a-osvrti

(Million dollar baby)
SAD 2004, 137 min, drama
Redatelj: Clint Eastwood
Uloge: Clint Eastwood, Hilary Swank, Maggie Fitzgerald, Morgan Freeman

Frankie Dunn cijeli život posvetio je boksu. Vjerojatno zbog tog razloga nepovratno se posvađao sa svojom kćeri. Živi s bivšim borcem Scrapom održavajući jednu dvoranu za boks i trenirajući borce provodeći duge dane u očekivanu smrti jer mu život više ništa ne može ponuditi. Njegov najjači borac napušta ga zbog propuštene šanse za naslov. Međutim, njegov život se počinje mijenjati kad djevojka zrelih godina započne odlučno i naporno trenirati u njegovoj dvorani i Frankie pristaje trenirati je.

Jako mi se svidio film. U prvoj polovici mi se činilo da će to biti još jedan klasični američki film s malo Clintovog šarma, ali onda se na polovici filma radnja prekida i započinje nova priča koja produbljuje radnju 'prvog' djela, a na kraju sve nekako melankolično s Clintom odlazi u maglu iz koje nema povratka. Nije samo djevojka otišla, otišao je i on, Frankie Dunn i više se nikad nije vratio. Možda je preuzeo patnju djevojke čiju je eutanaziju izvršio i on umjesto nje, kako bi pred Bogom, pred kojim svakodnevno stoji i moli, bio iskupljen zbog onog što je učinio prema svojoj savjesti. Otišao je i više ga nitko nije vidio. Ne događa li se upravo to ljudima koji umru. A djevojka je, iako izgubivši meč i sve, ipak ostvarila svoj san ušavši u meč vrijedan milijun dolara.

Svi likovi su različiti, svatko nosi svoje osobine vrlo različite, ali jako dobro i na jednostavan način opisane: kao npr. onaj žgoljavi boksač bez budućnosti koji nikad nije imao pravi meč. Kao recimo Clint Eastwod koji ide svaki dan u crkvu, ali ne kao pobožan vjernik nego jer ima izmučenu dušu od koje želi pobjeći ili što već. Ne mogu se pohvaliti da sam shvatio film.

Film postavlja jedno zanimljivo pitanje: može li čovjek raditi božji posao? Clint ga naime preuzima na sebe. Djevojka koja je proživjela sve što ju je u životu čekalo i nema više nikakav zadatak, koja je stigla na kraj svojeg puta, i više nije imala razlog zašto bi još živjela na ovom svijetu. Ne znam hoću li upropastiti film onima koji ga još nisu gledali, ali ovo niti nisu recenzije za njih: na kraju filma i Frankie i djevojka imaju isti kraj. Pogledajte film jer će vas malo smiriti, stišati. Nije uopće problem što se radi o boksu, film prati takav ugodan i miran ugođaj koji vam može jedino odgovarati. Nema tu grubih psovki i adrenalina koji se puni između suparnika, ovdje je sve smireno.
Ocjena: 10/10

(Unleashed/Danny the Dog)
Francuska (SAD, Vel. Britanija) 2004, 102 min, akcija
Redatelj: Louis Leterrier
Uloge: Jet Li, Morgan Freeman, Bob Hoskins

Danny je čovjek odgojen poput psa, poslušan i miran dok je na lancu, a krvoločan i nasilan dok je pušten. Radi za svog gospodara koji ga je cijeli život tretirao kao životinju i pomaže mu kod poslova gdje treba pokazati mišiće. Ujak Bart upisuje ga u gladijatorske igre podzemlja kako bi zaradio koji dinar, no zbog sukoba interese, Dannyju ubijaju gospodara i on ostaje sam bez sposobnosti govora, a sve što ga uzbuđuje je zvuk klavira.

Jet Li je relativno mlada, ali vrlo popularna filmska borilačka zvijezda koji je, šuškalo se prije nekoliko godina, trebao zamijeniti Jackia Chana. Nakon što je glumio u filmu Bilo jednom u Kini, posvetio se treniranju borilačkih vještina i nakon 8 godina odlučio osvojiti Hollywood. No Hollywood je osvojio njega i gotovo uništio njegov borilački talent drugorazrednim filmovima s popriličnim budžetom koji su puštani na velikim ekranima. No zato, Jetova suradnja s Francuzima, Zmajev poljubac i dotični Danny the Dog predstavljaju upravo ono što se od takvog filma očekuje. Jet Li možda nije najbolji glumac (za ovaj je film po prvi put pohađao satove glume), ali se svakako zna tuči. I zato ga volim.

Vjerni Danny je dobar film; film koji sam dugo očekivao (valjda dvije godine upisujući u google neprestano unleashed ili danny the dog ne bih li izvukao što više informacija i novosti, a na kraju, jedino film je ono što zaista vrijedi: niti reklame, niti hvaljenja glumaca i afere iza snimanja, niti produkcijske teškoće, … - samo film.). Masive Attack je napravio soundtrack sličan onome iz Zmajeva poljubca (blues?-techno) koji uvelike doprinosi ugođaju. Film bi se mogao opisati kao brutalna drama, s jednom od najdužih Jetovih scena borbe u gladijatorskih arena – možda i jedina borba iz filma vrijedna spomena. Ali zato su tu i drugi elementi koji kontraforno podržavaju film. Spomenut ću samo dugo pokazivanu scenu u kojoj Jet Li, odnosno Danny po prvi put jede sladoled i budući da ne zna kako se to radi stavi cijelu kuglu u usta i vrti je tako. Naravno, bez Morgana Freemana kao slijepog pijanista, film bi izgubio puno dubine i osjećaja.
Ocjena filma: 9/10

(Cuore sacro)
Italia 2005, 117 min, drama
Redatelj: Ferzan Ozpetek
Uloge: Barbora Bobulova, Andrea di Stefano, Lisa Gastoni, Massimo Poggio

Irene, kao i svoj otac, dobro se snalazi u poslu kojeg obavlja. Cinična i odlučna uspijeva otkupiti cijelu jednu zgradu kako bi je pretvorili u poslovni centar. Kada, međutim, doznaje da je soba njezine pokojne majke ostala ista trideset godina u njoj se nešto počinje mijenjati vodeći je prema dubljem shvaćanju svijeta i same sebe: započinje putovanje na kojem otkriva dvostruku bit ljudskog duha i sama, kroz susrete s ljudima na rubu društva, polako mijenjaući svoj duh.

Film s odličnim soundtrackom. I dok pišem ovaj tekst slušam melodije iz filma. Glazba je to velikih emocija i prekrasne teme koja se ponavlja ili sakriva u skoro svakoj pjesmi, odnosno skladbi jer tek nekoliko pjesama ima riječi. Čim sam prvi put vidio foršpan za film, glazba koja ga je pratila zaposjela me i morao sam (nisam se mogao oduprijeti) pogledati film. Niti film nije loš. Ako pogledate ocjenu ispod primijetit ćete da sam ga ocijenio najvećom ocjenom, ali bih ja prije rekao da sam ga nagradio jer me je dirnuo i, čak, promijenio položaje nekih kockica u mom životu.

O čemu se zapravo radi. Jedna žena koja se odlično snalazi na svom poslu, u svom životu, odjednom počinje shvaćati kako joj uspjeh i život (bez problema) kakvog je imala ne koristi i svoj smisao pronalazi u potpuno drugačijem zanimanju pomažući beskućnicima, družeći se s uličarima, odbačenima, ciganima, bolesnima bez težnje za napretkom već u želji da pomogne svima koji trebaju pomoć. Svećenik koji je također u sličnom poslu upozorava je da koliko god pomaže, neće moći pomoći svima. Ona ipak, potaknuta mnoštvom ljudi bez ičega koje je vidjela u podzemlju, ustraje i makar na simboličan način, daje cijelu sebe skidajući se u Metrou: "Ne želim više ništa posjedovati." Zbog toga će, naravno, završiti u ludnici.
Ocjena filma: 10/10

(Collateral)
SAD 2004, 120 min, triler
Redatelj: Michael Mann
Uloge: Tom Cruise, Jamie Foxx, Jada Pinkett Smith, Mark Ruffalo

Vincent je hladnokrvan profesionalni plaćeni ubojica. Organizacija za koju radi naručila je od njega ubojstvo petorice osoba u Los Angelesu; pet glavnih svjedoka koje Vincent planira ubiti u jednoj noći. Stigavši u grad naručuje Maxa, taksista da ga prati cijelu noć. Stvari se kompliciraju kada je Max prisiljen pomoći mu da pobjegne od policije. Max poakušava zadobiti Vincentovo povjerenje kako bi spasio vlastitu kožu, no uskoro će se i sam naći u središtu radnje vidjevši listu ljudi koji će biti ubijeni.

Još jedan u nizu akcijskih trilera. Mogu tako reći jer sam već gotovo zaboravio što se u filmu događalo i zbog čega mi se zapravo svidio. Film je bio dobro, poprilično novo iskustvo za gledanje, ali ne u tolikoj mjeri u kojoj bi se to od glumca s profilom kao što ga ima Tom Cruise, očekivalo – nije valjda ovom ulogom planirao dobiti Oscara.

Nisam naviknut na ovakvog Toma Cruisea. Čovjek pokušava sve da bi, ne znam, stekao status jednog od velikih kultnih glumaca pa se prihvaća svakakvih uloga. Gotovo da nema žanra u kojem nije ostavio svoj trag. U ovo filmu pak, nije pokazao više nego što se očekuje od prosječnog glumca. Srećom u filmu ne iskače u prvi plan, tj. ne krade film, pa čovjek na kraju zaključi kako je film koji je pogledao ipak zanimljiv. Već dosta dugo nisam bio pogledao neki film koji bi me kao ovaj držao uz ekran. Započinje zanimljivim susretom taksista i mušterija koja unajmljuje taksi na cijelu noć, a taksis uskoro zaključuje kako nešto nije u redu i kako bi mu bilo bolje da se pobrine za svoju živu glavu. I ne samo za svoju.

A što da kažem; fora, slobodno pogledati.
Ocjena: 7/10

(Les choristes)
Francuska/Švicarska/Njemačka 2004, 95 min, drama
Redatelj: Cristophe Barratier
Uloge: Gérard Jugnot, François Berléand, Kad Merad, Jean-Paul Bonnaire

1949. godina. Clément Mathieu, profesor glazbenog bes posla započinje posao učitelja i odgojitelja u institutu za maloljetne razbojnike. Institut vodi gospodin Rachin koji koristi praksu grubog i čvrstog odgoja. Zahvaljujući čarobnosti glazbe, upravo Clément započet će mijenjati živote tih mladića pretvarajući ih u strastvene pjevače.

Rijetki filmovi posjeduju taj francuski začin koji čini film istovremeno dirljivim, zabavnim i ugodnim za gledanje. S ovim filmom moram usporediti Amelie jer je soundtrack, kao i Amelienin, neobično slušljiv te se CD dugo vremena vrtio u mom radiju, a još uvijek ga rado slušam. Film je gledljiv i zbog svoje pristupačnosti i običnosti: nikakvi specijalni efekti, nikakvo igranje na atraktivne scene: samo ugodna drama s lijepom glazbom i dobrim likovima koje će lako zavoljeti svatko tko se prepusti filmu.

Profesor glazbenog koji dolazi kao odgojitelj dječaka u popravni dom, u jednom trenutku dobiva viziju kako će od 'divljih' dječaka stvoriti pjevački zbor. Ulažući veliki trud i povjerenje u dječake i oni na kraju postaju izvrsni pjevači. No pjesma koju proizvode tek je izvanjska dimenzija njihova života u popravnom domu; ispod zvuka glazbe koju proizvode dječaci nose svoje brige i probleme koji će kroz magičnu moć glazbe postati malo podnošljiviji.
Ocjena filma: 8/10

(Blade Trinity)
SAD 2004, 113 min, akcija
Redatelj: David S. Goyer
Uloge: Wesley Snipes, Kris Kristofferson, Ryan Reynolds, Jessica Biel

Polučovjek poluvampir, odnosno pravi čovjek i pravi vampir, Blade, vječni borac protiv vampira u ovom ultimativnom nastavku sage o Bladeu suočit će se s ocem svih vampira, grofom Draculom, a da bi ga pobijedio pomoći će mu i jedna grupa entuzijasta koji također vode borbu protiv vampira. Osim Dracule, Blade se mora suočiti s cijelom vojskom vampira, a da bi stvar bila još zanimljivija upao je i u sukob sa zakonom i za petama mu je i FBI.

Koliko mi je poznato, u posljednjim minutama filma govori se kako će vampira, a tako i materijala za nastavke, biti sve dok bude Blade živ. Nije Blade loš film, ali smatram da je napravio dovoljno. Nakon odličnog prvog Bladea, uslijedio je relativno loš iako u određenim segmentima zanimljiv i dobar nastavak (atraktivna uporaba animiranih likova u završnoj borbi i slično), a sada se pred nama nalazi treći, vjerojatno ne i posljednji Blade. Neki kažu da je Blade već umoran pa je u trećem dijelu potražio pomoć: dva borca; te da će nakon ove epizode završiti serijal. Ali sumnjam. Budući da sam fan, želim, bilo kakakv, Blade 4.

Pomalo sam razočaran filmom. Nije me zapravo u ničemu oduševio iako je posljednja borba na početku zračila velikim potencijalom, a na kraju je bila prelagana. Wesley Snipes je potpuno izgubio karizmu koju je prije posjedovao i učvrstio likom Bladea. Blade je u posljednjem nastavku ukočen kao ne znam što i vidimo ga samo kako stoji u frajerskim pozama dok drugi moraju obavljati svu akciju za njega. Čak i ako se usudi uputiti koji udarac koristi se animacija kako bi se to i dočaralo. Film je gledljiv, ali nije niti malo bolji od prosječnog TV filma; niti logički, niti nikako ne funkcionira skladno. Jedino što je Blade još uvijek ostao frajer koji nosi sunčane naočale po mraku i sa stilom ubija zločeste vampire koji valjda žele zagospodariti svijetom.
Ocjena: 6/10

(Alexander)
Velika Britanija/SAD 2004, 180 min, povijesni ep
Redatelj: Oliver Stone
Uloge: Colin Farrell, Jared Letto, Anthony Hopkins, Angelina Jolie

Život i herojski podvizi Aleksandra Velikog, najvećeg vojskovođe kojeg je svijet ikad vidio prikazani su u ovom spektaklu počevši od njegova rođenja pa sve do tajanstvene smrti. Željan pustolovine, vođen velikim i čvrstim idejama kreće iz svoje rodne Makedonije u svrhu proširenja teritorija svog kraljevstva. Jednom krenuo više se nije zaustavljao nikad ne gubeći bitke uvijek u porazi za još više.

Oliver Stone napravio je jedan odličan film, crnu komediju 'U TURN' zbog kojeg mu skidam kapu. Isto tako moram mu zapljeskati i na Aleksandru koji je u Americi prošao vrlo neslavno. No Oliver se ne buni jer zna da je napravio dobar film samo što ga u Americi, koja je bila u fazi vraćanju tradiciji i prezauzeta hvaljenjem Farenheita 9/11 i Pasije te ljudi nisu mogli prihvatiti ovakvo, slobodno to možemo reći, kontroverzno ostvarenje. U Europi pak, a pogotovo u Hrvatskoj u kojoj su mladi ljudi isfrustrirani što im Crkva daje granice kojih se ne moraju držati, odlično primili film želeći malo kontroverze i promjene. Jer Aleksandar stvarno ruši i tradiciju popularnog filma u kojoj se vagina i penis ne smiju pokazati na velikom ekranu, u kojem je ideal kad muškarac živi sretno sa ženom i u kojem junak ili slavno umre ili se slavan vrati kući, ili nešto u tom žanru.

Po mom mišljenju, svi filmovi iza kojih gledatelji nisu mlaki već ih preziru ili hvale do nebesa, su dobri filmovi. I pasija i Farenheit 9/11 i Aleksandar Veliki. I još bih htio reći što sam naučio iz filma; ako želiš da te pamte, ne smiješ kao većina gubiti dane uzalud već ići uvijek naprijed, uvijek raditi jer se na kraju računa samo što si uspio postići. Aleksandar je znao da ide prema smrti, a ne prema slavi koju će doživjeti. Htio je napraviti što više od svog života i znao je da će zbog toga trpjeti i najvjerojatnije umrijeti. Film prikazuje Aleksandra koji se nada slavi, ali ne zastaje kako bi proslavio već ide uvijek prema većemu. Kad je doživio krvoproliće kod Hanibalovih slonova nakratko mijenja mišljenje, a to što je homoseksualac, a što sad, i to su ljudi. Smatram isto tako da je film prekompleksan da bi ga samo tako kritizirao svatko tko se sjeti iako smije reći što misli. Nemojte ništa zamjeriti.
Ocjena: 9/10

(Agents secrets)
Španjolska/Italija/Francuska 2004, 109 min, triler
Redatelj: Frederic Schoendoerffer
Uloge: Vincent Cassel, Monica Bellucci, André Dussollier

Četiri agenata DGSE-a (francuska tajna služba) moraju završiti jednu operaciju sabotaže u Maroccu. Njihov je glavni cilj uništiti brod moćnog čovjeka za veze Igora Lipovsky koji je svjestan njihove akcije. Cijela misija uskoro se pretvara u ciničnu igru koju vode moćnici koji mogu uvjetovati čak i tajnu službu.

Monica Bellucci je jedna od glumica čije filmove obavezno gledam. Tu je još Jet Li i Jim Carrey.; eventualno Adam Sandler, Nicolas Cage (ne Nick Cave) i Johnny Deep i još neki koje ne treba sad spominjati. Budući da je na mojoj listi omiljenih ne mogu reći da mi se film u kojem ona glumi, ne sviđa. Sviđa mi se film, ali zbog Monice Bellucci. Inače, jer nisam ljubitelj agentskog posla, film mi je bio pomalo dosadad. Da bi ovo bila dobra recenzija trebao bih reći i zašto, ali ću se suzdržati.

Film počinje obećavajuće. Prvih deset minuta, bez ijedne rijeci, valjda su se natjecali tko će duže šutjeti, povezujemo slike i shvaćamo da smo u središtu neke agentske akcije koja, kako mi se čini, nije uopće bitna za ostatak filma. Postoji vjerojatno kako bi se, kako i pristoji, započelo s akcijom i na atraktivan način predstavilo likove. Ostatak filma pomalo je naporan iako ima svojih svijetlih trenutaka. Pohvaljujem prijevod hrvatskog naslova jer izriče ono čime se film uspio najbolje pozabaviti, bračnom vezom između špijuna i međusobnim vezama špijuna u igri gdje se svi, i FBI, kriminalci, i drugi igraju špijuna.
Svejedno, ako volite Monicu barem upola koliko i ja, pogledajte film barem da je vidite kao dadilju, kako pada s nebodera, u zatvorskoj odjeći i nakratko u kupaćem kostimu.
Poštovanje!
Ocjena: 6/10

19. međunarodni festival znanstvene fantastike, horora i trilera. (10.-17. kolovoz, Frankfurt) Festival se održavao po cijeloj Njemačkoj u različitim terminima, a ja sam se ubacio upravo u Frankfurtu. Prikazano je 70 filmova, a za 60 njih bilo je to prvo prikazivanje u Njemačkoj, a za šest po prvi put uopće. Filmovi porijeklom iz 23 različite države prošarali su festival bojama svih poznatijih kinematografija. Ja sam pogledao Evil Aliens, The Devil's Reject, Get shorty (program od desetak različitih kratkih filmova), Feed, A Bitersweet life i Casshern. Iako sam ih mogao pogledati više, zbog relativno skupe ulaznice, zadržao sam se na spomenutom. U sklopu festivala prikazana je njemačka premijera filmova Sin City, Kiss Kiss Bang Bang, Dear Wendy, Ghost in the shell 2: Innocence, Arsene Lupin i drugi iščekivani naslovi, a kao svjetska premijera predstavljen je i novi film Robina Williamsa, The Big White. Filmove koje sam pogledao posebno ću opisati, a od ostalih zanimljivijih filmova spominjem još Godzillu: Final Wors, 28. japanski film o Godzili koja slavi svoju pedesetu obljetnicu. Kaal je jedan od rijetkih indijskih horora. L'empire des Loups je film koji naslovom podsjeća na Vučje bratstvo, ali nema veze s njim. Radi se o akcijskom trileru Jeana Renoa koji meni izgleda površno, ali su ga svi pohvalili. Prikazani The Devil's Reject je drugi film Roba Zombia koji, kao i Kuća 1000 leševa obiluje nasiljem. Svoju svjetsku premijeru na festivalu je održao i britanski film The League of Gentelmen's Apocalypse, crna komedija vrlo zanimljivih likova. Moglo bi se još puno nabrajati, ali je već kasno i ne da mi se prepisivati iz kataloga.



Festival se održavao u dvije dvorane velikog multiplexa u Frankfurtu koji se ne zove Blitz Cinestar nego samo Cinestar. Podsjetimo, ja osobno radio sam na baušteli zagrebačkog Cinestara dva mjeseca i s jednim Zoranom priredio skoro sam cijelu dvoranu broj 13 gdje smo postavljali staklenu vunu, pa brisali šine, farbali platno, postavljali i mijenjali ploče na stropu s kojih smo nakon čišćenja brisali prašinu. Bili smo prisutni kad su Nijemci postavljali tepihe, a onda smo pomagali oko postavljanja stolica. A radio sam i u drugim dvoranama.



Kina su u Frankfurtu za vrijeme festivala bila uvijek puna i nisam se uspio niti jednom prošvercati na pokoju projekciju iako sam jednom čak probao jer su kod svakog ulaza pregledavali ispravnost ulaznice, a nakon pojedine projekcije sve bi nas istjerali van tako da nisam mogao jednostavno ostati na sljedećem filmu. Crne zavjese i zidovi bili su puni postavljenih žaruljica koje su svijetlile poput zvijezda na crnom nebu, a ispred svake projekcije bili smo prisiljeni gledati reklamu za ruski horor-spektakl: Stražari noći. I još neke stvari.



I što još? A da? Ispred kina bili su postavljeni plakati s naslovima i slikama iz filmova pa je svatko pokraj naslova određenog filma mogao ostaviti komentar i reći je li mu se film sviđao ili nije. Tako sam i ja za fantastični (u svakom smislu te riječi) Casshern napisao na korejskom da je film super: Iko ganđi!, a potom fotografirao kako bih mogao pokazati prijatelju koji me je tu, inače nepostojeću, riječ naučio. Jel' vidite kako sad znate puno više o Fantasy film festivalu…

Preko ljeta se nisam javljao, ali sam nastavio gledati filmove. Budući da mi se ne da ništa novo pisati, a rekao sam si da ću danas obnoviti sve svoje blogove koje tri mjeseca nisam dirao, samo će spomenuti nekoliko filmova koji su mi uljepšali ovo ljeto.

Otok jer govori o realističnoj budućnsti i proučava vrlo zanimljivu temu.
Evil Aliens jer šokantniji i zabavniji trash horor do sad nisam vidio
Fatalna nesreća (Crash) jer me je rasplakao i oduševio
Feed jer me šokirao i zamislio
Casshern jer me začarao svojom spektakularnošću i plemenitom porukom
The Legend of Gingko jer je korejski
Final Fantasy VII: Advents Children (vidi sliku) - jer je super. Prošle godine sam tvrdio da nema boljeg Animea od Ghost in the shell 2, ali ove godine ga je nadmašio izvanredni Advents Children. Ne toliko radi priče koliko radi animacije i cjelokupnog ugođaja. Ghost in the shell je ipak puno ozbiljniji.