Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

srijeda, 06.03.2013.

Post broj neki...

Uglavnom,
svi ponekad dođemo do neke točke kad nam se više ništa ne da. Kad nam se zapravo ne daju stvari koje smo prije radili s guštom.
Meni se ne da pisati.
Pjevati, gurati stvari koje sam voljela.
Možda je baš stvar u tome. Voljela sam ih. Prošlo vrijeme.
Sad je bitnije naći posao. Ne zahebati razgovor kod potencijalnog novog šefa. Imati 150 kn za platiti račun i slušati tetu o njenom planu za osnivanje udruge.
Bitnije je sve ono što je zapravo bitno.
No gdje sam tu ja?
Ona ja koja je svašta nešto voljela.
Ona ja koja je uvijek za apsolutno sve imala vremena, sve radila s guštom, u svemu bila ustrajna. Ona ja koja se borila protiv svih, za stvari u koje je vjerovala.

Zar mi zaista fali vjere? I u što?
Ili sam napokon onakva osoba kakvu su svi željeli. Kćerka kojom se njena mama može ponositi. Nećakinja koja je spremna pomoći tetki u njenim idejama, prijateljica koja je tu negdje ali zapravo nikada ne smeta kao druge...

Ona Mare za koju svatko može reći - "e vidiš, ona je baš cura na mjestu."

Želim li ja biti takva ili sam si bila draža prije? Ili bi možda bilo bolje da sam ono što jesam, ni prije ni sad, pa komu pravo komu krivo?

Al' kako se natjerati da si dopustim biti što jesam i jednostavno disati? Reći glasno: "Ajme kako mi više idete na živce! Dosadni ste, naporni ste, ne želim više sve ono što mi vi namećete jer vi mislite da je to dobro i ispravno za mene. Pustite me na miru."

Možda me najviše smeta što se svi redom čude što mi je dosadilo ulaziti u rasprave, što jednostavno radije brišem pod ili peglam jastučnice nego da slušam što mi netko zapravo priča.

Umorna sam od tih priča. Umorna od politike, napornih susjeda, dosadne familije, računa, kretena koji su raskopali ulicu i razbili glavni vod, pa je poplavilo pola kvarta, mokrih drva koja ne žele gorjeti u kaminu... Tuđih poslova, kolega koji su naporni i šefova koji ništa ne kuže. Tuđih ljubavnih problema i tuđih razočaranja.

Jer ruku na srce postoji samo jedna osoba koju zanimaju moja razočaranja, ali je on toliko pod pritiskom posla da mi ne pada napamet sada mu se jadati.

Ili tu zapravo griješim? Ali toliko sam samu sebe uvjerila kako sve štima i kako sam napokon na pravom putu, da jednostavno odbijam priznati: Nisam baš okej...

I što me zapravo ponukalo da se ipak prisilim sjesti i nešto napisati? Pun kufer svega što osjećam i eksplozija za koju samo čekam da se desi ili nečiji tuđi tekst, u kojem vidim djevojku koja ima sređen život, pa joj je toliko dosadno da si ga mora sama zagorčati upadajući u nevolje koje joj zapravo uopće nisu potrebne?

Yep, u pravu ste, ono drugo.

Zašto je tome tako? Zato što nas društvo u kojem svi mi cirkuliramo svakodnevno tjera da se bavimo svime osim sami sobom. I svi smo nesretni na svoj način, čak i kad prividno "imamo sve".

Oznake: Osobno, razmišljanje, život, problemi, brige, svašta nešto

<	siječanj, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)

Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek!