MZOŠ
|
Tek što je uspjehom rezultirao prosvjed učenika srednjih škola, evo i studenti su izvojevali pobjedu. Đaci su morali izaći na ulicu, njih čak nekoliko stotina; studenti niti to. Dovoljna je bila najava. Ministar Primorac je u maniri bankrotiranog kockara odmah izjavio da podupire sve studentske zahtjeve, zajedno s Rektorskim zborom donio neke odluke i još izjavio da su studenti u svemu u pravu, te da će im se sutra pridružiti u „šetnji“. Neobično blaga formulacija. Čovjek bi od ministra Primorca očekivao da barem instantno stupi u štrajk glađu do ispunjenja studentskih zahtjeva. Toliko je on ogorčen na naš obrazovni sustav. Đacima ćemo se još vratiti. Idemo prvo o studentima. U čemu je problem, što su njihovi zahtjevi, tko je kriv? Radi se o generaciji koja je na Sveučilište ušla 2005. godine u novi, tzv. bolonjski sustav. To su studenti koji su na našim fakultetima upisali preddiplomske studije u trajanju od 2,3 ili 4 godine. Kad to završe, steknu bakalaureat i titulu prvostupnika. Svoje školovanje mogu i ne moraju nastaviti na diplomskim studijima. To je, najjednostavnije rečeno, nova obrazovna stepenica. Diplomski studij možeš nastaviti na matičnom ili nekom drugom fakultetu, no poanta je u tome da je odluka tvoja i da nastavak (diplomski studij) nipošto nije nužan. Točno isto kao što nije nužno upisati fakultet nakon završene srednje škole. Naravno, na papiru je sve to jasno; u praksi, sve mutno. Dva su glavna razloga. Prvo, fakulteti su preddiplomske i diplomske studije razdijelili samo kozmetički i studenti nekako osjećaju da im je jedini pravi izbor „nastaviti“ isti studij i tako kompletirati svoje nauke. Drugo, nikom živom u ovoj zemlji nije jasno što bi prvostupnici s ovakvim nastavnim programima mogli u životu raditi. Za koje poslove bi bili osposobljeni. K tome, u praksi je nemoguće da netko tko završi preddiplomski studij strojarstva prijeđe na elektrotehniku, a onaj s ekonomije na pravo. Svi, od studenata i nastavnika, do političara i promatrača, osjećaju da se zapravo promijenilo nije ništa. Posebno, studenti zato misle, i to osjećaju kao svoje prirodno pravo, da im je društvo dužno nakon bakalaureata osigurati nastavak studiranja, na istom fakultetu. I to besplatno! To je bit prosvjeda. Sadržajne i tehničke teškoće u nastavi ovdje je bolje preskočiti. Prevelike studijske grupe, organizacijski nered, neuredan kalendar, nevrijedne nastavnike i čitave fakultete zato preskačemo. To su pitanja koja ionako treba adresirati na pojedine fakultete. Uostalom, ne kažu ljudi uzalud: koliko fakulteta, toliko bolonja. To je plod bizarne nemoći i dezintegriranosti naših sveučilišta, podjednako i plod nedodirljivosti nekih fakulteta i nastavnika. U tom dijelu studenti se s pravom bune i red bi bio da svaki pojedini fakultet očisti pred svojim pragom. To nije nevažno pitanje, naprotiv. No, to je zasebna priča. Koncentrirajmo se zasad na sustav. Tko je kriv za ishitren ulazak u Bolognu? Tko je kriv za nedopustivo kašnjenje u donošenju potrebnih pravilnika i pravila? Tko je kriv za nemušte modele participacije studenata u troškovima studiranja? Glavni je krivac sustav i tu nema mjesta skrivanju iza autonomije sveučilišta. Sveučilišta jesu neorganizirana, ali njihova autonomija znači autonomiju istraživanja i poučavanja, a ne zaklon za ministra. O titulama, pravilima, sustavu školarina, financiranju, odlučuje država. Danas su Rektorski zbor i ministar Primorac odlučili da se prihvate glavni studentski zahtjevi: 1) da se svim prvostupnicima jamči „direktan“ upis na diplomske studije; 2) da se svim sadašnjim bolonjskim studentima jamči nastavak studija po uvjetima po kojima su se upisali na fakultete; 3) da je diplomski studij besplatan. Iz zla u gore. 1) Jamčiti direktan upis je možda dio društvenog interesa, no to je u direktnoj koliziji s bolonjskim načelom razdvajanja preddiplomskih i diplomsklih studija. 2) Nastavak studija je nonsens. To nije nastavak. To je novi studij. Nova obrazovna etapa. 3) Što da na to kažu lanjski i ovogodišnji brucoši na preddiplomskim studijima koji će svoje studiranje plaćati? Što da kažu studenti doktorskih studija? U sustavu visokog obrazovanja imamo tri stepenice. Jedino onu srednju, diplomske studije, sad ovom paničnom odlukom oslobađamo plaćanja. To je baš panika. Kad je već tako, evo skromnog savjeta preddiplomskim i doktorskim studentima: najavite prosvjed! Eto. Tako djeluje ministar. Kao panični demagog. Vratimo se sada đacima i njihovom uspjelom prosvjedu.Naravno da su bili u pravu. Pravilnik još uvijek nije donijet, previše nepoznanica je ostalo, a tu je još i problem strukovnih srednjih škola. Prilično je jasno da je ministar Primorac jedva dočekao da državnu maturu odgodi; svi su već slutili da projekt propada. Manje je znano da stvar nije pukla na tijelima koja su ovaj (vrijedan) projekt pripremala. Stvar je pukla kad je ministar Primorac u završnoj fazi pripreme pokušao nametnuti sveučilištima da državna matura postane ekvivalent prijemnih ispita. Tu je nastao potpuni kaos. Fakulteti, kakvi već jesu, izvoljevali su koješta, izmišljali bizarne zahtjeve i, ukratko, ne snalazili se u poslu. No, fer je reći: prvo, državna matura ne može biti potpuna zamjena za prijemne ispite za sve fakultete (zbog raznih specifičnosti) i, drugo, do zadnje zadnjijacte faze pripreme projekta fakultete nitko ništa nije pitao o kompoziciji i sadržaju te iste mature. Eto kako ministar shvaća autonomiju sveučilišta. Kako je već rečeno, fakulteti bezbroj mana imaju, ima i čudnih okolnosti oko prijemnih ispita, ali ovo je kompletna komedija zabune. Otud nedoumice, kašnjenja, nebulozne ideje i, naposljetku, bankrot. Državna matura bi trebala biti, to svi osim ministra znaju, doprinos standardizaciji i konsolidaciji srednjeg školstva. Točno to, i u ovom trenutku ništa više. Jedna osoba se, međutim, nametnula i nastojala čitav projekt u završnoj fazi upotrijebiti ispod stola u druge svrhe. Nametnula državnoj maturi ulogu koju ne treba i u prvoj fazi primjene niti ne smije imati. Jedna osoba je svojim megalomanskim idejama obezvrijedila rad mnogih vrijednih ljudi, poigrala se s generacijom đaka, akademskom zajednicom, društvenim novcem i kompromitirala vrijedan projekt. Dodajte k tome činjenicu da je srednje školstvo zaista između čekića i nakovnja očajno lošeg osnovnoškolskog obrazovanja (s bankrotiranim sustavom vrijednosti) i anemičnog samozadovoljnog visokog školstva. I sad taj ministar izjavljuje da su ga suradnici dezinformirali i da će se on staviti na čelo prosvjeda koje su povela pametna djeca, te njih uzeti za svoje savjetnike. To je više nego loše. Kladim se, kad bi sutra pretplatnici HEP-a organizirali prosvjed i odbili plaćati svoje troškove, ovaj ministar bi se stavio na čelo i tog prosvjeda. Ako mislite da pretjerujem, sjetite se i bombastične inicijative o obaveznom srednješkolskom obrazovanju. Odustalo se od toga šaptom nakon prvog utemeljenog prigovora. I prije smo znali da naši prosvjetni ministri nisu dorasli funkciji. Preživjeli smo nekako i Strugara i Pugelnika i gđu Vokić i njenu nedavnu izjavu da je državna matura obezvređivanje rada profesora. Preživjeli smo i dr. Sanadera, nekadašnjeg ministra znanosti, koji je bio sve samo ne to. Ali, ovaj ministar je direktno štetan. On se, brižan, svrstao pod transparent – sigurno ste ga uočili – „Modriću ne treba državna matura“. U svom frivolnom strahu, g. Primorac nije našao snage da onoj nevelikoj grupi đaka-prosvjednika osim isprike uputi i jednostavnu i poštenu poruku: što god bilo, ne zaboravite da trebate učiti. Mislim da znam za što stoji ono Š u kratici MZOŠ našeg ministarstva: Š stoji za šarlatanstvo. Ionako bi S bilo bolje: S za skromnost, serioznost i sustavnost. Vrijeme je da glavni šarlatan konačno ode. Ne da da otkaz. Jedino normalno bi bilo da dobije otkaz. |
