Sve možemo gledati dijalektički – (sve je nečemu bilo razlogom), onda opet sve možemo gledati dekonstrukcionistički (svugdje možemo pronaći neke rupe – svakoj misli, rečenici ili pak djelu), ili pak možemo slobodno zaključiti kako je sve relativno (ode nam prvo i drugo gledanje u vodu, a ni treće nije sigurno…), te na još tisuću filozofskih načina promišljati stvari...
Kad kažem sve, onda zaista mislim sve. Počnimo na primjer od onoga od čega je sve počelo…ne riječi, nego seksa.
Koliko veze seks može imati s filozofijom? Odgovor je mnogostruk i jednostavan – puno, puno! Osim silnih suvremenih teorija koje su nam se uvukle u krevete te nam pokušavaju objasniti naš intiman čin, i stara je filozofija rado progovarala o toj temi. Tako i danas koristimo neke vrlo seksualne pojmove koji korijene vuku od tada, ali im se značenje s vremenom iskrivilo – tako na primjer pojam platonska ljubav koristimo kad želimo reći da se dvoje voli, ali ne tjelesno. Moramo pretpostaviti da između nas i starih Grka leže i tzv. mračni srednji vijek i sva ostala razdoblja poprilično konzervativna u odnosu na staru Grčku. Pojam je navodno prvi upotrijebio Marsilio Ficino u 15. stoljeću aludirajući na odnos Sokrata i njegovih učenika. Ficino nije morao raditi neka velika istraživanja kako bi došao do ove informacije – dovoljno mu je bilo pročitati Platonovu Gozbu – filozofsko djelo koje osim o lijepom i dobrom raspravlja o seksu. Na površinu te knjige izbija kako je seks s mladim naočitim muškarcima poželjan i preporučljiv – kao žena složila bih se s tom (u tom kontekstu) pederastom misli. S vremenom se značenje tog odnosa mijenja i odmiče se od onog tjelesnog dijela, a naglasak stavlja na razvijanje odnosa radi razvijanja lijepog i dobrog. I tako mi danas govorimo o Platonskoj vezi u nekom sasvim suprotnom značenju nego što je ona imala izvorno.
No, ako promislimo te prastare filozofske pojmove kao što su dobro (predmet etike) i lijepo (predmet estetike) vidjet ćemo da se oni s lakoćom mogu povezati sa seksom. Možemo reći kako je neki seks bio dobar jer je bio dobro izveden, a možemo raspravljati i o moralnosti nekog seksa, no isto tako možemo reći da nam je bilo lijepo. Na koncu, postoji niz teorija kako cijela umjetnost ustvari imitira seks je žudi za nastankom novog bića, te si umjetnik sam kao i žena i muškarac ponekim seksom omogućuje potencijalnu besmrtnost.
Filozofirajući dalje možemo pretpostaviti kako nakon vrhunskog užitka dolazi praznina (odsustvo vrhunske prisutnosti) – tada će se muškarac radije družiti sa svojom podsviješću (tj. hrkat će), a žena će ju popunjavati mislima o Platonu i svakodnevnom životu, činit će joj se kako je sve došlo na svoje mjesto i bit će nekako sklonija dijalektici nego dekonstrukciji. Mogli bi to stanje nazvati blaženom prazninom – vacuum benedictus.
Post je objavljen 03.11.2005. u 16:43 sati.