Što je boja kože? Povijesno gledano mnogo toga – povod ratovima, ustancima, pokazatelj ljudske gluposti i uskogrudnosti. No, nažalost, ne treba ići daleko u povijest jer je ona i danas predmet rasprava, studija, psihičkih bolesti i borbi za ljudska prava. Ako nekoga ne volite samo zato što je crn, bijel ili žut vi ste rasist i točka. Glupi ste i trebate se sramiti – jasno kao dan! (Znam da je Mao Ce Tung rekao: »Nek' cvate tisuću cvjetova«, i moj djeda genije »Svak' ima svoje«, ali ne mogu si pomoći! Uf!).
Postoji nažalost jedan puno perfidniji "zločin" od boje kože. Ako nekog (automatski) ne volite jer mu je gen za pigment drugačiji od vašeg ipak će se u vašoj glavi probuditi puno kočnica koje će vas uputiti na to da suspregnete svoje antipatije, propitate vaše razloge i onda još jednom donesete prijeki sud. No, ako je u pitanju zločin gadosti teško ćemo mu se oduprijeti i po svoj prilici ćete formirati mišljenje bez puno susprezanja. Za razliku od rasne diskriminacije, malo nas tko uči da nije u redu diskriminirati ljude zbog izgleda. Možda jesu mama i tata, ali sustav je nekako zakazao, a i ako gledamo medije, oni nam govore baš suprotno! Tako smo svi mi danas pomalo estetisti. Ali moram primijetiti i pri tome ne želim nikoga uvrijediti, muški možda malo više nego žene. Kod njih postoji cijela povijest izjednačavanja dobrote, ljepote i istine – romantične klopke u koju su upadali mnogi filozofi, pjesnici, a nažalost i pjesnikinje (ovoj zadnjoj doduše skidam kapu!). Ovakva diskriminacija ne da nije prolazila nekažnjeno nego je čak diljem svijeta izazivala divljenje i odobravanje, pa stoga ne možemo kriviti ljude što tako razmišljaju!
Nikada neću zaboraviti jedno okupljanje. Bila sam na nekoj večeri u jednom većem društvu. Za stolom je sjedila i jedna djevojka, koju većina ljudi nije poznavala i ne sjećam se više preko koga je došla. Cura je bila dosta šutljiva i većinu vremena je samo promatrala što se događa. (Moram napomenuti da ju muškarci ne bi okarakterizirali kao nekog super komada.) Kad je cura otišla muška se ekipa odmah pobunila (blago rečeno) – »Tko je ta? Što je tako šutljiva? Baš je bez veze.« Onda ih je jedna cura zamolila da zamisle malo drugačiju situaciju – da je ova cura komad. Što bi bilo onda? Možete i sami zamisliti – »Kako je misteriozna! Što skriva? Tko zna što joj se dogodilo!… Eto - cura je bila kriva samo jer nije neka ljepotica. To je bio njen najgori zločin!
Priča o ljepoti, gadosti i gluposti ima na pretek. Ovaj prvi slučaj je pokazao glupost i uskogrudnost promatrača. Postoji i onaj drugi slučaj kad se (samo-prozvani) objekt promatranja pokaže glupljim (kakvog li eufemizma!):
Prije puno godina, kad sam bila još mlada i zelena, mislila da sam kul ako se kul oblačim i čitam kul literaturu, došla sam u kul grad kupila kul novine i sjela u kul kafić. Svi pogledi su bili prikovani za mene. »Ah, kako sam danas lijepa« onako glupa pomislih. Postalo je sumnjivo kad mi je konobar uputio smiješak koji nije ličio na »Mala, daš mi broj telefona?«. Nesigurno sam otišla do toaleta. Dočekalo me iznenađenje – iz zrcala me se cerio dimnjačar! Moje je lice bilo prekriveno olovom kul novina netom pristiglih iz tiska!
Sad mi je sve to skupa – kul, ljepota i ine budalaštine – naravno smiješno, ali bio je dugačak i dalek put do te spoznaje! Vjerojatno na tom prosvjetljenju treba zahvaliti malo i onom dimnjačaru što mi se onako lijepo izbeljio iz ogledala:)
Post je objavljen 25.11.2005. u 16:18 sati.