Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brown, Dan: Velika obmana

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Daswani, Kavita: U ime udaje

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Anouk Markovits: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Nicholls, David: Jedan dan

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Updake, John: Udaj se za mene

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

čitam, mislim, pišem ...

02.07.2012., ponedjeljak

Susana Fortes: Čekajući Roberta Capu



Dugo me jedna knjiga nije ovako emotivno dotakla kao ova. Počeo sam ju čitati rastresen, nekoncentriran, negdje oko trećine knjige sam primjetio da pojma nemam što čitam pa sam krenuo ispočetka. I otkrio predivnu životnu priču Gerte Pohorylle, židovke koja je pobjegla od nadolazećeg nacizma u Pariz. I otkrio predivnu ljubavnu priču između nje i Andrea Friedmanna, mladog fotografa.
Gerda Andreu daje umjetničko ime Robert Capa, ime pod kojim stječe svjetsku slavu fotografirajući ratna zbivanja, od španjolskog do vijetnamskog rata. Andre Gerdu uči fotografiranje, što ona zavoli te i sama postaje poznata fotografkinja.
Isto tako, prilično kasno sam skužio da knjiga priča o stvarnim osobama, pa sam ih još malo upoznao na wikipediji (http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_Capa, http://en.wikipedia.org/wiki/Gerda_Taro) .
Veći dio knjige opisuje njihov zajednički život, naročito onaj u Španjolskoj u doba građanskog rata.
Knjiga je izuzetno emotivno nabijena, završetak mi je uspio grlo dobro dobro stegnuti....
Fascinantno je to bilo doba, kad su klinci od dvadesetak godina stvarali vlastite karijere, putovali po Europi bježeći od nadolazećeg Zla ali i stvarajući svoje vlastite ideale, bavili se ozbiljno pitanjem života, preživljavanja. Fascinantan je pogled na španjolski građanski rat, jedno idealistično raspoloženje među svjetskim intelektualcima, građanima, umjetnicima, svima sa slobodnim i građanskim stavom, a koji su romantičarski krenuli u pomoć protiv trećeg fašističkog bolesnika, Franka. Možda je to bio i posljednji internacionalni, spontani bunt protiv Zla. Kasnije smo se sve više i sve češće sakrivali iza zavjesa, pravili da nas se „to ne tiče“ i pronalazili izgovore za vlastitu šutnju i pasivnost. Netko drugi je počeo misliti u naše ime, od nekog drugog smo počeli očekivati da djeluje u naše ime. (ponekad prezirem demokraciju)
Knjiga je predivna, za na policu.


Prva rečenica:
Uvijek je prekasno povući se.“

Posljednje rečenice:
"Jesu li pronašli već moju kameru?" zapita stanjenim glasom.
Bolničarka odmahnu glavom.
"Šteta", reče, "bila je nova.
"


Zanimljivi citati:
Zovem se Gerta Pohorylle. Rođena sam u Stuttgartu, ali sam židovska građanka s poljskom putovnicom. Upravo sam sitgla u Pariz, imam dvadeset i četiri godine i živa sam.“

Njegovo je ime Andre Friedmann. Crne, silno crne oči španijela, mali ožiljak u obliku polumjeseca na lijevoj obrvi, vest azarolanog ovratnika, držanje filmskog glumca s minimalnim gestom prezira na spoju gornje usne. „Ona je moja zaručnica“, našali se, milujući kameru. „Ne mogu živjeti bez nje.“

Preživjeti znači pobjeći u budućnost.“

Možda je to bio trenutak kad je odlučila da će ga posvojiti, s tim očima napuštenog psa španijela na obali Seine. Sad su sjedili na drvenoj klupi. Slušali su drveće, rijeku. Gerta je imala podvinute noge i obgrlila je koljena. Za neke je žene najopasnije da im netko stavi u ruku štapić dobre vile. Spasit ću te, pomisli. Mogu to učiniti. Možda me bude skupo stajalo i moguće je da to ne zaslužuješ, ali ću te spasiti. Nema moćnijeg oćuta od toga. Ni ljubav, ni milosrđe ni želja. Premda to Gerta još nije bila naučila, bila je premlada. Zato mu je pomilovala glavu pokretnom negdje na pola puta između mršenja kose i mjerenja temperature.

Dana 24. lipnja 1935. Ljetni solsticij. Podne. Ni tračka zraka. Odjednom je ugledala kvadrat svjetlosti na kraju ulice i osjetila mravce u želucu. Preciznije je izoštrila pogled: bijela košulja podvrnuta iznad nadlaktica, mokra kosa, prtljaga na ramenu, koža prepržena španjolskim suncem. Bio je to oćut nalik onom kad se brod iznenadna naheri i tlo mijenja nagib. Uhvatio ju je nepripravnu taj metež udaraca, ali nije to bio trenutak da zastane i raščlani svoje emocije. Nije čak htjela ni pričekati da se popne. Spustila se stubištem, preskačući dvije po dvije stube i on ju je podigao u naručje u veži, kao što je činio njezin otac uvijek kad se vračao kući poslije putovanja, vrteći je ukrug zrakom, napola nasmiješen, siguran u sebe,očinski kao uvijek. Andre i njegov način da dolazi u najneočckivanijem trenutku, s tim očima koje te tjeraju da oprostiš. Zgodan do bola, pomislila je. Jebeni Mađar.“

Gerta osjeti strahovitu zasićenost, beskrajan umor i pomisli kako nijedno od njih dvoje ne zaslužuje ono što će se upravo dogoditi. Jer je odjednom znala da će je gledati točno onako kako je gleda, s nepovjerenjem, kad je podigao glavu, ozbiljna izraza, udaljen, golih nadlaktica ponad plahte. Nije to znala mišlju, nego tijelom i kožom koja joj se naježila, a pogodila je i što će joj reći, riječ po riječ, grubim tonom, gotovo neprepoznatljivim glasom i tada osjeti uskolalu krv kako ključa uspinjući joj se u lice, dok ga je slušala kako izgovara cijeli niz gluposti kakve muškarci stotinu puta ponavljaju ženama u bilo kojoj sobi bilo kojeg mjesta na svijetu. Ili on ili ja. Ili ovdje ili ondje. Ili bijelo ili crno. Povjerovala je da je on drugačiji, ali nije bio. Krajnje nerazuman kao i svi. Predvidljiv do smijurije. Kadar sve baciti preko palube ni za što, zbog glupog muškog ponosa, koji se ne zadovoljava onim što ima, nego želi više. Biti jedini. Samo on. Nitko drugi, ni sad, ni prije ni ikad. Dogovoreno, pa iziđi kroz ova vrata i vrati se u vrijeme otprije deset godina, kad sam još bila nježna djevojčica i još nije bilo vrča s tulipanima ni kućice na jezeru, ni zlokobnog pištolja na stolu, ni kramara koji bi ikoga guranjem izbacivali iz dućana, ni odlazaka na motoru u zoru da se bacaju pamfleti po ulicama Leipziga, ni Georga, ni Wachtcrstrasse, ni ičega, ni ičega, ni ičega. Pa što si je mislio taj Ciganin, da je svijet počeo s njim? Za ljubav Božju!

Da bi bio dobar igrač, moraš se ponašati kao da uvijek imaš asa u rukavu, govorio mu je njegov otac. Ako znaš dobro odigrati ulogu pobjednika, na kraju ćeš dobiti partiju.

„...privid uspjeha privlači uspjeh.

“Ako mi prilijepe metak, to je moja stvar", odgovori Capa vrlo ozbiljno, ne skidajući pogled. "Samo moja. Ona riskira kao i ja. Tako da kamo ja idem, ide ona. A ako te smeta njezino prisustvo, već znaš gdje su vrata." Capa pokaza prema jutenoj tkanini montiranoj na stalak koja je razdvajala stražnju prostoriju. Gerda mu se nasmiješi. Zbog takvih je stvari voljela tog ponosnog Mađara đavolskog karaktera i slabašnih manira. Katkad je možda častohlepan i egoističan ili se tvrdoglavi oko apsurdnih stvari kao i svi, ali je bio pouzdan i imao je opor duh koji ga je tjerao da se ponaša odvažnije nego većina muškaraca u sličnim situacijama. Plemenit, pomalo pjetlić i zgodan do besvijesti, pomisli za sebe, dok ga je pokušavala fiksirati u sjećanju takvog kakav je bio u tom trenutku, rastvorene košulje, osornog držanja, zatvorenih šaka u džepovima, serući na Nijemca i majku koja gaje rodila.“


Što su mogla značiti za mladi par fotografa ta suha polja, koja su prenosila oćut zagušujuće samoće, osobito kad su ih promatrali pod nepomičnim nebom preko blende kamere? Vjerojatno nisu još znali kakvim teritorijem stupaju, ali su počeli prema njemu osjećati nježnost nadahnutu divljenjem prema strogom redu ljudi, njihovom grubom smislu za humor, tvrdokornom načinu naroda da ostane prikovan za zemlju. I Capa i Gerda željeli su se uklopiti u taj krajolik. Postupno su se odljepljivali od svojeg podrijetla kao one rijeke koje duž svoga toka prolaze kroz mnoge zemlje. Željeli su svući sa sebe odjeću pripadajućih nacija. To je bila prva pouka koju im je prenijela Španjolska. Sunce i masline. Nacije ne postoje. Postoje jedino sela.

Slavna Capina fotografija
Jedan se vojnik trčeći spušta niz obronak uzvisine pokrivene strnikom. Bijela košulja podvrnutih rukava iznad laktova, vojnička kapa okrenuta unatrag, puška u ruci i tri nabojnjače od alkojanske kože na opasaču preko ramena. Sunce u pet popodne projicira straga svoju produženu sjenu. Stopalo lagano odignuto od tla. Prsa u zraku. Ruke raširene u križ. Raspeti Krist. Klik.

"Trebamo sići", opet je rekla, zamuckujući, neuvjerljivo, dok su sirene vani zavijale, a on ulazio unutra, čvrst, ozbiljan, ne prestajući je gledati kao da bi je htio zauvijek fiksirati u tamnoj komori svoga sjećanja takvu kakva je bila u tom trenutku, lagano namrštenog čela, pohlepnih, poluotvorenih usana, pomičući blago glavu na stranu, kao uvijek tren prije no što bi svršila i onda ju je snažno zgrabio za stražnjicu i ušao do dna, polagano, dobro je prikovavši unutra kako bi se ispraznio, polako i dugo, dok i njemu nije navro jecaj pa je pustio da mu glava naglo padne na njezino rame. Plava svjetla reflektora koja se vrte na stropu. Ona ga je bila poučila da se tako manifestira, bučno. Voljela je čuti kako izražava svoj užitak tim gotovo životinjskim zvukom, ali on je tomu bio nesklon, zbog intimnosti ili stida, zbog muške sramežljivosti. Nikad nije vikao za vrijeme orgazma tako kao toga dana uz zaglušujući let zrakoplova koji su prolazili blizu i seriju praskanja protuzračne obrane koje je odzvanjalo na drugoj strani ulice. Ostali su čas ispruženi u tišini usred te plavkaste polusjene koja se u krugovima vrtjela na stropu, dok mu je Gerda milovala leđa, a Madrid uzimao predah od svojih rana, i on ju je gledao u tišini, kao s druge obale, tim očima zgodnog Ciganina.

A onda ga ona pogleda šutke i zamišljena, kao da premeće ideju koju je teško jasno izraziti. "Da se barem dogodi nešto što će nas odjednom spasiti", pomisli. "Da barem nikad ne budemo imali vremena izdati se. Da nas barem ne dosegnu dosada, ni laž, ni razočaranje. Da barem naučim voljeti te ne naudivši ti. Da nas barem navika ne sroza malo-pomalo, udobno, kao sretne parove. Da nam barem nikad ne uzmanjka hrabrosti da počnemo nanovo..." Ali budući da nije znala kako, dovraga, izraziti sve te istinite i zbrkane i odane i proturječne osjećaje, koji su joj kao rafali prolazili glavom, ograničila se da ga zagrli vrlo snažno i poljubila ga je polako, napola mu rastvorivši usne, tražeći njegov jezik duboko unutra, sklopljenih očiju i drhtavih nosnica, milujući nered njegove kose, dok je on pustio da mu to čini, nježan i nepristupačan, a sunce se probijalo kroz veliki prozor stare kućerine markiza de Heredije i na radiju je netko pjevušio koplu: ni s tobom ni bez tebe, nemaju moje boljke lijeka,s tobom jer me ubijaš, bez tebe jer umirem.


- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se