četvrtak, 23.12.2010.
Ove noći
Pablo Neruda
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.
- 00:14 -
utorak, 14.12.2010.
Molitva za njih dvoje
Molim te Bože, večeras za moju Sunčicu, dodirni joj srce i podsjeti je na mene, na vezu i ljubav koju smo imali. Jer ma koliko smetnji naša ljubav imala, ne prođe ni dan da se ne molim za nju i da se ne sjetim svega. Dragi Gospode, ti kažeš gdje su dvoje ili troje sakupljeni u tvoje ime, i ti si s njima. Iako nisam zaslužio ni da ti se obraćam, vjerujem da si velik i da ćeš ispuniti moju molitvu i želju koju svakodnevno molim već nekoliko mjeseci. Iako je ovo samo sebična molitva jednog grešnika, vjerujem da će puno značiti pred licem tvojim. Zaista vjerujem da si velik i milosrdan i da ćeš čuti moju iskrenu molitvu te da ćeš je prihvatiti kao kajanje za sve što sam dosad uradio pred tvojim očima. Vjerujem da ćeš pogledati u moje srce i da ćeš vidjeti da je stvarno volim i da sam spreman za svaku žrtvu kako bih dobio kap njene ljubavi.
Pomozi mi da ne budem osamljen u ovoj molitvi, da me misli zle ne progone da je sve uzalud. Kada bih prestao moliti za nju prestao bih i voljeti, dok god srce moje voli i viče ovu želju moja molitva ne može stati, makar znam biti razočaran, tužan i uplakan, što moje usrdne molitve ne dovode do uslišenja, ali nastavljam moliti i nastavljam i znam da stati neću moći, dok je Gospodine ne vratiš ili istrgneš iz srca. Sto puta sebi kažem, idi dalje, nije te vrijedna, i na trenutak poslušam što kažem, ali to traje kratko, jer srce pobijedi na kraju bilo kakvo negiranje i ponovno počinje plakati i moliti pred Tvojim prijestoljem. Bože dragi, Svemogući, molim te prvo za njezinu sreću, makar i ne bila uz mene. I za Točkicu njenu, da sretno ugleda svjetlost dana, a ja…ja ću svakako biti s njom zauvijek…u mojim mislima. Amen!
- 22:07 -
nedjelja, 12.12.2010.
Vrijedan je svaki tren proveden u tvom zagrljaju
Postoji li jedna ljubav? ili ljubavi mozemo imati toliko, da nam svaka naredna bude kao prva? naravno, uvijek malo zrelija od prethodne. Da li kad kazemo voljenoj: VOLIM TE, ovo znači kraj? Kad se izgovore ove riječi zvuče kao kraj nečemu za šta misliš da će trajati vječnost. I onda? šta onda? Tražiti onu iskru ponovo u svom srcu i njenom, ili sačekati da tu iskru neko drugi ponovo zažari? Da li se ljubav svodi na tu iskru, iskonsku, koja ti u jednom trenu upali sva čula, sve nervne završetke tvog tijela? Ili je možda tačno da ljubav treba gajiti, njegovati, čuvati? Da li vatru možeš vječno imati? Možda ona u jednom momentu treba da predje na neki veći nivo, bestjelesnog, bezobličnog... il' je treba non stop potpirivati? Pitanje je samo čime?????? Mislim da ovdje prvo treba naći rečenicu koja će definisati ljubav, pokušati naći se u njoj i opet ti ostaje samo tren, suza i žal. Ne mari ljubav puno ni za koga. U zagrljaju njenom možeš samo izgoriti, pretvoriti se u prah i iz nje nikad nećeš se uzdići kao Feniks. Uvijek će ostati sjeta i žal, bez obzira što tvoja nova ljubav postoji u tebi. Ona dodje samo kao blijeda kopija nečega što osjetih jednom, nekad davno. Sam se sebi gadim u ovim mislima. Sa nevjericom posmatram samog sebe i ono što mi se izdešavalo. Kad ljubav umire jedno uvijek zna... jer vatra se ugasila i teško ju je ponovo napraviti na pepelu. Jel sve to vrijedno tolikog truda? Vrijedno je. Vrijedno svakog trena provedenog u njenom zagrljaju. I opet bih, ako ikad ponovo ta iskra odnekud zavarniči. I opet mi duša sve o tebi sanja, I kida se srce i za tobom gine, A nevjera tvoja daleko se sklanja, Kao tavni oblak kad sa neba mine. I opet si meni čista, sjajna, vedra, Iz prizraka tvoga blaženstva me griju, Pa bih opet tebi panuo na njedra I gledô ti oči što se slatko smiju. Tako vita jela koju munja zgodi Još u nebo gleda i života čeka, I ne misli: nebo da oblake vodi Iz kojih će nova zagrmiti jeka... 27. augusta 1896. ALEKSA ŠANTIĆ
- 14:25 -
utorak, 07.12.2010.
Sinoć sam te sanjao...
Sinoć sam te sanjao Sunčice. Bila si sva u bijelom, kao anđeo, kao vila nebeska, samo si stajala u daljini i promatrala me svojim lijepim, velikim, smeđim očima. Riječi nisi progovarala, samo si stajala tako i gledala me onim svojim misterioznim pogledom, kao kad ti neka smicalica padne na pamet pa misliš kako da mi je prirediš. Pogled onako ispod obrva, još je izgledao izazovnije ispod tvoje raspuštene crne kose koja je tako slobodna još više naglašavala lijepe crte tvog bijelog lica. I onaj tvoj prelijepi osmijeh kad se gledamo, riječi ne izlaze iz usta, ali mi razgovaramo pogledima, i sve se razumijemo.
Stajala si tako tek nekoliko metara od mene, stajala si, stajala i samo se smješkala, ne poduzimajući ništa, a ja toliko blizu tvom tijelu nisam te mogao dodirnuti. Iako nisam bio vezan, neka nevidljiva sila me je sprječavala da napravim taj samo jedan prokleti korak kako bih te uhvatio za ruku i poveo u svoj svijet neiscrpne ljubavi prema tvom biću. Ti si to znala i nisi ništa poduzimala. Nisi ništa poduzimala jer si znala da neću odustati i da moji vapaji nisu lažni. Samo si stajala i smješkala se. I na trenutke nisi mogla vjerovati kako više ne odustanem. Ipak, duboko u sebi znala si koliko te volim i koliko god se trudila da me otjeraš od sebe ja sam se vraćao po još udaraca. I znao sam da i ti mene voliš. Ni ja nisam odustajao.
Samo nekad kad osjetiš da posustajem, tiho mi kažeš umiljatim glasom: ''Hajde dođiii'', i sva moja motivacija i želja ponovno skaču na najvišu stepenicu. I pođem se otimati nevidljivoj sili koja mi ne da da napravim taj jedan korak do tebe i tvoga bića. Možda se svemir samo bojao strasti koja se rađa pa možda misli da ako nas pusti da se dodirnemo postat ćemo jedna velika bijela svjetleća kugla ljubavi koja će svojim sjajem zasjeniti sjaj njegovog mjeseca na vedrom nebu. Osjećao sam se tako nemoćno dok sam se otimao pokušavajući ti prići, Sunčice. Često sam gledao u svoje noge jer sam mislio da stojim do struka u živom pijesku ili su možda za moje noge bile pričvršćene betonske cipele koje mi nisu dale da podignem nogu i napravim iskorak. Ništa nisam vidio. Nije bilo nikakvih vidljivih prepreka, bar što se mene tiče. Ali nisam mogao da te dohvatim i bljedila je tvoja pojava iz minute u minutu, a moje srce sve se više cijepalo što odlaziš jer tako sam te volio.
Sinoć sam te sanjao Sunčice. Bila si sva u bijelom, kao anđeo, kao vila nebeska, samo si stajala u daljini i promatrala me svojim lijepim, velikim, smeđim očima. Riječi nisi progovarala, samo si stajala tako i gledala me onim svojim misterioznim pogledom, a ja….ja sam te, što si mi bila dalja, više volio…
...a bio sam samo najbolji prijatelj...
- 18:04 -
subota, 04.12.2010.
Ane moja...
Ja ću doći, kad utrneš sviću,
I kad sklopiš svoje lipe oči,
Da ti pismom poželim bar sriću,
kad ne mogu do posteje doći.
Da te jubin makar kroz beside,
Progovori nikoliko riči,
Kroz kontrine da oči vide,
Kad ne moreš do portuna sići.
Kad bi malo otvorila škuru,
Nek mi vonja tvoje bilo tilo,
Pa nek živim samo jednu uru,
I da umrem, ža mi ne bi bilo.
Ane moja ti mi lipo spavaj,
Ane moja cilu noć me sanjaj,
Blago perju i kušinu bilom,
Svake noći spava s tvojim tilom,
Blago perju i kušinu bilom,
Svake noći spava s tvojim tilom.
Da te jubin, makar kroz beside,
Progovori nikoliko riči,
Kroz kontirne da te oči vide,
kad ne moreš do portuna sići.
Kad bi malo otvorila škuru,
Nek mi vonja tvoje bilo tilo,
Pa nek živim samo jednu uru,
I da umrem, ža mi ne bi bilo.
Ane moja ti mi lipo spavaj,
Ane moja cilu noć me sanjaj,
Blago perju i kušinu bilom,
Svake noći spava s tvojim tilom,
Blago perju i kušinu bilom,
Svake noći spava s tvojim tilom.
- 08:26 -
četvrtak, 02.12.2010.
Bit ću tu zauvijek
Bit ću tu Sunčice moja,
Kad te bude trebalo samo slušati
Bit ću tu i kad bude trebalo govoriti
Kada se budeš smijala
I kad budeš plakala
I kad te nitko ne bude shvaćao
Bit ću tu Sunčice moja,
Kada budeš najsretnija
Bit ću tu kad tvoje srce bude obavijeno tugom,
Za Tebe Sunčice moja,
Lice tvoje uvijek će biti u mojim mislima
Usne tvoje uvijek će biti moje
Moje srce uvijek će biti tvoje.
Radovat se svakom pozivu,
Neumorno odgovarati na tvoje poruke
Iščekivati svaki naš susret, Sunčice moja.
Bit ću tu zauvijek, za tebe, s tobom
Živjet ću s tobom, a neću biti s tobom
Tvoju točkicu volit ću ko svoju
I takve povezanosti nikad više neće bit
Na ovom svijetu
Bit ću tvoja tajna i najbolji prijatelj
Bit ću tu zauvijek
Sunčice moja
I dalje najbolji prijatelj
- 20:30 -
