Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

ponedjeljak, 15.12.2014.

Crno bijeli svijet

Onaj osjećaj kad silno želiš ispraviti stvari koje te muče, ali su potpuno van tvojih ruku. I pokušavaš jednostavno misliti na nešto drugo, ali se problematične misli uvijek vraćaju.
Kao bumerang.

Koliko su naši životi zapravo naši? Koliko zapravo možemo utjecati na stvari koje direktno utječu na nas?
Koliko zapravo možemo mijenjati svoju okolinu, da ona to ne primijeti? Barem ne izravno.

Nitko od nas nije čarobnjak, niti polažemo pravo kreirati svijet kako nama paše ali... Ako postoje stvari koje nam smetaju, koje nas dotiču i vidno pogađaju a tuđi su proizvod, da tako kažem, kako i koliko možemo učiniti?

Bojim se da jako malo.

Možemo se ograditi, prekinuti odnose, razgovarati samo poslovno... dok ne prestanemo razgovarati.

Možemo se vrtjeti u krug ili jednostavno otupjeti.

Imam osjećaj da su se vrijednosti potpuno izokrenule, ljudi otuđili, postali prgavi, hladni i proračunati. Stalno se žalimo na gospodarsku i političku situaciju, nezaposlenost, loše ceste... uvijek je kriv netko ili nešto.

No koliko se žalimo na ljude? Ne neke druge, već ove u blizini, i sebe same?

Mi smo ti što krojimo svijet. Biramo aktualne vlade, žmirimo na nepravde, od-mahujemo rukom i sliježemo ramenima. Uvrijedimo se ako susjed kupi novi auto ili ofarba staru drvenu ogradu. Nismo sretni zbog njega, već smo jalni i zamjeramo mu.

Svi nekome nešto zamjeraju, a sebe ne vide.

Oduvijek je bilo lakše na nekog se ljutiti nego se potruditi oko sebe i svojih problema. Lakše je gurnuti problem pod tepih i tračati susjedu koja se udebljala dvije kile. To što je žena možda trudna je drugi par cipela, ne?

Lakše je trovati sebe i svijet.

Jučer mi mama priča kako su je posjetili prijatelji, bračni par koji živi par ulica dalje od nas. Njihova kćerka već dvije godine radi u Njemačkoj kao sobarica. Tu dugo nije mogla naći posao i otišla je cura, trbuhom za kruhom. Neki dan stigla je u Zagreb, gdje će sa svojima provesti godišnji.

Njenu mamu, dan dva nakon toga zaustavila je susjeda, da je pita kad joj je to kćer izašla iz zatvora?

I gledam svoju mamu u čudu i ne vjerujem što mi priča. Mogu li ljudi biti toliko zli ili sam ja jednostavno još uvijek pre-naivna pa se čudim ljudskoj pokvarenosti k'o pura dreku?

Nisam cvijeće, svojedobno sam imala puno balavih pogrešaka, ali ovakve mi stvari nikad nisu padale na pamet. Nisam se bavila tračevima i tuđim životima. I nisam nikad pljunula u ruku koja mi je pomogla, a čini mi se da je to postala nova moda, zajebati onog tko ti je pomogao - milijun puta.

Mogla bih ovdje sada nizati primjere, ali čemu? Svatko će se od vas koji čitate ovo, sjetiti barem jednog rođaka, poznanika, frenda ili susjeda kojem je pomogao pa umjesto "hvala" dobio nogom u guzicu. A možda ćete se sjetiti i nekog tko vam je učinio dobro a odbacili ste ga k'o staru krpu i nastavili se žaliti na nepravedan svijet.

A svijet smo mi. I život su naše misli i naše odluke i sve ono što činimo svaki dan. I sebi i drugima. I ako je sve crno i loše i ružno, onda je na nama da mijenjamo sebe. Il' budemo pametniji i ne damo se zeznuti il' budemo zahvalniji onima koji su dobri prema nama. Zlatne sredine, bojim se, nema.

Oznake: život, međuljudski odnosi, razmišljanja

petak, 07.12.2012.

Sto ljudi - sto čudi

Volim ljude koji mi dođu i pokušavaju me uvjeriti da je moj način razmišljanja kriv i da živim na krivi način i da je sve u mom svijetu naopako. Volim ih zato što u dvije njihove rečenice čujem koliko kompleksa nose u sebi. I odmah znam tko ih nije volio dok su bili mali, da li mama ili tata ili stariji brat. Odmah vidim da nisu bili popularni u školi ili da su im starci nešto branili. I bude mi ih žao.

I zašto je to tako? Zato jer oni u biti traže pomoć, htjeli bi na nekom drugom promijeniti ono što u svom životu ne mogu.

A ja zaista ne marim kako tko živi i kako gleda na svijet. Svi smo mi rođeni sa glavom na ramenima pa dok istu imamo možemo birati svoje pute. I koliko god da mi netko govorio kako ja ne valjam ili moj život ne valja, to neće ništa promijeniti. Ja sam svoj put odabrala. Znam da svijet ne mogu mijenjati ali sebe mogu, ali isključivo kad sama za to osjetim potrebu.

Bilo je razdoblja kad sam svima željela udovoljiti. Kad sam željela da me svi vole. I shvatila sam - bubicu mu, pa to je vraški težak posao, nemoguća misija u stvari. Što to meni treba?

I u nekom sam trenu prestala. Udovoljavati i mami i tati i frendovima i familiji i susjedima. I tu je puklo.

Nisam više bila "Ona krasna curica iz susjedstva, ona dobra prijateljica, ona zlatna kćerkica". Jer nisam više igrala po njihovim pravilima, odabrala sam svoja. Odrasla sam.

Broj "prijatelja" brzo se prorijedio. I pola se familije durilo na mene. I mama i tata su se durili. Pokušavali su popraviti ono što je odjednom bilo krivo.

Ali ništa nije bilo krivo, sve je napokon sijelo na mjesto.

Roditelji često misle da mogu kontrolirati svoje dijete, pogotovo kad imaju samo jedno, kao moji. Misle da nas mogu spriječiti da griješimo, da nastradamo, da isprobamo "krive stvari" i naletimo na "krive ljude". Ali ne mogu.

Ako držiš ptičicu u krletki i nikada je ne puštaš van, ona zaboravi letjeti. I jednom kad se kavez otvori i ona ostane sama, ugine, jer nije znala odletjeti i pronaći hranu i skrovište.

Tako i dijete, mora proći i lijepe ali i ružne stvari jer u jednom trenutku mora samo biti sposobno otići u bijeli svijet. Roditelji nas ne mogu vječno čuvati iz jednostavnog razloga što neće zauvijek biti s nama.

I koliko god to bilo "krivo" u nekom trenutku svog života moramo se ograditi od svih i reći NE. Neću igrati po tvojim pravilima, neću se oblačiti ovako, govoriti onako, kupovati u ovom dućanu i nositi onakvu frizuru. Neću biti klon nekog i nečeg samo zato što ti i onaj tamo i neki lijevi preko ceste mislite da bih trebala.

Samo vi slobodno mislite to i dalje, ali ja neću.

Neću raditi posao koji je po vama dobar za mene. Neću živjeti u stanu jer bi to bilo jeftinije ili vama ljepše. Neću se družiti s onim i s ovim, jer su oni "popularni". Neću, jer su potpuno drugačiji od mene i ja nemam s njima o čemu pričati.

Ne - jer imam pravo reći ne i imam pravo biti drugačija.

I kaže jedan bloger u svom komentaru da se svijet nije promijenio. Je, ja ga upravo mijenjam, mijenjaš ga ti koji čitaš i mijenja ga onaj koji upravo negdje na drugom kraju ove plave kuglice sadi krumpire.

Svi ga mijenjamo, samo ga svatko mijenja na svoj način i to je i više nego u redu. ;)

Oznake: razmišljanja

srijeda, 21.11.2012.

1.

Opsesija.

Mislim da je ovo savršena tema za prvi post. Nešto što će probiti led.
Ljudska opsesija, ljubavna, frendovska, opsesija samim sobom, svojim egom, pa čak i online igricama... yep, svi smo mi nečim opsjednuti. I onaj tko kaže da nije - laže.

Ima bezbolnih, slatkih opsesija ili ti ga ovisnosti, poput one o čokoladi. A ima i onih koje čovjeka nekad dovedu do ludila i preko svih granica. I problem se desi kad shvatiš da imaš problem, ali, nemaš blagog pojma kako ga riješiti.

Čime sam ja opsjednuta pitate se? Pa čokoladom definitivno. Uvijek imam izliku zašto smazat' još jednu kockicu, iako bi mi moje dupe itekako bilo zahvalno da tu naviku koji puta i preskočim. Ali... ovisnica sam i o osjećaju kontrole, nad svim i svačim. Pravi sam mali kontrol freak. No pozitivna je stvar u tome, da sam toga svjesna i da sama sebi uvodim restrikcije, pa taj pobješnjeli ego u meni svakodnevno dobije zasluženu porciju i sve manje pokušava nadzirati čitavu planetu.

Ne mogu kontrolirati sve i svakog. Nemam to pravo. A iskreno? I naporno je.
Zašto se budi ta potreba uopće? Da pokušavam sve oko sebe posložiti onako kako bi meni odgovaralo? Iz glupe potrebe da zaštitim ljude do kojih mi je stalo. Pokušavam ih spriječiti da donesu "krive" odluke, da odu "krivim" putem, a na kraju se desi da ja budem ta koja je zabrazdila gdje nije trebala.

Ljudi imaju slobodnu volju. Ljudi sami biraju svoj put. Ljudi griješe. Lijepo je pokušati ih zaštititi, ali posve je pogrešno pokušati ih spriječiti da žive i donose svoje odluke, ma koliko se nekom kontrol freaku poput mene, te pogreške činile kataklizmičke.

Ljudi upadaju u nevolje. I ja tu ne mogu ništa. I to je onaj najgori mogući osjećaj na svijetu. Znati da želiš nešto promijeniti, nešto spriječiti, ali ne možeš. Mogu li svoju opsesiju liječiti pisanjem? Ne znam. Ali... mogu probati.


*frozen

Oznake: opsesija, razmišljanja, Osobno, život

<	siječanj, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)

Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek!