Pod urom

09.02.2006., četvrtak

Tko to tamo šiški-piški?

Svi koji me poznaju znaju da o mnogočemu mogu razgovarati vrlo, vrlo otvoreno i da, gotovo bih se usudila reći, za mene nema tabu tema. Jer, kako uobičavam reći, sve što nam se događa je – za ljude (a sve što je ljudsko nije mi strano), pa prema tomu – čemu glumatati i praviti se da se neke neobičnosti događaju drugima. Kad susretnem osobe koje se svemu iščuđavaju, a pri otvorenom razgovoru o nekim „nemoralnim“ temama redovito se kao zgražaju i glumataju, praveći se kao da nisu dio tog istog ljudskog roda, znam komentirati da se ponašaju poput osoba u čijim crijevima kao da nema govana.
Međutim, bez obzira što sam u stanju sve stvari u životu nazvati pravim imenom, ima jedna situacija u kojoj mi zna biti lagano – neugodno. Situacija je tipična za zahodske prostore na javnim mjestima – znači u prostorima gdje postoji nekoliko WC-školjki odvojenih tek tankom šperpločom, postavljenom tako da se vidi dio nogu, te podijeljenih prema stropu – ali barem još s metrom nepokrivenog dijela do vrha. Sve to, dakako, omogućava nesmetanu „cirkulaciju“ zvukova i šumova koji bi ipak trebali biti nekom našom intimom. Tako, kad god u takav javni prostor uđem s nepoznatom osobom, na takozvano paralelno obavljanje nužde, pokušavam prigušiti zvukove, koje po prirodi stvari, logično nastaju. Ako ima viška toaletnog papira, ubacujem ga u WC školjku kako bih barem malo ublažila zvukove male nužde. Ponekad unaprijed povučem ručicu WC-kotlića…ali svejedno, to se nikad do kraja ne može neutralizirati. Ali ako me nužda prisili na tzv. veliku nuždu – eeeee, tu mi je tek muka. Pogotovo ako pred mojim WC-om čeka neka osoba na svoj red! Uh, koje li „miomirisne“ nelagode!!!
Stoga se znam našaliti i korisnicima javnog zahoda ispričati jedan vic: Uđe muškarac u ženski WC i začuje šumove nastale mokrenjem te umilno dobaci: „Tko to tamo šiški-piški!?“ Na to će ženski glas: „Mužu, dragi, pa to sam ja!“ A on, automatski promjeni ton: „A to ti ženo tamo šoraš!“.

- 10:27 - Komentari (21) - Isprintaj - #

02.01.2006., ponedjeljak

Dobro je činiti dobro

Ili možda – dobro se dobrim vraća….
Kako god. Ili što god mislili o tome, reći ću vam da mislim kako je vrijedan život koji živimo za druge…
Radim s osobom koja svaku, pa i najbanalniju stvar, čini proračunato. Priznaje i sama da stalno nešto kalkulira, pa tako,ako nešto nekom „poklanja“ to čini isključivo stoga što nešto očekuje za uzvrat. Moji stavovi, a time i djela, govore sasvim nešto drukčije – uvijek tvrdim da postoji takozvana svemirska ravnoteža – važno je činiti dobro, pomagati, davati, a hoće li nam biti uzvraćeno od istih osoba ili od sasvim nekih drugih, kojima možda nismo činili nekakve usluge ili ustupke, sasvim je svejedno – jer se definitivno dobro dobrim vraća. Istina – često od nekoga nezasluženo dobijemo „pljusku“, ali pribroji li se tome kad, isto tako, neočekivano dobijemo nešto dobro – tvrdim da smo uvijek u plusu!
Naime, da budem jasnija – kad pomognete ljudima, drugi će ljudi (ne nužno isti) pomoći vama. Jednostavno se nešto pokrene. Na primjer – imate puno novca – darežljivi ste – tada ga zaradite još više! Istraživanja su pokazala da je jedan od najboljih načina borbe protiv depresije – pomaganje drugima kad im je teško. Već samo saznanje da ima drugih kojima je teže i da niste najteži slučaj na svijetu, relativizira vaše probleme. Pomaganje drugima pomaže svima – i njima i vama, jer osim što pomaže da se trenutno zanemare vlastite brige (da čujem, tko ih nema?), istovremeno se jave dobre vibracije jer činimo nešto dobro – za druge. U nekim je društvima humanitarni rad vrlo visoko na ljestvici vrijednosti – pa pojedinci dolaze pred dom umirovljenika i svojim automobilom voze nekoliko umirovljenika na kakav izlet, drugi se pak bore za prava invalida, iako sami nisu invalidi niti im je tko od bližnjih u toj skupini, treći možda nekoj nepokretnoj starici iz susjedstva idu poželjeti laku noć…. Čovjek u tome uistinu nalikuje na – pravog čovjeka!

- 15:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.12.2005., četvrtak

Jeste li za kavu?

Možete li zamisliti početak dana bez kave ili, ako vam je draže, kafe? Pa bila to bezkofeinska ili kofeinska, bila to espresica ili turska; bila to s malo mlijeka (toplog ili hladnog) ili bez mlijeka, bila sa šećerom (bijelim ili smeđim, možda natrenom?) ili potpuno bez bilo kojeg zaslađivača…..???
Većina će se, vjerujem, pronaći u ljubiteljima neke od ponuđenih vrsta. A moglo bi se tih vrsta, podvrsta nabrajati do nemaloga broja.
Tako smo ovoga ljeta, čavrljajući na terasi kafića uz obližnju plažu, baš spominjali kako je teško zadovoljiti ukuse ljudi, a vezano uz određenu razmaženost korisnika usluga kafića. Tako sam osobno prepričavala moju svakodnevnu situaciju – pri odlasku u kafić, koji djeluje u sklopu poduzeća u kojem radim, samo nabrajam imena osoba kojima su napici namijenjeni – jer naše drage profesionalke znaju da npr. Ksenija pije kavu s kap hladnoga mlijeka, da Seka pije „čistu“ kavu bez šećera; da Vesna voli capuccino s malo pjene i tako redom. Upravo u trenutku završetka moje poduže priče o vrstama i podvrstama crnog napitka, za stol do nas zasjednu dva momka, od kojih jedan konobaru reče: „Molim vas, capuccino, ali sa čvrstom pjenom, tako da mi šećer ne propadne odmah na dno kad ga stavim….“ Ne moram vam ni reći da je ekipa za mojim stolom istovremeno prasnula u smijeh! Ova dvojica su nas u čudu pogledala, ne shvaćajući što je to u njihovoj narudžbi bilo tako smiješno….
Prije nekoliko dana sam pak na TV-u gledala prilog o nekom tek održanom događaju (performansu ili nešto slično tomu) – u kojem se spominjalo kako se prema ispijanju kave zna u kom se dijelu svijeta nalazimo. Tako se turska kava pije na Istoku, a espresso kava na Zapadu. S obzirom da se kod nas pije i jedna i druga, nije teško, čak i po običaju ispijanja kave, odrediti kojem zemljopisnom području pripadamo. Uvijek smo negdje između…
A kad spominjem tu našu (ne)pripadnost, moram vam ispričati još jednu anegdotu. Moja teta gastarbajterica (u Njemačkoj živi više od 40 godina) – logično, pije na litre one njemačke, filter - bezkofeinske kave, s nešto koncentriranog vrhnja/mlijeka. Međutim, kad ljeti dođe u svoje prekrasnu kuću u Sukošan (svega 7 metara udaljenu od mora), prisjeti se i naših običaja glede ispijanja kave. I tako ona nama vikne iz dvorišta (mi smo se, naravno, toćali u moru) kako će skuhati kavu. Odgovaramo mi: Mooože!, a ona će: „Koju ću – njemačku ili našu?“ Odgovaramo: „Naaašu!“, njen suprug nadoda: „A koja je to naša?“ Velim ja:“Pa – turska!“
Čim sam to izgovrila, shvatila sam simpatičnu nelogičnost izrečenoga! Ha-ha – naša, a turska!
- 14:23 - Komentari (19) - Isprintaj - #

06.12.2005., utorak

Sa(n)jam knjige

Već jedanaestu godinu u Puli se održava sajam knjiga pod simpatičnim nazivom nastalim igrom slova „Sa(n)jam knjige u Istri“. Mnogi su za njega čuli tek ove godine, a pravi štovatelji pisane riječi znaju za njega od ranije. Ove godine, zahvaljujući Vijestima iz kulture, što se svake večeri emitiraju na prvom programu HTV-a, svakodnevno saznajemo za brojna popratna događanja vezana uz navedeni Sajam. A uistinu ih je bezbroj – od 1. do 10. prosinca, odvija se tako u znaku krimića, pa su sukladno tomu „lansiran“i i zanimljivi slogani: Sajam s predumišljajem; Sajam iz nehata te Sajam s alibijem! Pretvoren u brojke, ove je godine prijavljeno oko 250 izlagača sa 20 tisuća naslova, a očekuje se dolazak čak 60-ak autora iz Hrvatske i raznih dijelova svijeta….
Osobno, sajam sam pohodila prvi puta i to prošle subote, dakle, 3. prosinca. Za Pulu sam krenula planirano, ali vremenske (ne)prilike su bile takve da bi u startu svatko pametan odustao od te mokre avanture. Kiša je lijevala. Imala sam osjećaj da osim odozgo, voda pršti i iz zemlje. Ludnica. Ipak – sretno stigla i u Puli zatekla smirenje - prestanak oborina. Ali smirenje svakovrsno i potpuno doživjela sam u prekrasnim prostorijama održavanja Sajma – Domu hrvatskih branitelja, impresivnom zdanju starom koje stoljeće. Sve opuštajuće (potpomognuto znalačkim odabirom glazbe) – od ponude knjiga, zanimljivih susreta, ljubaznih domaćina (Istrijani me uvijek iznova fasciniraju – svojom nenametljivošću, a nevjerojatnim profesionalizmom isprepletenim neformalnošću i ljubaznošću…ma, nemam riječi – prekrasni su!).
Kupovala sam, to vam ne moram ni pričati – iako je sajamski popust bio 30 posto, „otišlo“ mi je šestotinjak kuna na neke meni drage pisce (Dacia Maraini, Niccolo Ammaniti, Goran Tribuson….) Preživjet ću, uživajući uz majstore pisane riječi, koje sam pridružila knjigama kupljenim na ovogodišnjem Interliberu, održanom u mjesecu studenome u Zagrebu. Ne moram vam valjda reći da sam i tamo bila?!

- 14:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

21.11.2005., ponedjeljak

Nedostižan san - ali, doslovno!

Već priličan broj godina imam problema sa spavanjem. Nažalost. Ako ikome na ičemu zavidim – to je, pogađate, na izjavi kako se netko naspavao, kako ga, tko zna koji zvuk, nije probudio iz čvrstoga sna, kako jedva čeka vikend da se naspava do iznemoglosti, kako je prethodne dana spavao kao klada…itd. itd.
Bože, pomislim, zašto barem povremeno ne mogu biti „u društvu“ tih dobrih spavača! A nije to s mojim snom oduvijek bilo tako! Kad malo bolje razmislim, moji prvi problemi sa spavanjem započeli su rođenjem prve kćeri. Da, da, upravo tako – bolje da i ne mislim koliko sam strepila, osluškivala diše li, okreće li se. A dijete kao za inat, po cijele je noći, haračilo. I taman da sam htjela, nisam mogla dulje od pola sata u komadu odspavati. A kad bi me netko i zamijenio u tim prisilnim dežurstvima, ne bih se ni u susjednoj sobi mogla opustiti….Ma grozno!
Više se ne sjećam kako je bilo kasnije, ali stanje s mojim snom bivalo je sve gore, pa sam odavno u kategoriji za koju moj muž kaže da „kilavom ku*** i dlaka smeta“, što u prijevodu znači da: grilje, škure ili rolete (kako tko voli ili ima…) moraju biti do kraja spuštene, da TV prijemnik treba biti uključen, da me u onom ključnom trenutku prijelaza iz faze jave u fazu sna, ne daj b(l)ože, ne smije nitko uznemiriti riječju, djelom, zvukom SMS poruke, telefona…
Za razliku od mene, mom mužu smeta mrkli mrak i uvijek voli da u sobu ulazi bar malo odsjaja ulične rasvjete, a o TV-u u sobi ne želi razgovarati. Jedno vrijeme smo imali TV u spavaćoj sobi i on je bio doslovno lud – kaže taman zaspe, a onda ga probude ona blicanja s ekrana – kao da ga netko fotografira s flešom…Znali smo se tome drugi dan smijati, ali dok bi ga to budilo iz sna, iskreno se ljutio.
U međuvremenu sam se pomirila s činjenicom da mi je pet do šest sati sna maksimalna duljina, nažalost, ne uvijek u jednom komadu…Pretragama ustanovila da mi štitnjača pojačano radi, pa slijedom toga osjećam dodatnu hiperaktivnost, koju od prije dva mjeseca lagano kontroliram nekom terapijom. A dotad – uživam u dnevnom boravku, kunjajući uz TV, pa se u neko doba noći prebacim u zagrijani krevet u sobi lagano osvijetljenoj uličnom rasvjetom. Rezultat:: sve izrazitiji tamni podočnjaci…..

- 15:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.11.2005., subota

Čarape

Kako se niže sezona za sezonom, tako se naglašava da su čarape sve važniji modni dodatak. Ne znam kako vama, ali meni su čarape odavno mnogo više nego obični čuvari topline nogu. Iako znam da muškarci na ženskoj nozi najviše vole vidjeti svilene čarape, kakve su nekoć nosile filmske dive, isključivo se opredjeljujem za one deblje hulahopke (ili hulahupke?) otkačenih uzoraka. Nekidan, slažući ladicu prekrcanu svim mojim čarapama-hulahupkama, gotovo da sam i zaboravila na neke od njih. Baš sam im se obradovala! Imala sam isti onaj osjećaj kao kad u nekom džepu pronađem zagubljenih ili zaboravljenih 10, 20 ili 50 kuna.
Iako statistike kažu da prosječna Hrvatica godišnje kupi četiri do pet hulahup čarapa, što je četiri puta manje od prosječne Europljanke, zaključila sam da sam, barem što se čarapa tiče, odavno u toj tako često prizivanoj Europi! Moje šetnje gradom često završe u dućanima s velikim izborom čarapa s uzorkom - i kad ih vidim onako krasne - ne mogu im odoliti! A što je najbolje, te čarape jednostavno traju. Gotovo da su nepoderive za razliku od onih prozirnih, posve običnih, s nešto malo tzv. "dena".
Zahvaljujući čarapama, bez lažne skromnosti, postala sam prilično prepoznatljiva. Često se iznenadim komentarima nekih ljudi koji mi i nisu pretjerano bliski. Naprosto ne mogu odoljeti potrebi da prokomentiraju tu moju kombinaciju boja. S obzirom na pozamašnu kolekciju hulahupki, uistinu mi nije teško napraviti štosan mix. Redovito uz crnu ili tamnosivu, kraću suknju (onako- centimetar-dva iznad koljena) -ali obvezno u "suživotu" s majicom, košuljom, puloverom ili jaknom. Meni se čini jednostavnim, a po reakcijama shvatim da se radi o efektnim spajanjima.
Da, i još da ne zaboravim - volim još dva-tri modna dodatka - naušnice (srebro ili neka druga latasta bižuterija što nalikuje na srebro), marame i ručne satove. Ma što dva-tri modna dodatka!!! A ne stigoh pritom spomenuti cipele i torbe, kožne remene....Hu, hu, tek dok ovo pišem shvatila sam koliko je toga! A sve je kao počelo od čarapa, zar ne?

- 23:36 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.11.2005., četvrtak

Radio ga-ga

Iako to uistinu nije bog zna kakav trošak, još uvijek u svom automobilu nemam ugrađen radio. Mnogima je to nezamislivo, ali eto, jednostavno ga nemam - što iz čiste inertnosti, što zbog logike kako mi to uistinu i nije nužno jer za kratkih tura po gradu gotovo da i ne stignem poslušati pjesmu u jednom komadu. Kad idem na duža putovanja (čitaj – jednom do dva puta godišnje) koristim se obiteljskim, većim automobilom, u kojem dakako ostvarujem uvjete za slušanje radio programa.
Posljednja dva mjeseca, međutim, vozim „šefičin“ službeni auto, s ugrađenim radiom i CD-playerom. (Nisam time posebno počašćena – ona je, naime, radila neki medicinski zahvat na nozi, nećete vjerovati, zbog estetskih razloga – pa jednostavno nema uvjeta da stisne papučicu gasa, te joj trenutno glumim i osobnu vozačicu….)
No, dakle, vratimo se toj mojoj omiljenoj igrački, radio prijemniku! Na njemu je memorirano šest programa: neizostavna Radio Rijeka, Otvoreni radio, Primorski radio Opatija, Radio Istra, Narodni radio i HRT-ov drugi program. Zajednički nazivnik svim navedenim programima jest pregršt, ali stvarno pre-pre-pregršt reklama. Luda sam od ponude banaka, flexi tekućih računa, razno-raznih leasinga, keramičkih pločica, brojnih trgovačkih lanaca, peveca, klinca i palca….Ljudi moji, nećete vjerovati – ali na razdaljini od nekih desetak kilometara zna mi se dogoditi da ne uhvatim nigdje cijele-cjelcate pjesme! A meni se pjeva i vrišti! Vrtim bjesomučno onaj klinac uz volan (uz pomoć kojeg se mijenjaju stanice – eh, što ti je suvremena tehnika!), al' svugdje samo glupave reklame. Dobro netko reče da će uskoro i nastavu prekidati zbog reklama. Još kad mi naleti ona seljačija od Narodnoga radija s kukurijekanjem i najavom oooooo-glasne minute, dođe mi da ga razbijem.
U svakom slučaju, unatoč i usprkos tim mučiteljima ljudskih duša, napravila sam top ljestvicu omiljenih radio postaja. Dopustite mi da Radio Rijeka bude izvan konkurencije. To je, ipak, moj radio – svako jutro tim programom počinje moj dan. Glasovi poznati, informacije koje mi nude, dobro mi dođu i samim tim ne mogu biti pretjerano objektivna. Zanemarimo li, dakle, lagani lokal patriotizam, na vrhu moje top ljestvice su: Drugi program HRT-a i Otvoreni radio. Na već spomenutom drugom programu često mi izmame osmijeh. Ma što osmijeh – jutros sam umirala od smijeha slušajući ludog Fodora i njegovu Lobotomiju.
A koji su vaši favoriti?



- 16:02 - Komentari (16) - Isprintaj - #

02.11.2005., srijeda

Novi pokušaj. Hoću li uspjeti oživjeti svoj blog?
- 19:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.10.2005., ponedjeljak

Humanost na djelu

Ako ništa drugo, narodu se mora priznati da ima duha! Mislim prije svega na situacije koje nisu nimalo vesele, ali ih pojedinci redovito bacaju „na valcer“! Dnevno dobijem popriličan broj zafrkantskih e-mail poruka, a upravo prije minutu-dvije kolega mi je proslijedio foto-poruku (kad bih znala, rado bih je uvrstila u moj blog!). Radi se o zdravstvenoj iskaznici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje s pripadajućim logom na kojoj piše: AKCIJA – SVE PO 10 KN!! UPRAVO U TIJEKU!! UPUTNICA – 10 Kn!! RECEPT – 10 Kn!!
Mnogi bi rekli – da nije tragično, bilo bi smiješno! Ne bih uistinu ocjenjivala vrijednost noviteta koje nam je priredilo Ministarstvo zdravstva. Osobno, tih 30 kuna mjesečno nije mi problem, pa ni umnoženo nekoliko puta (za starce jedne i druge, muža i mene). Skoro da bih pristojbe plaćala svakomjesečno i bez osobne potrebe – samo nek' smo živi i koliko-toliko zdravi! Nažalost, u posljednje vrijeme imam osjećaj da sam stalno po razno-raznim ordinacijama. I što sam češće, sve mi je teže gledati očiti raspad zdravstvenog sustava.
Prije četiri dana mama mi se, pri odlasku na fizikalnu terapiju (grijanje i te sheme – jer joj je kičma u teškom klincu…) okliznula niz stepenice i prilično se skršila – tako da nije mogla ustati bez pomoći. Taj pad dogodio se, dakle, u zdravstvenoj ustanovi, tik pred vratima mjesta na koje je odlazila na terapiju. Grijanje je za taj dan (i za sve sljedeće dane) otpalo – ali, ženi je trebalo pružiti prvu pomoć! A neeee! Nije naručena! A zna se gdje je prva pomoć ili hitni trakt! Za poludit'! I sad, kaže moja mama toj pametnoj medicinskoj sestri („humanoj“ nadasve) – kako se ona iz čekaonice ionako nije u stanju pomaknuti, pa primili ju ili ne. U neko doba doktorica je ipak pozove u ordinaciju (očito je netko od pacijenata šapnuo doktorici za slučaj) – i ne uspijeva ustanovit radi li se o lomu neke od kostiju…pa joj savjetuje da ode kući (!!!), stavlja led i ako se oteklina ne bude povukla – svakako na Hitnu!
E sad, kako se stara dovukla do kuće, to ona najbolje zna. Uglavnom, četveronoške. Nitko joj nije ponudio pomoć (prijevoz), ona sama nije tražila, a brojeve naših mobitela i drugih brojeva baš i ne zna napamet! Uostalom, bila je toliko zdrmana od bolova da nije znala ni kako se zove. A to vas ne mora čuditi, jer je priča „završila“ tako da sam je odvezla u bolnicu, a kući je vratila s gipsom na nozi!

- 15:56 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.10.2005., ponedjeljak

Jesu li dva i dva - četiri?

Često posumnjam da su dva plus dva četiri. Kad vidim kako nekima uspijeva s dvije prosječne, (pa nek' budu i nadprosječne) plaće održavati prilično visoku razinu standarda, u što je već uključeno i određeni broj nekretnina, pokretnina i tsl. – pitam se, kako to, na primjer, meni ne uspijeva?
Da, da, uključila sam u računicu i razne faktore – tipa nasljedstva, ispomoći roditelja, izvanrednih dobitaka, prihoda od prodanih nekretnina itd., ali stvari ne funkcioniraju. Ti moji poznanici, primjerice, još pomažu i roditeljima, svojti…Ma, naravno da nemam ništa protiv nikoga i nikad nisam spadala u ljubomorne i zavidne tipove. Jednostavno, drago mi je i veseli me kad ljudi lijepo žive i imaju dovoljno za podmirenje svih svojih potreba. Ali ima jedna stvar koja mi smeta. Zapravo – čak me i vrijeđa! U svakom susretu s nekim iz opisane skupine, nakon pozdrava, počinje kuknjava: te teško se živi, te nema se, te kako im slijede veliki izdaci - npr. za servis automobila, za neki priključak za vodovod i kanalizaciju (naravno, u pitanju je kuća s barem dvije etaže), pa ovo, pa ono… Dođe čovjeku da toj osobi, osim ramena za plakanje, ponudi i neki novac, pa makar pritom zaglibio u dodatni minus na tekućem računu! Takve face valjda ne znaju što je sram. I zanimljivo, što više imaju, to više plaču – kao da žele na neki način opravdati ili umanjiti očito iskakanje iz okvira.
Navest ću vam samo jedan primjer: ona radi kod nekog privatnika za smiješno male novce – kaže kako svojom plaćom podmiri tek troškove struje i benzina (što vjerujem, jer centralnjak radi na el. energiju), a mjesečna kilometraža također im nije zanemariva…Dakle, suprugovom plaćom treba podmiriti sve ostalo. A to ostalo je: novi automobil (bez zajma, dragi moji!), pa obvezni sedmodnevni odlazak na skijanje, pa ljetovanje, of course, redoviti odlasci preko granice po novu odjeću (ne bilo kakvu!), česte promjene u uređenju stana (od namještaja do keramike i ostaloga – novo zamijeniti još novijim) i da vam sve ostalo ne nabrajam….i sad ja naprimjer slušam kuknjavu, nakon koje mi uistinu dođe da dotičnoj osobi ponešto udijelim! I što je to nego čisti bezobrazluk! Umjesto da šuti i radi to što već radi – jer prihodi očito stižu nekim nelegalnim kanalima, za koje me u krajnjoj liniji boli briga, ja bih takvu trebala tješiti?

- 16:14 - Komentari (15) - Isprintaj - #

05.09.2005., ponedjeljak

Povratak

Još sam se prošli tjedan pokušala oglasiti. Napisala sam tekst i to ne baš prekratak…i unos jednostavno nije uspio. Lagani bijes me držao nekoliko sljedećih dana, pa tek danas opet odlučih pisati, ali provjerenom metodom – copy/paste s teksta prethodno napisanog u Wordu….
Dakle, radim već drugi tjedan i gotovo sam zaboravila da sam bila na godišnjem. Taman kada sam stigla sa svog četverotjednog odmora, za vrijeme kojeg sam se okupala svega nekoliko puta (kiša, kiša, pa opet kiša) – u Rijeci je zasjalo sunce! E, pa dakle!
Dva sam tjedna provela u Tisnom, mjestu koji se dijelom nalazi na kopnu, a dijelom na otoku Murteru. Bilo me je, dakako, po cijelom otoku – i u Jezerima, i u Betini, i u mjestu Murteru – ali i na plaži Slanica, baš onoga dana kada je taj predio poharala pijavica. Što ti je „sreća“!!! Uglavnom, u toj nesreći uistinu smo imali sreće. Nismo se ozlijedili, a ni automobil nam nije oštećen. Naime, tik do našega, na golf sisačkih registarskih pločica, survao se komad stabla, dobro ga ugnječivši. Mlađe dijete je bilo lagano istraumatizirano, pa je instinktivno počela cucati (sisati) palac. Nakon toga, još dva dana bilo je mokro, kišno, pa burno. Posljedično tome, u more se nije mogao umočiti niti palac – u protivnom si od hladnoće mogao pobrati jedino upalu mjehura i jajnika.
Deset dana bila sam, standardno, u Zadru. Zadar je sve uređeniji i ljepši. Uvijek me iznenadi s nekim novim sadržajima. Osim već viđenih i osluškivanih morskih orgulja, pijuckala sam koktele u novouređenom „Gardenu“ (otvorio ga je tip iz UB 40, preselivši se definitivno iz Britanije u ZD!) s pogledom na marinu; šmucala se, također po novootvorenom „Arsenalu“ (prostor za multimedijalne sadržaje), ali i bila u izvrsnom restoranu „Kornat“ (za stolom do našega ručao je ministar u sadašnjoj Vladi – s tek rođenim sinčićem i novom, mlađahnijom suprugom), uživajući u gratiniranim kozicama s palentom i polpetama od hobotnice….mmmmm….i sad mi, samim spomenom, navru sline!
Za Rijeku je samnom krenula i prijateljica iz Zadra, kako bi i ona, za vrijeme svog godišnjeg, malo promijenila ambijent. Zadržala se nekoliko dana, od kojih smo jedan prekrasan sunčani dan iskoristile za kupanje u Rapcu na plaži „Girandella“. Na toj plaži sam bila prvi puta i oduševljeno je preporučujem - do sad nisam vidjela bolje plaže u Istri! Niz predivnih, malih šljunčanih plažica, međusobno odvojenih stijenama, stopljenih s izrazito bistrim i čistim morem. Na povratku smo svratile u Labin, okrijepivši se u restoranu u sklopu parka skulptura Dubrove….
Kako baš svemu dođe kraj, približio se i dan dolaska na posao, a time i iznova prihvaćanja ustaljenog ritma. Pripreme za školu (nabavka knjiga, opreme, torbe…). Prije nego li potpuno uletim u taj žrvanj obveza, dala sam si oduška jučerašnjim planinarskim izletom u Logarsku dolinu (Slovenija, of course), o čemu ću nekom drugom prilikom! Na povratku smo svratili u nadaleko poznate Trojane, isključivo po krafnama (bile su mirisne i tople), ali i po sjajnoj „prekmurskoj gibanici“. Ne moram vam ni reći da sam probala obje delicije!

- 11:48 - Komentari (17) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

Vrteći derviši

Turska kulturna atrakcija, vrteći derviši hrama Galata Mevlevi, sinoć su, na opatijskoj Ljetnoj pozornici, dočarali tradiciju mističnog puta - vjerskim su obredom dojmljivo prikazali ceremoniju približavanja Bogu.
Ne viđa se to svakoga dana i zato kažem - naravno da sam bila u publici. U današnjim novinama piše da nas je bilo petstotinjak. Realna procjena. Pred nama vrhovni duhovni vođa Hasan Dede, devet derviša i osam glazbenika. Uz mnogo elemenata islamske mističnosti, derviši su se gotovo 45 minuta fascinantno vrtjeli. U istom smjeru. Naravno, bez vrtoglavice.
Pri kupnji karata, nitko nas nije upozorio na pravila ponašanja za vrijeme izvođenja plesa derviša. Međutim, znajući da je riječ zapravo o vjerskom obredu, priupitah onako sramežljivo o možebitnim uputama. Da, da – veli nam blagajnica – tu imate sve napisano – i pokaže na komad bijelog papira na pultu (da nisam pitala, ona to sama ne bi ponudila). A na papiru stoji (na tri jezika) sljedeći tekst: „Obavještavamo cijenjenu publiku da naši šankovi danas ne rade, jer za vrijeme izvedbe nije dopuštena konzumacija pića i hrane, budući da se radi o vjerskom obredu koji se mora odvijati u apsolutnoj tišini. Također se moli publika da ne aplaudira za vrijeme obreda.“
U ime organizatora nitko se nije potrudio da nas o tome usmeno obavijesti. Sudeći po aplauzu – 70 posto ljudi očito nije pročitalo upute. Naša posla.


- 13:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

06.07.2005., srijeda

Novi nokti

Prvi put u životu imam tako dobro sređene nokte na nogama. Naravno, ne mojom zaslugom. Bila samu estetskom studiju prije nekoliko dana kako bih izdepilirala područje zvano – bikini, kad me kozmetičarka upitala za zdravlje mojih noktiju i to onih na palcima. Ah, uzdahnem, duga je to priča…(vama za informaciju – sporadično planinarim i zbog neodgovarajuće obuće svojedobno – nabila sam ih tako dobro da su pocrnjeli, pa su mi otpadali, rasli novi, ali opet nezdravi, načeti nekim gljivicama i tako sve unedogled...) Jedino rješenje koje mi je padalo na pamet bilo bi – nanošenje što tamnijeg laka za nokte – prekrijem ih tako da se ne vidi sva ta raskoš i onda se ubacim u ljetnu shemu s japankama do jeseni. A onda taj problem više nije na meti začuđenih pogleda…
Dakle, kozmetičarka se ponudila da će mi taj problem srediti. I ja pristala. Dva sata je čačkala oko moja dva palca i lijepo ih skinula – skoro do korijena. Uzela gel, nadoštukala ih, slijepila (joooj kako me je to peklo dok ih je prigrijavala ispod neke lampe!) i onda te umjetne nokte fino formirala, prelakirala i za finiš ukrasila nekim šljokicama. Naprosto ne mogu vjerovati da su to „moji“ nokti!
Nakon jučerašnje kiše, sunce je opet zasjalo. Prethodni vikend, moram se pohvaliti, bila sam na jednodnevnom izletu na otoku Cresu. Autobusom preko Krka, pa pravac Lubenice. Jedan dio ekipe produžio je pješice (planinari, of course) do našeg krajnjeg cilja – Martinšćice (nije uspon, već spuštanje), a ja sam to ovoga puta rado preskočila (ne samo zbog noktiju!) i pridružila se dijelu ekipe koja se autobusom dovezla na konačno odredište. Kako smo bili još svježi, pješačili smo nekih dvadesetak minuta do željene plaže na kraju autokampa „Slatina“. Priroda – prekrasna. More – savršeno! Preporučujem!



- 10:30 - Komentari (19) - Isprintaj - #

28.06.2005., utorak

Tituliranje

Listam današnji „Novi list“ pa kao i svake novine, krenem ih listati od zadnje stranice. Kako su i osmrtnice sastavni dio dnevnih novina, uočim jednu uistinu golemu – prekriva prostor veličine barem šest ili osam uobičajenih. Pogledam, učini mi se poznato prezime i shvatim da je riječ o istaknutijem prosvjetno-društvenom znanstveniku. Tu ogromnu osmrtnicu objavili su mu djelatnici Fakulteta na kojem je radio, dok je ispod te ogromne nešto manja, obiteljska. Pročitam, među ožalošćenima je: supruga dr. sc. „xy“; pa opet netko od obitelji sa prof. ili već nekom titulom…To naravno nisam uočila prvi put, ali svaki put kad vidim – iznova se zgrozim. Zar netko nekome kome bi trebao biti blizak – može biti dr., mr., prof, dipl. inž. ili štotijaznamšto, a ne suprug/a, dijete, rođak/inja i slično? Kakvo je to preseravanje? Prvi sam put to uočila kad je prije dvadesetak godina umrla nastavnica škole koju je pohađala moja sestra. Imala je dvije kćeri, a jedna je netom prije tog tužnog događaja diplomirala na Medicinskom fakultetu. I naravno, među ožalošćenima se dotična potpisala: kćer, dr. Sanja! Grozno.
Još razumijem ljude, koji nisu pretjerano bliski, a nisu ni rodbinski vezani, da nekome žele iskazati poštovanje ili divljenje, pa naglašavaju i u svakodnevnim susretima titule poznanika, susjeda. Pa tako uz obvezan pozdrav kažu „Dobar dan doktore“ ili „Dobar dan profesore“, ali kad članovi najuže obitelji to čine – e to nikako ne mogu razumjeti.
Odrasla sam u zgradi s čovjekom koji je danas liječnik. Osim što smo kao djeca zajedno hajsali po dvorištu i okolnom kvartu, i naši su roditelji bili prijatelji, pa je bilo razdoblja kad su zajedno provodili i radno aktivne godišnje odmore (berba grožđa, naprimjer). Dakle on je za mene oduvijek samo Željac i ne pada mi napamet zvati ga ikako drukčije. Moj otac, svaki put kad ga vidi, kaže mu, od milja – „Lipi moj doture.“ Ajde, to još i može proći, ali masu puta sam ga upozorila da je glupo stalno naglašavati kako je čovjek doktor i da ne razumijem zašto ga ne oslovljava imenom. Jednom smo tako imali sastanak kućnog savjeta i svako malo, netko bi mu se obratio isključivo titulom. Sve dok on sam nije pukao, a gotovo istovremeno i njegova supruga (inače i sama predavač na Medicinskom fakultetu) – naglasivši kako oni imaju svoje ime i prezime i da su im tu samo susjedi, a doktori su na svojimm radnim mjestima! Nisam sigurna da su svi shvatili!

- 14:55 - Komentari (25) - Isprintaj - #

06.06.2005., ponedjeljak

Vlasnički list u mojim rukama

Jutros sam prvi puta bila na zemljišno-knjižnom odjelu ili takozvanoj gruntovnici. Istina i ranije sam imala obveza tog tipa, ali mi ih je, redovito, obavljala prijateljica odvjetnica. Kako nikad nije htjela uzeti novčanu naknadu za učinjeno (uvijek bi rekla da ionako ide usput), morala sam se domišljati kako joj se odužiti. To me, nakon nekog vremena, počelo zamarati, jer mišljenja sam – družba je družba, a služba je služba. I onda sam joj rekla da ću očito morati potražiti nekog drugoga, s kojim neću imati osobni odnos, ili ću početi sve obavljati sama….I tako krenulo me.
Prije nešto više od tri godine kupila sam garsonijeru, vrlo minimalne kvadrature (točno 21,01 metara kvadratnih – e, a datum rođenja mi je 21. 1. pa sam odmah shvatila da mi je suđena), a tek prije mjesec dana stigla mi je službena obavijest kako mi se dozvoljava upis u zemljišne knjige. I onda sam nakon nekoliko tjedana odgađanja, dok nisam shvatila da ću, ne učinim li to u što skorije vrijeme, potpuno zaboraviti na svoju obvezu, odlučila zakoračiti u carstvo birokracije. Upadam tako u gruntovnicu, i već na ulazu lagano kiksnem. Portir, vrlo ljubazno kaže – „Da vidim vašu torbu!“, a ja glupača pomislim da mu se dopala, pa je hoće vidjeti. Upitno ga pogledam i u trenu shvatim da mi torbu treba pregledati kako bi ustanovio nosim li štogod nedozvoljenih sredstava. Ha-ha.ha. Koja sam ja priglupa naivka! Dođem tako do sobe 210, drugi kat, molit ću lijepo – i snimim laganu kolonicu – red od petnaestak ljudi. Stanem, što ću. Sigurno ih nikad nije manje. Uskoro primijetim jednu pravilnost – kako tko dođe na red, tako ga vraćaju po nešto (taksane marke, of course), a dok ne riješe taj pojedinačni slučaj, ne zovu sljedećeg...Naravno, shvatim da će se i meni takvo što dogoditi, jer otkud bih znala što mi sve treba da podignem vlasnički list? Gledam unaokolo, nigdje nikakvih uputa, obavijesti, a kamoli da postoji osoba zadužena samo za informacije! E, pa toga se treba sjetiti! Želi te li zaobići sve ljude u redu, samo kako biste od referenta saznali što vam sve treba za ono zbog čega ste došli, samo pokušajte. Čekajući tako, već pomalo nestrpljivo, pored mene, srećom prođe jedna od zaposlenih u gruntovnici (na putu do nekog od brojnih ureda). Zaskočim je pitanjem. Ona ipak, iako nevoljko, pogleda u moje papire, pa mi reče kako i meni trebaju takse u vrijednosti 20 kuna, koje mogu kupiti na najbližem kiosku, ali nikako ne, na primjer, u njihovoj zgradi na nekom od pet šaltera….I tako opet izađem iz reda, odoh do najbližeg kioska, vratih se ponovo u red. Uh, naporno mi je ovo bilo i pisati, a kamoli obaviti. Dođe mi da uokvirim svoj vlasnički list!


- 13:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se