Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

četvrtak, 07.03.2013.

Ogledalo ogledalce moga svijeta

Me => the bitch

Fascinira me koliko zapravo zla mogu biti prema onima do kojih mi je najviše stalo.
Koliko nisko mogu udariti i koliko nepravedna mogu biti, ako nanjušim malo krvi (čitaj, ako moj mozgić zaključi da je bar djelomično u pravu).

I jutros sam napokon skužila koji me to vrag tjera da pokažem očnjake. Zapravo je stvar vrlo jasna. Moja prava priroda (ona normalna ja) želi izaći na površinu jer joj je pun kufer glumatanja.

Možda mi dobro stoji uloga "normalne, prizemljene cure" ali jbg, to me pošteno uništava. Želim vrištati. Apropo tog, sinoć sam vrištala. Prvo iz bijesa, kasnije zadovoljstva... no o tom potom.

U meni je mnogo prikrivenog bijesa, mnogo nesigurnosti, mnogo - Isuse Bože udavila bih nekoga da mogu. A taj netko prvo bi bili moji starci.

Stari jer se ne zna pokrenuti, jer mu je sve tako prokleto teško, svaka sitnica. Treba ga 200 puta nešto zamoliti i onda još toliko puta podsjetiti da to napravi. Kao one kutije s Božićnim nakitom, koje od Tri Kralja stoje ispod stepenica i čekaju da ih odnese na tavan. Je li to jučer napravio kad je mama ponovno poludjela i izderala se na njega? Ne, naravno da nije.

Opet je sjeo u fotelju i opet je piljio u jednu točku. Čini se kao da sve ono što smo godinama za njega radile, jednostavno nema smisla i nije važno. On to ne vidi ili ne želi vidjeti ili ga jednostavno boli dupe za to što se i ona i ja toliko žderemo.

A mama... hmm ona je taj broj dva koji me na trenutke može dovesti do totalnog ludila. Ne znam od kud joj još uvijek energija da se dere kako se dere, da uporno pokušava doprijeti do mog starog, na sve, ruku na srce pogrešne načine? Stvar je možda i u tome da pravog načina više nema. Jer s njim ako pokušaš lijepo dobiješ - k'o te jebe pogled, i ako pokušaš ružno, dobiješ - k'o te jebe pogled.

Njemu je jednostavno ravno za sve.

S treće strane tu sam ja. Sama sebi idem na jetricu. A i dalje se uporno trudim pokrpati stvari koje nisam polomila. Uporno pokušavam biti idealna mala kćerkica, popravljati i raditi sve umjesto njih samo da bi možda nekim čudom promijenila stvari. Ali ne ide.

Prvi put nakon više od 15 godina truda (a sad imam 27) shvaćam da koliko god se trudila, koliko god mijenjala i prilagođavala sebe, njima nema pomoći. Oni su ti koji su zasrali sve što su mogli. I ja nisam za njih odgovorna.

Sinoć je dragi opet nadrljao. On je bio kriv za sve. Za to što mog starog boli neka stvar, za to što mama ponovno utjehu traži u čašici, za to što bi ih ja najradije objema rukama udavila, za to što jebeno trebam taj glupi posao, ne toliko radi love, već samo da se maknem...

Yep... tu smo dakle... samo se želim maknuti od njih. Imati svojih 8 sati za neke druge stvari, za druge ljude, za nešto konstruktivno, nešto za što ću moći reći - gle spadam s nogu, više ne znam ni kako se zovem od umora, ali... to sam ja napravila, to je moje djelo. I čitava ekipa je zadovoljna, odlično smo obavili posao!

I znati da ću na kraju mjeseca dobiti plaću i moći si priuštiti neku sitnicu. I neću svako malo gledati na sat i čekati da se desi nešto... da dragi dođe s posla, pa da se moj svijet opet počne vrtjeti.

Jer sada, što god da radim, sve nekako uspiju uništiti. Ako pišem, stalno mi ulaze u sobu, remete mir i koncentraciju i prepričavaju nešto što niti me zanima, niti me se tiče.

Ako kuham, stalno kvocaju da pazim da ne presolim, da mi ne zagori, da ne dodam nešto.... što god to nešto bilo.

Bilo što da radim, nema od njih mira. Nemogući su, k'o dvoje vječno navijenih balavaca koji nikako da se maknu iz kuće. Koji su se toliko zabili u ova 4 zida, da ponekad pomislim kako je posve moguće da će se kuća srušiti ako oboje istovremeno nekud odu.

Koja je to tek psihoza?

A opet nema opravdanja. Bila sam potpuna gadura prema jedinom čovjeku koji me stvarno ali stvarno voli. I to onako kako ni sama sebe ne volim. Onako kao na filmu, kad on žrtvuje sebe da bi spasio nju.

E da... baš tako me voli.

I onda mu nadrkana, serviram dernjavu i bijesne poglede i tresak vratima i odšepurim se po kiši niz ulicu, k'o nafurena paunica. K'o razmaženo derište.

A on opet onako filmski dođe za mnom. I sluša me i pokušava shvatiti i na kraju me grli i briše mi suze, zato jer sve kuži. Kuži sve ono što ne kuži ovo dvoje mamlaza koji su me napravili i zbog kojih postojim.

Hebem ti sve. Život je fakat teško sranje ponekad.

A i već treći dan nema Mičića (mačak, mezimac, maza... najdraži mali žuti gad) :(

I sve je nekako uf... baš teško. Al' bar opet pišem i bar sam danas malo pametnija nego jučer... Ili se bar nadam....

Oznake: život, Osobno

<	ožujak, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)

Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek!