samo dio moje prirode. Odgovor na pitanje otkud su se tek sad pojavili u mojoj glavi i zašto su se uopće pojavili glasio je: Do sada nisi znao slušati sebe samog. To je bila jedina rečenica, ikad izgovorena, u kojoj su se njih dvojica složili.

U početku sam pokušao sebi objasniti da su Dobli i Triksi anđeo i vrag koji sjede na mojim ramenima kao što to piše u nekim pričama. Ali ne dajte se i vi uvjeriti u to. Obojica imaju trenutaka kad su u pravu, kad briljiraju u zaključcima i otvaraju mi oči koje zaklapam pred samim sobom. Ni jedan mi zapravo ne želi zlo, mislim da mi zapravo nude izbor. Tko bi znao zašto su odlučili postaviti se baš oko moje glave, lijevo i desno. Možda zato da bih ih bolje čuo. Možda zato što rijetko gledam u zemlju a vrlo često pred sebe i oko sebe. Bolje da su tu nego da mi se pletu oko nogu.

Malo pomalo naučio sam živjeti s njima. Prestao sam govoriti o svom trostrukom ja, moja zatvor-kružnica s vremenom se smanjila a zatim potpuno iščezla. Čovječe dobro si se izvukao, bio si izgubljen, prolupao totalka... – govorili bi mi. Nisu znali da sam samo prihvatio neizbježno i suočio se sa svojim unutarnjim svemirom. I dobro mi ide.
(nastavit će se)

Mušice (1): Uprizorenje



utorak , 14.06.2005.

Kiša pada već četiri dana bez prestanka. Nebo je presvučeno jednoličnim sivim premazom oblaka koji su nijansu mijenjali samo izmjenom dana i noći. Jednolični šuštavi zvuk je prvog dana nervirao da bi već drugog postao navika. Dok je sve izgledalo kao priča bez kraja, jedan naizgled nevažan događaj uznemirio je mirnu površinu četverodnevne ravnodušnosti. Hodao sam rubom ceste gotovo ukočeno nastojeći ne dodirivati mlazeve vode koji su padajući sa krakova kišobrana činili kavez oko mene.

Dolazak ogromnog crnog automobila ništa nije najavilo. Jednostavno se pojavio niotkud, meni s leđa, a zvuk motora u d-molu iz one donje oktave izronio je iz šuštanja kiše tek par sekundi prije nego što je njegov prednji kotač sočno zarezao u blatnu lokvu vode. Uz 'pljus' nalik na pad delfina u bazen nakon uspješnog skoka, dvadesetak litara prašinom i blatom obogaćene kišnice poskočilo je dovoljno visoko da me dohvati do ramena. Rep ove nenadane fontane pobrinuo se da moja čitava osoba u trenutku postane masa cijedećeg, curećeg i kapajućeg tekstila. Tek toliko da naznačim svoje shvaćanje nezgode, spustio sam kišobran na zamišljenu putanju kojom je ova odvratna količina hladne tekućine proletjela na putu da me udesi. Naravno, učinio sam to tragikomično, bez žurbe i s par sekundi zakašnjenja, u najboljem maniru hladnokrvnog pokeraša koji se ionako oprostio od svog uloga. Da me je netko u tom trenutku vidio ne bi mogao suzdržati navalu smijeha. Crni je auto s povećanjem udaljenosti posivio iza kišne zavjese da bi uskoro potpuno nestao. Na čudan način u tom trenutku nisam razmišljao ni o čemu. Prvo što sam pomislio nakon te praznine bilo je da tako sigurno izgleda meditacija, uvijek sam se pitao kako to postići. A onda se slagalica počela slagati.

- Da si išao dalje od ruba ceste, sada bi bio suh. - Dobli je to izgovorio tako mirno da sam na trenutak pomislio kako se ništa značajno nije dogodilo.

- Da? Baš pametno. Lako je govoriti kad voda prolazi kroz tebe. - rekao sam pomalo nervozno prateći slijed nadolazećih osjećaja, ali ne zbog Doblijeve promjedbe već zbog činjenice da sam mokar i da mi je hladno.

- Razumijem te, ali zaista si mogao ići malo podalje, nisi li? - reče Dobli pažljivo namjestivši naglasak kako bi naznačio da ga zaista nisam dobro shvatio a možda čak ni slušao kako treba. Triksi je, zadivljujuće, šutio nakon Doblijeve prve rečenice ali već nakon ove druge osjetio se potpuno zapostavljen. On nikad nije propuštao više od jedne prilike.

- Da, Dobli, po običaju ti razumiješ sve i svakoga, ali jednu stvar nisi skontao. - uleti Triksi pokroviteljski- Vozači ne bi smjeli voziti ovako brzo, po ovakvom vremenu, ovako blizu ruba ceste. Pa čak kad bi i smjeli, neko moralno načelo bi ih trebalo spriječiti da se nabacuju vodom na nevina čovjeka. Kažem ti, namjerno je to napravio.

Da, oboje su bili u pravu, svaki na svoj način. Tako je uvijek bilo. Često sam pomislio kako mi to nije od pomoći, samo me zbunjuju nudeći mi uvijek dvije mogućnosti, ponekad i više njih. Tako sam ubrzo naučio da će najbolje biti da pričekam. Ishitrena reakcija na događaje mogla bi biti i pogrešna.

- Osim toga – brzo nastavi Triksi, nastojeći izreći što više prije nego ga Dobli prekine – ti stalno govoriš mogao si ovako, zašto nisi ovo, zašto nisi ono... To je gotovo, prošlost, nema više, ne da se ispraviti. Ovog vozača treba kazniti kako ne bi to ponovio ubuduće... čak bih rekao, majku mu...

- ...što će, naravno, sve nas trenutno osušiti, odmah, sad, zar ne? - preuzme Dobli rečenicu.

Nevjerojatno s koliko mira je uspio plasirati svaku sarkastičnu ili ciničnu primjedbu. Gotovo povjeruješ da zaista misli tako. Rijetko je bio sarkastičan i uglavnom je to bilo kako bi zbunio Triksija.

Priznajem da nastavak nisam pratio. Riječ 'osušiti' je djelovala poput katalizatora i moja lagano ukočena koljena su se pokrenula. Trajanje ove neugodne i hladne 'mokroće' ovisilo o njihovoj prirodnoj funkciji – da se savijaju. Svejedno, siguran sam da je moja gegajuća figura sličila na medvjeda koji se, osim što je mokar, 'učinio u gaće'. U slijedećih pola sata koliko mi je trebalo do kvarta, kiša je prestala; pronašao sam nekoliko različitih ritmova u naizmjeničnim 'šljapkanjima' lijeve i desne cipele, čak sam potpomogao taj ritam lupkajući vrhom zatvorenog kišobrana o nogostup, na svaki drugi korak. Zanimljivo je da iako sam cijelo vrijeme negdje u podsvijesti čuvao čežnju za suhoćom, pri ulasku u stan nije mi ni palo na pamet nikakvo brisanje. Napunio sam kadu vrućom vodom, skinuo se i s olakšanjem se zaronio u nju do brade. I dalje mokar, ali sad s blagotvornim osjećajem opuštenosti.
Dok su se moji mišići lagano ugrijavali i vene širile, iza zatvorenih očiju ponovo su se pojačali glasovi oblikujući smislene rečenice.

- Pa to se može dogoditi svakome. Lain je hodao preblizu ruba a za ostalo se pobrinuo splet neobičnih okolnosti. Ja ne povlačim prošlost, samo naglašavam što se moglo učiniti. Ovo je nezgoda ali i ona je dio procesa učenja i stjecanja iskustva. Ne vidiš li i ti da je prije svega postojala mogućnost izbora? Biti na rubu potencijalnih događaja ili podalje od njega.

Dobli je objašnjavao strpljenjem pasioniranog ribiča koji zna da će njegova riba kad tad zagristi dok istovremeno posjeduje svo vrijeme svijeta. Čak to nije više izgledalo kao prepirka, iako je Triksijevo držanje pokazivalo da ima još mnogo toga za reći.

- Nije dobro misliti samo na sebe! - brzina kojom je Triksi ispalio ovu rečenicu jasno je naznačila da ima spreman odgovor. - Kako možeš samo tako, blesavo, da kažem, preskočiti činjenicu da manijaci jure kroz maglu i polijevaju ljude. Vozača treba prijaviti i kad plati kaznu možda iz čitave priče i on nešto nauči. Treba misliti i na druge, na one kojima se se još nije dogodilo da ih netko prelije sosom od pokvarene kišnice.
- Trebali bi znati kud hodaju.
- E, koji si ti... ne znam ni sam što si....!! Pa što da je hodao dalje od ruba? Mogao je hodati i brže i sporije, nije li? Mogao je zastati na kavi i zakasniti pet minuta, deset... isto bi bilo. A da ne govorim da je mogao hodati i samom cestom ...

Na trenutak mi se učinilo kao da je Triksi već pomalo ljut, ali to je bio samo njegov osebujni način intoniranja argumenata.

- Triksi, zašto toliko mrziš taj automobil? A što ako se čovjeku zaista žurilo? Možda je vozio trudnu ženu na porod, možda je kasnio na sastanak o kojem mu ovisi budućnost... Priznaj da Lain iz ovoga može nešto naučiti i...
- Tko? Ja? Ja da mrzim automobil? Ono blato te sigurno pošteno dohvatilo i to tamo gdje najmanje želiš. – Triksi se zavrtio tri kruga oko sebe i napravio facu totalnog omalovažavanja, gledajući u križ i kažiprstom pokazivati 'bušenje' sljepoočnice. – Što ja radim? - ponavljao je karikirajući Doblijevu boju glasa – Ja mrzim! Pazi... mrzim, i to koga ili što? Ništa drugo nego automobil! Dobli, - podigao je prst i uozbiljio se - obuzdaj svoj mizerni pokušaj da budeš duhovit.
- Ma ne, izmotavaš se. Govorim o stjecanju iskustva a njega nema ako prenagliš, a prenagliš kad te vodi mržnja. Ništa ne naučiš i ponavljaš greške. Znaš li kako se stječe iskustvo? Upornošću i prosudbom, učenjem na pogreškama, promatranjem. Radom na sebi samom. Ti uvijek tražiš krivca, ali takav si po prirodi pa ti ne zamjeram puno.

Učinilo mi se da je Triksi na ovu rečenicu napravio 'hm' kroz nos i zakleo bih se da sam vidio oblačak pare. Dobli je nastavio.

- Zamisli dijete koje nauči hodati padajući i dižući se. S vremenom ima više iskustva i pada sve manje, zar ne? Ali nikad ne krivi pod zbog svojih padova.
- Je. I kad nauči dobro hodati onda hoda preblizu ruba ceste da bi se pošteno najeo blata, eh...
- Ti čak ne moraš ni pokušavati hiniti duhovitost, smiješan si čak i kad to ne želiš. - i Clint Eastwood bi pozavidio Dobliju na imitaciji kamene ozbiljnosti.

- Prijatelju i mladiću, pravit ću se da nisam čuo ovu zajedljivu primjedbu. – obrecnu se Triksi – zauzvrat, mogao bi priznati da ipak treba pokušati...
- Hoćemo li onda po tvome, znaš li registarski broj? - prekine Dobli, napola zatvorivši lijevo oko i istovremeno podigavši desnu obrvu dok je pronicljivo čekao na odgovor. Pomaknuo sam se u kadi shvativši da su mi i usta i nos zašli ispod površine vode.
- Paaa, zapravo ne znam, ali...
- Zato ja znam, i u čemu je problem? Samo stvaraš paniku.

Zaista, kad sam razmislio na trenutak, shvatio sam da znam broj tablice. Pojma nemam otkud mi to. Vjerojatno mi se urezao u svjest u onom mokrom trenutku kad mi se činilo da ne mislim na ništa. Meditacija.

I tako, idućeg sam jutra nazvao policijsku stanicu i pitao mogu li prijaviti nesavjesnog vozača. Naravno da sam mogao. Na kraju ispalo da registarski broj koji sam ja upamtio uopće ne postoji, a sve kad bi i postojao ne bi postojala ni zakonska ni prekršajna odgovornost istog vozača zbog nedostatka dokaza, svjedoka i ostalog. Spretno sam se izvukao i na pitanje o mom kretanju krivom stranom ceste pa je na kraju ispalo najpametnije čitavu priču zaboraviti. Zaključio sam da ću ubuduće za kišnog i maglovitog vremena ići ispravnom stranom ceste i svakako što dalje od njenog ruba.

Triksi je još nekoliko dana i dalje tražio manjkavosti čitavog slučaja i u sebi svojstvenom stilu tražio svoju moralnu pobjedu:
- Ne razumijem da netko ne može zapamtiti tri broja i četiri slova. Zato ja stalno govorim da treba reagirati brzo, ali naravno, mene se ne sluša.....

Da, pomislio sam uzdahnuvši, ima nešto i u tome. Triksi je i dalje gunđao ali vidio sam mu u pogledu da je to bilo samo reda radi.
(nastavit će se)

Mind Twister (78): Obrazovanje i priroda



četvrtak , 09.06.2005.

"Ako je priroda snažnija od obrazovanja, čovjek ostaje priprost. Ako je obrazovanje snažnije od prirode, čovjek postaje dobar činovnik. Ako između prirode i obrazovanja postoji ravnoteža, pojavljuje se mudrac."
Konfucije, 551. – 479


I sad ja razmišljam. Dobio sam na poklon neke zanimljive retke za čitanje, pa sam pronašao zanimljiv izraz: um nije mozak već proces koji se u njemu odvija. Ponekad, slažem se, i naš se um malo ukoči zbog rutine, popuca pokoja sinaptička veza zbog stresa i neka pitanja ostaju neodgovorena zbog lijenosti razmišljanja. Pamćenje je stalno ali je izgubljeno negdje između jutarnjeg ustajanja, liste za dućan, nepokošenog travnjaka i žulja od šanka na laktu. Takvoj neinventivnoj unutrašnjosti uma slični se dani ponavljaju u krug. Slijedi izgovor da je krug savršeni oblik.
Da, ako niste uvijek gladni nečeg novog, ako niste spremni slijediti i druge moguće krivulje.

Danas sam proživio zanimljiv dan. Sretan sam da sam u jednoj fazi života prošao nauk o slušanju te postao bolji slušatelj nego govornik. Sve drugo se ne bi isplatilo. Otkočio mi se um, pospajale su se neke sinapse, pojavili su se neki odgovori a za njima i nova pitanja.

Pitanja su dobra ali u zadnje vrijeme sam ih zaboravio postavljati. Čovječja začudnost nad svojom okolinom i nutrinom dovela nas je u položaj da smo ipak napredovali, bez obzira na to što smo se po jednoj teoriji s grane spustili na tlo i pri tome izvukli kraći kraj.

Danas sam zaključio da nikad više o pisanoj riječi neću razmišljati jednako kao do sad. Znam, pokušao sam maločas. Nekakav crv sumnje mi se pojavio u razmišljanju. Sumnjam da je istrošenost samo varka ma kako mi izgledala stvarna.

Zaista je malo potrebno za pokret. Malo, ali dobro. Imate li energije za dalje? Želite li dalje? Bolje?

Postoje ljudi čija je energija neiscrpna, samo ih trebate potražiti ili makar naletjeti na njih u spletu slučajnosti. A onda ih više ne puštati. Takvi ljudi imaju zgodnu naviku da energiju nesebično djele jer je imaju u izobilju. Dok je mi koji još rastemo crpimo od njih, oni su je naučili stvarati.
Kroz svoje obrazovanje i svoju prirodu.

Off Topic (14): Sramota



utorak , 07.06.2005.

Gledam te svoje stare naslove pa ne znam ni sam jesam li koji put pisao o sramoti. E sad ću.
Bila je sad slučajno na vijestima još jedna konferencija za novinare o tome tko je i gdje označen i na kojoj cigli, te tko je što kad i gdje (krivo) rekao. Klasična hrvatska politika navoda i njihovih ispravaka koja je usvojena na Saboru i sprovodi se redovito. I to mi je stvorilo određene dojmove. El Diablo je baš prije neki dan napisao oštar osvrt na bol koju građani Hrvatske osjećaju u prednjim čeonim režnjevima mozga zbog ovog cirkusa oko Zida boli. Hej, ne pljujem po Zidu boli, samo prozivam cirkus koji se u njegovo ime radi i pokazujem prstom na glavne artiste.

A gle sad ovo. Ok, postoji nešto što se zove Zid boli, postavljeno da bi ukazalo na neke stvari, postavljeno da bi bilo spomenik nečemu, postavljeno u čast onima zbog kojih mi danas mirno možemo šetati baš kraj tog zida. U redu.

I sad ja imam jednu utopijsku ideju a to je da svi koji su god 'okrvavili' jezik oko tog slučaja fino sjednu u jedan prostor, pa da se pojavi gospodin Razum, za početak svakog povuče za uho i kaže sljedeće (neke dijelove sam pokupio iz novina):

Gospodo, u Selskoj imamo jedan spomenik koji je nastao spontano, njegovi arhitekti su duše preživjelih, svaka opeka predstavlja jedno srce, a međusobno su povezane lojem svijeća i suzama onih koji ih obilaze. Kao što znate u našim krajevima žestoko peče sunce, a pada i kiša i snijeg, ovaj spomenik iz dana u dan izgleda sve lošije. Pijanci se na njega oslanjaju i ruše ga, psi pišaju po njemu i ptice seru. Na nekim imenima to izgleda ružno i tužno.
Gospodo, ovdje se radi o dostojanstvu onih koji su poginuli da bismo mi živjeli, i kad već živimo moramo biti zahvalni i brinuti se o sjećanju na njih.

Nije Zid zbog vas već zbog njih.

Svi koji mislite da Zid treba ostati ovdje, pogledajte ga kako polako propada, zatim pogledajte u svoju savjest i pitajte se bi li htjeli da po vašem spomeniku piša pas. Ako ne, predložite rješenje. Želite li da se zid rastavi, da stručnjaci naprave nekakvu konzervaciju, da se zid ponovo sastavi i zaštiti ogradicom i krovićem tada to i predložite.

Vi koji želite da se zid premjesti, recite koje je vaše riješenje, kuda ćete ga preseliti, kako i kada. Predložite da to bude svečano i da ima nekakav protokol i značenje.

I jednima i drugima vam stavljam na savjest dostojanstvo onih zbog kojih postoji zid. Želim vam napomenuti da su vaše napuhane pojave ništavne prema njima, što svojim ponašanjem pokazujete. Svatko laje sa svog mjesta na sve druge i zatim svatko demantira lavež na sebe na nekom drugom mjestu, niste u stanju sjesti zajedno i pogledati jedan drugome u oči. Oni zbog kojih postoje ove opeke okreću se u grobu kad vide za što su se izborili.

Previše koristite riječ JA. Ja sam ovo, a ja ono, ja nisam ovo, a ja nisam ono. Ego vam je veći od nacije, uvrijeđeni ste na svaki podignuti prst, a vaša je pravda božanska. Osvrnite se malo i shvatite da oko vas žive ljudi koji sve više imaju uši i oči i kojima ne možete više prodavati svoju veličinu te se demokratski skrivati iza grupe koju ste uvjerili da ste u pravu.

Sjednite i dogovorite se što ćete napraviti sa Zidom boli. Ako se ne možete dogovoriti onda niste za posao koji radite i maknite se od njega.
Nemojte raspravljati što je netko rekao i predlagati svoja tumačenja toga što je rekao jer to nikoga zanima.
Razgovarajte samo o mrtvima čija su imena na Zidu i načinu na koji će njihovo dostojanstvo biti zaštićeno, to im dugujete jer ste postavljeni da vodite državu koju su oni branili.
Utvrdite razliku između zalijevanja betonom i ugradnje u temelje monumenta, između preseljenja i rušenja, između pasje mokraće i atmosferilija...i držite se jednake terminologije.
Podsjećam vas da niste arhitekti i da se u zidove ne razumijete, i da nisu svih 13600 imena samo vaši rođaci ako ih imate te stoga niste jedina zainteresirana strana.
I predlažem da razgovarate tiho, jer djeca u ovoj slobodnoj zemlji spavaju, isto ne koristite grube riječi jer djeca u ovoj demokratskoj zemlji gledaju i slušaju.

13600 ljudi dalo je za vas ne svoj glas nego svoj život. A vi ga pilite već tri ili četiri dana. Svojim lakrdijama i prepucavanjima sami umanjujete vrijednost Zida boli iz dana u dan pretvarajući ga u običnu hrpu cigli, važnih samo da bi vas dobro usidrila na pozicijama. Zid boli treba zbrinuti, ovako ili onako, on nipošto ne treba ovu sramotu. Dogovorite se hitro na zadovoljstvo svih. Ovo nije zid koji nas treba dijeliti, ovo je Zid koji nas treba držati na okupu.
Svako će rješenje biti dobro ako se dobro dogovorite i ako sve napravite na pošten, pravilan i dostojanstven način. Na tome ćete steći zasluge. Znam, teško je dogovoriti se kad svatko vuče na svoju stranu, ali zato ste vi ovdje, vi ste tu da bi obavili teške dijelove posla i ujedinili napore. Optuživanje drugih je lako i može se raditi uz pivo a to nije nikakav posao.
Sve što radite i što ste dosad radili razjedinjava ljude s kojima živite. Politika u službi naroda?

Evo, to je moja utopijska ideja, ali ja ionako nisam normalan, jer gospodin Razum koji bi ovo izgovorio zapravo ne postoji, pa će i dalje pretpostavljam sve ići kao i do sad. Toliko sam imao pisati o sramoti.

I spy (16): Stajanje na loptu (u SMS kampanji)



nedjelja , 05.06.2005.

Ovo je malo poduži post. Molim vas da me ne častite komentarima na kontekst, ili dijelove posta (što je tko zna od kad postalo pravilo). Ako vam se ne čita do kraja pričekajte sljedeći post , on će zasigurno biti kraći.

Stajanje na loptu je fraza koju sam već jednom upotrijebio ali u drugačijem kontekstu. Što ona znači?
Zamislite ovo: lopta leti prema vama, ide pod određenim kutem, iz određenog smjera, određenom brzinom i putanjom. Vaše tijelo nije u idealnom položaju.. On je možda i potpuno nepovoljan. Procjenjujete te parametre. I sad vi u trenutku odlučite što ćete napraviti. Jedan salto za otprilike sedamdeset dva stupnja, 'škarice' (posljedice pada ne uzimate u obzir, što bude, bude..), određeno kriljenje rukama radi pokušaja održavanja opće ravnoteže (kakve takve) i pokušaj dovođenja vlastite noge na putanju koja ide pod određenim kutem, određenim smjerom i brzinom, kako biste je doveli na tzv. collision course, smjer sudara. Rezultat sudara vaše noge s loptom treba bi biti promjena putanje lopte u nekom drugom smjeru, određenom brzinom, pod određenim kutem i postizanje pogotka. Varijablu smjera i snage vjetra uopće ne spominjem. U devedeset postotaka slučaja (nogometaši, vi valjda znate točniji postotak) lopta uopće ne odlazi prema našem planu ali ono što je sigurno je da je savršeno poštovala sve fizikalne zakone i da je na naš udarac odreagirala matematički i fizički točno. To naime utvrdimo neposredno nakon što smo iz 'škarica' opasno grunuli na leđa.

Stati na loptu. Napraviti manje zahtjevan manevar, namjestiti prsa koja su veća od stopala, duboko udahnuti i u trenutku sraza s loptom amortizirati udarac, zadržati tijelo u potpuno stabilnom položaju. U trenutku pada lopte na zamlju, čvrsto nagaziti nogom na nju i tako svesti sve nepoznanice kretanja lopte na nulu. Kut nula, brzina nula, smjer nula. Iz stabilnog položaja za vrijeme trajanja zamaha pogledati cilj a ostalo prepustiti svojoj vještini. Lakše je i pametnije.

Ponekad nema vremena za to. Točno. Ali ponekad ga ima. Čak bih rekao, često ga ima.

Zašto sad ja pričam o nogometnim metaforama? Zato jer svatko ima dovoljno vremena za čitanje objave o najnovijoj SMS glasačkoj kampanji, zatim ima dovoljno vremena razmisliti o njoj, odrediti nepoznanice, shvatiti da loptu možda treba prepustiti igraču iza sebe ili pored sebe. Zatim, ima dovoljno vremena razmisliti o svom potezu, svojoj odgovornosti. Svatko ima vremena stati na loptu i napraviti nešto promišljeno i sugestivno.

I sad ja ne razumijem... Zašto devedeset posto igrača bez razmišljanja uz usklik: "Moja!!!" radi 'škarice' koje ne da su samo iz nepovoljnog položaja već su iz potpuno nemogućeg, koje ne samo da neće dovesti loptu do cilja već će i nju samu potpuno promašiti, zbuniti igrače iza sebe i oko sebe, zavesti i druge igrače, upropastiti loptu, i onda kasnije psovati suca, namještati prokleti čvor na žnirancima, i kriviti dodavača a pri tome se dobro ugruvati. A neka je on i najlošiji igrač, on neće postati bolji jer ste mu uvjetno 'psovali mater'. Zašto ipak naprave te škarice. Pa zato jer su to radili i drugi. Uostalom, ako ništa drugo, škarice su bile baš cool, makar to suigračima, publici i treneru tako ne izgleda. Eto, zato to rade. Hm, koji dobar razlog.

Sad ću izaći iz metafore i reću ću direktno što mislim. Volio bih da bilo tko od blogera bude takav lumen da predloži ideju ili metodu za stvaranje liste blogova za koju će dobiti Nobelovu nagradu za pravednost. Jedan tako briljantan prijedlog za koji će svi do jednog blogeri reći e, to je to, to je najbolje, svi se s tim slažemo. Čak bih predložio da svatko dostavi svoju ideju uredništvu i da jedna za drugom bude na naslovnici kako bi je ostali mogli komentirati. Svaka će dobiti nekoliko pohvala od prijatelja, nekoliko pohvala od onih koji zaista tako misle i jedan vodopad pišanja od onih koji misle da je njihova ideja bolja ili će jednostavno biti uvrijeđeni što vaša ideja ni po jednom kriteriju ne uključuje njih. A znate li zašto je to tako? Zato jer smo svi krvavi pod kožom i svatko u glavi ima svoje šupljine. Svi mi na blogu imamo neki svoj interes. Fresheri bi htjeli biti zapaženi, Cooleri bi htjeli ostati cool, a Almost Cooleri su na vjetrometini, nit su tu nit su tamo. Iz toga proizlazi da svakome smeta onaj drugi i njegove glupe ideje. Naravno, uredništvo predstavljaju ljudi koji nisu super heroji ali najlakše je njih popišati, ima ih najmanje a od njih se očekuje da sve probleme riješe onako kako baš meni odgovara. U suprotnom, mogu pripremiti 'pišobran'.

Kad udružimo pišačke napore u slapu nešto znači i naša mala kap. Naravno, shvatili ste da sam malo sarkastičan.

Eto, zahvaljujući novim propozicijama, ni mene nema više stalno na cool listi, ipak zahvvaljujući ovom postu pojavio sam se makar na 48 sati. Pa što sad? U čemi je taj big deal. Što sam ja to platio da moram biti negdje pod svaku cijenu. Imam besplatan blog i točka. Prilagodit ću se i tim pravilima. Dok ne dođu neka nova.

Tko je to od vas toliko prokleto objektivan da se može okladiti da će bolje izabrati liste nego netko tamo iz uredništva? Tko je siguran da neće sa svojim listama biti popišan? Ja ne vjerujem da bih to mogao.

Nemojte me sad mrziti. Nakon što pročitate ovo, sjednite mirno, i napravite vlastitu C, AC i F listu za naslovnicu. Onda razmislite hoće li vas svi voljeti. Hoće, neki. Barem oni koji su na tim vašim listama, i možda još neki uključujući i mene kojem zaista nije stalo do liste.

Najlakše je biti kritičar, posebno ako si anoniman. Već dugo očekujem čitati ljude koji će pisati o tome što im se na blogu sviđa. Što kod bloga cijene? Što im blog daje?

Najlakše je ljudima davati pogrdna imena. Najlakše je poklonjenom konju podići gornju usnu i pogledati mu u zube. Najlakše je stalno tražiti svoju pravdu.

Meni blog.hr ne duguje ništa. Duguje li vama?
Ah da, zahvaljujući vama blog.hr ima promet. Na kojem će netko zarađivati. Licemjerno razmišljanje. Na nama najviše zarađuje T-Com ako ćemo pravo, pa čak i kompanija koja iznajmljuje blogov server zarađuje. A ja? I ja zarađujem, stekao sam prijatelje i poznanstva, stekao sam i određenu zapaženost, pisanjem, upornošću, ne znam čime još... I nikad nisam nikome podmetao klipove pod noge. Takvu situaciju ne mogu kupiti ni za stotine tisuća eura. A vjerujte mi, nećete je nikada kupiti za cijenu SMS poruke. Prijateljski kontakti koje sam ovdje zaradio doveli su me do nekih drugih ljudi i to se isplatilo. Dugoročno. Promet pojedinom ionako ne generiraju samo razne liste na naslovnici već naši osobni komentari i linkovi na drugim blogovima. Dobro?

Ja ostajem ovdje. Jer i ja ovdje imam svoj promet, nema ga samo blog.hr. A vi? Ni na jednom drugom servisu ne bih imao taj promet da sada odem negdje drugdje. A blog.hr bi ga i dalje imao. A vi?

Pa ovo je besplatan servis, besplatno možete pristupiti a bogami i besplatno izaći i odlepršati u neki drugi pravedniji blog servis. To sam znanje usvojio još prvog dana i suglasan sam s tim.

Da se razumijemo, SMS glasovanje nije po mome dobro rješenje (barem ne u ovom obliku), slažem se s tim dijelom konstatacije, nisam glasao ni jednom i ne očekujem da itko glasa za mene za novac. Čak sam siguran da i uredništvo to više ne smatra toliko dobrom idejom koliko su to mislili u početku. Ali ok, na greškama se uči, oni najbolje znaju što su htjli i je li im to uspjelo. U svakom slučaju, neću si ni u ludilu dozvoliti da tu ideju nazivam idiotskom, glupom, debilnom ili bilo što drugo. Naslovnica je blog uredništva i oni je pišu i uređuju kako hoće. Pa i oni bi mogli na svom blogu napisati kako je baš moj blog idiotski i koji sam ja kreten i glupan. Bi li to meni bilo pravo? Isto tako nemam primjedbe na to da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ono je neosporivo. Ali, svakome tko svoje pravo upotpunjuje vrijeđanjem i omalovažavanjem ostaje jedino neosporivo pravo da to izrazi ali za vrijednost tog prava ne dajem ni pet para... lipa, čega god.

I još da se razumijemo, niti branim uredništvo, niti ikoga napadam, nakon godinu dana mislim da ne trebam braniti svoju neutralnost. Pozivam samo blog zajednicu na ljudskost i normalan način ophođenja posebno u sporovima i neslaganjima.

Ne zaboravite: Svaki čovjek svoje pravo ja pokazuje onime što govori o drugima a nema veze što drugi govore o njemu. Iskreno, gadi mi se čitanje komentara koji nalikuju na prepucavanje na tržnici i kojima je glavna tema samo paravan za međusobna vrijeđanja, omalovažavanja i niske udarace a da nitko zapravo ne zna za koju ekipu igra. Vjerujte mi, bez tih prepucavanja bih se ovdje osjećao još bolje bez obzira jeste li još na blog.hr-u ili ste se već preselili u neko veselije društvo na nekoj drugoj domeni.

Evo, i s ovim postom će se neki složiti, neki neće, i koga briga? Ne spominjem ni jedno ime, ne obraćam se nikome osobno jer za to nemam potrebe niti se osjećam pozvan da to činim, govorim općenito i siguran sam da imam istomišljenike. Svi su ovdje super blogeri ali nažalost ponekad smo spremni i vlastiti super atribut unerediti i napraviti lančanu reakciju.

Predlažem stajanje na loptu. Hajdemo mirno graditi igru. Rezultat će biti kudikamo bolji od bilo kakvog napucavanja.

Bez obzira što mislite o ovome, ja ću i dalje čiste savjesti ostati pri svome, bez da ikoga vrijeđem samo zato što se ne uklapa u moj svijet jer... ni ja se ne uklapam u svačiji, ima vas mnogo pametnijih, obrazovanijih, redovitijih i boljih od mene. Možda je biti negativac nekome zaista cool ali i ovdje vrijedi ono rashlađeno... teško je full biti cool.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se