Na ovom blogu se nikad nije pisalo o politici. Ali toliko me svrbi jezik, toliko me svrbi tipkovnica da jednostavno noćas neću izdržati a da ne kažem što mislim.

Imam jedan običaj. Navečer, da ne bih bio u zaostatku, otvaram malo naše domaće portale tek da vidim ima li čega što zahtijeva moju pažnju. I tako, hoćeš-nećeš naletim na svakojaki “crap”. Tako sam danas naletio na slovence.

Ja sam totalno apolitičan tip. Na sve gledam zdravo seljački. Pa evo nekoliko mojih zdravo seljačkih zapažanja:

1. Slovenija je u EU. Mi nismo još, jer smo balkanci. Slovenija sad spada u prvu ligu Zapad. Ok. Nemamo riješene granice. SDP-ova vlada to nije riješila nikako. Ovi drugi su obećali to riješiti. Malo sutra. I sad, kao mala djeca u igri “moj je tata jači od svoga” slovenci rade manevre oko granice. Oprostite slovenci, moja mama je slovenka, dobra žena, kao vjerojatno i masa drugih slovenaca koji gledaju svoja posla. Ali vaši političari, jednako kao i naši, čuvajući svoje fotelje, nastoje u kratkom vremenu odraditi sve što nisu u svom ležernom mandatu. Ovo raspoređivanje specijalaca oko granice... hej!!!!! Pa što se događa? Specijalci? Nisu li specijalci elitna postrojba koja se bori protiv terorista? Tajne akcije, visoka učinkovitost, vrhunska obučenost, te stvari.... Pa kome sada i protiv koga trebaju specijalci. Ovo sa specijalcima nije provokacija, ovo je čista glupost i pretjerana reakcija. Još samo fale tenkovi. Halo???? Ima li koga. Gospodin koji je naredio specijalcima da se rasporede oko granice, svejedno mi je tko je to, očito misli da će stvari riješiti na taj način. To je kao da specijalci zaustavljaju vozače koji prebrzo voze. Ovo ne vodi rješenju. Ajmo mi postaviti Pume uz granicu, da vidimo što će se dogoditi. Možda nam s druge strane doleti kamen. Onda naši ubiju njihovog goluba. Onda....
Onda nas još uvažena gospoda tužakaju EU. Da radimo oko granice koja još nije određena. A oko koje i čije su se granice onda postavili njihovi specijalci. Mi bismo trebali tužiti njih. Jer izazivaju, konstantno. Toleriraju sve nestašluke oko granice. Sad još i balvani! Ako oni ne znaju, mi se balvana na neki čudan način dobro sjećamo. Zemlja, članica EU, koja graniči s nama poteže duge cijevi i postavlja specijalce. Je li to stabilnost regije? Na koga će pucati? Ako neće pucati, što rade tamo? Koga plaše? Što će im cijevi? Koje su njihove namjere? Rat??!!!!! EU to ionako ne bi prihvatila. Bit će smiješno kad EU kaže, ajte vi natrag tamo gdje ste bili, u EU nam ne treba frajerisanja i demonstracija sile koja to nije. Ne volim što u zraku visi jedna neizrečena misao - "tamo gdje su slovenci, tamo je Slovenija". Uh. Opako. Čak i da su mjerodavni apsolutno u pravu oko te granice, ovo s "manevrima" je nepopularno i kad tad će se nakome odbiti o glavu.

2. Druga stvar koja mi pada na pamet. I nakon rata prošao sam puno bivše Juge. Ljudi svugdje dišu jednako i gledaju svoja posla. Obični ljudi. A nekoliko njih na visokim položajima se bore za njihovu domovinu. Svim nebulozama koje se mogu dosjetiti. I Balašević je otpjevao srpskom lideru: Nemoj nas više braniti!!! I ja bih da nas prestaju više braniti. Ajmo, karte na stol (geografske), nek dođe netko iz Švicarske i kaže, granica ide ovdje i ovdje i gotovo. Kako čovjek kaže tako neka bude. Pa Mura je rijeka. Može li granica ići nekako drugačije? Izgleda da može. Naša je ova strana Mure i još metar suprotne obale! Smiješno je to, koja god strana to tvrdila.

3. Dragi moji čitatelji, upravo sam pročitao ono što sam do sada napisao. Koji sam ja huškač! Ali ne znam kako to drugačije reći. A zaista mi nije namjera huškati protiv bilo koga. Sve je ovo samo na nivou svijesti. Političari skupljaju poene, zabavljaju nas glupostima dok važne stvari prolaze mimo. A mi kao ovce nasjedamo svemu. Mi nismo jedinstveni i ne prepoznajemo koji je to interes koji bi trebalo za nas braniti. Mi ne vidimo koji su naši problemi. Nama kažu da je problem to i to, mi kažemo ok, i gledamo kako će sad oni to riješiti. Svi se zabavljamo ogradom.

Jeba te ograda, susjede, lupi je negdje, ostavi neka vrata i ajmo dalje! Kakvi betonski blokovi? Kakvi specijalci? Pa nećete valjda pucati na radnike koji grade nasip. Pa nek ga naprave! Kasnije dokažite da je na vašem. Ako je na vašem nek vam bude, zaslužili ste ga. Ali prestanite se s vojskom i policijom igrati oko granica! I jedni i drugi! Plašite malu djecu, činite ljude nespokojnima, jer se niste sposobni dogovoriti. Argument sile je uvijek primitivniji od sile argumenta.
Gle, zdravo seljački. Imamo dvije vlade, hrvatsku i slovensku. Ako te dvije vlade nisu u stanju dogovoriti gdje je crta koja nas kao treba dijeliti onda jedna ili obje vlade moraju pasti. A koja? Ako pitamo vlade, svaka će reći da se radi o onoj drugoj. A pasti će ona čiji narod prvi shvati da oni koje su birali nisu riješili probleme, nemaju rješenja, nego stvaraju nove probleme. Jer slovenska vlada je problem riješila tako da je dovela ljude koji mogu nekoga ubiti, imaju puške i metke. Naša vlada se pak ne usudi glasnije kihnuti da ne bi koga u sloveniji probudila i jer želi u EU. Slovenci tuže nas umjesto da mi tužimo njih. Slika i prilika članice EU. Razmeće se vojskom kao da bi se u Hrvatskoj netko trebao bojati.

Ispravljam se... nije Slovenija postavila specijalce. To je odluka nekolicine ambicioznih ljudi, na žalost sa vrlo spornim ambicijama. Žao mi je što to moram reći, ali samo bi nekoliko riječi ili jedan preglasni prdac bio dovoljan da se na hrvatsko-slovenskoj granici postavi čitava hrvatska nacija. Dok trepneš! A strogo sam i izričito protiv toga. No, ove provokacije upravo tome vode. Samo da bi netko mogao reći: vidiš kakvi su oni! Sad ću ja njima pokazati! A ne kaže se bezveze da vraga ne treba zvati, on ionako dođe kad mu se prohtije.

Spremite, ljudi, puške u soške da ne bi netko slučajno opalio i odite doma svojim obiteljima! Postavite tucet dječjih vrtića sa svake strane Mure i nek si mašu hrvatskim i slovenskim zastavicama, nek se smiju i vesele. Nek kuharice razmjenjuju recepte za 'štrukle' i 'potico'. Napravite nasip sa svih strana da se vrtići ne bi potopili i idemo dalje. Djeca će narasti i živjet će ovdje. Za 30 godina će na nekom ultra-mega-pro internetu tražiti svoju povijest. I gledat će tko je što napravio. I što će pronaći? Naši preci s početka 21. stoljeća nisu bili u stanju riješiti par kilometara granice?

Kad ja čitam sve ove vijesti, slabo mi je. Idu mi na živce i jedni i drugi (i treći doduše, mediji, koji ništa ne pomažu već samo potpiruju ionako preveliki plamen). Trebam platiti PDV, mučim se s porezom, radim po čitave dane i sad su na granici puške jer je nekome to baš zgodno. Daj više da počnemo živjeti! Ove igre “bez granica” već bi svakom normalnom trebale izazvati laganu mučninu. Ako ništa drugo, a ono na samu pomisao na balvane, jarke, duge cijevi i ljude u pancirkama koji vire iza grma. Čovječe, 21 stoljeće! Europska unija ovdje dolje na jugu zapada. Jad i bijeda, kao u srednjem vijeku. Ili još ranije. Grcamo od siromaštva ali još grizemo. I slovenci i hrvati. Kao dva plemena koja su našla kost. “Lijepa naša”, “moja dežela”, Zagreb, Ljubljana, Opatija, Portorož, Risnjak, Postojna, Velebit, Triglav, Šenoa, Prešern, Prljavci, Predin, Pero Kvržica, Kekec... sve imamo samo nemamo pametne glave koja bi spriječila da jedna livada kraj Mure bude najveći nacionalni interes.

Ako niste još čuli za njega, to je onaj naizgled pomalo luckasti tip što se hrva s krokodilima i zmijama u blatu. Priznajem da nisam gledao puno njegovih dokumentaraca, ali odgledat ću ih. Ima nešto magnetsko u njima. Koliko god svi volimo National Geographicove predivne priče o životinjama u Irwinovim dokumentarcima je bilo i nečega više. On sam.

Život je posvetio životinjama i divljini, obrazovanju. Više nego itko je pokazao da se životinje može voljeti ma kako divlje i opasne bile. Približio je najopasnije životinje ljudima na sebi svojstven način i pokazao da one zapravo samo gledaju svoja posla. I da respektiraju čovjeka.
Nikakav problem mu nije bio natezati za rep opaku otrovnu zmijurinu, pri tom živo gestikulirajući, objašnjavajući njeno ponašanje, i upozoravajući kako mora paziti da ga ne ugrize jer bi to moglo biti opasno. Sjećam se prve epizode koju sam ikad gledao. Prikovala nas je uz ekran a mislio sam samo "ovaj nije normalan, pa što ne uzme neku pristojnu udaljenost od ove beštije, nabrije 'zoom' i gotovo". Ali to ne bi bio Steve Irvin. On je bio u fokusu zbivanja, uvijek.

Surfajući tragovima vijesti i komentara po Internetu, vidim da ga je većina ljudi voljela i da žale za njim iako ima i onih koji su ga smatrali idiotom. Njegov doprinos obrazovanju i zaštiti divljih životinja poentirao je vlastitim zoološkim vrtom u kojem nebrojeni gmizavci, reptili i druge životinje imaju sigurno utočište. Novac od svojih dokumentaraca uložio je u približavanje divljine čovjeku. Radio je to nesebično, i bio je spreman dati vlastiti život ako je to potrebno za spas jedne životinje. Plakao je kad bi umro krokodil. Najviše protivnika i kritika dobio je za hranjenje divovskog četiri metra dugog krokodila, s komadom mesa u jednoj ruci i sa svojim majušnim sinom u pelenama u naručju. Mnogima se od prizora ledila krv u žilama, te je bio gotovo jednoglasno osuđen kao neodgovoran roditelj. No Irwin je branio svoj stav, i dalje je tvrdio da stvarne opasnosti nije bilo, a njegova ga je supruga u tome podržavala. Mi, koji se ne susrećemo s mašinama za ubijanje u prirodi, skloni smo povjerovati da se on na primjer mogao okliznuti ili da se mogla dogoditi neka druga nepredviđena situacija. Što bi bilo kad bi bilo? Irwin je vjerovao u sebe i vjerovao je životinjama.

Nadimak mu je bio "Lovac na krokodile". Radio je opasan posao, i živio ga u isto vrijeme. Njegov odlazak pokazao je svu suštinu učenja o životinjama. Preživjevši snimanja s nebrojenim redovima krokodilskih oštrih zuba, otrovnih pauka i zmija, i raznih drugih po život opasnih životinja, nikad nije imao druge pomisli osim odraditi posao koji je zamislio, i odraditi ga kako treba. (jedino čega se navodno bojao bile su papige, od njih je zaradio najviše ugriza, kako tvrdi Wikipedia). Njegovi kamermani svjedoče da je izgovarao i upute u smislu "počne li me ovaj krokodil jesti, keep that camera rolling". U mnogim je intervjuima govorio da "ako već mora umrijeti nek to barem bude snimljeno, previše je novca uložio u opremu...". Samo njemu svojstveni humor.

Umro je od samo jednog uboda. Najnoviji dokumentarac o ražama snimao se u podmorju uz obalu Australije. Raža sjedi na dnu dok Irwin roni iznad nje. Odjednom podiže se rep i zabija mu oštar vrh u prsni koš. Kamerman je posvjedočio da je Irwin izvukao oštar rep iz grudi i tada je klonuo. Raža je otrovna. Neki tvrde da je najvjerojatniji uzrok smrti trenutni zastoj srca, uslijed djelovanja toksina / ili kapljica vode u glavnim arterijama / ili prevelikog oštećenja aorte. Sve se odigralo brzo, u djeliću sekunde i tu se film prekida jer je snimatelj vjerojatno pokušao pomoći. Film je predan policiji radi istrage. U kuloarima se priča da je na snimci vidljivo da je Irwin pokušao dotaknuti ražu po rubovima “krila” dok je plutao iznad nje a kamerman je bio ispred nje. Nezgodna igra, protumačena kao napad. Što bismo naime i mi učinili da nam dok spavamo dođe raža iznad kreveta i pokušava nas dodirnuti. A imamo pri ruci otrovan trn. Divlje životinje imaju strah. Strah im omogućava da prežive. Strah ih tjera na obranu. A raža, popularni stingray... ta se beštija hrani planktonima i malim račićima koje pase po dnu oceana. Rep joj ne služi za napad nego za obranu. Od neke još veće beštije.

Raža nije razumijela da ima ulogu glavne glumice, u edukativne svrhe. Samo se branila. A u vodi čovjek nema prednost, niti roni s pancirkom. Od 1996 u svijetu je zabilježeno samo 17 smrti od uboda raže. Irwinova smrt je jedina koja je zabilježena kamerom. I tako je divljina nepravedno naplatila sav njegov životni trud. Otišao je onako kako je želio, radeći ono što je volio.

I da je mogao birati vjerojatno ne bi odlučio drugačije.

Najnoviji razvoj događaja je zanimljiv. Pronađeno je već nekoliko desetaka mrtvih raža, masakriranih, s odrezanim repovima. Osvetoljubivi Irwinovi fanovi naplaćuju dug, sveteći se životinjskoj vrsti, nije važno je li to vrsta bez repa ili s repom. Raža više nije popularno ime za ribu (ako to uopće jeste riba). Australske vlasti pozivaju na razum, uvjeravajući nepoznate počinitelje da bi i sam Irwin bio protiv ubijanja raža. Sada će još jedna životinjska vrsta platiti danak najrazumnijem i najplemenitijem živom biću na Zemlji. Onom misaonom biću koje ubija iz zabave, osvete, pohlepe, slučajno ili pak iz čiste dosade. S ovom rečenicom gubim apetit za dalje pisanje.

Još ću samo reći da toj kulturološko-sociološkoj dizertaciji treba dodati i rasprave o objavi filma javnosti (naravno već bi drugog dana gušio internetske servere). Gotovo svi svjetski mediji imaju barem jednu raspravu o tome. Dok jedni upozoravaju da bi prikazivanje filma preplašilo ljude do te mjere da se više ne bi usudili ući u more, drugi brane osjećaje obitelji a neki se jednostavno gnušaju i same pomisli da gledaju kako je netko zaista umro. Naravno, postoje i oni koji samo čekaju pravu priliku da ga se dočepaju kako bi ga prvi objavili. Uz sve to upišete li u Google 'Steve Irwin death video' vidjet ćete da je ova fraza već postala pogon za komercijalno iskorištavanje. Funkcionira jednako kao svojedobno ključna riječ 'Seve' na našim prostorima. Na linkovima nećete pronaći video s Irwinom ali Google sve uredno stavlja na ljestvicu.

Steve Irwin je djelovao malo luckasto, gledajući iz naše perspektive, jer nismo živjeli u njegovom filmu, ali život koji je živio bio je ispunjen, znao je što želi i to je nesebično dijelio s drugima. Nama preostaje da čekamo nekog tko će moći stati na njegovo mjesto. Ako takvog ima.

Steve Irwin o sebi, vlastitim riječima... (video)

Pticama selicama zovemo ptice koje tijekom godine mijenjaju svoja obitavališta. Masovno se sele s jednog kraja planeta na drugi kako bi iskoristile povoljniju klimu i izvore hrane i razmnožavale se unatoč problemima koje im stvara naš planet kružeći oko Sunca. Godinama su postojala neka neodgovorena pitanja. Kako ptice znaju kuda moraju letjeti? Kako se nikad ne izgube iako prevaljuju udaljenosti od tisuća kilometara?

Zagovornici Darwinove teorije evolucije smatraju da je odgovor u samoj evoluciji, kolektivnom pamćenju, o čulu koje je priroda stvarala milijardama godina.
Naravno, u teoriji jedinstvenog i svemoćnog Stvoritelja Sunca, Neba i Zemlje stvar je puno jednostavnija. On je to jednostavno tako stvorio. Napravio je ptice tako da znaju kuda idu.
Iako su ova dva rješenja u neslaganju, ptice i dalje lete točno prema svom cilju. Nezavisna teorija, koju bismo mogli nazvati 'teorijom zdravog razuma' daje nam nova rješenja. Jedine stvarne činjenice za koje se možemo uloviti pri određivanju smjera i strana svijeta daju nam nebeski i drugi objekti koji se tko zna kako snalaze u prostoru ili se ponašaju u skladu s nekim njegovim zakonitostima.

Imate li sekstant? Ova pametna naprava može vam pokazati smjer sjevera ako ste u stanju vidjeti sunce i ako znate doba dana (i ako se, naravno, znate njime koristiti). Čak možete precizno odrediti svoj položaj na zemaljskoj kugli. Na jednostavnije načine ljudi su naučili da mahovina raste sa sjeverne strane debla, da su crkve i grobovi okrenuti u određenim smjerovima u različitim kulturama, da snijeg prije okopni na južnim stranama krovova, krošnji i brda, da čak i pomoću običnog sata na kazaljke možete vrlo precizno odrediti strane svijeta...

Ali ptice? Sa svojim ptičjim mozgom koji barata s nekoliko osnovnih naredbi kao što su jedi, leti, pari se, leži jaja, sjedi na jajima, skupljaj hranu, svakako se ne zna služiti tim sofisticiranim rješenjima - njih naime treba vidjeti i razumjeti.

Nauka se složila u jednom. Kompas je naprava koja okreće iglu uvijek prema sjeveru zahvaljujući magnetskom polju planeta. Magnetske silnice Zemlje struje od sjevernog prema južnom polu, obavijajući planet. Dugo se špekuliralo da ptice imaju osjet za magnetsko polje Zemlje te da im je ono osnovni orijentir pri njihovim dugim migracijskim letovima. Kako to rade nitko nije znao odgovoriti. Ipak grupa europskih znanstvenika tvrdi da je saznala odgovor na to. Otkrili su molekule koje su nazvali kriptokromi (cryptochromes). Koliko god sam proučavao objašnjenja nisam u potpunosti shvatio kako funkcioniraju. Kriptokromi postoje u velikim nakupinama u retini ptičjeg oka. Pojavljuju se u parovima koji su osjetljivi na zemljino magnetsko polje i na taj način daju ptici 'čulo' za magnetsko polje. Da ne bi sve bilo tako jednostavno, kriptokromi su molekule osjetljive na svjetlo, i to ne bilo kakvo već samo na plavo i zeleno. Ukoliko, navodno ptica ne vidi, na primjer, plavo nebo ili zelene šume i pašnjake, njezino magnetsko čulo nestaje jer se kromosomi drugim bojama ne pobuđuju. Ludo, zar ne? Kriptokromi su otkriveni i na raznim drugim mjestima u živim bićima. Postoje i u biljkama. Kako mahovinna zna na kojoj strani stabla mora rasti? Iako biljke nemaju oči magnetsko čulo je razvijeno i u njima.

To me dovodi do male dizertacije. Znanstvenici tvrde da mnoga živa bića imaju magnetsko čulo ali ga ne koriste, jer im, naime, ne treba. Tako dolazimo i do ljudi. Imaju li ljudi magnetsko čulo? Izgleda da imaju. Čak štoviše, tvrdi se da je razvijenije u muškaraca nego u žena.

I zaista. Razmišljajući o mnogim svojim putešestvijama prisjećam se da mi je nekakav blesavi i neobjašnjivi osjećaj za smjer razvijen u tolikoj mjeri da sam potpuno odustao razumno ga objasniti. Ako je to čulo, svaka mu čast. Kao kad idete preko ceste i istovremeno razgovarate s nekom osobom. Čulo sluha radi za vas, čuje auto, i zaustavlja vas, pa vas zatim pušta dalje a da niste ni prekinuli razgovor.

U velikom nepoznatom gradu krenem automobilom na mjesto za koje mislim da znam gdje se nalazi. Ali, avaj, regulacija prometa nervira jednosmjernim režimom ulica i neminovno idem u smjeru u kojem me vodi ulica umjesto u onom u kojem zapravo želim. Ne poznavajući grad potrebno je negdje skrenuti i vratiti se na mjesto koje će me dovesti do cilja. I tako križanje po križanje, slijedeći bijele strelice na plavim krugovima dolazim sasvim blizu mog cilja. Na neki način uvijek znam gdje sam i koji od nametnutih smjerova mi je najpoželjniji. Primijetio sam da to bolje funkcionira za vrijeme vedra dana. Je li to zbog toga što je nebo plavo pa kriptokromi budu aktivirani?
Jednako je u šumi. Kažu da je šuma na sve strane jednaka kad si jednom u njoj. Ja se nikad nisam izgubio u šumi. Možda nisam pogodio smjer u metar ali barem sam išao tamo gdje sam očekivao da ću pronaći naselje, sjeverno, južno, zapadno....

Vozim se autobusom, zaspim i ne pratim put. Kad autobus stane izlazim van. U 99% slučajeva ću znati gdje mi je sjever. Ne pogoditi već jednostavno znati. Misteriozno. Nikad nisam pomislio da imam magnetsko čulo, to sam radije nazivao osjećajem za smjer ili prostornom orijentacijom.
Moja bolja polovica kaže da ona time ne barata ma kako se zvalo.

Ne mislim da sam freak ili mutant. Pokušajte i sami. Kad negdje hodate po nepoznatom terenu pokušajte iz čista mira odrediti gdje vam je sjever, ogledavajući se oko sebe. Vjerojatno nećete pokazati točno ali možete promašiti za 30 stupnjeva na bilo koju stranu.

Kriptokromi - na boju i magnet izbirljive molekule. U svakom slučaju, dobro mi dođu.

Nekoć se vjerovalo da je Zemlja središte svemira. Onda je gospon Galileo objavio da to međutim nije točno i da sve ostale kugle u našem susjedstvu rotiraju na jedan sasvim drugačiji način. Kad je svojim malim teleskopom gledao Jupiter i četiri mjeseca koja je otkrio vidio je da njih povremeno nema, da mu se skrivaju, pa mu je palo na pamet da oni kruže oko Jupitera umjesto oko Zemlje. Inkvizicija nije susretljivo dočekala ovaj sramni pokušaj redizajniranja nebesa pa je gospon Galileo imao umuknuti. I tako je ostatak života živio u kućnom pritvoru. Njegov je rad priznat tek nakon njegove smrti kad je potvrđeno da geocentrični univerzum nije više in. Naravno, u to doba nije bilo interneta koji bi u svaki dom mogao dovesti zanimljivu ideju da se dosta toga okreće oko Sunca. Možda bi tada javnost dala svoj glas i Galileov bi položaj bio kudikamo bolji i sretniji.

Danas međutim internet i mediji itekako postoje u našem heliocentričnom svemiru. I kad je grupica od 10000 astronoma 24. listopada izglasala da Pluton nije više planet, javnost je odlučila da o tome ima nešto za reći.
Mali pluton je 76 godina kao PLANET veselo kružio Galileovim sustavom sa suncem u središtu zajedno s ostalih osam planeta. Ali sada su se pravila promijenila. Pluton više nije poželjan u ovom društvu. Dobro, mali je, skoro kao naš Mjesec, više liči na malu blatnu lopticu. Putanja mu je koma, on kruži oko Sunca eliptično uzduž i poprijeko i igra neku svoju igru. Čak se na momente prestroji u lijevi vozni trak pa bude bliže Suncu nego njegov susjed Neptun. Spor je, strašno je spor. Toliko je spor da još nije ni jednom napravio puni krug oko Sunca otkako Amerika ima demokraciju. Treba mu 250 naših godina. A na njemu je toliko hladno da bi i zrak, da ga ima, padao smrznut poput snijega. Plutona je otkrio amerikanac. To je jedino nebesko tijelo koje je nazvano planetom a otkrio ga je jedan amerikanac. Pluton je unatoč tome stvarno bio ružno planetarno pače.

Sada Pluton više nije planet, jer je ekipa napravila na nebesima novi aranžman. Amerikanci sad nisu otkrili ni jedan planet. Zašto je Pluton pao? Zbog pojasa. Kuiper pojasa.

Nova pravila kažu: da bi netko bio planet mora (a) rotirati oko Sunca, (b) imati takvu gravitaciju da sam sebe drži na okupu i da ima oblik kugle i (3) “očistiti” svoje orbitalno susjedstvo.

Mali neugledni planet Pluton je pao na trećem pitanju. Zaigrao se i nije u svojoj orbiti rasturio ili sebi priključio stotine patuljastih nebeskih tijela u Kuiper pojasu. Iako se najavljivalo da bi i njegovi bliski susjedi, asteroid Ceres kao i snježna lopta smiješnog imena 2003UB313 (kasnije radi jednostavnosti od milja nazvana Xena) trebali na zadnjem vijećanju astronoma dobiti status planeta, dogodilo se upravo suprotno. Pluton je klasificiran kao “planet patuljak”. I dok astronome nitko neće staviti u doživotni kućni pritvor, saznalo se da se nešto preko 400 njihovih kolega ne slaže s degradacijom Plutona što je samo po sebi postalo znak javnosti da kaže što ima.

Počele su rasprave. Štampati novu seriju udžbenika. Objasniti Škorpionima da će u njihovom životu doći do drastičnih promjena u sferi Ljubav-Posao-Zdravlje. Objasniti klincima u engleskom govornom području da “My Very Educated Mother Just Served Us Nine Pizzas” više nije ključ za dobivanje petice iz poznavanja planeta. Pizze više nema. Objasniti NASI da je njihova sonda "New Horizons", lansirana u siječnju, koja plovi prema Plutonu čisti gubitak novaca i da njihov projekt više nije u domeni istraživanja planeta (iako su nadležni najavili da projekt ide dalje. Možda 2015 kad stigne tamo, odmah iza Neptuna desno, stvarno pronađe tablu "Dobrodošli na Pluton"). Objasniti fanovima Disneyevih junaka da će Mickey Mouseov vjerni pas ljubimac i dalje zadržati svoju ulogu u crtićima jer bivši planet Pluton nije nazvan po njemu nego po nadimku grčkog boga Hada, kralja podzemlja. Paziti da se Pluton, iznerviran zlobnicima koji ga nazivaju asteroidom, ne počne zaista ponašati kao asteroid pa da u svojoj blentavoj putanji stvarno nekog ne tresne.

Sve u svemu, u našim životima ništa se značajno ne mijenja (osim ako ste Škorpion). Iduće školske godine će ionako po običaju biti novi atlasi i udžbenici iz zemljopisa. Pluton je i dalje 'out there' samo više ne pripada velebnom društvu Galileovog heliocentričnog sustava. Nebesa su sada samo malo drugačija.

Plutonu to također ne treba biti kraj svijeta. Da bi se bolje osjećao Charon i dačje veži za njegov prirodni mjesec (iako pametnjakovići tvrde da ne možeš imati mjesec ako nisi planet). Pospanko, Ljutko, Stidljivko, Učo, Smješko, Šutljivko i Tupko su i dalje popularni makar su patuljci. A Pluton, kad već nema Snjeguljicu, ima barem Xenu, grudu snijega tamo negdje na rubu, i mogućnost da svakih 250 godina malo pomete po Kuiper pojasu. Obećali su mu da ako to dobro očisti, kroz koju milijardu godina razmotrit će ponovo njegov status. Do tada je u kućnom pritvoru.