Volim ljude koji mi dođu i pokušavaju me uvjeriti da je moj način razmišljanja kriv i da živim na krivi način i da je sve u mom svijetu naopako. Volim ih zato što u dvije njihove rečenice čujem koliko kompleksa nose u sebi. I odmah znam tko ih nije volio dok su bili mali, da li mama ili tata ili stariji brat. Odmah vidim da nisu bili popularni u školi ili da su im starci nešto branili. I bude mi ih žao.
I zašto je to tako? Zato jer oni u biti traže pomoć, htjeli bi na nekom drugom promijeniti ono što u svom životu ne mogu.
A ja zaista ne marim kako tko živi i kako gleda na svijet. Svi smo mi rođeni sa glavom na ramenima pa dok istu imamo možemo birati svoje pute. I koliko god da mi netko govorio kako ja ne valjam ili moj život ne valja, to neće ništa promijeniti. Ja sam svoj put odabrala. Znam da svijet ne mogu mijenjati ali sebe mogu, ali isključivo kad sama za to osjetim potrebu.
Bilo je razdoblja kad sam svima željela udovoljiti. Kad sam željela da me svi vole. I shvatila sam - bubicu mu, pa to je vraški težak posao, nemoguća misija u stvari. Što to meni treba?
I u nekom sam trenu prestala. Udovoljavati i mami i tati i frendovima i familiji i susjedima. I tu je puklo.
Nisam više bila "Ona krasna curica iz susjedstva, ona dobra prijateljica, ona zlatna kćerkica". Jer nisam više igrala po njihovim pravilima, odabrala sam svoja. Odrasla sam.
Broj "prijatelja" brzo se prorijedio. I pola se familije durilo na mene. I mama i tata su se durili. Pokušavali su popraviti ono što je odjednom bilo krivo.
Ali ništa nije bilo krivo, sve je napokon sijelo na mjesto.
Roditelji često misle da mogu kontrolirati svoje dijete, pogotovo kad imaju samo jedno, kao moji. Misle da nas mogu spriječiti da griješimo, da nastradamo, da isprobamo "krive stvari" i naletimo na "krive ljude". Ali ne mogu.
Ako držiš ptičicu u krletki i nikada je ne puštaš van, ona zaboravi letjeti. I jednom kad se kavez otvori i ona ostane sama, ugine, jer nije znala odletjeti i pronaći hranu i skrovište.
Tako i dijete, mora proći i lijepe ali i ružne stvari jer u jednom trenutku mora samo biti sposobno otići u bijeli svijet. Roditelji nas ne mogu vječno čuvati iz jednostavnog razloga što neće zauvijek biti s nama.
I koliko god to bilo "krivo" u nekom trenutku svog života moramo se ograditi od svih i reći NE. Neću igrati po tvojim pravilima, neću se oblačiti ovako, govoriti onako, kupovati u ovom dućanu i nositi onakvu frizuru. Neću biti klon nekog i nečeg samo zato što ti i onaj tamo i neki lijevi preko ceste mislite da bih trebala.
Samo vi slobodno mislite to i dalje, ali ja neću.
Neću raditi posao koji je po vama dobar za mene. Neću živjeti u stanu jer bi to bilo jeftinije ili vama ljepše. Neću se družiti s onim i s ovim, jer su oni "popularni". Neću, jer su potpuno drugačiji od mene i ja nemam s njima o čemu pričati.
Ne - jer imam pravo reći ne i imam pravo biti drugačija.
I kaže jedan bloger u svom komentaru da se svijet nije promijenio. Je, ja ga upravo mijenjam, mijenjaš ga ti koji čitaš i mijenja ga onaj koji upravo negdje na drugom kraju ove plave kuglice sadi krumpire.
Svi ga mijenjamo, samo ga svatko mijenja na svoj način i to je i više nego u redu. ;)
Post je objavljen 07.12.2012. u 12:50 sati.