Get some balls, dude

Kao i mnogi mladi nezaposleni psiholozi danas, i ja sam se prijavila u mjestu prebivališta za kontrolora. Od samog početka mi ljudi govore- gle, ma ti su poslovi već podijeljeni zašto se uopće nadaš...dok se ja nekako pouzdajem u samu proceduru izabiranja kandidata koja je prilično složena (prvo optičko testiranje rukopisa, sastavljanje rang liste s obzirom na rezultat i nezaposlenost kandidata, potvrda te iste liste od strane DZS-a, edukacija i standardiziran test metodologije kojeg svi pišu u isto vrijeme). I da, u tome svemu ja ispadam naivna.
Postoji velika vjerojatnost da bih u slučaju negativnog odgovora otišla u općinu i digla frku jer, bez pretjerivanja, u mjestu mog prebivališta ja i jesam jedini nezaposleni kandidat koji posjeduje odgovarajuće metodološko znanje i sposobnosti, dok moji kolege namaju namjeru napraviti ništa slično, jer takva je situacija, a onda sam se jutros zapitala- pa, dovraga gdje mi živimo? Gdje mi živimo kada smo od početka uvjereni da će se svi poslovi prvo podijeliti nećacima, bratićima i ostatku familije, a onda ako nešto ostane damo narodu.
Sad ćete reći dobro jutro, živiš u Hrvatskoj. E, pa, jebe mi se. Iz kojeg točno razloga bih trebala prihvatiti da je to što živim u Hrvatskoj olakotni faktor za nepotizam i nepoštenje? Budimo realni populacijo- jedini razlog zašto se to radi je taj što ljudi jednostavno nemaju muda.
Hrvatska je nacija bezmudaša. Hoće mi tko nešto reći na to? Ne bojim se. Nemate muda.
Moj dečko je jučer išao na ispit. I pao. A učio je to ko manijak, al eto išao je na onaj ispit na kojem se pada (svi imamo bar jedan), gdje je točan odgovor tek nešto točniji od ostalih ponuđenih i očekivali smo tako nešto. Što je najbolje, kaže on da je uspoređivao odgovore i nije mu jasno gdje je griješio, jer je imao skoro iste odgovore kao oni koji su prošli. I za prolaz su mu falila 2 boda (na stranu s tim da je meni kroz čitavo školovanje za 5 falilo po 2 boda, a njemu za prolaz i da sam općenito nenavikla da se ljudi bore za prolaz). Na to sam mu rekla- pa odi gore, traži uvid, da vidiš kaj ti nije točno, a možda je i nešto pogrešno ispravio. Ne, ne, ako odem, onda će me zapamtit, on to tako radi, i onda će me stalno ruši. Reko, dobro, nek ti bude, tvoje školovanje.
Deset minuta kasnije zove me presretan jer se jedan njegov kolega (očito jedini s mudima) usudio otići gore, i zaista se pokazalo da je lik svima pogrešno ispravio jedno pitanje i moj dečko je prošao ispit. Bez problema, profesor im se čak i zahvalio.
Eto, fin primjer kako te kukavičluk može koštati ocjene, a njega bi vrlo vjerojatno i godine.
No, ono što meni u glavu ne ide je činjenica da se oni toliko boje svog profesora, da se ne usude zatražiti uvid u ispit. I to se smatra sasvim normalnim. Sva sreća pa sam bila na fakultetu gdje te svi profesori znaju po imenu, i svako šikaniranje, ako do njega uopće dođe, se odmah prepoznaje i sankcionira. Profesori su dužni studentima iskazati jednako poštovanje kakvo i studenti iskazuju profesorima. Da ne spominjem da je praksa plave kuverte toliko nemoguća na faksu da se profesori iskreno začude ako im doneseš poklon na kraju obrane diplomskog, i to ne bog zna kakav poklon.
I da, sretna sam, presretna izborom fakulteta.
Ali mi ozbiljno nisu jasni oni kod kojih situacija funkcionira tako da prolaziš jedino u suknji i dekolteu ako si cura i pognute glave trpeći govna ako si muškarac. Uz naravno, plavu kovertu. I mi smo imali par bisera na faksu, ali ti su profesori vrlo brzo udlajeni sa svih mjesta kada su dvije generacije rekle- nećemo se tako igrati. I svi smo živi, zdravi, dobro obrazovani i podjednako prošli godine kao i oni koji su šutjeli. Zapravo, kad pogledam, naš je uspjeh višestruko bolji od onih koji su šutjeli. Nema, uistinu nema nikakvog razloga zašto biste šutjeli i trpjeli nešto što se ne bi smjelo događati. Jedini razlog je vaš osobni nedostatak muda. I da, morate ustrajati, ako se isprsite i kažete neću, a onda se povučete kada protivnik napravi isto- e, gadno ste se zajebali.
I tako, nedostatak muda od strane studenata kada su muda potrebna i vikanje u gomili za koja muda nisu potrebna su razlog zašto nam je obrazovanje u takvom stanju u kakvom je. Nema tog nepotizma, korupcije i šikaniranja kojem se ne može doskočiti individualnim pa onda grupnim odgovorom žrtve. Nema. Oprostite, ali nemojte mi srati o korupciji ako istu dopuštate i najčešće i potpomažete.
I ipak, ja neću biti ta koja će ju potpomagati. Možda sam u manjini, ali neću pa što god da se dogodi. Neću nositi doktorima poklone za njihov posao, nego ću ih bez pardona prijaviti ako ga ne budu obavljali. Neću se profesorima smiješiti i pitati kako da povisim tu ocjenu, nego naučiti i sama to postići. A ako ćeš me zajebavati, onda će o tebi čuti i rektor, i dekan, i studenti i ostatak Hrvata. Znam da vam je prirodna prvotna reakcija- nećeš time ništa postići, samo ćeš se još više zakopati. Da, to je ono čemu bi se trebali oduprijeti. Jer se može postići puno toga vrlo jednostavim potezima, ako imate muda odvest to do kraja. Nije me briga kako se mogu penalizirati tražeći pravdu, uistinu nije. Jer ona bi nam svima trebala biti početna točka, početno stanje, ono što zaslužujemo i ono što dajemo. I dok se naciji u glavi ne osvijesti to da moraš raditi da bi nešto dobio (jer mi se čini da je posvemašnja lijenost razlog za ovo stanje) mi ćemo biti u govnima i grcati u korupciji dok nam bivši premijer spava u zatvoru.
Stoga, naučite se gdje vam je mjesto i ne tražite posao ministra ako jedva slažete prostu rečenicu, tražite posao ministra ako ste 10 godina proveli pišući znanstvene radove i maltretirajući se na faksu, nemojte prihvaćati ne, on je sposobniji i možda drugi put ako znate da ste nešto trebali dobiti. Tražite uvid u to tko je dobio posao i zašto ako vi niste, nemojte reći- a to ionako ide po rodbinskoj vezi, neće od toga ništa biti, jer će se tako onda ponašati i prema vama.

Odite u trgovinu i kupite si jednu kralježnicu i par muda.
I prestanite kukati nad situacijom za koju ste si sami krivi.,

18.03.2011. u 08:56 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Idemo dalje (hadeze free)

Hm, dobili smo like gumbić.

Daaaa.....ne znam točno kako bih ovo započela. Vrtila sam si čitav post u glavi na putu od Interspara doma, ali nekako je ispario kad sam sjela za komp, definitivnoj odluci kako ću opet nešto napisati unatoč.
Jedem dinju. Inače, mrzim dinju. Ali u 10 mjesecu sam bila u Tunisu (dobar tajming), tamo sam ju jela i iako mi je priuštila gadne probleme drugi dan, bila je savršena. Ova brazilska joj nije ni do koljena, ali za sad će poslužiti. Mislim da sam gladna. Ali sam i na dijeti. Pa ću nastaviti s dinjom.

Pokušala sam pisati blog u međuvremenu. Novi blog, drugi blog, drukčiji blog. Od njega sam očekivala da ću se rješiti onih stvari koje su me smetale ovdje- da ću opet biti anonimus, da se neću osjećati kao da nekome moram ispuniti neka očekivanja (što je bio prvenstveno moj problem, ali kaj sad), da nitko to neće ni čitati ni komentirati. Napisala sam jedan post. Jedan. Na taj jedan sam dobila komentar. Pa sam i odustala.
Zatim sam došla do zaključka, u jeku svega što se događalo, da nije dobro bježati od sebe. Ja sam ja, sada takva zato što sam jednom bila onakva. Nijekati i sramiti se onoga što ste bili je prilično glupo, a možda sam mnogo stvari, ali glupa nisam.

Zašto sam se vratila? Ne znam, možda je hir, a možda trajna odluka. Možda će ovo biti jedini post. Za sada- zato što je frendica s kojom sam satima telefonski vodila razgovore o ozbiljnim i krajnje neozbiljnim temama sada jako daleko- u Nizozemskoj, i nemam kome reći sve što mi je na pameti. Imam dečka, ali nije on tu da sluša baš sve što mi padne na pamet. Ako me prošla veza nečemu naučila, onda je to da precjenjujem ulogu dečka. A i danas sam ju okončala do kraja (tu staru vezu i sada prijateljstvo), bar na neko vrijeme.
Jasno mi je da sam konfuzna malo. Malo više.
Moj život je bio jako konfuzan zadnjih par godina.
Znate, bila sam zaručena. Kupovali smo stan, suočeni s činjenicom da moji jajnici možda neće raditi za godinu i pol, prije godinu dana smo odlučili imati dijete. Da je sve išlo po planu, sada bih bila trudna 5 mjeseci. Ali nisam. On me ostavio. On, koji je bio moj najbolji prijatelj i moja velika ljubav, samo me jednog dana, pod pritiskom svega što se događalo, prestao voljeti. Dugo se vremena nisam mogla naljutiti na njega. Jako dugo. Iako sam propustila zadnju šansu za stipendiju u Engleskoj, iako sam vjerovala da me voli, iako sam se gadno posvađala s mamom oko odluke da se udam, iako sam dva tjedna ležala na podu i plakala, iako sam te tri godine davala sve od sebe da pomognem i njemu i sebi, iako sam bila puna razumijevanja, iako sam i ja donijela tešku odluku i suočila se s drukčijim životom od onog koji sam zamišljala, iako sam zbog njegove neodlučnosti možda izgubila šansu za dijete i to nakon što sam ju prigrlila. Nisam se ljutila. Ostali smo u kontaktu, ostali smo jako dobri prijatelji. Jer to je on i bio, svo to vrijeme. Ali, kako sam zavoljela drugog i kako je vrijeme promicalo, počela sam se ljutiti. Počeo mi je ići na živce. A istovremeno sam ih počela miješati. Jedan mi je bio dečko jer ga volim, a drugi jer sam na njega navikla. I shvatila sam da naprosto to tako ne ide. I zato prekid. Želim se moći naljutiti na njega, želim moći psovati, nabrajati sve što nije valjalo, biti teatralna i dramiti, malo ga mrziti. Jer to je normalno. Jer tako normalni ljudi prekidaju. I onda, onda ću moći biti do kraja u redu. Možda ćemo i mi biti prijatelji.
U desetom mjesecu prošle godine mi je umro nećak. Dugo je bio bolestan od raka, od svojih 7 godina života, 4 je proveo u bolnicama. Mislim da još uvijek zbog toga nisam plakala. Zasuzim na spomen, ali da se to osvijestilo u meni- ne mogu reći da je. Svi su plakali. Svima je bilo teško. Ja sam samo rekla kako je grozno, slegnula ramenima i krenula dalje. Još uvijek se pitam da li sam grozna osoba bez suosjećanja. Ali tješim se da nisam. Jednostavno trenutno, uza sve ostalo, ne mogu plakati i za njega.
Ujak mi umire od raka prostate.
Mama ima rak dojke. Odnosno, imala ga je. Odnosno, ima ga. Odnosno, sad ima metastaze. Eh, da, sad plačem. I ne mogu puno pisati o tome jer što više razrađujem, to više plačem. Jer, žao mi je, mama je ono što imam čitav život, jedino što imam čitav život i kao osoba koja se inače ne nosi dobro sa smrtnošću ljudskih bića, ovo je jako preteška tema da bih o tome pisala. Sve što napravim je da ponovim mantru- sve će biti u redu- i krenem dalje. Nadam se, to je na kraju sve što nam preostaje.
Saznala sam da mi i biološki otac ima rak.
Sestrična (mama umrlog nećaka) je imala jaki moždani udar i otkad je on umro, nikako ne napreduje u oporavku.
Sestra mi je veliki hodajući problem.
Ona sestra koju nisam znala, a kojom sam u međuvremenu stupila u kontakt, je taj kontakt naprasno i prekinula.
Bojim se da ću rano dobiti rak dojke jer sam na piluli, i to velikim dozama, a djeteta neće biti još dugo.
Nemam novaca.
I nikako da napišem diplomski.
I nikako da nađem posao.

Samo jadikujem.
Nisam toliko mizerna.
Da, dobro, plačem. Ne mogu baš spavati. Konstantno imam noćne more. Znaju biti jako gadne.
Ali nisam toliko nesretna. Začuđujuće, nisam.
Zapravo sam dobro. I znam kako riješiti ono što me muči. Relativno. I znam kako se nositi s onim što ne mogu riješiti. Većinom. Znam naći male stvari koje te vesele. Veseli me pletenje. Naučila sam se plesti prije par dana i sada pletem dragom šal. Još uvijek tvrdim da je moj, ali budimo realni- njegov je. Vesele me gumeni bomboni.
Live at Apollo na BBC-u.
Serije koje pratim.
To što moj dečko ima potrebu voditi me na romantične večere, kupovati mi male poklone i kulturno se uzdizati samnom, uz tapšanje po glavi kad se podrignem.
Kolači koje radim.
Pomisao da ću naći posao i kupiti si nešto što mi je totalno nepotrebno.
Veseli statusi na fejsu.
Ulijetanje u kadar kada netko želi napraviti neku umjetničku fotografiju.
Dućani s namještajem.
Pijesak iz Sahare.
Vruće kupke.
Čaj.
Moja tetovaža.
Ružičasti šarafcigeri.
Call of duty MW2- mp s dečkom.
Svađanje oko pranja suđa i toga koji je film o Batmanu bolji.
Smijanje natjecateljima na Dori.
Lazanje.
Ljubljenje u tramvaju.
Goveđa juha.
Seks u rano jutro.

Nisam jednom bila na pragu samoubojstva. Jednom sam bila opasno blizu. To me naučilo činjenici da je život težak, gadan, okrutan i nekad naprosto zao. Ali da u svemu tome ima onoliko ljepote koliko je sam uneseš i koliko je sam odabereš vidjeti.
I na kraju, kada ste izmoreni i mislite da dalje ne ide, najčešće je dovoljno samo reći- dva tjedna ležanja na podu i plakanja je dosta. Sada je vrijeme da se ustaneš. I ustati se. Teško je, užasno teško. I ponekad mrzim to što se mogu ustati, ponekad stvarno želim da ne mogu. Ako se ne ustaneš, nećeš se više nikada niti naći dolje.
Ali jebemu sve, ja stvarno nisam osoba koja se predaje. Koliko ovdje patetično zvučala, stvarno nisam osoba od nepotrebne patetike.
Da li je to produkt loših filmova ili mene same ne znam, ali nekako sam uvjerena da kad prema tebi stupa vojska s punim kalašnjikovima, ako dovoljno brzo trčiš u cik-cak, neće te pogoditi. Pa trčim.
I okrećem leđa eksplozijama

06.02.2011. u 20:04 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Piškiti na štapić

Inače, pijem pilule. Kontracepcijske, naravno. Iz raznoraznih razloga, ali i da ne ostanem trudna. Do sada mi se jednom dogodilo da sam mislila da sam trudna, ali se to pokazalo kao lažna uzbuna kada je tetka iz rusije došla s punim paketom bolova.
No, već mjesec dana ova blogerica pati od gadnih mučnina. Mučnine, vrtoglavica, stalna glad i vrlo visok libido (nije uvijek navedeno kao simptom, ali može se povezati). Prvi biser bijaše majka koja je ustvrdila onim tihim glasom: "Daj se nemoj zezati, pa nisi valjda...". Ta mi pomisao nije pala na pamet do trenutka kada je moja majka ovo pametno izjavila. Od tog sam trenutka živjela u panici.
Čekala gore spomenutu tetku. Tetka došla, tetka prošla, ali meni i dalje muka. Čak su i neki drugi, fizički simptomi koje sam pripisivala PMS-u ostali. E, onda sam se i ja počela brinuti. I to jako.
Naime, ova bi blogerica, kakvo je stanje stvari, za par mjeseci mogla tipkati ovaj blog iz Cambridgea. Nije sigurno, ali...recimo da si orijentiram život prema tome. I zamislite vi- prilika za koju radim pol svog života- i onda! paf! Beba! Ne, ne treba mi to sada. Nikako. Mislim da si nikada ne bih mogla oprostiti da Cambridge pati zbog toga. Da ne odem. Ne. Ali onda opet- nikada si ne bih mogla oprostiti niti abortus. Ne više. Uvijek ću ga podupirati, uvijek ću ga zagovarati, prije dvije godine bih ga i napravila, ali ne više. Danas, sa svoje 23 to naprosto ne bih mogla. Prilično sam sigurna da bih se popela na stol u ordinaciji. Ali sam i prilično sigurna da bih zbrisala s njega par sekundi kasnije. Dečko nije problem ovdje, on bi me zasigurno podržao štogod odlučila (vodili smo razgovor o hipotetskoj mogućnosti našeg djeteta) ali ja sam problem. Ja ne znam što bih napravila.
Onda sam se zamišljala s bebom u divnoj nam Engleskoj. Nije loša zamisao, ali sumnjam da je izvediva. I panika, panika, panika.
Pola sam se dana vrtila po stanu pokušavajući se natjerati da odem u ljekarnu. Vjerovali ili ne, tada me već počeo plašiti i izostanak plusića, a ne samo njegovo pojavljivanje. Tada sam si već zamislila život s hipotetskom bebom, i, što je najgore- svidio mi se. Naravno. Tako da sam opet bila u situaciji u kojoj gubim kakav god rezultat bio. Dovraga, to baš mora biti toliko komplicirano??

U 9 ujutro sam se počela spremati da odem u ljekarnu.
Oko 10 sam se odlučila tuširati.
Oko 11 sam sjela na net i na forumu tražila informacije o testovima trudnoće.
Od 12 do 1 sam razgovarala sa sestrom.
U 1 sam odlučila napraviti ručak.
U 2 sam jela ručak uz seriju.
U 3 je počela druga serija.
U 4 je počela treća serija.
U 5 sam gledala reprizu prve serije.
Oko 6 sam se napokon udostojala obući za izlazak iz stana.
U pola 7 sam sjedila na krevetu i zvala frendicu za malo ohrabrenja. Dobila sam ga i napokon, pola sata kasnije, izašla iz stana.
Krenuh u ljekarnu. A putem- opet ružičaste misli za obje od situacija i pokušaj pronalaska rješenja za obje od situacija.
U ljekarni nisu imali testa koji sam htjela, pa sam kupila neki za koji nisam nikada čula.
Onda sam išla do trgovine kupiti nekoliko stvari koje mi nikako nisu trebale. I hranu.
Onda sam došla kući, sjedila na kauču dok smo se kutija i ja poprijeko promatrale.
Nakon mahnite potrage za čašicom, došao je trenutak istine.

Prva crtica (test je bio na crtice, ne na plusiće) je rekla da je test proveden u redu. Sljedećih 5 minuta je bila muka.
Test i ja smo se poprijeko gledali, a ja sam čekala trenutak istine.
I došao je.

Nisam bila sigurna kako bih se sada trebala osjećati? Dobro? Loše? Sretna? Nesretna? I do tada sam bila potpuno podijeljena, sada mi je bilo još gore.
Odgovor sam dobila i što sada?
Sljedećih par dana sam se osjećala čudno i tu i tamo sam se hvatala za trbuh. Čudan osjećaj, kažem vam.
Osjećala sam se novo, ali nisam znala zašto. Ne toliko novo, zapravo...samo...znate da vam nešto visi u zraku, da postoji nešto, ali ne možete reći- to je to što me uznemiruje.
Onda sam shvatila što je to. Propuštena prilika, mogućnost koja je nestala s prigušenim Puf! Zapravo mi je i žao. Ali to ne smijem reći naglas.

Najvjerojatnije ćete postove ove blogerice sljedeće godine čitati iz mile nam Engleske. Prozorček je ipak ostao prazan.
(razvalila sam test da budem sigurna da se crtica nije negdje zavukla- nije, sigurno zubo).

(Nisam nestala opet, samo imam dosta duge pauze među postovima zbog ispita, stipendije itd itd. Postat će češći, samo mi treba vremena da se opet uhodam.)

06.07.2009. u 15:48 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Big picture? Small picture? What?!

Na ovaj me post potakla djelomice Raymond, a djelomice trenutne studentske prilike. Razmišljala sam o tome i ranije, sada je vrijeme da verbaliziram. Tako je odlučio plenum. zubo

Jednom davno, bila sam idealist. Vjerovala sam da, ako to dovoljno želiš, možeš promijeniti svijet. Vjerovala sam da je to moja svrha u životu. Mislim, vjerujem ja u to i sada. Samo, malo manji utjecaj na svijet namjeravam imati.
Gledam u ljude oko sebe. Anarhisti, idealisti, štoveć. Ima ih, ima ih mnogo. Vjeruju u to da se neke stvari mogu postići samo na jedan način. Kada im kažeš da se, prije tog njihovog načina, moraju osigurati isprobavanjem konvencionalnih načina, njih to ne zanima. Ljudi, da prostite, su zaglibili i to debelo. Bave se nekim čudnim, čudnim stvarima. Filozofiraju o biti, biću i bitku, o tome kako je demokracija (izravna, neizravna, ne znam više niti sama kakva) savršenstvo ovoga svijeta. Govore o parlamentarnim tijelima, plenumima, pozivaju se na antičko doba. Iz nekog im razloga uporno promiče da su se takve neke stvari radile uz puno manji broj ljudi. Da su članovi senata bili samo članovi senata i o odlukama raspravljali dugo i široko danima i danima. Oh da, promiče im i ona sitna činjenica da su i njih dobrano kritizirali. Da su bili korumpirani. Ej, izvršili su antentat na stepenicama senata. Toliko o antičkim uzorima.
U prošlom sam postu govorila kako je lako zavladati masom. Je, strašno je lako. Mnogo je, mnogo lakše vladati masom nego pojedincem. Masa je samo to, bezimena masa, ona ima stav svog vođe i ne odmiče od njega. Stav mase, mišljenje mase nije skupno mišljenje tih pojedinaca. Ne, ono odražava mišljenje vođe, ovisno o tome koliko se dobro vođa promovira.
Masa je bedasta, krajnje bedasta. I ne, ta masa, taj plenum, to nije nikako preslika demokracije. To bi bila preslika demokracije kada bi ta masa bila skupina čvrsto formiranih ličnosti, koje na neki način potiču da imaju stav i da ga se drže čvrsto, čvrsto, neovisno o promociji. Da ga evaluiraju, ali mijenjaju samo i jedino kada su zaista njihovi argumenti pobijeni drugima. Da, tada bi taj plenum, ma bilo koje tijelo koje donosi odluke, bilo valjano.
Mislite da sam se odmakla od teme? Nisam, nisam.
Gledala sam druge studente kako egzistiraju ovih dana, sjetila sam se da bih, čak i prije dvije godine, sjedila tamo s njima. Išla u revoluciju, mijenjala svijet. Sada mi taj poriv naprosto ne dolazi tako lako. Nekako, više važem sve opcije koje su mi ponuđene. Više važem za i protiv. Više se usredotočavam na realnost ostvarenja cilja i provođenja tehnike. Da li sam postala konzervativnija? Nemam pojma može li se to tako okarakterizirati. Možda.
Zasigurno sada manje riskiram. I u ovom me trenutku zaista muči da li se radi o napretku ili nazadovanju. Stvarno me muči, ne znam da li da budem ponosna na sebe, ili da se kudim.
Da, u nekim situacijama sam ista kakva sam i bila- temperamentna, impulzivna, vodim se emocijama. Ali u većem broju situacija postupam suprotno- s odmakom, proračunato, hladno. Da li sam zbog toga lošija ili bolja osoba? Ili samo drukčija?
Više ne vjerujem da nasilne videoigrice nemaju utjecaj na djecu. Više ne vjerujem da je samo jedna politička opcija ispravna. Više ne vjerujem da će tolerancija i razgovor riješiti sve probleme na svijetu. Više ne mogu vjerovati da se sve može riješiti u potpunost transparentno. Više ne vjerujem da je revolucija uvijek dobra stvar. I to me muči.
Osvijestila sam da, iako to mrzim više od ičega, iako me tjera na plač, iako mi ruši svaku nadu u bolje sutra, postoje nemoćni i moćni ljudi na ovom svijetu, da postoje važni i važniji interesi, da je nekima sada puno, puno važnije od kasnije. Da će ljudi zavladati masom, lažno se predstaviti, lagati, varati i gaziti preko leševa samo da bi postigli svoj cilj. Iako će uporno naglašavati da se bore za bolje sutra, našu djecu, spas tuljana, ozonskog omotača ili zaštitu Zemlje od izvanzemaljske prijetnje. A ljudi će to popušiti. Svijet je puno prljavije mjesto nego što to revolucionari misle.
Kontradiktorno, zar ne? Čovjek bi mislio da su baš ti revolucionari upućeni u to kako je svijet loše mjesto. I da neprijatelja možeš pobijediti, nažalost, samo njegovim metodama uz pokoju improvizaciju. Ali nisu. Naši se revolucionari, kako sam rekla na početku posta, bave čudnim, čudnim stvarima.
Kada pogledam, naša revolucionarna mladež je najvećim dijelom naša alternativna mladež (da se razumijemo, u te se alternativne i ja ubrajam. a bit insane aka stara baba darkerica). Naša revolucionarna mladež je velikim dijelom najekstremniji dio naše alternativne mladeži. Nedavno sam skoro na stražnjicu pala kada sam čula u kakve stvari jedna predstavnica te populacije vjeruje. Ispijanje srebrne vode (ljudskom tijelu poznato kao trovanje teškim metalima), vjerovanje u izvanzemaljce reptile (wtf?), da FAO ima namjeru polako pobiti 6 milijardi ljudi (da, da, 6 milijardi), da ljudsku djecu otimaju vanzemaljci s Oriona (ne, mi nemamo dovoljno zlih ljudi ovdje, još ih i uvozimo iz svemira), da će te ispijanje vodikovog peroksida izliječiti od SVIH bolesti (ne, samo će izgubiti i one dobre bakterije i time se praktički ubiti), da svijetom upravljaju Illuminati. Ne znam bih li i ja u to trebala vjerovati? Meni su dovoljno strašne i priče o traffickingu, pedofiliji, ubojstvima iz razonode, testiranju na životinjama i malim Indijcima. Dovoljno mi je da vidim kako netko baca smeće na zemlju, kako babe u Kauflandu uzimaju 25 vrećica za 5 vrsta povrća. Dovoljno gadnih, strašnih stvari imam u vlastitom susjedstvu.
Revolucionari možda gledaju naprijed, možda gledaju šire, možda nas stvarno žele istrijebiti izvanzemaljci reptili. Možda. Ali ako se ne pobrineš za situaciju u kojoj si sada, reptili neće imati koga istrijebiti. Da li revolucionari u najboljoj namjeri ipak griješe u odabiru cilja? Da li je idealizam preidealiziran? Da li ga je moguće postići ako trenutnu situaciju ne pokušavaš poboljšati malo, a tek onda više?
Da li revolucionari, idealisti, u velikoj želji za pomaganjem gube perspektivu?
Ako je odgovor potvrdan, znači li to da je dobro što nisam idealist? Ili bi mi bilo lakše da sva rješenja pronalazim u srebrnoj vodi i Davidu Ickeu? Tamo je sve lijepo objašnjeno.
Da li Icke govori istinu a ja sam preusredotočena na sitne stvari da bih vidjela veću sliku?

Ne znam, najozbiljnije, nemam pojma. Postoji jedna stvar u koju sam sigurna- zadovoljnija sam sada kada više nisam idealist. Kada ne želim sa svima biti dobra jer se svi mi moramo voljeti i pušiti travu na livadi, nego mogu reći- zajebala si sve, zajebala si nas, sada prošeći, više samnom nemaš šanse. Puno mi bolje ide "Ne!". Mislite da to nema veze s onim gore napisanim? Ima, ima. Ne vjerujem više da se svima moram svidjeti i da ćemo svi živjeti sretni u komunama, odgajati jedni drugima djecu i papati biljke koje su se same nama na tanjur bacile. Da, karikiram, ali mislim da shvaćate poantu. Napravit ću najbolje što mogu u svom životu, reciklirat ću, koristiti platnene vrećice za kupovinu, jesti meso iz domaćeg uzgoja, odgojiti djecu da budu poštena, dobra i samostalna, napraviti najbolje što mogu u svojoj profesiji i možda nešto postići. Ali neću spriječiti invaziju izvanzemaljaca. Neću otvoriti duhovni kanal s Orionom, Kasiopejom ili kojim već dijelom svemira. Niti ne želim. Male promjene su ono što znače.
Tako ću reći i "Bravo!" revolucionarima, ali im se neću pridružiti, osim ako to stvarno ne smatram realnim i potrebnim. Revolucionari, iako ih nisam štedjela, su nam potrebni. Potrebna nam je protuteža. Potrebna su nam buđenja ako zaboravimo gdje smo bili. Ali s mjerom. Sve ima svoju mjeru. Sve ima svoju proceduru. Svaka igra ima svoja pravila. Ako se nekome popiškiš na igru, on se više neće htjeti igrati s tobom. Zato ga prvo pobijedi, pa onda započni svoju.
Vjerujem da vam djelujem konfuzno. Djelujem i sebi. Povrh svega, još uvijek ne znam da li mi je žao ili drago što više nisam idealist i revolucionar, iako vam se to možda ne čini tako. Još uvijek premišljam. Ali dobro je to.

A vi? Idealisti? Revolucionari? Itko?

10.05.2009. u 20:42 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Ovce i ofce, ili kako upravljati masom

Drugi post nakon dugog vremena neće biti o onome što se događalo. Neće takav biti niti treći, niti pet, možda dvadeset i peti. Ono što se događalo u međuvremenu je ono zbog čega mi ovo i treba. Treba mi odmor, treba mi udaljavanje. Trebam biti samo čista, anonimna ja.Stoga ćete mi morati oprostiti, ali ne mogu. Sada slobodno ponovno pročitajte naslov i ugodno čitanje.


Masa je jedno od najmoćnijih sredstava za postizanje onoga što želite. Ne, nije niti mač niti pero koje bi trebalo biti jače od mača. Nije. Nije niti crkva, niti bogovi, niti bolest, niti rat. To je čista masa. A onda masom postižete sve ono ranije navedeno. Za rat, za bolest, za bogove i crkvu vam je potrebna masa. I potrebna vam je osoba, ili osobe, koje će tom masom upravljati.
Čini se da s povećanjem broja osoba koje sačinjavaju masu, linearno opada njihov kvocijent inteligencije i sposobnost razumnog razmišljanja. A povećava se podložnost i poslušnost. Iako je masa uvijek uvjerena kako je neposlušna. Masa se opire. Masa je alternativna. Masa zna najbolje....Ne pasu ovce slučajno u stadima.
Naravno, ali kada se alternativna naša mladež okupi na hrpu, oni su svi uvjereni da su baš oni drugi ovce, a alternativna mladež je pobjegla iz tora. I druga je strana uvjerena u isto.
A tko je pravu? Teško je na to odgovorili. Tko je manje stado, ako su i jedni i drugi stado. Tko je pametniji? Doista, tko?
Poslužimo se metaforom. Da li su pametnije ovce koje su pobjegle u neizvjesnost svijeta, i imaju dosta dobru šansu da slete u ponor, ili one koje su ostale u sigurnosti i udobnosti svoga tora? Evolucijski, oni koji napreduju preživljavaju. Ali ako ne prežive, nego završe u ponoru, onda nemaju priliku napredovati. Stoga, da, pametnije su one ovce koje ostanu u toru ukoliko ovce koje odu umru uslijed pada niz ponor, udara groma ili dlakave verzije svinjske gripe. Ukoliko te ovce prežive i počnu se množiti, ovce u toru su ipak ispale manje pametne.
No, ovce, nažalost, izrazito ovise o vođi. I one u toru i one na rubu ponora. Kako bismo mogli nastaviti daljnju raspravu, nazovimo ovce u toru ovcama, a ovce koje su otišle ofcama. Radi raspoznavanja.
Dakle, ofce i ovce jako ovise o vođi, ili vođama. Mogle bi umrijeti od gladi/žeđi/hladnoće ukoliko se vođa ne brine za njih. E, sad, ofce same po sebi neće izaći iz tora. Neće i neće. Mora ih se jako dobro pogurati. Mora se doći iz provjerene revolucionarne mase koja je (jedva, ali ipak) preživjela ponor ili još stoji na rubu, i onda im se moraju govoriti lijepe stvari. Mora im se govoriti da ofaca mora biti više vani, jer je to napredak. Moraju se osloboditi okova tora. Mora se pozvati na bratstvo među ofcama, a zatim se svi oni koji kažu kako nema bratstva među ofcama, jer ove vani nisu ofce nego krave, moraju grubo utišati. Ofce su dobra bića po svojoj naravi, i one žele da ih krave trebaju i vole, jer su i krave ofce u srcu, a svi su ovce. One to trebaju, jer se tako osjećaju bolje. Onaj izaslanik koji još nije unaprijeđen u vođu im govori kako ih krave trebaju, jer su pred padom. Ofce moraju spasiti krave. Ofce se moraju solidarizirati s kravama. Zatim ih se tapše po glavi, a ofce ekstatično mekeću. Ekstatično, kažem! Izvan sebe su!
I tada, iako su ih ovce zadržavale, ofce demonstrativno odlaze. U neizvjesnost.
Što se za to vrijeme događalo s ovcama? One su u šoku i nevjerici. Mislim, tako ih napustiti, to nije u redu. I sada se ovce osjećaju obespravljeno. Ovaca je manje, usamljenije su, noćima im je hladnije, a s obzirom da su ofce otišle, Gazda nije sretan i donosi manje hrane. Vođa ih uvjerava kako je ostanak bio dobra ideja, i kako su ofce osuđene na propast. Ipak, nekoliko se ovaca odvaži otići za ofcama. One najčešće ne završe dobro. Vođa nakon nekog vremena postigne u pregovorima s Gazdom povratak na prvobitno stanje. Ovce su tužne, no nakon nekog vremena, Gazda dovodi nove ovce. Ovce su zaboravile da su ofce ikada postojale.
Naše ofčice za to vrijeme hodaju kišom. Ofce su jako ljute na kišu i uporno tvrde da im je Gazda trebao osigurati kišobrane za odlazak. Vođa diže strasti, te na taj način, naglašavajući nepravdu koja im, budimo realni, nije nanesena jer Gazdu nikada nisu tražile kišobran, osigurava da se niti jedna ofca ne vrati. Naravno, neke će se ofce pokušati vratiti. Ukoliko uspiju, Gazda će ih s prijekornim pogledom, ali ipak sretan, primiti natrag. Ukoliko ne uspiju...
Kada ofce dođu do krava na ponoru, već su toliko uzbuđene, toliko uvjerene u opravdanost svog cilja, da nema nikakve šanse da kažu: "J***te, nije ovo dobro. Pa kako će hrpa krava stajati na rubu provalije i očekivati da ih mi spasimo?". Ofcama adrenalin skače, uvjerene su da su ovdje kako bi spasile, kako bi pomogle, one se bore za budućnost svih ovaca i ofaca, krava, volova i kokoški! One su ofčja mesija novog doba. Gotovo se uspoređuju s drugim silaskom Velike Pufaste Ovce! (ovce to najčešće smatraju blasfemijom)
Ofce kreću pomoći! Ali, kiša pada, mrak je, mračno doba, ni prst se ne vidi, a stalno im neke proklete mušice izlijeću pred oči. Mušice pružaju potporu i daju pomoć, ali samo su kontraproduktivne. Prva se ofca posklizne i nestane uz dugo "meeeeeee....". Ofce zastanu, ali ne da se upitaju da li je u redu to što rade, nego da se pregrupiraju u još opasniju formaciju, jer su sada još uvjerenije kako moraju nastaviti! Guraju, guraju, i jedna po jedna padaju.
Nažalost, do jutra su sve ofce pale niz ponor.

Iako se na prvi pogled čini kako su ofce osuđene na evolucijsku propast, mora se napomenuti da ponekad ofce ne završe u svijetu Velike Pufaste Ovce. Ne, ne. Znate, postoji legenda da se na dnu ponora nalaze divlje ofce, koje žive i trče slobodno. Da, da. Čak se spominju i razilareni tulumi svakog trećeg u mjesecu.
No također, dno je vrlo nepristupačno. Stoga, iako ofce napreduju, njihov se napredak ne širi.
Hmh, kako god postavimo, nekako ofce nikako na zelenu granu! Možda je ipak bolje biti ovca? Zauvijek zatvoren u toru, ali bar znaš da si živ. Nije to uopće loša ideja.

Većina ljudi provede život kao ovca. I uživaju, uistinu. Neki su pak ofce, i oni uživaju. Ukoliko ih revolucija koja ih je zahvatila, u koju su uvečni, ne pošalje na dno ponora. Znate, zanimljivo je da krave iz gornje priče zauvijek ostanu na rubu ponora. Nikad se nikuda ne mrdaju. Samo stoje. Učvrstile se u stavu i tu i tamo navuku neke ofce da ga s njima dijele, ali ne završi to dobro.
Revolucionari uvije imaju iste ideje. Nikada se ne odmiču od njih. Ali pitanje je zdravog razuma znati reći kada iapk stati korak dalje od ponora. Uzmimo revolucionare kao referentnu točku. Uvijek budite korak blaži.
Naravno, postoji šansa da ćete upasti u sasvim novi svijet, ili onaj s Velikom Pufastom Ovcom, ili onaj na dnu ponora. Što nije loše, uopće. Ali nije za sve.

Revolucije s razlogom završavaju krvavo. Masa se s razlogom naziva glupom. Ne budite ofca. Ali niti ovca.
Vi također možete biti i kokoš. Ili vjeverica. Ma i vjeverica koja tvrdi da je kokoš. Što želite. Ne slijedite slijepo. Bolji ste od toga.

(No ipak, tu i tamo zaluta koja priča o ofci koja se tajnim prolazom izvukla iz ponora. Svi kažu kako je nemoguće, ali da žele čuti još. Ne znam. Kažu.)

28.04.2009. u 22:03 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se