Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hal

Marketing

Mušice (1): Uprizorenje

Kiša pada već četiri dana bez prestanka. Nebo je presvučeno jednoličnim sivim premazom oblaka koji su nijansu mijenjali samo izmjenom dana i noći. Jednolični šuštavi zvuk je prvog dana nervirao da bi već drugog postao navika. Dok je sve izgledalo kao priča bez kraja, jedan naizgled nevažan događaj uznemirio je mirnu površinu četverodnevne ravnodušnosti. Hodao sam rubom ceste gotovo ukočeno nastojeći ne dodirivati mlazeve vode koji su padajući sa krakova kišobrana činili kavez oko mene.

Dolazak ogromnog crnog automobila ništa nije najavilo. Jednostavno se pojavio niotkud, meni s leđa, a zvuk motora u d-molu iz one donje oktave izronio je iz šuštanja kiše tek par sekundi prije nego što je njegov prednji kotač sočno zarezao u blatnu lokvu vode. Uz 'pljus' nalik na pad delfina u bazen nakon uspješnog skoka, dvadesetak litara prašinom i blatom obogaćene kišnice poskočilo je dovoljno visoko da me dohvati do ramena. Rep ove nenadane fontane pobrinuo se da moja čitava osoba u trenutku postane masa cijedećeg, curećeg i kapajućeg tekstila. Tek toliko da naznačim svoje shvaćanje nezgode, spustio sam kišobran na zamišljenu putanju kojom je ova odvratna količina hladne tekućine proletjela na putu da me udesi. Naravno, učinio sam to tragikomično, bez žurbe i s par sekundi zakašnjenja, u najboljem maniru hladnokrvnog pokeraša koji se ionako oprostio od svog uloga. Da me je netko u tom trenutku vidio ne bi mogao suzdržati navalu smijeha. Crni je auto s povećanjem udaljenosti posivio iza kišne zavjese da bi uskoro potpuno nestao. Na čudan način u tom trenutku nisam razmišljao ni o čemu. Prvo što sam pomislio nakon te praznine bilo je da tako sigurno izgleda meditacija, uvijek sam se pitao kako to postići. A onda se slagalica počela slagati.

- Da si išao dalje od ruba ceste, sada bi bio suh. - Dobli je to izgovorio tako mirno da sam na trenutak pomislio kako se ništa značajno nije dogodilo.

- Da? Baš pametno. Lako je govoriti kad voda prolazi kroz tebe. - rekao sam pomalo nervozno prateći slijed nadolazećih osjećaja, ali ne zbog Doblijeve promjedbe već zbog činjenice da sam mokar i da mi je hladno.

- Razumijem te, ali zaista si mogao ići malo podalje, nisi li? - reče Dobli pažljivo namjestivši naglasak kako bi naznačio da ga zaista nisam dobro shvatio a možda čak ni slušao kako treba. Triksi je, zadivljujuće, šutio nakon Doblijeve prve rečenice ali već nakon ove druge osjetio se potpuno zapostavljen. On nikad nije propuštao više od jedne prilike.

- Da, Dobli, po običaju ti razumiješ sve i svakoga, ali jednu stvar nisi skontao. - uleti Triksi pokroviteljski- Vozači ne bi smjeli voziti ovako brzo, po ovakvom vremenu, ovako blizu ruba ceste. Pa čak kad bi i smjeli, neko moralno načelo bi ih trebalo spriječiti da se nabacuju vodom na nevina čovjeka. Kažem ti, namjerno je to napravio.

Da, oboje su bili u pravu, svaki na svoj način. Tako je uvijek bilo. Često sam pomislio kako mi to nije od pomoći, samo me zbunjuju nudeći mi uvijek dvije mogućnosti, ponekad i više njih. Tako sam ubrzo naučio da će najbolje biti da pričekam. Ishitrena reakcija na događaje mogla bi biti i pogrešna.

- Osim toga – brzo nastavi Triksi, nastojeći izreći što više prije nego ga Dobli prekine – ti stalno govoriš mogao si ovako, zašto nisi ovo, zašto nisi ono... To je gotovo, prošlost, nema više, ne da se ispraviti. Ovog vozača treba kazniti kako ne bi to ponovio ubuduće... čak bih rekao, majku mu...

- ...što će, naravno, sve nas trenutno osušiti, odmah, sad, zar ne? - preuzme Dobli rečenicu.

Nevjerojatno s koliko mira je uspio plasirati svaku sarkastičnu ili ciničnu primjedbu. Gotovo povjeruješ da zaista misli tako. Rijetko je bio sarkastičan i uglavnom je to bilo kako bi zbunio Triksija.

Priznajem da nastavak nisam pratio. Riječ 'osušiti' je djelovala poput katalizatora i moja lagano ukočena koljena su se pokrenula. Trajanje ove neugodne i hladne 'mokroće' ovisilo o njihovoj prirodnoj funkciji – da se savijaju. Svejedno, siguran sam da je moja gegajuća figura sličila na medvjeda koji se, osim što je mokar, 'učinio u gaće'. U slijedećih pola sata koliko mi je trebalo do kvarta, kiša je prestala; pronašao sam nekoliko različitih ritmova u naizmjeničnim 'šljapkanjima' lijeve i desne cipele, čak sam potpomogao taj ritam lupkajući vrhom zatvorenog kišobrana o nogostup, na svaki drugi korak. Zanimljivo je da iako sam cijelo vrijeme negdje u podsvijesti čuvao čežnju za suhoćom, pri ulasku u stan nije mi ni palo na pamet nikakvo brisanje. Napunio sam kadu vrućom vodom, skinuo se i s olakšanjem se zaronio u nju do brade. I dalje mokar, ali sad s blagotvornim osjećajem opuštenosti.
Dok su se moji mišići lagano ugrijavali i vene širile, iza zatvorenih očiju ponovo su se pojačali glasovi oblikujući smislene rečenice.

- Pa to se može dogoditi svakome. Lain je hodao preblizu ruba a za ostalo se pobrinuo splet neobičnih okolnosti. Ja ne povlačim prošlost, samo naglašavam što se moglo učiniti. Ovo je nezgoda ali i ona je dio procesa učenja i stjecanja iskustva. Ne vidiš li i ti da je prije svega postojala mogućnost izbora? Biti na rubu potencijalnih događaja ili podalje od njega.

Dobli je objašnjavao strpljenjem pasioniranog ribiča koji zna da će njegova riba kad tad zagristi dok istovremeno posjeduje svo vrijeme svijeta. Čak to nije više izgledalo kao prepirka, iako je Triksijevo držanje pokazivalo da ima još mnogo toga za reći.

- Nije dobro misliti samo na sebe! - brzina kojom je Triksi ispalio ovu rečenicu jasno je naznačila da ima spreman odgovor. - Kako možeš samo tako, blesavo, da kažem, preskočiti činjenicu da manijaci jure kroz maglu i polijevaju ljude. Vozača treba prijaviti i kad plati kaznu možda iz čitave priče i on nešto nauči. Treba misliti i na druge, na one kojima se se još nije dogodilo da ih netko prelije sosom od pokvarene kišnice.
- Trebali bi znati kud hodaju.
- E, koji si ti... ne znam ni sam što si....!! Pa što da je hodao dalje od ruba? Mogao je hodati i brže i sporije, nije li? Mogao je zastati na kavi i zakasniti pet minuta, deset... isto bi bilo. A da ne govorim da je mogao hodati i samom cestom ...

Na trenutak mi se učinilo kao da je Triksi već pomalo ljut, ali to je bio samo njegov osebujni način intoniranja argumenata.

- Triksi, zašto toliko mrziš taj automobil? A što ako se čovjeku zaista žurilo? Možda je vozio trudnu ženu na porod, možda je kasnio na sastanak o kojem mu ovisi budućnost... Priznaj da Lain iz ovoga može nešto naučiti i...
- Tko? Ja? Ja da mrzim automobil? Ono blato te sigurno pošteno dohvatilo i to tamo gdje najmanje želiš. – Triksi se zavrtio tri kruga oko sebe i napravio facu totalnog omalovažavanja, gledajući u križ i kažiprstom pokazivati 'bušenje' sljepoočnice. – Što ja radim? - ponavljao je karikirajući Doblijevu boju glasa – Ja mrzim! Pazi... mrzim, i to koga ili što? Ništa drugo nego automobil! Dobli, - podigao je prst i uozbiljio se - obuzdaj svoj mizerni pokušaj da budeš duhovit.
- Ma ne, izmotavaš se. Govorim o stjecanju iskustva a njega nema ako prenagliš, a prenagliš kad te vodi mržnja. Ništa ne naučiš i ponavljaš greške. Znaš li kako se stječe iskustvo? Upornošću i prosudbom, učenjem na pogreškama, promatranjem. Radom na sebi samom. Ti uvijek tražiš krivca, ali takav si po prirodi pa ti ne zamjeram puno.

Učinilo mi se da je Triksi na ovu rečenicu napravio 'hm' kroz nos i zakleo bih se da sam vidio oblačak pare. Dobli je nastavio.

- Zamisli dijete koje nauči hodati padajući i dižući se. S vremenom ima više iskustva i pada sve manje, zar ne? Ali nikad ne krivi pod zbog svojih padova.
- Je. I kad nauči dobro hodati onda hoda preblizu ruba ceste da bi se pošteno najeo blata, eh...
- Ti čak ne moraš ni pokušavati hiniti duhovitost, smiješan si čak i kad to ne želiš. - i Clint Eastwood bi pozavidio Dobliju na imitaciji kamene ozbiljnosti.

- Prijatelju i mladiću, pravit ću se da nisam čuo ovu zajedljivu primjedbu. – obrecnu se Triksi – zauzvrat, mogao bi priznati da ipak treba pokušati...
- Hoćemo li onda po tvome, znaš li registarski broj? - prekine Dobli, napola zatvorivši lijevo oko i istovremeno podigavši desnu obrvu dok je pronicljivo čekao na odgovor. Pomaknuo sam se u kadi shvativši da su mi i usta i nos zašli ispod površine vode.
- Paaa, zapravo ne znam, ali...
- Zato ja znam, i u čemu je problem? Samo stvaraš paniku.

Zaista, kad sam razmislio na trenutak, shvatio sam da znam broj tablice. Pojma nemam otkud mi to. Vjerojatno mi se urezao u svjest u onom mokrom trenutku kad mi se činilo da ne mislim na ništa. Meditacija.

I tako, idućeg sam jutra nazvao policijsku stanicu i pitao mogu li prijaviti nesavjesnog vozača. Naravno da sam mogao. Na kraju ispalo da registarski broj koji sam ja upamtio uopće ne postoji, a sve kad bi i postojao ne bi postojala ni zakonska ni prekršajna odgovornost istog vozača zbog nedostatka dokaza, svjedoka i ostalog. Spretno sam se izvukao i na pitanje o mom kretanju krivom stranom ceste pa je na kraju ispalo najpametnije čitavu priču zaboraviti. Zaključio sam da ću ubuduće za kišnog i maglovitog vremena ići ispravnom stranom ceste i svakako što dalje od njenog ruba.

Triksi je još nekoliko dana i dalje tražio manjkavosti čitavog slučaja i u sebi svojstvenom stilu tražio svoju moralnu pobjedu:
- Ne razumijem da netko ne može zapamtiti tri broja i četiri slova. Zato ja stalno govorim da treba reagirati brzo, ali naravno, mene se ne sluša.....

Da, pomislio sam uzdahnuvši, ima nešto i u tome. Triksi je i dalje gunđao ali vidio sam mu u pogledu da je to bilo samo reda radi.
(nastavit će se)

Post je objavljen 14.06.2005. u 23:49 sati.