e-mail (kojeg nažalost rijetko provjeravam)



Utemeljeno 24.05.2005. u 15:38
(optimizirano za Mozillu Firefox)

26.01.2008., subota

Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #4

"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan

Ovo je četvrti članak, u kojem je dosta toga ugurano pod svojevrsnu mapu "Razno". Prošle članke imate u boxu dolje desno. Priznajem da mi ovo stvarno postaje tlaka, ali nema zaustavljanja, idemo do kraja i idemo dalje. (LOL)


Zašto lander nije uzrokovao krater na Mjesečevoj površini? Ako je površina prekrivena vrlo laganom prašinom, trebao je nastati krater. To znači da su lander samo stavili na nekakav pijesak u tom studiju. FEJK!

Mjesečeva površina puna regolita nije debeli sloj najfinije prašine i po njoj se može hodati bez propadanja. To su još dokazale ruske sonde koje su se na nju uspješno spuštale. Sloj najfinije prašine debljine je recimo u prosjeku nekoliko centimetara, dok je cjelokupni regolit u prosjeku debljine nekoliko metara, u prosjeku. Logično, što se ide dublje, regolit je zbijeniji, a onda dolazi čvrsta stijena. Nisu sva mjesta dovoljno pogodna da bi se mogla probiti stijegom zastave ili geološkim instrumentima za uzimanje uzoraka.
Na fotografiji koju je snimio Buzz Aldrin tijekom Apolla 11, vidi se promjena boje ispod sapnice landera, nedostatak dobrog dijela prašine, tragovi ispuha u njoj. Čak se vidi relativno duboki trag sonde kao poprečna crta kojom je ona zabrazdila po regolitu. Naime, landerove noge su na svojim stopama imale sonde koje su detektirale bliski doticaj s površinom.


Na ovoj snimci vide se kao duge sjene koje prethode debelim sjenama (landerove stope).
Neil Armstrong nije sletio ravno na mjesto iznad kojeg je došao, nego je upravljao landerom tako da je lebdio iznad površine tražeći mjesto bez većih stijena. Sapnica nije radila na 100% snage, te je općenito kratko vrijeme radila iznad jednog mjesta.
Kao što sam opisivao u prvom članku, na Mjesecu nema prave atmosfere, stoga plin kojeg sapnica ispušta doživljava jaki rasap u svim smjerovima odmah pri izlasku. To inače nije ni važno za djelovanje sile koja lander drži iznad površine.
Da je na Mjesecu atmosfera, sapnica bi kinetičku energiju izlazećeg plina predavala i njoj, pa bi rad na dubljenju kratera bi imao veću iskoristivost (više energije bi se predalo u čestice tla). Atmosfera bi također pridržavala i oblikovala struju plina, pa bi nastao impresivniji krater, iako ne klasičan i velik kakvog znamo.


Temperatura na Mjesecu doseže gotovo 138 °C tijekom lunarnog dana, ili možda NASA laže. Astronauti bi se trebali živi skuhati na toj temperaturi, jer je vrelište vode na 100 °C. Filmovi u aparatima su se trebali rastaliti. U sjeni, temperatura ide ispod -150 °C. Zašto se nisu i smrznuli? FEJK!

Kao prvo, NASA ne laže o podacima. Iako je suludo uopće razglabati o tome (jer ovo ne pišem za luđake koji misle da je sve zavjera i da ih snimaju kamerama dok se tuširaju), teorijski se može izračunati, a i ruske sonde dale su iste podatke. Tako da to ne preispitujemo. To je činjenica. Maksimalna temperatura na Mjesecu posve je sigurno iznad vrelišta vode pri standardnom tlaku.
Već znamo da ljudi koji propagiraju ovu teoriju zavjere imaju vrlo maleno znanje o fizici, pa tako i o toplinskim pojavama. To nije uvreda, to je jednostavno tako. Da znaju što i kako, ne bi širili ovakve stvari.
Dakle riječ je o maksimalnim temperaturama, a ne prosječnim koje su astronauti iskusili.
Lunarni dan traje dva zemaljska tjedna. Što je astronaute štitilo od te silne topline? Puno toga, pasivno i aktivno. Za početak nabrojimo sve metode prijenosa toplinske energije:
1) konvekcija - zahtijeva medij koji oplahujući prvo tijelo, s njega preuzima toplinu i predaje ju drugom
2) kondukcija - prijenos doticajem predmeta s manjom toplinskom energijom
3) radijacija - prijenos fotonima infracrvenog zračenja

Izvor topline na Mjesecu jest Sunce, zvijezda udaljena oko 150 milijuna kilometara. Na Mjesecu nema atmosfere i zato nema nikakvog konvekcijskog prijenosa - ni između Sunca i Mjeseca, ni između površine Mjeseca i astronauta. Dakle, to otpada.

Koliki je konduktivni prijenos? Vrlo malen. Odnosi se na prijenos topline između regolita i potplata. Potplati, kao dijelovi astronautskog skafandera, dizajnirani su tako da budu dobri toplinski izolatori. I sam regolit je izuzetan izolator, kako električni, tako i toplinski, te ima niski toplinski kapacitet. To znači da može biti ugrijan na visoku temperaturu s malo topline, te da ju ne može brzo predati drugom tijelu. Prisjetite se kako je gotovo neopasno držati nekoliko sekundi ruku u pećnici zagrijanoj na 250 °C, dok je držati isto toliko sekundi komad čelika, ili toliko dugo držati ruku pod uljem iste temperature recept za opekline barem drugog stupnja. Temperatura, toplina i toplinski kapacitet nisu isto. Prvo je mjera zagrijanosti tijela, drugo je vrsta energije, a treće je mjera sposobnosti apsorpcije te energije.

I ostaje nam samo radijativni prijenos. Uistinu, astronaut i njegova kamera gotovo svu pasivnu izmjenu topline vrše fotonima. Upravo je to razlog što su astronautska odijela bijele boje, a kućišta kamera srebrne.
Bijela boja je dovoljna da zaštiti astronaute od pregrijavanja, zato svi astronauti u svim misijama u kojima se izvodi EVA (recimo nadogradnja Međunarodne svemirske postaje), imaju bijele skafandere.

Što se tiče filmova, štiti ih visokoreflektivna površina Hasselblad kamera koje je Kodak specijalno dizajnirao za NASA-u. Standardne Hasselblad kamere (koje su inače jedne od najboljih i najskupljih dostupnih kamera) ne bi izdržale uvjete u orbiti ili na Mjesecu jer su bile presvučene tamnom kožom, a u sebi su imale dijelove koji bi degradirali u vakuumu. Zato su ogoljene do refleksije, dodana su im maziva koja ne ključaju pri tlaku od nula paskala, a zaštita od statičkog elektriciteta koji se u tim uvjetima odlično stvara trenjem, postignuta je malim metalnim četkicama koje stalno dotiču film i odvode elektricitet na površinu kamere. Osim toga, kamere tijekom misije nisu stalno bile obasjane. Filmovi se uopće nisu mogli pregrijavati. Druga je s tvar s kamerom koju bi se neko vrijeme držalo na regolitu. Tamo bi osim radijativno, bila grijana i konduktivno, pa bi vrlo vjerojatno došlo do velike degradacije filma.

Zašto se astronauti nisu smrznuli u sjeni? Zato jer je radijativni prijenos spor, a oni nisu stalno bili zasjenjeni.
Iako se to čini paradoksalnim, astronaut na površini Mjeseca u većoj je opasnosti da se pregrije zbog vlastite pretvorbe kemijske energije hrane u toplinu nego da se ohladi ili pregrije zbog Sunca.

Na kraju, još podatak da su sve misije planirane da im EVA (Extravehicular Activity) bude za vrijeme lunarnog jutra kada je Sunce nisko na obzoru pa se tlo puno manje zagrijava. Niti jedna misija nije u planu imala spuštanje u vrijeme kada je Sunce blizu zenita.


NASA laže da astronautske naprtnjače imaju klima uređaj. To je nemoguće, klima uređaji rade na principu konvektivnog odvođenja topline, predaju toplinu atmosferi, a na Mjesecu nje nema. FEJK!

EMU (Extravehicular Mobility Unit) sastoji se od astronautskog odijela (Space Suit) od 38 kg i PLSS-a (Portable Life Support System) od 62 kg, što je upravo ta naprtnjača. Ukupno 100 kilograma. Astronaut se viška topline rješava preko PLSS-a i to pomoću posebnog klima uređaja koji toplinu daje vodi koja zatim isparava u vakuum. Pošto voda ima ogromni toplinski kapacitet i za svoje isparavanje troši puno topline, nije je potrebno previše da bi se osiguralo adekvatno hlađenje, svega nekoliko kilograma. Astronauti su opisali temperaturu i vlažnost unutar EMU-a kao zadovoljavajuću.


Da bi došli do Mjeseca, astronauti su trebali proći Van Allenov pojas, dio Zemljinog magnetnog polja u kojem je visoka koncentracija energičnih nabijenih čestica. Da bi se osoba od toga zaštitila, treba joj olovni štit deblji od četvrtine metra. Letjelice su u osnovi limenke s tankom metalnom oplatom, što znači da je zaštita bila nikakva. Astronauti su preživjeli i nemaju rak. A trebali su barem njega dobiti, ako ne i brzo umrijeti. To znači da nikad nisu prošli taj pojas niti se približili Mjesecu. FEJK!

Tu i tamo će vam netko pokušavati glavu napuniti radiofobijom, bili to "bioenergetičari" koji vam žele prodati magnetne jastuke koji vas navodno štite od "zlog zračenja", ili radikalni zeleni (koji s ekologijom nemaju ništa) kada mitovima protestiraju protiv nuklearne energije. Radiofobija je iracionalni strah od radijacije (ionizirajuće ili neionizirajuće) pogonjen neznanjem o istoj.
Nepotrebno je u cijelosti zaštititi astronaute ionizirajuće radijacije. Ni mi nismo od nje zaštićeni, jer nas stalno gađaju kozmičke zrake i u pluća unosimo radon koji isparava iz tla. Ionizirajuća radijacija je nešto s čime živimo. Ona je tu oduvijek.
Van Allenov pojas je oblika torusa i sastoji se od dva dijela, kao što se vidi na ovoj shemi. (©NASA)


Niz je faktora koji utječu na to hoće li se nakon izlaganja radijaciji čovjeku povisiti šansa za razvitak karcinoma ili će doći do akutne radijacijske bolesti.
Jedan od njih je vrijeme ekspozicije. Putanje letjelica bile su tako izračunate da prođu kroz najslabiji dio pojasa, a sam je prolazak trajao nešto više od pola sata.
Drugi je zaštita. Osim same metalne letjelice, tu je i astronautsko odijelo. Ne smijemo zaboraviti ni kožu.
Treći je fluks čestica, te količina njihove energije, ovdje mjerena u MeV (megaelektronvolt). U Van Allenovom pojasu radi se o protonima i elektronima. Znam da nema smisla raditi ogromno računanje (kao da je ikoga uopće briga, informacije su ionako na netu), no najopasniji je dio putanje koji je trajao oko 5 minuta, gdje je bilo oko 20,000 protona po cm^2/s s energijom većom od 100 MeV. To je bila glavna opasnost, jer protoni energije veće od 10 MeV prodiru kroz kožu. Protoni su u pojasu usko skupljeni, a elektrona ima posvuda, no energije su im kudikamo manje i predstavljaju puno manju opasnost.
Četvrti, koji proizlazi iz svega ovoga jest ukupna primljena doza i njena biološka štetnost. Astronauti su tijekom prolaska kroz Van Allenov pojas primili u prosjeku 1 mGy apsorbirane doze, što je prilično malena doza, ako znamo da pri röntgenu prsnog koša primimo otprilike isto toliko, a pri abdominalnom oko 1.4 mGy. Pomnoženo koeficijentom biološke štetnosti, doza iznosi oko 1 rem tj. 0.01 Sw (sivert). To je jako malo i odnosi se na sam pojas.
Što se tiče cjelokupnih misija, kozmičke zrake (brze čestice visokih energija koje dolaze iz svih smjerova) kao i Sunčev vjetar, još su povisili dozu te su u nekim tkivima uzrokovali jača oštećenja. Kozmičke zrake inače povisuju vjerojatnost nastanka katarakte. Većina astronauta s vremenom i jest razvila početne stadije katarakte, kao i svi astronauti u misijama koje su ocijenjene kao rizičnije po pitanju radijacije. No to je rizik koji prihvaća svaki astronaut, rizik koji dolazi s poslom. Baš kao što rudar prihvaća svoj rizik od zatrpavanja, policajac od metka, vatrogasac od vatre. Opasnost od radijacije u Apollo programu malena je u odnosu na mnoge druge opasnosti kao što su gubitak tlaka u letjelici, sagorijevanje u atmosferi, detonacija raketnih motora, pogreška u proračunu zbog koje mogu bespomoćno odlebdjeti u svemir, itd.


Radijacija je trebala zamagliti fotografske filmove u kamerama, a fotografije su ispale savršene. FEJK!

Da, to bi se i dogodilo da kamere tijekom prolaska kroz Van Allenove pojaseve nisu bile zaštićene. Što se tiče korištenja na Mjesecu, radijacija je tamo puno slabija nego u Van Allenovom pojasu. Jednaka je radijaciji u Zemljinoj orbiti, a astronauti, otkad postoje, fotografiraju bez problema.
I ruske letjelice koje su na Mjesecu snimale fotografije (i na licu mjesta ih razvijale) snimile su ih posve normalno.


Energični događaji na površini Sunca koji ispaljuju visokoenergetske čestice u svemir ubili bi astronaute. No svi su živi, što znači da je sve FEJK!

Tijekom Apollo misija nije bilo značajnijih događaja na površini Sunca. Bilo je prilično mirno i Sunčev vjetar je imao prilično stalne vrijednosti.



U sljedećem članku još "raznog". Bit će i glupi "argument" o zastavi koja "leluja na vjetru".

- 16:40 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

interferencija on/off

Ovaj blog je čuvao Frank. Frank je deložiran prije par mjeseci. Ako imate utočište, Frank će vam biti zahvalan.

zapamtite!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

Copyright © endimion17.blog.hr 2005-2006-2007-2008-2009-2010-2011-2012-2013.

Sva prava pridržana.