25.11.2005., petak

ZLOČIN GADOSTI Što je boja kože? Povijesno gledano mnogo toga – povod ratovima, ustancima, pokazatelj ljudske gluposti i uskogrudnosti. No, nažalost, ne treba ići daleko u povijest jer je ona i danas predmet rasprava, studija, psihičkih bolesti i borbi za ljudska prava. Ako nekoga ne volite samo zato što je crn, bijel ili žut vi ste rasist i točka. Glupi ste i trebate se sramiti – jasno kao dan! (Znam da je Mao Ce Tung rekao: »Nek' cvate tisuću cvjetova«, i moj djeda genije »Svak' ima svoje«, ali ne mogu si pomoći! Uf!). Postoji nažalost jedan puno perfidniji "zločin" od boje kože. Ako nekog (automatski) ne volite jer mu je gen za pigment drugačiji od vašeg ipak će se u vašoj glavi probuditi puno kočnica koje će vas uputiti na to da suspregnete svoje antipatije, propitate vaše razloge i onda još jednom donesete prijeki sud. No, ako je u pitanju zločin gadosti teško ćemo mu se oduprijeti i po svoj prilici ćete formirati mišljenje bez puno susprezanja. Za razliku od rasne diskriminacije, malo nas tko uči da nije u redu diskriminirati ljude zbog izgleda. Možda jesu mama i tata, ali sustav je nekako zakazao, a i ako gledamo medije, oni nam govore baš suprotno! Tako smo svi mi danas pomalo estetisti. Ali moram primijetiti i pri tome ne želim nikoga uvrijediti, muški možda malo više nego žene. Kod njih postoji cijela povijest izjednačavanja dobrote, ljepote i istine – romantične klopke u koju su upadali mnogi filozofi, pjesnici, a nažalost i pjesnikinje (ovoj zadnjoj doduše skidam kapu!). Ovakva diskriminacija ne da nije prolazila nekažnjeno nego je čak diljem svijeta izazivala divljenje i odobravanje, pa stoga ne možemo kriviti ljude što tako razmišljaju! Nikada neću zaboraviti jedno okupljanje. Bila sam na nekoj večeri u jednom većem društvu. Za stolom je sjedila i jedna djevojka, koju većina ljudi nije poznavala i ne sjećam se više preko koga je došla. Cura je bila dosta šutljiva i većinu vremena je samo promatrala što se događa. (Moram napomenuti da ju muškarci ne bi okarakterizirali kao nekog super komada.) Kad je cura otišla muška se ekipa odmah pobunila (blago rečeno) – »Tko je ta? Što je tako šutljiva? Baš je bez veze.« Onda ih je jedna cura zamolila da zamisle malo drugačiju situaciju – da je ova cura komad. Što bi bilo onda? Možete i sami zamisliti – »Kako je misteriozna! Što skriva? Tko zna što joj se dogodilo!… Eto - cura je bila kriva samo jer nije neka ljepotica. To je bio njen najgori zločin! Priča o ljepoti, gadosti i gluposti ima na pretek. Ovaj prvi slučaj je pokazao glupost i uskogrudnost promatrača. Postoji i onaj drugi slučaj kad se (samo-prozvani) objekt promatranja pokaže glupljim (kakvog li eufemizma!): Prije puno godina, kad sam bila još mlada i zelena, mislila da sam kul ako se kul oblačim i čitam kul literaturu, došla sam u kul grad kupila kul novine i sjela u kul kafić. Svi pogledi su bili prikovani za mene. »Ah, kako sam danas lijepa« onako glupa pomislih. Postalo je sumnjivo kad mi je konobar uputio smiješak koji nije ličio na »Mala, daš mi broj telefona?«. Nesigurno sam otišla do toaleta. Dočekalo me iznenađenje – iz zrcala me se cerio dimnjačar! Moje je lice bilo prekriveno olovom kul novina netom pristiglih iz tiska! Sad mi je sve to skupa – kul, ljepota i ine budalaštine – naravno smiješno, ali bio je dugačak i dalek put do te spoznaje! Vjerojatno na tom prosvjetljenju treba zahvaliti malo i onom dimnjačaru što mi se onako lijepo izbeljio iz ogledala:)

- 16:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

16.11.2005., srijeda

Naslov se nalazi u trećem odlomku »Svako umovanje treba započeti osjetilima, kaže Baader«, kaže Hamvas. Hamvas je nekim ljudima gotovo pa najdraži pisac. Iako ih ne osuđujem odmah zbog toga (!), propitujem njihove razloge. Za vas koji ga niste nikada držali u rukama, i pitate se o kome je riječ izdvojit ću jedan citat jer ne postoji niti jedna razrađena stranica (na meni razumljivom jeziku) o ovoj impozantnoj ličnosti na velikoj nam Mreži informacija – a i vjerujem da će citat biti dostatan. Dakle: »Hladno grožđe, i od njega pripravljeno jetko i smrdljivo vino, nije ništa do nespretno isprobavanje kako bi on, đavao, napravio vino. Nikad od toga neuspjeliji pokušaj! Hibridno vino je piće puritanaca, pijetista, usidjelica, neženja, grabljivaca, škrtaca, zavidnika i podlaca.« Iako bi vam se ovo mogao činiti kao prigodan uvod u jedan snobovski, nadobudno-estetski tekst, on zaista to ne želi biti. Dapače, otići ću čak korak dalje i pretenciozno mu nadjenuti naslov MANIFEST PROTIV OSJETILNOG SNOBIZMA (problem je kad napišete takvu rečenice što ste odmah snob, ali o tom jednom drugom filozgodom…:). Obično, ljubitelji Hamvasa vole pričati o jelu. Vrate se s nekog putovanja i onda do zadnjeg detalja pričaju o izvjesnoj večeri koja se sastojala od neviđenog broja jela i sa zamarajućim detaljima opisuju što su te večeri stavljali u usta. Ova opskurna opsjednutost hranom i hranjenjem nije odlika isključivo »sljedbenika« velikoga pisca, mnogi koji nikada nisu ni čuli za njega vole činiti to isto – pogotovo ljudi na, gle čuda, Zapadu. Tamo nerijetko čujem rečenice poput ove: »Kod njih nam je bilo super, napravili su tako fantastičnu večeru.« I onda opet slijede detalji – što se kuhalo, što se pilo, što je bilo predjelo, što je bio desert, koje boje je bio desert, otkuda je došao sir, otkuda meso. Nekim je ljudima glavni kriterij gostoprimstva hrana. Nije bitno da li su od srca dočekani, s ljubavlju – ako hrana nije bila dobra – sve je bilo uprazno! Postoji ona druga krajnost, ali se na kraju svede na isto, takozvane seljačine:»Kako sam se dobro natrpao/ kako smo se dobro nažderali/…«. I tako hrana uz svoj primarni smisao (da preživimo), ima i sekundarni (da uživamo) i tercijarni (da pričamo o tome kako smo uživali). Problem je kad tercijarni smisao počne oduzimati puno više vremena i energije od primarnog i sekundarnog. Možete reći da sam malo pretjerala, ali što smo stariji to je sve više ovakvih razgovora pa mi je teško reći počinje li nekim ljudima život u tridesetoj ili samo prazno preživanje! Čemu Hamvas na početku? Mislite li da sam tako drska da stavim takvu veličinu na početak kako bi kroz nju iskazala frustraciju čitavim jednim sojem ljudi (još jedna snobovska)? Baš naprotiv! Hamvas piše o vinu i hrani, piše s najvećim okom za detalj, piše kao vrhunski poznavalac vina, hrane i žena - za njega je Miles Raymond puki početnik! Ali fora je u tome da Hamvas ne piše o vinu! On piše o životu, o bogu i o smislu! Vino nije alfa i omega Filozofije vina – vino je samo prizma kroz koju Hamvas može pričati o Životu! To se da naslutiti već iz prve rečenice spomenutog djela:»Odlučio sam napisati molitvenik za ateiste.« Kao dijete sam često provodila ljeta u jednom malom selu u zapadnoj Hercegovini. Kako sam rasla na kupovnom kruhu i Evrokremu, domaći su mi kruh i maslo (ah srama!) smrdjeli pa su ti vrijedni ljudi svako jutro išli u, kako su oni zvali, polje u trgovinu jer »gradsko dite ne može jisti ovo naše domaće«…Sjećam se da nikada nisu previše pričali o hrani, a vjerujem da su jeli najfinije i najzdravije što se moglo.

- 19:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.11.2005., nedjelja

NEDJELA Postoji li izlizanije teme kad su u pitanju dani u tjednu od one o nedjelji? Postoji li ofucanijeg motiva pop pjesmuljaka sumnjive kvalitete od onog o nedjelji? Dobro, postoje izuzetci – kao na primjer Tužna je nedjelja, stari mađarski šlager, djelo – ubojica, znakovito po svom utjecaju na povećanje broja samoubojstava – koja su se mahom događala, gle čuda, nedjeljom! No ove uvodne riječi nisu tu da nas navedu na pomisao kako ćemo se baviti kvalitetom pop pjesama, niti lamentirati o nedjelji. Nedjelja je dan kad čovjek, ako je tome sklon, više razmišlja o bogu. Čovjek ne čini to jer u nekoj svetoj knjizi piše da treba, nego iz prirode stvari – kad čovjek ne radi (ne djela) onda ima više vremena za razmišljanje i za druženje i za razmišljanje kroz druženje (postoji li bolje mjesto za filozofiranje od onog među par ljudi?). Pri tom ne mislim na strogog djedicu s bradom kako ga je voljela prikazivati kršćanska umjetnost kroz stoljeća, nego o prisutnosti ili odsutnosti nekog višeg bića koje prožima sve stvari… Mene u zadnjih nekoliko godina dosta rastužuju mnogi moji prijatelji vjernici i nevjernici. Zašto i jedni i drugi? Odgovor je dosta jednostavan – vjernici zbog svog formalizma, a nevjernici zbog svog fanatizma. Ovi prvi su otkrivanje tople vode – ljudi koji idu u crkvu, džamiju ili gdje već, mole se bogu, ali u svakodnevnim stvarima ne pokazuju puno duhovnosti – druge stalno osuđuju i prosuđuju, često se ljute i rijetko se žrtvuju. Ovi drugi su nešto manje tema razno raznih kvazi-filozofskih kuloara. To su ljudi koji decidirano ne vjeruju u boga i ne pokazuju nimalo razumijevanja za one koji to čine te im se često i izruguju. S obzirom na dozu njihove uvjerenosti možemo reći kako su veći fanatici od umjerenih vjernika – količina i agresija njihove nevjere može se izjednačiti s količinom i agresijom fanatičnih vjernika (dobro, ne mislim na ove aktualne krvavo fanatične – ali ako je vjerovati stručnjacima o religiji u pitanju to nema veze s njihovom vjerom). A i kod jednih i kod drugih kruna svega je taština koja izranja iz uvjerenosti kako su spoznali istinu. Filozblogija je dobila kritiku da je didaktički orijentirana. Nadam se da me ovaj put moji vjerni i rijetki čitatelji neće takvom pronaći. Nisam imala namjeru nuditi odgovore na ova velika pitanja, nego samo malo tračati drage prijatelje kako bih si dala oduška, a i čuti što vi mislite o svemu. Kao što vidite, danas nije bilo linkova, ali bih ipak stavila samo jedan i to blog – zbog naslova – meni tako znakovitog za ovu temu. Ugodno druženje s prijateljima, obitelji i vlastitom dobrom voljom u ovom divnom jesenjem danu vam želim:)

- 13:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.11.2005., petak

UŽAS PRAZNINE FRIŽIDERA Ovakav će vas naslov možda navesti na pomisao kako će vaše oči čitati jedan angažirani socijalni tekst o siromašnima, ali moram vas odmah razočarati - danas ćemo malo filozofirati o praznini – a praznina frižidera samo je jedan od fenomena praznine, za mene nekako znakovit. A zašto, o tome malo poslije… Dakle, praznina. Zanimljivo je kako nam nešto čega nema može predstavljati punoću. Ustvari, ako prazninu definiramo kao prisutnost odsutnosti onda se ona može odnositi na bilo što – bilo što čega nema. Dakle punoooo toga. Od svih silnih praznina, mene trenutno dosta zaokuplja praznina prostora koja nastane kad vam ode netko voljen i drag (može to biti zauvijek ili samo na par dana). Nevjerojatno je kako ta praznina ispuni prostor. Prostor u kojem ste neko vrijeme živjeli polusvjesno (kraj stvari ste prolazili nehajno, niste ih ni primjećivali), odjednom, zbog jednog takvog snažnog odsustva, postaje preprisutan - stvari vam počinju zapinjati za oči, i vi sve vidite – lampu, bocu, olovke, stol itd. Isto se dogodi sa zvukovima – zvukovi sa ceste koji vam prije uopće nisu smetali iz prostog razloga što ih zaista niste čuli sada su buka, i noću dok se komešate u krevetu koji vam je do jučer bio ugodan i topao, ona vam ne da spavati…Te još sto nevidljivih stvari, praznih značenja počinju drečati u odsustvu voljene osobe. Ako ta praznina potraje neko duže vrijeme, onda se to najbolje (barem u mom slučaju) vidi na frižideru. Dok ste bili zajedno i činili stvari zajedno – punili ste frižider. Sami ga nećete toliko puniti, jer se hrana kvari - vi ju ne možete tom brzinom jesti, a nekako nemate ni toliko apetita kao kad jedete u društvu. Na koncu će u frižideru biti neki namaz i hrenovke (ako niste te sreće da ste iz Slavonije pa onda možda neka kobasica) te eventualno jedno jaje. Čest je prizor i malih zelenih pjega plijesni na tom namazu jer ste ga jednostavno zaboravili. I eto, prazan frižider, u njemu tek tri stvari – a tolika punina značenja. Ovo je više za neku tugoblogiju, a ne filozblogiju – ali – od pamtivijeka je praznina filozofska tema pa smo joj morali odati dužno poštovanje. O njoj bi se moglo još puno reći i u kontekstu trača (u kontekstu seksa smo je već sreli), ali o tome nekom drugom filozgodom. Do tada – odsutnost praznine u vikendu vam želim:)

- 16:33 - Komentari (11) - Isprintaj - #

TRAČAJU ME - DAKLE POSTOJIM Trač je jedno od najstarijih i najčešćih oblika širenja i dijeljenja informacija . Vijesti koje se njime prenose često su krive, trivijalne i osobne. Hm, hm. Ako ovu parafraziranu definiciju trača pogledamo u okviru današnjih medija, izgleda da nam samo trač i ostaje. Svaki malo slušamo demante neke informacije, mediji pišu što god žele kako bi si povećali tiražu, te se ljudima trač servira kao povod nekom ratu – šuška se šuška da imaju nuklearno oružje – bum, bum! S druge pak strane svih tih lažnih i iskrivljenih informacija nema ništa drugo. Ne postoji osim. Ako nečega nema na vijestima, u novinama ili na internetu – za nas tog nečeg zaista nema. Dakle maksima ovog našeg informatičkoga doba može biti – informiran sam o tome – to postoji. To bi bila mala filozofska promišljanja o velikim pitanjima, a što je s onim malim, osobnim? Neka se javi tko nikada nije tračao! Postoje li takvi ljudi? Poznajem jako puno ljudi, a takvih jako jako malo. Možda jednu ili dvije osobe. Moram Vam odmah reći da oni nisu normalni. Ovim ne mislim ništa loše. Baš naprotiv. Pomalo su čudni, prati ih glas da su geniji, a ja ne razumijem ni osnove onoga čime se bave pa uopće neću posumnjati u takve pretenciozne tračeve. U njihovom društvu mi je uvijek nekako neugodno, iako u njima nema gotovo nikakve zloće ili osude. Jednostavno mi je neugodno od te neke njihove nenametljive dobrote. Ja sam se dugo vremena skamenjivala od trača. Činilo bi mi se kao da sudjelujem u nekom strašnom zločinu kad bi slušala neki trač, a znala sam imati noćne more kad bi svojoj jezičini dala oduška i puštala ju da galopira na nekoj neobaveznoj kavi. Ne znam što se dogodilo, ali s vremenom mi je to prestalo biti bitno. Ali shvatila sam neke stvari koje mi se čine bitne za trač. Vrlo je bitno tračati bez emocija. Kad netko trača i u to unosi emocije djeluje kao da pati od te osobe koju trača. Tračanje je dobro kad je transparentno i autoironično. Dakle, nije loše početi priču sa – »Imam trač!!!« i pritom nabaciti najširi osmijeh koji imate i uz to neki šaljivi mig. Na taj je način patetika izbačena iz nadolazeće priče. Isto tako, ako se stalno trača jedna te ista osoba – to će toj osobi dati preveliku važnost (pričanjem o njoj već joj se daje…). Na koncu, ako vam je osoba koju tračate prijatelj, ne smijete naglašavati kako vi nju ili njega jako volite – »ali on je takav« jer ćete djelovati dosta neuvjerljivo i ono što će drugi čuti bit će »zavidim mu do zla boga« . I što god da tračate, to nikako ne smije biti neka tajna koju vam je netko izrekao u strogom povjerenju jer onda ste zaista nikogović i ne zaslužujete imati prijatelje. Ima nas svakakvih, pa tako i egzibicionista. Oni će dati sve od sebe da se o njima priča. U krajnjoj će nuždi izmisliti neki trač o sebi samo da ne nestanu s tapeta ubogih kava. Takvi ljudi su možda nus- proizvod ove informatičke ere pa bi njihova maskima u skladu s maksimom naše ere mogla biti – Tračaju me – dakle jesam. A neki su ljudi opet jednostavno takvi i bez puno muke stalno će izazivati naše komentare dobre i loše, i onda ćemo govoriti o upečatljivim ličnostima. U svakom slučaju, ako tračate bit ćete i tračani – to je začarani krug kojemu nema kraja - zarazna društvena igra pri kojoj je najbitnije biti svjestan da dok govorimo o drugoj osobi, najviše zapravo pričamo o nama samima :)

- 09:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.11.2005., četvrtak

DOK ON HVČE ONA RAZMIŠLJA O PLATONU Sve možemo gledati dijalektički – (sve je nečemu bilo razlogom), onda opet sve možemo gledati dekonstrukcionistički (svugdje možemo pronaći neke rupe – svakoj misli, rečenici ili pak djelu), ili pak možemo slobodno zaključiti kako je sve relativno (ode nam prvo i drugo gledanje u vodu, a ni treće nije sigurno…), te na još tisuću filozofskih načina promišljati stvari... Kad kažem sve, onda zaista mislim sve. Počnimo na primjer od onoga od čega je sve počelo…ne riječi, nego seksa. Koliko veze seks može imati s filozofijom? Odgovor je mnogostruk i jednostavan – puno, puno! Osim silnih suvremenih teorija koje su nam se uvukle u krevete te nam pokušavaju objasniti naš intiman čin, i stara je filozofija rado progovarala o toj temi. Tako i danas koristimo neke vrlo seksualne pojmove koji korijene vuku od tada, ali im se značenje s vremenom iskrivilo – tako na primjer pojam platonska ljubav koristimo kad želimo reći da se dvoje voli, ali ne tjelesno. Moramo pretpostaviti da između nas i starih Grka leže i tzv. mračni srednji vijek i sva ostala razdoblja poprilično konzervativna u odnosu na staru Grčku. Pojam je navodno prvi upotrijebio Marsilio Ficino u 15. stoljeću aludirajući na odnos Sokrata i njegovih učenika. Ficino nije morao raditi neka velika istraživanja kako bi došao do ove informacije – dovoljno mu je bilo pročitati Platonovu Gozbu – filozofsko djelo koje osim o lijepom i dobrom raspravlja o seksu. Na površinu te knjige izbija kako je seks s mladim naočitim muškarcima poželjan i preporučljiv – kao žena složila bih se s tom (u tom kontekstu) pederastom misli. S vremenom se značenje tog odnosa mijenja i odmiče se od onog tjelesnog dijela, a naglasak stavlja na razvijanje odnosa radi razvijanja lijepog i dobrog. I tako mi danas govorimo o Platonskoj vezi u nekom sasvim suprotnom značenju nego što je ona imala izvorno. No, ako promislimo te prastare filozofske pojmove kao što su dobro (predmet etike) i lijepo (predmet estetike) vidjet ćemo da se oni s lakoćom mogu povezati sa seksom. Možemo reći kako je neki seks bio dobar jer je bio dobro izveden, a možemo raspravljati i o moralnosti nekog seksa, no isto tako možemo reći da nam je bilo lijepo. Na koncu, postoji niz teorija kako cijela umjetnost ustvari imitira seks je žudi za nastankom novog bića, te si umjetnik sam kao i žena i muškarac ponekim seksom omogućuje potencijalnu besmrtnost. Filozofirajući dalje možemo pretpostaviti kako nakon vrhunskog užitka dolazi praznina (odsustvo vrhunske prisutnosti) – tada će se muškarac radije družiti sa svojom podsviješću (tj. hrkat će), a žena će ju popunjavati mislima o Platonu i svakodnevnom životu, činit će joj se kako je sve došlo na svoje mjesto i bit će nekako sklonija dijalektici nego dekonstrukciji. Mogli bi to stanje nazvati blaženom prazninom – vacuum benedictus.

- 16:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #