< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (17)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (9)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (7)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (7)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari On/Off

Opis bloga

Zovem se Branko. Iz Osjeka sam i na ovom blogu ću pisati o duhovnosti. Ovaj blog kao i još pet blogova koje uređujem imaju jedini smisao, a to je da su svi usmjereni na slavljenje Gospodina! Vjerujem da ćete i ovaj podržati svojim posjetama i komentarima! Dobrodošli i Bog vas blagoslovio! Don Branko.

Image








e-mail: DonBranko







Powered by eSnips.com


Powered by eSnips.com

Image
Portal o molitvi!








Linkovi

Vapaj golgote
Vapaj Golgote blog o duhovnosti!
Karizmatizam
Blog o karizmatizmu!
Križ života
Križ života blog o duhovnosti!
Hrvatski Domobran
Hrvatski Domobran blog o duhovnosti!
Riječ života
Ruječ života blog o duhovnosti!
Blog.hr
Blog servis
Ništavnost ženidbe
Stranica o ništavnosti ženidbe

Radio Marija program uživo
HKR program uživo
Web Bublija
Časoslov
MOLITVE
Naš put
Kriste hvala Ti
Pater Luka Rađa
ŽUSK-Sisak
Barbarella
zarsipozvaomene
ZA DOMOVINU I KRISTA
agape ofcica
spasi nas
betanija
zrno gorusice
more nade
mladen
ani
don Branko
sve-mirac
Vicko
Evanđelje u molitvama
prodotes
Sveci
mp3 NE BOJ SE
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
HRVATSKA REPUBLIKA
SAVEZNA BiH

Duhovna glazba

Dajemo Ti Hvalu!
Boomp3.com
Drvo Križa!
Boomp3.com
Kao Marija Isuse!
Boomp3.com
U Božjim očima
Boomp3.com
Diva Grabovčeva
Boomp3.com
Zovemo Te!
Boomp3.com

Duhovna misao

Powered by eSnips.com







































Free Web Site Counters
Free Web Site Counters

koliko vas gleda blog
upravo sad:





ponedjeljak, 29.09.2008.

Je li Isus Bog?

Što je smisao našeg života? Kakva nam je sudbina? Jesu li Isusove tvrdnje istinite? Je li On doista ono što je za sebe tvrdio?

Ovaj je clanak namijenjen iskljucivo onima koji dvoje oko tih pitanja, kojima je Isus samo pitanje tradicije, ali ne i smisao života. Namijenjen je svima koji ne posjeduju nikakvo, ili vrlo malo, znanje o kršcanstvu. Svakako, na tako malom broju stranica nije moguce objasniti misterij Isusova božanstva, pa zato upucujem citatelje da ovdje opisano prihvate s povjerenjem, a uz to zrelo razmisle o Isusu Kristu kao osobnom spasitelju.

Možete li odgovoriti na pitanje je li Isus Bog? Ako ne možete, onda je ovaj clanak i za vas.


Kad bismo okupili religijske strucnjake iz cijelog svijeta, razlicitih vjera i iz razlicitih zemalja i upitali ih tko je Bog, dobili bismo mnoštvo razlicitih odgovora. Neki bi rekli da je Bog osoban, a drugi bi ustvrdili da nije osoban. No, vjerujemo li da istina nije relativna, zakljucili bismo da Bog ne može istodobno biti i osoban i neosoban. Postavljajuci pitanja o tome tko je Bog i kako Ga možemo upoznati, susrecemo se s ogranicenim dosezima razuma dok pokušavamo shvatiti beskrajno bice, osobu ili Boga. Zbog ogranicenosti našeg uma, covjecanstvo je razvilo brojna razlicita mišljenja.
I onaj tko ustvrdi da Bog ne postoji krši filozofska nacela, pri cemu se predstavlja kao osoba ogranicena razumijevanja koja daje apsolutnu izjavu o prirodi beskrajnosti. To bi bilo jednako pitanju koliko cjelokupnog znanja posjeduje covjecanstvo. Albert Einstein, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, rekao je da covjecanstvo raspolaže s manje od 1% cjelokupnog znanja. Ne bi li onda bilo moguce da Bog postoji u 99% preostalog znanja? Da bi netko sa sigurnošcu mogao ustvrditi kako Bog ne postoji, mora posjedovati cjelokupno znanje; zato je ljudima teško zamisliti kakav je Bog, a da pritom budu sigurni u ispravnost svojih mišljenja.
Upravo odavde moramo zapoceti i to s pitanjem: Imamo li dovoljno dokaza da bismo mogli zakljuciti kako Bog postoji i kako je moguce ostvariti zajedništvo s Njim?
Vratimo se skupu religijskih strucnjaka. Pretpostavimo da netko od tih strucnjaka ustane i kaže: "Ja sam Svemoguci Bog - ja sam Stvoritelj neba i zemlje. Stvorio sam vas i ako ikada poželite iskusiti stvarni smisao života, morate me osobno upoznati i ostvariti zajedništvo sa mnom." Kad bi se to dogodilo, barem bismo imali odakle poceti. Mogli bismo promatrati dokaze o životu tog strucnjaka da bismo odredili istinitost ili neistinitost te izjave. A to je upravo ono što imamo u osobi Isusa Krista.
Za vrijeme svoje zemaljske službe prije dvije tisuce godina Isus je rekao: "Ja sam Bog." Rekao je takoder da je Stvoritelj neba i zemlje i da jedino kroz Njega covjecanstvo može iskusiti istinski mir i ostvariti vjecni život. Time nije izrekao samo dramaticnu objavu, vec je imao i dokaze za potkrepu te tvrdnje. Upravo je Isusova jedinstvenost dokaz Njegova božanstva.
Zaustavit cemo se ovdje da bih naglasio kako je Isus jedinstven medu svjetskim religijskim vodama upravo po svojoj tvrdnji da je Bog.
Buda nikad nije tvrdio da je Bog.
Mojsije nikad nije tvrdio da je Jahve.
Muhamed nikad nije tvrdio da je Alah.
A Isus Krist je tvrdio da je istiniti i živuci Bog.
Zapisi pokazuju (usp. Lk 22, 67-71) kako Isus nije bio raspet zato što je oživljavao mrtve ili ucinio da slijepi progledaju odnosno hromi prohodaju. Bio je raspet zato što je tvrdio da je Bog. Stoga pitanje Njegova božanstva postaje iznimno važno.

Buda je jednostavno rekao: "Ja sam ucitelj u potrazi za istinom." Isus je ustvrdio: "Ja sam Istina." Konfucije je izjavio: "Ja nikad nisam tvrdio da sam svetac." Isus je upitao: "Tko me može optužiti za grijehe?" Muhamed je rekao: "Ako Bog ne prebaci svoj ogrtac milosti preko mene, ja nemam nade." Isus je rekao: "Ako ne vjerujete u mene, umrijet cete u svojim grijesima".

Isusove rijeci tjeraju citatelje na odluku. Ono što odlucite u vezi s Isusom dok ovo citate, to je najvažnija odluka koju cete ikada donijeti.

Vaša odluka o Isusu Kristu važnija je od vaše ideologije i od vaše karijere. Važnija je i od izbora bracnog druga. Ako je Isus Bog, morate odluciti kako cete se postaviti prema toj tvrdnji. Ako pak smatrate da nije Bog, ne biste trebali imati ništa s njim.

C.S. Lewis, nekadašnji profesor na Oksfordu i Cambridgeu, bio je ateist koji je kasnije postao kršcanin. U svojim djelima Lewis istice kako nitko ne može biti neutralan kad je rijec o Isusu Kristu. Lewis je napisao:

"Ja pokušavam sprijeciti ljude da kažu glupost koju cesto znaju izreci o Njemu: Spreman sam prihvatiti Isusa kao velikog moralnog ucitelja, ali ne prihvacam Njegovu tvrdnju da je Bog. To je nešto što ne smijemo reci. Covjek koji je ipak samo covjek, a izgovori ono što je rekao Isus, nece postati veliki moralni voda, vec ludak, kao i onaj koji izjavi da je kuhano jaje, ili ce biti demon iz samog pakla. Vi se morate odluciti: ili je taj covjek bio Božji Sin, ili ludak, ili nešto još gore. Možete Ga zatvoriti kao ludu, možete pljuvati po Njemu i ubiti Ga kao demona, a možete i pasti pred Njegove noge i zvati Ga Gospodinom i Bogom. Ali ne smijemo sebi dopustiti glupost govoreci kako je On bio veliki ljudski ucitelj. On nam nije ostavio tu mogucnost. On to nije želio biti."

Kad procitate ovo do kraja, nadam se da više necete govoriti kako je Isus bio samo dobar covjek. Želite li biti pošteni glede intelektualnog integriteta, ne možete ostati nepristranima. Isus je ili Bog ili lažac. Možete zakljuciti da Isus nije Bog i odgurnuti Ga od sebe, ali, kao što je profesor Lewis rekao, molim vas, nemojte reci da je bio samo dobar moralni voda.

Biblija kao pouzdan izvor

U Bibliji nalazimo cetiri detaljna prikaza Kristova života. Mnogi ljudi ispituju povijesnu autenticnost Biblije, ali naglašavam, moramo biti oprezni s tvrdnjama koje nisu temeljene na pouzdanim istraživanjima. Zapravo, postoji više stoljetnih dokaza povijesne pouzdanosti Evandelja negoli za bilo koje drugo djelo klasicne literature. U Dokazima za klasicnu književnost profesor Barnes navodi tri standardna testa koji se primjenjuju radi odredivanja pouzdanosti povijesnih dokumenata. To su: bibliografski test, unutrašnji test i vanjski test.

Bibliografski test uzima u obzir broj kopija izvornog rukopisa i vrijeme koje je proteklo od pisanja originala i postojecih kopija u kojemu više ne postoji ni jedan original.

Unutrašnji test proucava dosljednosti i nedosljednosti unutar rukopisa. Vanjski test obraduje drugu povijesnu gradu da bi se ustanovilo potvrduje li ona izjave unutar rukopisa ili ih negira. Zapravo je rijec o arheološkim dokazima.

Iznijet cemo primjer bibliografskog testa:
Cezar je napisao svoju povijest Galskih ratova izmedu 100. i 44. godine prije Krista. Najranija kopija koju posjedujemo napravljena je 1000 (tisucu) godina poslije njegove smrti i postoji samo deset kopija tog dokumenta.
Platon je pisao otprilike 427. do 347. godine prije Krista. Najranije kopije njegovih djela kojima raspolažemo napravljene su oko 900. godine, gotovo 1200 godina nakon izvornika. Postoji samo sedam kopija.
Aristotel je živio i pisao izmedu 384. i 322. godine prije Krista. Danas imamo samo pet kopija njegovih rukopisa, a najranija kopija napravljena je oko 1100. godine, dakle više od 1400 godina nakon izvornika.
Rimski povjesnicar Tacit pisao je u I. stoljecu. Jedina kopija njegovih dijela koju imamo jest ona iz 1100. godine, napravljena, dakle, više od 1000 godina nakon izvornog rukopisa.

AUTOR


NAPISANO


NAJSTARIJA KOPIJA IZ


VREMENSK ODMAK


BROJ KOPIJA

Cezar


100. - 44. god. pr. Kr.


900. godine


1000. godina


10

Platon


427. - 347. god. pr. Kr.


900. godine


1200. godina


7

Aristotel


384. - 322. god. pr. Kr


1100. godine


1400. godina


5

Tacit


100. god.


1100. godine


1000. godina


1


Bibliografskim ispitivanjima strucnjaci su potvrdili autenticnost Cezarovih, Platonovih, Aristotelovih i Tacitovih dokumenata te pouzdanost njihova autorstva. Zato takav test primjenjujemo za biblijska djela, za Novi Zavjet. Knjige Novog Zavjeta napisane su približno od 40. do 90. godine. Najranija kopija rukopisa datira iz oko 130. godine, samo 40 - 50 godina nakon originala, a napravljeno je više od 13000 kopija.

AUTOR
(Novi Zavjet)


NAPISANO


NAJSTARIJA KOPIJA IZ


VREMENSK ODMAK


BROJ KOPIJA

više autora


40. - 90. god.


130. godine


50. godina


13 000



Primijenimo li bibliografsko ispitivanje istinitosti na Novi Zavjet moramo, dakle, temeljito razmisliti prije nego kažemo kako se biblijskoj literaturi ne može vjerovati. Primijenimo li pak unutrašnje i vanjske testove, odmah cemo uociti zašto je Biblija pouzdan dokument u potpunosti nadahnut Bogom.

Primijetio sam da neki cesto vole reci kako duhovni i religijski interesi postoje da pomognu manje školovanim ljudima, da je Biblija izmišljena baš za njih, da su samo neznalice i neškolovani ljudi zainteresirani za to kako upoznati Boga te da su oni jedini kojima Boga treba.

Dopustite mi da podijelim s vama nešto od onoga što su priznati intelektualci iz naše prošlosti i sadašnjosti rekli o svojim traženjima Boga kroz osobu Isusa Krista.

Dobitnik Nobelove nagrade Aleksandar Solženjicin otvoreno govori o svojoj vjeri u Isusa Krista i o tome kako ga je za boravka u Gulagu lijecnik Židov pridobio za Kristovu vjeru.

Lav Tolstoj, slavni ruski pisac, veci je dio svog života proživio kao ateist, ali je pred kraj izjavio: "Trideset i pet godina svog života prihvacao sam svijet kao nihilist - ne kao revolucionarni socijalit, nego kao covjek koji ni u što ne vjeruje. Prije pet godina do mene je doprla vjera. Povjerovao sam u doktrinu o Isusu i cijeli je moj život doživio iznenadnu promjenu - život i smrt prestali su biti zli. Umjesto ocaja okusio sam zadovoljstvo i srecu koju smrt ne može oduzeti."

Vjerojatno najveci književni genij svih vremena, William Shakespeare, rekao je prije smrti: "Predajem svoju dušu u ruke Boga, moga Stvoritelja, potpuno vjerujuci u Isusa Krista, svog Spasitelja." Zajedno s njim, usudio bih se reci i svi hrvatski književnici u povijesti, ili bar gotovo svi, bili su vjernici.

Profesor Ambrose Fleming, vodeci engleski znanstvenik i umirovljeni profesor elektrotehnike na Londonskom sveucilištu, rekao je o svojoj vjeri u Krista: "U Bibliji nema nicega što bi znanstveniku prouzrokovalo probleme s Isusom Kristom." Tome u prilog idu cinjenice da su najveci znanstvenici svih vremena bili prakticni vjernici kao što su Isaac Newton ili Gallileo Gallilei, zatim Kepler, Cauchy, Pascal i mnogi drugi, kod nas znanstvenik i svecenik, isusovac Ruder Boškovic, a suprotno ocekivanjima svih koji ne vjeruju u Boga Stvoritelja, vec se pozivaju na teoriju Velikog Praska, naglašavam da je zacetnik teorije Velikog Praska belgijski znanstvenik i svecenik, ponovno isusovac George Lemaítre, a da je Katolicka Crkva službeno prihvatila teoriju Velikog Praska jer se ne kosi sa stvaranjem koje je prikazano u Bibliji. Dr. Dimitrij A. Kuznjecov, biokemicar s tri doktorata koji je dobio Lenjinovu Komsomolsku nagradu za znanost, govorio je za svog boravka u SAD 1989. o svojoj vjeri u Krista. U Sovjetskom Savezu objavio je clanak o znanosti bez ateizma.

Karl Bath, jedan od vodecih intelektualaca prošlog stoljeca, poznat kao "veliki švicarski mislilac", na pitanje koja mu je najdublja misao koju je ikad izrekao, odgovorio je: "Isus me voli. To znam."

Profesor Charles Malek, bivši tajnik UN-a, govoreci o svojoj vjeri u Krista izjavio je: "Mi moramo odbaciti podjelu izmedu Krista i svemira, izmedu razuma i vjere."

Zato vas molim, nemojte reci kako je Isus bio samo dobar i moralan covjek, i nemojte prihvatiti zakljucak kako On nikad nije postojao i kako je bio samo mit. I molim vas, nemojte misliti da je samo neznalicama i neškolovanim ljudima potreban Krist. Mislim da zbog ljubavi prema istini to ne bi bilo pošteno.

Tko je za vas Isus Krist?

Prije nego odgovorite na to pitanje ponudit cu vam neke dokaze i cinjenice koje ce vam pomoci da donesete razumnu odluku.
Moramo se upitati postoji li dovoljno dokaza koji ce potvrditi vjeru u Isusa Krista kao Spasitelja svijeta. Moje srce ne može prihvatiti nešto što moj razum odbacuje. Dakle, prje nego završimo, morat cete odgovoriti na pitanje tko je Isus Krist. Ako Bog postoji i ne šuti - Bog želi da ja razumom shvatim Njegov plan, da privuce covjeka u zajedništvo s Njim samim. Kršcanstvo je izgradeno na pouzdanim temeljima znanja i sposobno je potvrditi izjave Isusa Krista.
Usredotocimo se na jednu od najdubljih izjava koju je Isus ikada rekao. Ako je tocna, doista je zapanjujuca. Njezina vas moguca istinitost ujedno stavlja pred dvojbu kako izabrati nacin življenja svog života: s Njim ili odvojeno od Njega.
Isus je, naime, rekao: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni." (usp. Iv 14,6)

Put

Isus nije rekao: "Ja sam jedan od putova". Rekao je: "Ja sam Put." Mnogi ljudi zamišljaju kako Bog sjedi na vrhu planine, a ljudi se razlicitim putovima mogu popeti po planini i doci do Boga na vrhu. Pritom misle kako zapravo nije važno na koji ce se nacin popeti do vrha, do Boga, zato što se svi penju prema istom cilju - prema mjestu gdje ce upoznati Boga. I tako zakljucuju kako je svaki put kojim idu dobar i kako ce bilo koja vjera koju su odabrali dovesti do Boga. Cak ne ni svaka vjera, nego i život bez Boga ali, kako kažu, oni su dobri i pošteni i ako Bog postoji, to ce uzeti u obzir. Svaki je put dopušten jer se svi penjemo uz istu planinu. A je li tako? Ne, nije! Prema nacelu logike nazvanom zakonom proturjecja, vrijede ove postavke: ako A negira B, ili B negira A, onda je jedan u pravu, a drugi nije, ili nijedan nije u pravu. Na primjer, ako ja kažem da sve olovke pišu crno, a vi kažete da sve pišu plavo, onda jedna izjava ne može biti tocna. Ili sam ja u pravu, a vi niste, ili ste vi u pravu, a ja nisam, ili pak nitko od nas nije u pravu.

Evo sljedeceg primjera: Musliman kaže: "Isus je bio samo prorok, bio je dobar, moralan covjek. Ali On nije umro na križu i nije ponovno ustao od mrtvih treceg dana." Kršcani se pak slažu s Isusom koji je rekao da je spasitelj svijeta. Kršcani vjeruju da je Isus umro na križu i da je nakon tri dana ustao od mrtvih. Oba stajališta ne mogu biti istinita: ili je jedno tocno, a drugo netocno, ili su oba netocna.

Nadalje, Isus je rekao "Ja sam Put", a ne "Ja sam jedan od putova." I to je iskljuciva izjava. Ako su Isusove rijeci istinite, On iskljucuje sve ostale staze do Boga koje ljudi zamišljaju. Ako je Isus Put, jedini put kojim mogu doci do Boga, tada nitko drugi - ni Muhamed, ni Konfucije, ni Buda, ni sekte, ni yoga, ni bilo što - nije put do Boga. Ta izjava nije moja, Isus ju je izrekao. Ako postoji bilo kakav drugi put do Boga osim onoga kroz Isusa Krista, onda Kristova smrt na križu gubi svoj smisao Postoji li više od jednog puta do Boga, onda On nije trebao poslati svog jedinog Sina Isusa Krista da umre na križu umjesto nas.

. Cini li se to ogranicujucim? Iskljucivim ? Strogim? Možda, ali Bog je to jasno i nedvosmisleno rekao. Zato dosezanje Boga zahtijeva više od nasumicnog pentranja po planini. Mi nikad necemo moci ponuditi Bogu savršenstvo - planinom se ne možemo uspeti. Bog je rekao da samo On može odrediti kako ce ljudi doci u Njegovu kucu. Isus je rekao: "Ja sam Put, ja sam Vrata." I upravo prolaskom kroz ta Vrata ulazimo u Božju kucu.
Istina

Sljedece što je Isus rekao bilo je: "Ja sam Istina." Smisao te izreke prilicno je ogranicen, zar ne? Ali definicija istine i jest vrlo ogranicena. Na sve to mogli biste reci: "Nešto je istina, za tebe, ali to ne mora biti istina i za mene." Ali to nije nacin na koji istina postoji. Ako je George Washington bio prvi predsjednik SAD-a, to nije istina samo za Amerikance nego i za sve ostale ljude, i sve dok vi vjerujete da je nešto istina, to ce zaista biti istina za vas. Ali ni to nije racionalno. Samo vjerovanje u nešto ne cini to istinom, kao što ni samo nevjerovanje u nešto ne cini to nešto lažnim. Moja vjera ne ustanovljuje istinu, niti je uništava. Problem je: što je zaista istina?

Vec sam spomenuo kako je C.S. Lewis mnoge godine proživio kao ateist, ali je u dodir s kršcanstvom došao proucavanjem pojave o istinitosti Isusovih izreka. Bio je dugogodišnji profesor srednjovjekovne i renesansne književnosti na Oksfordskom sucilištu i kasnije na Cambridgeu. Komentirajuci Isusovu tvrdnju da je Bog rekao je da je ta izjava ili tocna ili netocna. Ako je Isus Bog i ako je to istina, moramo odluciti kako se postaviti prema Njegovim izjavama. Profesor Lewis je krenuo od pretpostavke da je Isus tvrdio kako je Bog i da je ta tvrdnja bila neispravna. Pritom bi postojale dvije mogucnosti: Isus je znao da je to laž, ili nije znao da je to laž. Nadalje, Lewis je postavio ovakav problem: ako je Isus tvrdio da je Bog i ako je ta izjava lažna, a to je Isus znao, onda bi i On bio lažac. I ne samo lažac vec i budala, jer je dopustio da Ga zbog toga ubiju. I ne samo da bi bio budala vec bi bio i zlocinac jer je poticao ljude da vjeruju u Njega kako bi zaslužili život vjecni i sami budu ubijeni. Lewis je zakljucio kako nipošto ne bi bilo racionalno da najveci poticaj za cinjenje dobra koji je svijet ikad upoznao bude - golema laž.

Ali sjetimo se da postoji još jedna mogucnost: ako je Isusova tvrdnja da je Bog bila netocna, a On je zaista mislio da je Bog, to bi Ga ucinilo umno neuravnoteženim, gotovo shizofrenicnim. Ipak, ni jedna Isusova osobina ne upucuje na tu bolest.

Vecina psihijatara tvrdi da u svijetu ne bi bilo rata, ni ubojstava, ni mržnje kad bismo živjeli prema Isusovu ucenju. Ni to ne zvuci shizofrenicno, vec razumno. Psihijatar J.T. Fisher ukratko je ovako prikazao problem: "Promotrite li sve autoritativne clanke što su ih napisali najuceniji psiholozi i psihijatri na temu mentalne higijene, ogranicite li ih i procistite, izbacite li sve suvišno obilje rijeci te dobijete sve neiskrivljene dijelove cistog znanstvenog znanja, jezgrovito izraženog od najsposobnijih živucih pjesnika, imali biste nezgrapnu i nepotpunu zbirku Propovijedi na Gori. I to bi neizmjerno trpjelo kroz usporedivanje: tijekom gotovo 2000 godina kršcanski je svijet držao u ruci potpun odgovor na svoje neumorne i neostvarene težnje. To je vodic za uspješan ljudski život s optimumom mentalnog zdravlja i zadovoljstava."
Da je Isus bio ludak zar bi okupljao mnoštvo (usp. Iv 6,2)? Zar ne bi apostoli primijetili? Isus je, osim rijecju, mnoštvo okupljao i djelom, a to nije odlika ludaka.

Lewis je zakljucio da Isus nije bio ni ludak, ni lažac, vec Gospodin.

Život

Vjerujem da je sljedeca tocka Njegove izjave kljuc ostale dvije tvrdnje.
Isus je rekao: "Ja sam Put i Istina." I tad je dodao: "Ja sam i Život." To je najvažniji aspekt Isusovih tvrdnji. Njegova tvrdnja da je život naglašava cinjenicu da On mora vjecno živjeti ako nam želi dati vjecni život. Ta tvrdnja mora biti povezana s Njegovim uskrsnucem, najvecim aspektom vjerodostojnosti kršcanstva.

Ako Isus Krist nije ustao od mrtvih i pobijedio smrt, kršcani su najvece budale na svijetu. Ako Isus nije ustao od mrtvih, ja vam ne prenosim ništa drugo nego laži. Ako Krist nije ustao od mrtvih, vaša i moja vjera, kao i vjera svega svijeta, beskorisna je i uzaludna.

Sama bit Kristova života, povezana s dokazivanjem Njegovih tvrdnji, bila je Njegova izjava kako mora biti odbacen, "mora biti ubijen i tri dana poslije uskrsnuti" (usp. Mk 8,31). Povjesnicar Philip Schaff, koji je napisao Povijest kršcanske crkve, rekao je: "Vjecno pitanje kršcanstva jest uskrsnuce. To je ili najvece cudo ili najveca obmana koju je povijest zabilježila."

Ostavljeni smo s pitanjem: "Je li Krist ustao od mrtvih?" Ako jest, koji dokaz, koje svjedocanstvo jamci razumski prihvatljiv i utemeljen zakljucak?. Profesor Wolfhart Pannenberg s Münchenskog sveucilišta rekao je: "Bez obzira je li se Isusovo uskrsnuce dogodilo ili ne, to je povijesno pitanje, i ono je na toj tocki neizbježno. A to pitanje treba biti pouzdano na razini povijesnog dokaza."

Ali povijesni se dogadaji ne mogu ponoviti. Stoga moramo koristiti povijesne metode kao da npr. proucavamo Napoleona. Povijesna se metoda koristi na sudu za dokazivanje krivnje ili nevinosti, ali i za provjeru pouzdanosti zabilježenih povijesnih dogadaja. Radi zaštite svog intelektualnog integriteta ne bismo se trebali bojati primjene te metode pri proucavanju Isusa Krista. Naposljetku, Njegov život, smrt i uksrsnuce zabilježeni su i u drugim povijesnim dokumentima, a ne samo u knjigama Novog Zavjeta.

Ako se naše znanje o prošlosti uvijek zasniva na dokazima i svjedocanstvima iz prošlosti, tako je sljedece logicno pitanje povezano sa sumnjom - je li svjedocanstvo pouzdano? Tu dakako spada i svjedocanstvo koje se odnosi na uskrsnuce.

Svjedocanstvo mora biti otvoreno i za procjenu istinitosti i za dokazivanje lažnosti. Ako ja kažem da vani pada kiša, ta izjava mora biti podložna i procjeni njezine istinitosti i dokazivanju lažnosti. Dakle, kad pocnem procjenjivati svjedocanstvo koje se odnosi na uskrsnuce, moram primjeniti ta ista nacela kao na sudu, odnosno kao u postupku provjere pouzdanosti bilo kojega povijesnog dokaza. Navodim rijeci nekih strucnjaka cije je mišljenje vodeno upravo tim nacelom, a odnosi se na dokaze o Isusovu uskrsnucu.

Profesor Thomas Arnold, upravitelj sveucilišta Rugby, autor Povijesti Rima i voditelj katedre za modernu povijest na Oksfordskom sveucilištu, bio je dobro upoznat s postupkom procjenjivanja dokaza za odredivanje povijesnih cinjenica. Nakon pažljive provjere dokaza o Kristovu uskrsnucu, taj je veliki znanstvenik izjavio: "Mnogo sam godina proucavao povijest svih vremena i istraživao mjerodavnost dokaza o onima koji su pisali o njima i ne znam nijednu cinjenicu u povijesti covjecanstva koja je, prema mišljenju objektivnog istraživaca, potkrijepljena boljim i potpunijim dokazima nego što je to veliki znak koji nam je Bog dao - da je Krist umro i ponovno ustao od mrtvih."

Lord Darlinh, jedan od vrhovnih sudaca Engleske rekao je: "Ni jedna porota na svijetu ne bi mogla donijeti odluku da je prica o uskrsnucu neistinita."

Želio bih da svatko pokuša opovrgnuti Kristovo uskrsnuce, jer bi to znacilo da bi svatko proveo svoju istragu. Pritom mislim i na povijesne skeptike koji su pokušali negirati uskrsnuce, ali su, suoceni s nepobitnim dokazima, prihvatili vjeru u Krista. Jedan od njih bio je profesor Simon Greenleaf, profesor prava i voditelj katedre za pravo na Harvardu, jednom od najboljih sveucilišta u SAD-u. Kao autora knjige Nacela zakonskih dokaza, njegova su ga tri studenta izazvala da svoju knjigu pokuša primijeniti na Kristovo uskrsnuce i istraži valjanost dokaza o uskrsnucu. Profesor Greenleaf je prihvatio izazov. Nakon temeljitog proucavanja rekao je: "Ne postoje bolje potvrde povijesnih dokaza od onih o Kristovu uskrsnucu." i dodao: "Uvjeren sam da svaku porotu u Engleskoj i Americi možete uvjeriti da je Krist ustao od mrtvih."

Razmišljam o drugoj dvojici znanstvenika, o dva profesora. Jedan je bio Lord Lyttleton, a drugi dr. Gilbert West. Želeci uništiti "mit" kršcanstva, znali su da najprije moraju opovrgnuti Kristovo uskrsnuce, a zatim promijeniti živote ucenika. Dr. West je namjeravao srušiti "zabludu" o uskrsnucu, a Lord Lyttleton je trebao objasniti potpuno obracenje Savla Taržanina (sv. Pavla) koji je u prvom stoljecu pokušavao uništiti kršcanstvo. Godinu dana kasnije obojica su profesora postali kršcani. U knjizi što su je napisali o svojim istraživanjima dokaza o uskrsnucu izjavili su: "Ne odbacuj prije nego istražiš."

Lew Wallace takoder je namjeravao objaviti knjigu kojom bi pobio Kristovo božanstvo i Njegovo uskrsnuce, ali je završio kao vatreni branitelj kršcanstva u svom poznatom romanu Ben Hur.

Moram reci da bi neki od vas, bez obzira na to što bi dokazi pokazali, odbili povjerovati u to. Mnogi ljudi odbacuju Božje izreke i Krista kao osobu ne na osnovi znanstvenih istraživanja, nego na temelju odredenih filozofskih pretpostavki. Cesto se medu ljudima mogu pronaci osobe koje ne vjeruju u uskrsnuce zato što ne vjeruju u Boga, u natprirodno, u cudo. Umjesto toga, oni ostaju cvrsto zatvoreni u svoj sustav razmišljanja. Filozofi Spinoza i Hume izjavili su kako nipošto ne bi povjerovali u uskrsnuce, cak i kad bi im bili predoceni dokazi o tome. Mislim da ne moram naglasiti kako takvo razmišljanje ne znaci intelektualni integritet, vec filozofsku kratkovidnost. Cak i ako svi dokazi potvrduju da je 2+2=4, ograniceni um zakljucuje: "Izabrao sam vjerojatnost da zbroj tih brojeva može biti samo 3."

Stoga je moja rasprava upucena ozbiljnim istraživacima, onima koji istinski žele upoznati Boga. Obracam se njihovoj intelektualnoj osobnosti kakvu su imali svi oni davni skeptici koji su pokušali objektivno negirati Boga.

Tri zakljucka

Navodimo tri specificna dokaza s kojima se i kršcani i nekršcani slažu:
PRVO: Isus Krist je raspet
DRUGO: Postojala je prazna grobnica
TRECE: Postojala je uskrsna objava, tj. kasnije se govorilo da je Isus uskrsnuo.

Isus je raspet na križu oko 29. godine naše ere. Skinut je s križa i položen u grobnicu Josipa iz Arimateje. Prema povijesnim dokazima, veliki kamen na grobnici bio je težak jednu do dvije tone, a položen je na njezin ulaz. Pred grobnicu je postavljena rimska straža kao osiguranje koje ce cuvati tijelo. Straža se sastojala od 4 do 16 dobro uvježbanih vojnika. Ipak je tri dana kasnije grobnica bila prazna. Ucenici su stali navješcivati: "On je ustao! Isus Krist je živ! On oprašta grijehe i daje vjecni život onima koji vjeruju." Ako je to bila laž, židovski su službenici trebali samo otici do Isusove grobnice, izvaditi Njegovo tijelo, pokazati to tijelo usred Jeruzalema i reci: "Evo vašeg uskrslog Spasitelja." Time bi kršcanski pokret i objava uskrsnuca bili srušeni. Ali oni nisu mogli pokazati tijelo - grobnica je doista bila prazna.
Paul Althaus s Erlangenskog sveucilišta dodao je: "Uskrsnuce se ne bi moglo održati u Jeruzalemu ni samo jedan dan, ni jedan sat, da prazna grobnica nije bila utvrdena kao cinjenica."

Objašnjenje prazne grobnice može biti utemeljeno na tvrdnji da se to dogodilo prirodnim ili natprirodnim putem. Ako je Bog doista natprirodno uskrisio Krista, s pravom i iskreno ja vas mogu pozvati da se pokajete za svoje grijehe i da vjerujete u Krista kao svog osobnog Spasitelja i Gospodina, jer je to logican odgovor. Ali ako je objašnjenje prirodno, netko je morao ukloniti tijelo. Ali tko? Rimski vojnici? Ne, oni su postavljeni da cuvaju tijelo u grobnici i kao disciplinirana vojska ne bi sebi stvarali probleme zbog stvari koja ih se ne tice. Židovski glavari? Nikako! Oni bi to tijelo sigurno donijeli i objavili: "Evo vašeg Spasitelja!" da bi opovrgnuli izjave ucenika.

Možda su ucenici uklonili tijelo i proširili laž da je Isus bio Bog i ustao od mrtvih. Ali dokazi što su ih pronašli istraživaci govore suprotno. Prvo, ucenici nisu ocekivali da Isus ustane od mrtvih. Isus im je nekoliko puta rekao da ce umrijeti i da ce tri dana nakon toga ustati iz groba, ali Ga nisu razumjeli. Kad je Isus umro ucenici su bili samo jedanaestorica uplašenih ljudi koji su se skrivali bojeci se za svoje živote. Njihov je voda bio mrtav, a njihovi snovi ugašeni. Suprotno tome, nekoliko dana nakon uskrsnuca ista je skupina ljudi postala hrabra, neustrašiva i vizionarska. Što je uzrokovalo tako veliku promjenu? To se nije zbilo zato što su vidjeli praznu grobnicu (pa postaje nebitno pitanje tko je uzeo tijelo) vec zato što su vidjeli živog Krista i nakon Njegove smrti.

Što su ucenici mogli postici izmišljajuci pricu o Kristovu uskrsnucu? Ugled? Položaj? Bogatstvo? Moc? Dopustite mi da vam kažem što su postigli: svi, osim jednog, umrli su mucenickom smrcu. Nekima su odrubili glave, drugi su bili raspeti, treci kamenovani ili nasmrt pretuceni, i to samo zato što su tvrdili da je Isus živ i da nudi ljudima oprost grijeha i vjecni život. Evo popisa onoga cime su jedanestorica apostola i prvi ucenici "nagradeni" za objavu Kristova uskrsnuca:

Andrija - raspet na križu


Filip - mucen i zatim raspet

Barnaba - židovi ga nasmrt kamenovali


Matija - kamenovan, odrubljena mu glava

Bartolomej - nasmrt pretucen


Pavao - odrubljena mu glava

Jakov - kamenovan


Petar - raspet na križu s glavom nadolje

Jakov mladi - bacen s vrha hrama i pretucen


Marko - vucen za noge kroz ulice i potom spaljen

Ivan - jedini umro prirodnom smrcu


Toma - izboden kopljem

Juda - raspet


Šimun - raspet

Luka - obješen o maslinu


Jakov Zebedejev - ubijen macem

Matej - ubijen macem


Tadej - ubijen strijelama



Andrija - raspet na križu Filip - mucen i zatim raspet Barnaba - židovi ga nasmrt kamenovali Matija - kamenovan, odrubljena mu glava Bartolomej - nasmrt pretucen Pavao - odrubljena mu glava Jakov - kamenovan Petar - raspet na križu s glavom nadolje Jakov mladi - bacen s vrha hrama i pretucen Marko - vucen za noge kroz ulice i potom spaljen Ivan - jedini umro prirodnom smrcu Toma - izboden kopljem Juda - raspet Šimun - raspet Luka - obješen o maslinu Jakov Zebedejev - ubijen macem Matej - ubijen macem Tadej - ubijen strijelama

Da je prica o uskrsnucu bila laž, Isusovi bi ucenici to znali. Za njih bi život u laži sigurno bio nedostojan njihova moralnog života, i u suprotnosti s njihovim moralnim nacelima. Apostoli su svoja svjedocanstva zapecatili krvlju. Ni jedan covjek ne bi bio voljan umrijeti osim ako zna da umire za istinu. Doduše, mnogi su umrli za laž, ali su pritom vjerovali da je to istina. Ljudi ne umiru za laž ako znaju da je to laž. Ako su Isusovi ucenici lagali, oni su namjerno obmanjivali cijeli svijet, ali takva pretpostavka nije u skladu s njihovim ucenjem i zapisima iz Biblije, a ponajmanje je u skladu s moralnim zasadama kojima su ucili ljude živjeti. Oni su poducavali poštenju, moralu, cestitosti i istinoljubivosti.

Edward Gibbon u svojoj knjizi Uspon i pad Rimskog Carstva nabraja pet razloga za širenje kršcanstva u prvom stoljecu od kojih je jedan cisto, pošteno i iskreno ponašanje ucenika. Bît Kristove poruke jest da volimo jedni druge, da budemo dobri i govorimo istinu. Jesu li onda oni mogli živjeti u tako velikoj laži? Ne, ja vjerujem da su oni doista vidjeli uskrslog Krista, njihovi su se životi iz temelja promijenili i oni su krenuli priopciti svijetu radosnu vijest o Kristovoj ljubavi prema svima, o Njegovoj smrti kao zamjeni za smrt ljudi, o Njegovom uskrsnucu i pobjedi nad smrcu, o tome da je On bio i još je uvijek živ, spreman dati život - jer On je Put i Istina za sve koji u Njega vjeruju. Jesu li ti ljudi koji su pomogli promijeniti moralnu strukturu društva savršeni lašci i zaludeni ludaci? U te je mogucnosti teže povjerovati nego u cinjenicu uskrsnuca, i ne postoji ni najmanji dokaz koji bi to podržao.

Vec sam rekao da je druga mogucnost objašnjenja Kristova uskrsnuca natprirodna. Ustao je iz groba i On i danas živi. Zato vjerujem da je On ne samo istina, vec i razumska istina.

Isus je rekao da je On jedini Put u zajedništvu s Bogom i jedina Istina koja može osloboditi ljude. On je jedina staza prema vrhu planine. Samo kroz Njega covjek može postati potpunim i upoznati istinitoga i živoga Boga. Samo kroz Isusa covjek može dobiti život. Jer, Isus je rekao da je On Život koji pobjeduje smrt, na Njegovu i našu korist.

Prijatelji, Bog je i vas i mene stvorio na takav nacin da nikad necemo imati osjecaj potpunosti i smisla sve dok ne upoznamo Njega. Bog nas je stvorio kao tjelesna bica, davši nam umne i duhovne sposobnosti. Ipak, vecina nas prolazi kroz život samo kao dvije trecine osobe. Razvili smo se tjelesno i umno, ali ne i duhovno. Necemo biti potpuni sve dok ne upoznamo Boga, i to kroz osobu Isusa Krista. To je jedini nacin da duhovna praznina u nama bude ispunjena.

Bog nas toliko voli da nam je dao Isusa Krista (usp. Iv 3,16, ali da bismo došli do njega, mi moramo priznati da Ga trebamo. Moramo to priznati jer zbog naše pobune postoji ponor izmedu nas i Njega. Time dolazimo do sljedece važne tocke. Isus je rekao: "Nego, ako se ne obratite, svi cete slicno propasti." (usp. Lk 13,3). Obracenje jednostavno znaci promjenu misli. Cijeli život krecemo se u smjeru suprotnom od Boga. Bog teži ostvariti zajedništvo s vama. On želi da se okrenemo i krenemo prema Njemu. Mi moramo priznati pred Bogom da smo grešnici i da želimo promijeniti svoja razmišljanja o Njemu. Stoga moramo prihvatiti cinjenicu da je Isus umro na križu radi nas. Postao je covjekom i živio savršenim životom. On nije imao grijeha. Tako je naše grijehe preuzeo na sebe (usp. 2Kor 5,21). No, samo prihvacanje naše grešnosti i Kristove smrti te razumijevanje tog stanja ne dovode nas u zajedništvo s Bogom. Vi morate odluciti. Biblija kaže: A onima koji Ga primiše podade moc da postanu djeca Božja (usp. Iv 1,12). Dakle, svaka pojedina osoba mora primiti Krista da bi mogla postati clanom Božje obitelji. Dakako, vi možete ostati odvojeni od Boga. Prihvacajuci tu odluku On kaže da je placa za grijeh smrt. Pritom dodaje: "Ali dar Božji je vjecni život." Poklon koji nam Bog daje je besplatan, ali ga morate primiti da bi postao vaš. Kako primiti dar? Morate samo odluciti hocete li pružiti ruke i primiti dar, hocete li otvoriti vrata i pustiti Ga unutra. Upravo je to slika Isusa Krista kojom On opisuje svoje zajedništvo s vama. On kaže: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unici cu k njemu i vecerati s njim i on sa mnom." Ta se odluka stvara vjerom. To je vjerovanje u Božju istinu. Biste li željeli upoznati Isusa Krista danas? Pokazao sam vam da je kršcanstvo inteligentna vjera i da ima racionalnu osnovu. To nije skok u mrak, to je korak prema svjetlosti. I rekao sam vam da je Isus Krist živ. Potrebno je samo malo vjere da se vi i Božja ljubav prema vama stope u zajedništvo. Kad jednom kažete: "Isuse, hvala Ti što si umro za mene; pozivam Te da udeš u moj život!", Isus ce rado uci u nj. Tada cete doživjeti ono o cemu sam vam govorio.

Ako ste primili Sina, tada je cinjenica da imate život vjecni. Isus je rekao: "Zaista, kažem vam: tko sluša moju rijec i vjeruje onomu koji me posla, ima život vjecni i ne dolazi na sud nego je prešao iz smrti u život." Drugim rijecima, ako ste zakljucili da Isus nije ni ludak ni lažac, onda prema istinitosti Isusova obecanja vi odsad imate život vjecni. Dakle: kad pocinje vaš vjecni život? Za sve nas vjecni život pocinje od trenutka kad pocnemo vjerovati. I molim vas, zapamtite: te se tvrdnje zasnivaju na cinjenicama Božje rijeci, a ne na onome što osjecate. Ako ste primili Krista, On je došao u vaš život, osjecali vi to ili ne. Vaša vjera mora se temeljiti na sigurnosti Božje rijeci, bez obzira na to što vaši osjecaji govore. Trenutak primanja Krista po vjeri cin je vaše volje, i onog trenutka kad to ucinite dogode se mnoge promjene: zapoceli ste veliku avanturu koju je Bog namijenio vama. Nedjeljne mise, ispovijed, pricest, Biblija, sada dobivaju novu dimenziju i ovo uskrsno vrijeme pravi je trenutak da preispitate vlastite misli i da radosni proslavite najvažniji dogadaj u ljudskoj povijest: USKRS!



| komentari (2) | print | # |

subota, 27.09.2008.








XXVI nedjelja kroz godinu


I SLUŠATI I VRŠITI VOLJU OČEVU



Gospodine, pogađa me tvoja riječ. Osjećam da je prispodoba o dva sina uvijek aktualna i da nam i danas treba progovoriti. Svatko je od nas zapravo poput prvog ili drugog sina, ili katkad prvi, a katkad drugi. I mi smo često pozivani. Ti si onaj koji neprestano zoveš u svoj vinograd u svako doba dana, u svako vrijeme našeg života. Nikada nas ne ostavljaš, stalno pozivaš. Uvijek si spreman da nas uzmeš u svoj posao, u zajedništvu sa sobom.
Često se vidim u prvom sinu. Na poziv odgovara:" Neću!" Ali se ipak predomislio i otišao kamo si ga zvao. Učinio je tvoju volju, premda mu je prvi odgovor bio grub. Pokajao se. ispravio ono što je pogrešno rekao. Sjećam se tvoje riječi:" Neće se spasiti oni koji samo govore 'Gospodine, Gospodine', nego oni koji vrše volju Božju." Da, ovdje se može govoriti o obraćenju, promjeni mentaliteta i promjeni života. Ovaj je sin opravdan u tvojim očima. Hvala ti, Gospodine, što ne uzimaš svaki naš odgovor ozbiljno, što ne vežeš svaku našu riječ koju nepromišljeno izgovorimo. Hvala ti što nam ne računaš naše buntovne misli, naše krive riječi. Hvala ti što nam još uvijek vjeruješ.
Bojim se, Gospodine, da sam još više sličan i onom drugom sinu. On je spremno odgovorio sa svojim: "Evo me, Gospodaru!", ali nije otišao u vinograd. Nije se odazvao. zataškao je stvar. U neiskrenosti srca tebi na očigled je sve obećao, ali ništa nije izvršio. Mislim pritom na mnoge situacije iz redovitog vjerskog života.

Mislim, Gospodine,
• na krštenje i svećano obećanje: Odričem se grijega, a grijeh je tako često prisutan u mom životu!
• na zadanu vjernost tebi, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, a moja vjera i moje predanje tako često slabo i bezkrvno!
• na svoju krizmu u kojoj sam ti obećao da možeš računati sa mnom kao sa svojim svjedokom za tvoju ljubav u ovome svijetu, a ljudi kraj mene tu ljubav ne osjećaju i zato se i ne mogu tebi potpuno predati!
• na svaku svoju ispovijed u kojoj ti govorim: Čvrsto odlučujem da neću više griješiti, a stvari se ponavljaju!

Da, moj Gospodine, toliko toga ima! Mogao bih nizati cijeli život. Obećanja i nevjere, prazne riječi i čekanja! Ti zoveš i zoveš! Ono jedino što ti u ovom času mogu reći s pouzdanjem u tvoju dobrotu je iskreno HVALA, da primaš i naknadni izraz dobre volje i da si uvijek spreman primiti obraćenja grašnika! S tom nadom išćekujem svaki, pa i onaj poslijednji tvoj poziv vjerujući da će tvoja milost pobjediti.

Fra Zvjezdan Linić



| komentari (4) | print | # |

četvrtak, 25.09.2008.

Egzorcist govori





Odlomci iz knjige Egzorcist govori, Gabriele-a Amortha, koju je u prijevodu Fra Josipa Marcelića objavila biblioteka Duh i voda (urednik Don Božidar Medvid) 1995. godine (Župni ured Jelsa, otok Hvar). Naslov originala Un esorcista racconta.

Kakve su smetnje koje može uzrokovati đavao ljudima dok su živi? Nije lako naći knjige koje raspravljaju o toj temi, pa i stoga jer nedostaju zajednički izrazi u kojima bi se svii slagali. Potrudit ću se stoga da odredim smisao riječima koje upotrebljavam ovdje i u ostalim dijelovima knjige.

Postoji redovito djelovanje đavla koje se odnosi na sve ljude: to je napastovanje na zlo. I Isus je prihvatio tu našu ljudsku sudbinu i dopustio je da ga Sotona napastuje. Ovdje se nećemo zaustavljati na ovom kobnom đavolskom djelovanju, ne što ne bi bilo važno, nego jer imamo za cilj osvijetliti izvanredno djelovanje Sotone koje mu Bog dopušta samo u određenim slučajevima.

Ovo drugo djelovanje može biti razvrstano u pet različitih oblika.

1. Fizičke patnje uzrokovane od Sotone izvana. Radi se o fenomenima o kojima čitamo u životopisima mnogih svetaca. Znamo naime kako su sveti Pavao od Križa, Župnik Arški, pater Pio i mnogi drugi bili izmlaćeni, bičevani, udarani batinama od đavla. Na ovom obliku se ne zaustavljam jer u ovim slučajevima đavao nije nikada imao nutarnjeg utjecaja na udarene osobe i nikada one nisu trebale molitvu egzorcizma. Jedino što su se na tu nakanu pomolile osobe koje su znale za stvar. Radije se zaustavljam na slijedećim četirima oblicima koji izravno zanimaju egzorciste.

2. Đavolsko opsjednuće (possessio diabolica). To je najteža patnja i događa se kada đavao uzme u posjed tijelo jednog čovjeka (a ne dušu) čineći da djeluje ili govori kako on hoće, a da mu se žrtva ne može oprijeti, te stoga osoba i nije moralno odgovorna. Ovaj oblik najviše je izložen spektakularnim fenomenima, kao što su oni prikazani u filmu Egzorcist, ili kao što su uočljivi znakovi koje navodi Obrednik: govoriti novim jezicima, pokazati izvanrednu snagu, otkrivati skrivene stvari. Ovakav jasan evanđeoski primjer imamo u opsjednutom iz Geraze. Ali jasno treba reći da postoji mnoštvo različitih đavolskih opsjednuća s velikim razlikama obzirom na težinu i na simptome. Bila bi velika pogreška zaustaviti se samo na jednom modelu. Među tolikima, molio sam egzorcizam nad dvama osobama koje je đavao potpuno imao u vlasti: za vrijeme egzorcizma ostajale su posve nijeme i nepokretne. Mogao bih navesti razne primjere s veoma različitim fenomenima.

3. Đavolsko zlostavljanje (vexatio diabolica) ili smetnje i bolesti, od veoma teških do manje teških, koje pak dosižu do opsjednuća: da se izgubi svijest, da se čine djela ili izgovaraju riječi za koje netko nije odgovoran. Neki biblijski primjeri. Job nije bio opsjednut od đavla, ali je bio teško udaren u sinovima, u dobrima, u zdravlju. Zgrbljena žena i gluhonijemi, koje je Isus ozdravio, nisu bili pod potpunim opsjednućem đavla, ali je prisutnost đavla uzrokovala spomenute fizičke patnje. Zacijelo da sv. Pavao nije bio pod utjecajem đavla, ali ga je đavao trajno mučio: I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim (2 Korinćanima 12,7). Očito se tu radilo o fizičkom zlu (trn u tijelu), a uzročnik je bio đavao.

Opsjednuća su i danas dosta rijetka, ali mi egzorcisti susrećemo veliko mnoštvo osoba koje đavao muči u zdravlju, u materijalnim dobrima, u radu, u čuvstvima... Teško je pak dijagnosticirati zlokobni uzrok ovih zala (ili utvrditi da li se radi o đavolskom uzroku ili ne) i ozdraviti ih. Ovo nije nimalo jednostavnije od dijagnosticiranja i oslobađanja od pravih opsjednuća. Može se raditi o različitoj težini zla, ali ne o teškoći u shvaćanju i o vremenu potrebnom za ozdravljenje.

4. Đavolska opsesija (opsessio diabolica). Radi se o nenadanim napadima, katkada dugotrajnim, opsesivnim mislima, koje su nekada razumski apsurdne, ali od kojih se žrtva ne može osloboditi. Zbog toga udarena osoba živi u trajnom stanju iscrpljenosti, očaja, napasti samoubojstva. Opsesije gotovo uvijek utječu i na sne. Može se reći da su ovo bolesna stanja koja spadaju u područje psihijatra. I za mnoge druge fenomene mogu se dati psihijatrijska, parapsihološka i slična tumačenja. Ali ima slučajeva koji su posve izvan simptomatologije ovih nauka i koji otkrivaju simptome koji sigurno upućuju na đavolsko djelovanje ili prisutnost. Te razlike se nauče studijem i praksom.

5. Postoji napokon đavolsko uznemirivanje (infestatio diabolica) koje se očituje na kućama, predmetima i životinjama. Ovdje se na tome ne zaustavljam, nego će biti o tome govora u tijeku izlaganja u knjizi. Dovoljno je da ovdje utvrdim smisao koji dajem izrazu uznemirivanje (infestatio). Radije ga ne upotrebljavam u odnosu na osobe, za koje upotrebljavam izraze: opsjednuće, zlostavljanje, opsesija.

Kako se obraniti od svih ovih mogućih zala? Kažimo odmah da su u strogom smislu, prema Rimskom obredniku, egzorcizmi potrebni samo za prava đavolska opsjednuća, što smatramo odviše suženim. Mi se egzorcisti u stvari bavimo svim slučajevima u kojima se naslućuje djelovanje zlih duhova. Ali u slučajevima, koji nisu đavolsko opsjednuće, trebala bi dostajati redovita sredstva milosti: molitva, sakramenti, milostinja, življeni kršćanski život, opraštanje uvreda, trajno utjecanje Gospodinu, Gospi, svecima, anđelima. I baš na ovoj posljednjoj točki želimo se ovdje zaustaviti.

Rado završavamo ovo poglavlje o đavlu, protivniku Kristovu, govoreći o anđelima: to su naši veliki saveznici; njima mnogo toga dugujemo i šteta je što tako malo o njima govorimo. Svatko od nas ima svoga anđela čuvara, veoma vjernog prijatelja kroz 24 sata na dan, od našega začeća do smrti. Neprestance čuva našu dušu i naše tijelo; a mi, većinom, na to niti ne mislimo. Znamo također da i narodi imaju svoga posebnog anđela i vjerojatno to vrijedi i za svaku manju zajednicu, možda i za samu obitelj, makar za to nemamo sigurnih dokaza. Ali znamo da su anđeli veoma brojni i da čeznu da nam učine dobro mnogo više nego li nam đavli žele naškoditi.

Sveto Pismo nam često govori o anđelima kojima je Gospodin povjerio razna poslanja. Znamo za ime kneza anđeoskog, svetog Mihaela: i među anđelima postoji hijerarhija, utemeljena na ljubavi i kojom upravlja božanski utjecaj u čijoj volji je naš mir, kako kaže Dante. Znamo također za imena i druge dvojice arkanđela: Gabrijela i Rafaela. Jedan apokrif nadodaje i četvrto ime: Uriela. Prema izričajima Pisma zaključujemo da su anđeli podijeljeni u devet korova: Prijestolja, Gospodstva, Vrhovništva, Vlasti, Moći, Anđeli, Arkanđeli, Kerubi, Serafi. Vjernik koji je svjestan da živi u prisutnosti Presv. Trojstva, dapače, da se ono nalazi u njemu samome, zna da mu je trajno na pomoći jedna majka koja je sama Majka Božja, zna da uvijek može računati na pomoć anđela i svetaca; i kako se onda može osjećati osamljenim ili napuštenim ili pritisnutim od Zloga? U vjerničkom životu ima mjesta za bol, jer nas križni put spasava, ali nema mjesta za bezutješnu žalost. I on je uvijek spreman dati svjedočanstvo svakome koji ga zapita za razlog nade koja ga podržava (usp. 1 Pt 3,15).

Jasno je pak da i vjernik mora ostati vjeran Bogu, da se mora bojati grijeha. Na ovom sredstvu se temelji naša snaga, tako da se sv. Ivan ne ustručava ustvrditi: Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče. (1 Iv 5,18). Ako nas naša slabost katkada dovodi do pada, treba da odmah ustanemo pomoću onog velikog sredstva koje nam je Božje milosrđe darovalo: to su kajanje i ispovijed.

Udareni od Zloga

Često mi je upućeno pitanje ima li mnogo onih koji su udareni od Zloga. Smatram da se načelno može još navesti mišljenje francuskog isusovca Tonqučdeca, poznatog egzorciste: Ima veoma veliki broj nesretnika koji se, makar ne očituju znakove đavolskog opsjednuća, utječu egzorcisti da bi ih oslobodio od njihovih zala: od neizlječivih bolesti, od nesreća i nevolja svake vrste. Opsjednutih ima veoma malo, ali je veoma veliki broj ovih nesretnika.

Ova primjedba i sada vrijedi ako se promatra velika razlika između doista udarenih od Zloga i onih koji traže siguran savjet egzorciste zbog nagomilanih njihovih nevolja. Ali danas treba voditi računa o brojnim novim čimbenicima koji nisu postojali u vrijeme kada je o. Tonqučdec pisao. I zbog ovih čimbenika smatram i imam izravno iskustvo da se broj udarenih od Sotone veoma mnogo uvećao.

Prvi čimbenik je situacija potrošačkog društva na Zapadu, u kojemu je materijalističko i hedonističko shvaćanje života učinilo da je većina izgubila vjeru. Držim da, nadasve u Italiji, treba krivnju pripisati marksizmu i komunizmu, koji su svojim marksističkim naukama dominirali ovih godina kulturom, odgojem, kazalištem. Računa se da u Rimu ide na nedjeljnu misu oko 8% stanovnika. A posve jednostavan račun pokazuje: gdje opada vjera, tamo raste praznovjerje. Odatle proizlazi da se, posebno među mladima, širi praksa spiritizma, magije, okultizma. Ako tome pridružimo traženje joge, zena, transcendentalne meditacije, što se sve temelji na reinkarnaciji, na tom uvjerenju da ljudska osoba nestaje u božanstvu ili, inače, na naukama koje su neprihvatljive za kršćanina. I više nije potrebno ići u Indiju da bi se stavilo u školu nekoga gurua: može ga se naći na vratima kuće. S tim metodama, naizgled nevinima, često se dolazi do stanja halucinacije ili shizofrenije. Nadodajem k tome sekte, koje se šire poput mrlje ulja, a mnoge od njih imaju očita sotonska obilježja.

Magija i spiritizam poučava se i preko različitih televizijskih kanala. O tome se nalaze i knjige, čak u kioscima, a magijski predmeti se prodaju također poštom. Nadodajem razne serije novina i predstava koje prikazuju užasne stvari, gdje se seksu i nasilju često pridružuje sotonska zloba. Postoji također širenje određene muzike za masu koja zahvaća slušatelje sve do opsesije. Posebno mislim na sotonsku rock-muziku. Njegov je tumač Piero Mantero u svojoj knjižici: Sotona i lukavstvo repa (Satana e stratagemma della coda, Ed. Segno, Udine 1988.). Kada sam bio pozvan da govorim o tome u nekim višim školama, rukom sam opipao veliki utjecaj na mlade ovih sotonskih sredstava. Nevjerojatno je koliko su raširene u višim i nižim školama razni oblici spiritizma i magije. To je već općenito prošireno zlo, pa i u malim mjestima.

Ne mogu šutjeti kako se mnogi ljudi Crkve nimalo ne zanimaju za ove probleme, ostavljajući vjernike da budu izloženi zlu i bez obrane. Smatram da je bila pogreška kada se je gotovo posve otklonilo egzorcizme iz obreda krštenja (a izgleda da je tog mišljenja bio i Pavao VI.); smatram pogreškom da se je ukinulo, bez neke zamjene, molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu, koja se je molila na kraju svake mise. Nadasve smatram neoprostivim propustom, za koji su odgovorni biskupi, da se dopustilo da se posve ugasi pastoral egzorcizma: svaka bi biskupija trebala imati barem egzorcistu u katedrali; trebao bi biti jedan u crkvama koje vjernici češće pohađaju i u svetištima (prošteništima). Danas se gleda na egzorcistu kao na rijetko biće, te ga se gotovo ne može naći. Međutim njegova aktivnost ima nenadomjestivu pastoralnu vrijednost, koja podupire pastoral onih koji propovijedaju, koji ispovijedaju, koji dijele ostale sakramente.

Katolička hijerarhija mora snažno izgovarati mea culpa, moj grijeh. Poznam mnoge talijanske biskupe, ali ne poznam ni jednoga koji je obavljao egzorcizme, koji je prisustvovao molitvi egzorcizma, koji na odgovarajući način osjeća ovaj problem. Ne skanjujem se opetovati što sam drugdje objavio: ako se jedan biskup, na ozbiljan zahtjev (a ne na zahtjev nekog nenormalnog), ne pobrine za egzorcistu osobno ili preko ovlaštenog svećenika, teško griješi grijehom propusta. Tako smo došli do toga da se prekinulo školovanje: u prošlosti je upućeni egzorcist poučavao mladog egzorcistu. Ali, vratit ću se na ovu temu.

Bilo je potrebno da se tema pojavi u kinodvoranama te da ponovno pobudi zanimanje za to. Vatikanski radio je 2. veljače 1975. intervjuirao režisera filma Egzorcist, Williama Friedkina, i isusovačkog teologa Thomasa Bemingana, koji je bio savjetnik za vrijeme snimanja. Režiser je ustvrdio da je htio ispripovijediti činjenicu, slijedeći izlaganje jednog romana, koji je iznosio stvarni događaj koji se zbio godine 1949. Da li se je ipak radilo o pravom đavolskom opsjednuću ili ne, režiser se suzdržao izjasniti i rekao je da je to problem na koji treba da odgovore teolozi, a ne on.

Na pitanje postavljeno ocu isusovcu, da li je to bio običan film koji prikazuje grozote ili nešto drugo, odlučno se opredijelio za drugu hipotezu. Temeljeći se na veoma velikom utjecaju što ga je film učinio na gledatelje čitavog svijeta, ustvrdio je, izuzev neke spektakularne detalje, da je film s velikom ozbiljnošću obradio problem zla. I razbudio je interes za egzorcizam, već zaboravljen.

Kako se može biti izložen izvanrednim napadajima đavla (ne mislim ovdje redovite smetnje kao što su napasti, koje pogađaju sve)? U njih se može pasti s krivnjom ili bez nje, prema pojedinom slučaju. Razloge možemo svesti na četiri uzroka: po Božjem dopuštenju; jer je netko žrtva čaranja (uroka); zbog teškog i otvrdnulog stanja grijeha; zbog pohađanja zlih mjesta ili osoba koje se bave čaranjem.

1. Po Božjem dopuštenju. Dobro uočimo da se ništa ne događa bez Božjeg dopuštenja. Jednako tako jasno istaknimo da Bog nikada ne želi zla, nego ga dopušta ako ga mi hoćemo (jer nas je stvorio slobodne), ali iz zla zna također izvući dobro. Promotrimo prvi slučaj u kojem ne sudjeluje nikakva ljudska grešnost, ali postoji đavolski utjecaj. Kao što Bog redovito dopušta obično sotonsko djelovanje (napastovanje), dajući nam sve milosti da mu se možemo oprijeti i da odatle za sebe izvučemo koristi, ako smo jaki, jednako tako Bog može katkada dopustiti i izvanredno sotonsko djelovanje (opsjednuće ili sotonska zlodjela) da bi se čovjek vježbao u poniznosti, strpljivosti, mrtvenju.

Možemo se osvrnuti na dva slučaja o kojima smo već govorili: kada je po srijedi vanjsko djelovanje đavla koje uzokuje fizičke patnje (kao što su udarci i bičevanja koja je podnosio Župnik Arški ili padre Pio). Ili je to slučaj kada Bog dopusti pravo đavolsko zlostavljanje kako smo rekli o Jobu ili sv. Pavlu.

Život mnogih svetaca nam pokazuje primjere ovoga tipa. Među svecima iz naših dana navodim dvojicu koje je proglasio blaženima Ivan Pavao II.; don Calabrija i Sestru Mariju od Raspetog Isusa (prvu arapkinju proglašenu blaženom). U oba slučaja, bez ikakvog ljudskog uzroka (nije bilo grijeha sa strane udarenih osoba, niti uroka učinjenih od drugih), bilo je perioda pravog i istinskog đavolskog opsjednuća, u kojima su oboje blaženika govorili ili činili ono što se protivi njihovoj svetosti i nisu pri tome imali nikakve odgovornosti jer je tada djelovao đavao služeći se njihovim udovima.

2. Kada je netko pogođen čaranjem. Ni u ovom slučaju nema krivnje kod onoga koji je žrtva ovoga zla, ali postoji ljudsko sudjelovanje, odnosno postoji ljudski grijeh sa strane onoga koji čini ili naređuje čaranje kod čarobnjaka. Opširnije ćemo o tome govoriti u posebnom poglavlju. Ovdje se ograničavam samo na tome da kažem kako čarati znači škoditi drugome posredstvom đavla. To se može ostvariti na mnoštvo različitih načina: vezivanjem, zlim okom, prokletstvom... Ali kažimo odmah da je najredovitiji način preko čina (uroka, nabacivanja). Nadodajmo također da su čini najčešći uzrok koji susrećemo kod onih koji su pogođeni opsjednućem ili drugim zlokobnim utjecajima. Ne znam nikako kako se mogu opravdati oni klerici koji kažu da ne vjeruju u čine; a još manje mogu protumačiti kako su u stanju da brane svoje vjernike, ako su pogođeni ovim zlima.

Ima onih koji se čude kako Bog uopće može dozvoliti ovakve stvari. Odgovor treba tražiti u cjelini Božjega plana. Bog nas je stvorio slobodne i nikada ne uništava svoja stvorenja, pa ni ona najpokvarenija. Na koncu pravi račune i svakome daje što je zaslužio, jer će svatko biti suđen prema svojim djelima. U međuvremenu možemo se na dobro služiti svojom slobodom i imat ćemo nagradu; a možemo se služiti i na zlo i bit ćemo grešni. Možemo pomagati drugima, a možemo im i škoditi na premnoge nepravedne i nasilne načine. Navedimo jedan od najtežih: mogu platiti ubojicu da ubije neku osobu; Bog nije dužan to spriječiti. Tako mogu platiti čarobnjaka, vračara, da izvrši čaroliju protiv neke osobe. Ni u ovom slučaju Bog nije dužan to spriječiti, makar mnogo puta u stvari to čini. Na primjer, tko živi u milosti Božjoj, tko se intenzivnije moli, mnogo više je branjen nego li onaj koji ne živi po vjeri ili, još gore, koji trajno živi u stanju teškog grijeha.

Spomenimo na kraju stvarnost o kojoj ćemo ponovno govoriti u svoje vrijeme: područje čina i ostalih čarolija je raj varalica. Veoma je malen postotak istinskih slučajeva u odnosu na prijevare koje vladaju na ovom području. Ovo tlo, ne samo da je veoma otvoreno prijevarama, nego je također veoma mnogo podložno sugestijama, maštanjima slabašnih ili umno slabašnih osoba. Stoga je važno da egzorcist bude na oprezu, ali i sve staložene osobe treba da su u tome na oprezu.

3. Stanje teškog i otvrdnulog grijeha. Sada se osvrnimo na dva uzroka koja su, nažalost, u vremenima u kojima živimo, u porastu, te je stoga u porastu i broj osoba pogođenih od đavla. U korijenu, prvi uzrok ili temeljni uzrok je uvijek pomanjkanje vjere. Što više opada vjera, tim više raste praznovjerje. To je gotovo matematička činjenica. Zatim slijedi drugi uzrok: teško i otvrdnulo stanje grijeha. Smatram da nam Evanđelje pruža znakoviti primjer u liku Jude. Bio je lopov. Tko zna koliko je napora Isus uložio da ga vrati na pravi put i ispravi, ali je on to samo odbacivao i otvrdnuo u poroku, dok nije došao do vrhunca: Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati? A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka (Mt 26,15). I tako čitamo onu strašnu izreku na Posljednjoj večeri: Nakon zalogaja uđe u nj Sotona (Iv 13,27). Nema sumnje da se je radilo o pravom i istinskom đavolskom opsjednuću.

U sadašnjem stanju raspadanja obitelji imao sam slučajeva u kojima su pogođene osobe dolazile iz neurednih ženidbi, uz dodatak ostalih grijeha. Dolazile su mi žene koje su više puta učinile zločin pobačaja, uz ostale grijehe; imao sam slučajeva osoba koje su, uz perverzne seksualne grijehe, počinile i grijehe nasilja; imao sam više slučajeva homoseksualaca koji su se drogirali i upadali u druge grijehe koji su povezani s drogom. U svim ovim slučajevima, mislim da je nepotrebno to i reći, put ozdravljenja započinje samo po iskrenom obraćenju.

4. Pohađanje mjesta ili osoba povezanih s čaranjem. Ovim izrazom želim obuhvatiti sudjelovanje ili prisustvovanje na spiritističkim seansama, u magiji, u sotonskom kultu ili sotonskim sektama (koje imaju svoj vrhunac u crnim misama), u praksama okultizma..., pohađanje čarobnjaka, vračara, gatalaca pomoću karata. Sve su to oblici koji izlažu pogibelji da se upadne u zlo uzrokovano đavlom. To vrijedi tim više kada se želi sklopiti savez sa Sotonom: postoji posveta Sotoni, savez krvi sa Sotonom, pohađanje sotonskih škola i imenovanje za svećenika Sotone... Nažalost, to se posebno događa zadnjih 15 godina, radi se o oblicima koji su u porastu, gotovo u eksploziji.

Što se tiče obraćanja čarobnjaku ili sličnima, navodim sasvim običan primjer. Netko boluje od bolesti koja se opire svakom liječenju, ili vidi kako mu se sve što poduzme ide naopako; i misli da postoji nešto čarobnjačko što ga blokira. Ide k nekom gataocu ili čarobnjaku i on mu kaže: Na tebe je nešto nabačeno. Dovle su troškovi maleni i šteta je gotovo nikakva. Ali često dolazi do slijedećeg: Ako hoćeš da ti dignem nabačaj, treba jedan milijun lira, ili možda i više. Među brojnim slučajevima koje sam susreo doznao sam za najveći broj od 42 milijuna lira. Ako se prijedlog prihvati, čarobnjak ili gatalac iz karata zatraži nešto osobno: fotografiju, intimnu odjeću, pramen kose ili nekoliko dlaka, ili komadić nokta. Što čarobnjak čini sa zatraženim stvarima? Jasno je: čini crnu magiju.
Smatram potrebnim i jedno objašnjenje. Mnogi padaju u zamku jer znaju da su neke žene uvijek u crkvi, ili jer vide da je radna soba čarobnjaka obložena križevima, slikama Gospe, svetaca, portretima padre Pija. Još uz to čuju obrazloženje: Ja se bavim samo bijelom magijom; kad bi me netko zamolio za crnu magiju, to bih odbio. U običnom govoru pod bijelom magijom se misli na dizanje čarobnjačkih nabačaja; pod crnom magijom na njihovo nabacivanje. Ali u stvari, neumorno opetuje otac Kandid, ne postoji bijela i crna magija: postoji samo crna magija. Jer je svaka magija utjecanje đavlu. Tako nesretnik, ako je prije imao male zlokobne smetnje (a veoma lako nije imao ništa od ove vrste), sada se vraća kući s pravim zlom uzrokovanim od đavla. Mi egzorcisti često se moramo mnogo više mučiti da dignemo ovo pogubno zlo nametnuto od čarobnjaka nego li da pristupimo liječenju početne smetnje.

Ponovno pripominjem da se mnogo puta, danas kao i u prošlosti, može đavolsko opsjednuće zamijeniti s psihičkim oboljenjima. Veoma cijenim one psihijatre koji imaju profesionalnu spremu i osjećaj za granice svoje struke i znaju pošteno priznati kada se kod pacijenta pojavljuju simptomi koji se ne daju svesti na bolest znanstveno priznatu. Prof. Simone Morabito, psihijatar u Bergamu, ustvrdio je da ima dokaze kako su mnogi, koji su smatrani psihičkim bolesnicima, u stvari bili opsjednuti od Sotone, i uspio ih je izliječiti uz pomoć nekih egzorcista (vidi časopis Gente, 1990, br. 5, str. 106-112). Poznam druge slične slučajeve, ali se na jednom želim posebno zaustaviti.

Dne 24. travnja 1988. Ivan Pavao II. proglasio je blaženim španjolskog karmelićanina o. Franju Palaua. Taj lik je veoma zanimljiv u našem slučaju, jer se Palau, zadnjih godina života, posvetio opsjednutima. Kupio je hospicij u koji je primao duševne bolesnike. Nad svima je molio molitve egzorcizma: oni koji su bili opsjednuti ozdravljajli su, a koji su bili bolesni ostajali su i dalje takvi. Imao je mnogo protivnika, naravno, među klerom. Tada je dva puta išao u Rim: god. 1866. da o tome razgovara s Pijom IX., god. 1870. da bi isposlovao da Prvi vatikanski sabor ponovno u Crkvi uspostavi službu egzorciste kao stalnu službu. Znamo kako je taj Sabor bio prekinut, ali zahtjev da se ponovno uspostavi ovu pastoralnu službu ostaje hitan.

Da postoji teškoća u razlikovanju između opsjednutog i duševnog bolesnika, to je činjenica. Ali iskusan egzorcist je u stanju da to bolje shvati od psihijatra, jer egzorcist ima pred očima razne mogućnosti i zna uočiti elemente razlikovanja, dok psihijatar, u najviše slučajeva, ne vjeruje u đavolsko opsjednuće, te stoga niti ne vodi računa o mogućnosti njegovog uplitanja. Pred nekoliko godina otac Kandid je molio egzorcizam nad jednim mladićem koji je, prema psihijatru koji ga je liječio, bolovao od padavice. Pozvan da pridustvuje molitvi egzorcizma, taj liječnik je to prihvatio. Kada je otac Kandid stavio ruku na glavu mladića, taj je pao na zemlju, napadnut grčevima. Vidite, oče, da se očito radi o padavici, požuri se reći liječnik. Otac Kandid se prignuo i ponovno stavio ruku na glavu mladića. Mladić se najednom ustao na nogama, ravan i nepokretan. Postupaju li tako padavičari?, zapita o. Kandid. Ne, nikada, odgovori psihijatar, očito zbunjen pred takvim ponašanjem.

Nije potrebno govoriti da se nastavilo s egzorcizmima sve do ozdravljenja mladića koji je godinama bio mučen lijekovima i liječenjima koja su mu samo škodila. I upravo ovdje dodirujemo osjetljivu točku: u teškim slučajevima dijagnoza zahtijeva interdisciplinarno proučavanje, na što ćemo ukazati u konačnim prijedlozima. Jer posljedice pogrešaka snose uvijek bolesnici koji su, u ne malo slučajeva, uništeni pogrešnim liječenjima.

Veoma cijenim znanstvenike koji, makar nisu vjernici, priznaju granice svoje znanosti. Prof. Emilio Servadio, psihijatar, psihoanalista i parapsiholog svjetskog glasa, dao je zanimljivu izjavu na Radio Vatikanu dne 2. veljače 1975.: Znanost se mora zaustaviti pred onim što ne može istražiti i rastumačiti svojim instrumentima. Ne mogu se jasno označiti te granice: jer se ne radi o fizičkim fenomenima. Ali vjerujem da svaki odgovoran znanstvenik zna da njegovi instrumenti sežu do neke određene točke i ne dalje. Što se tiče đavolskog opsjednuća mogu govoriti samo u svoje osobno ime, a ne u ime znanosti. Čini mi se da u nekim slučajevima zloća, uništavajuća snaga fenomena, ima tako poseban izgled, da se doista ovakav tip fenomena ne može pomiješati s onim fenomenima koje znanstvenik, na primjer parapsiholog ili psihijatar, može verificirati u slučajevima tipa poltergeist (duh koji galami, lupa) ili sličnim. Da navedem primjer, bilo bi kao da uspoređujemo nemirnog dječaka sa sadističkim kriminalcem. Postoji neka razlika koja se ne može mjeriti metrom, ali ta se razlika može zamijetiti. U tim slučajevima čovjek znanosti treba priznati prisutnost snaga kojima znanost ne može upravljati i koje znanost kao takva nije pozvana da definira.



| komentari (2) | print | # |

nedjelja, 21.09.2008.

XXV. NEDJELJA KROZ GODINU

Mt 20

1"Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. 2Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. 3Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni 4pa i njima reče: 'Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.' 5I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. 6A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: 'Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?' 7Kažu mu: 'Jer nas nitko ne najmi.' Reče im: 'Idite i vi u vinograd.'" 8"Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.' 9Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. 10Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. 11A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: 12'Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.'" 13"Nato on odgovori jednomu od njih: 'Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? 14Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. 15Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?'" 16"Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji."



Dopustimo Bogu da bude sasvim dobar



Mt 20,1-6

Iznenađuješ, Gospodine, ovom prispodobom. Iznenadio si i radnike u vinogradu. Oni koji su cijeli dan radili dobili su istu plaću kao i oni zatečeni na trgu u posljednjoj jedanaestoj uri. Sve si izjednačio u nagrađivanju. Zar zaista oni prvi i oni iza njih nisu privrijedili više od onih posljednjih?
Više? Uvijek se pitam što znači taj tvoj denar, Gospodine. Nije li to jednostavno nagrada tvoje božanske ljubavi, nagrada koja nadilazi svaku ljudsku zaslugu, nagrada koja je u svojoj biti neizrecivo veća od svake zarađene nadnice? Denar je milost, denar je dar, denar je ljubav, denar je ulazak u tajnu tvoga božanskog života. Denar je dar tvoga Srca. Tko može pomisliti da je to zaslužio, ili još više: tko smije pomisliti da je više zaslužio? Zar to nije najviše.
Dao si i onima posljednjima denar, čistu nagradu svoga Srca. Da, Isuse, sve je to dar. Dar je tvoj poziv za rad u vinograd. Dar je radno mjesto kod tebe. Dar je moći i smjeti nešto učiniti za tebe. Dar je moći i smjeti živjeti za tebe. Dar je, Isuse, biti dionikom milosti tvoga poziva. Muka je i jad biti daleko od tebe. Muka je čekati na suncu da me netko opazi, primjeti, da mi iskaže povjerenje. Muka je i jad živjeti u neizvjesnosti.
Sve si iznenadio svojim pozivom. I one ujutro rano, i one tijekom svojih pohoda ovoj zemlji po različitim pozivima, i one koji si zadnji čas pozvao u svoj vinograd. Svi su dobili svoju mogućnost. One prve izvukao si iz njihove neizvjesnosti u svojoj ljubavi već na početku njihova dana, na početku života. Darovao si im milost redovitog vjerskog života. To nije razlog za zaslugu nego za zahvaljivanje. I oni drugi i treći jednako tako imaju za što zahvaljivat, jer si im udijelio svoju ljubav i mogli su uživati u sigurnosti i miru rada u tvom vinogradu. Najteže je bilo posljednjima, jer su svoje vrijeme proveli u mraku, neznanju, neizvjesnosti. I njima si uputio poziv, jer si dobar. I njima daješ istu nagradu: sebe, denar, ljubav, jer si dobar.
Smijem li tražiti više, smijem li misliti, Gospodine, da sam zaslužio više, a svakodnevno mi se daruješ i u pričesti mi daješ zalog vječnog života. Smijem li misliti da sam zakinut u svojim pravima kad vidim da, po ljudsku, drugima ide lakše, da nemaju poteškoća kao ja, da im je život bez problema? Smijem li tako misliti kad mi se daješ i kad mi daješ sve? Samoga sebe! Hvala ti, Gospodine, što si dobar i budi dobar, jer to je i moja jedina prilika o jedanaestoj uri moga života!

Fra Zvjezdan Linić



| komentari (1) | print | # |

utorak, 16.09.2008.

Spiritizam

Fr. Mihael Mario Tolj OP
Spiritizam je vjerovanje u mogućnost komunikacije s dušama pokojnika i za različite prakse pokušaja uspostave takvih komunikacija, često uz pomoć neke osobe (medija), za koju se smatra da je obdarena sposobnošću da djeluje kao posrednik s duhovnim svijetom.

Spiritizam je uzeo na sebe religijski karakter. Preuzima dokazivanje pretpostavke svih religija - postojanje duhovnog svijeta - i ustanovu svjetske religije u kojoj će se sljedbenici različitih tradicionalnih vjera, stavljajući svoje dogme postrani, moći ujediniti. Ako nije oblikovalo konačno vjerovanje (credo) i ako se njihovi predstavnici razlikuju u svojim stavovima od vjerovanja kršćana, to je jednostavno zato što se od spiritizma očekuje da zastupa novu i (pot)puniju objavu koja će na racionalnoj osnovi dokazati važne kršćanske dogme ili pokazati da su one posve neutemeljene.


Manifestacije (fenomeni)


Fenomeni vezani uz spiritizam mogu se podijeliti na fizičke i psihičke. Fizički uključuju:

* pojavu neobičnih kuckanja i drugih zvukova;

• telekineza - micanje, podizanje ili premještanje objekata (stolova, stolica) bez dodirivanja ili s dodirivanjem koje je nedostatno da objasni micanje;
• "aporti" - pojavak ili nestanak objekata, ponekad kroz zatvorena vrata;

* otisci napravljeni na parafinu ili sličnim supstancijama;

• svijetleće pojave - zračenje svjetla od medija ili iskri ili maglovitih formi (ekto-plazme);

* levitacija objekata ili samog medija;
* materijalizacija ili pojava duha u vidljivom ljudskom obliku;

• duhovna fotografija u kojoj se obilježje ili oblici preminulih osoba pojavljuju duž ploče nalik na živo fotografirani subjekt.

Psihički fenomeni su oni koji izražavaju ideje ili sadrže poruke. Ovoj skupini pripadaju:

* kuckanje po stolu kao odgovor na pitanje;
* automatsko pisanje; pisanje po ploči;
* govor u transu;
* vidovnjaštvo;
* opisi duhovnog svijeta;

• komuniciranja s pokojnicima.


Povijest spiritizma


Vjerovanje u mogućnost komunikacije s dušama mrtvih je drevno, a prakticiralo se u Perziji, Grčkoj, Kaldeji, Kini i Egiptu. Zaista se čini da je spiritizam bio prakticiran, u jednom ili drugom obliku, od strane ljudi koje su dobrano dijelili prostor, vrijeme i kulturu. Međutim, moderna faza spiritizma datira od 1848. godine iz iskustava obitelji Fox u Hvdesvilleu, a kasnije u Rochesteru, država New York. Neobjašnjiva "kuckanja" u kući, micanje namještaja kao uz pomoć nevidljivih ruku i zvukovi koji su postali tako nezgodni da je i spavanje bilo nemoguće. Uvjerene kako kucanje dolazi od duhova umrlih koji s njima žele stupiti u kontakt, dvije Foxove kćeri, Catherine i Margaret, pronašle su kod tih signala i postavljale pitanja "duhu" koji je odgovarao kuckanjima. Njih smatraju prvim "medijima" modernih vremena. Slična uznemiravanja pojavila su se i u drugim dijelovima Sjedinjenih država, osobito u Stratfordu, Connecticut, u kući dr. Phelpsa, prezbiterijanskog svećenika, gdje su manifestacije (1850. -1851.) često bile nasilne, a odgovori duha blasfemični. Sestre Fox su 1851. u Buffalu posjetila tri liječnika, sveučilišna profesora u tom gradu. Kao rezultat njihovih istraživanja doktori su izjavili da su "kuckanja" bila jednostavno "pucketanja" članaka koljena. Ali ta tvrdnja nije umanjila niti popularni entuzijazam niti interes više ozbiljnijih osoba.

Predmet su preuzeli ljudi poput Horace Greeleva, Wm. Lloyd Garrisona, Roberta Harea, profesora kemije na Sveučilištu u Pennsvlvaniji, i John Worth Edmondsa, suca Vrhovnog suda države New York. Među spiritistima se istakao Andrevv Jackson Davis, čije djelo Principi prirode (1847), koje je diktirao u transu, sadrži teoriju svemira koja nalikuje Svvedenborgianovoj. Spiritizam je također našao ozbiljne zagovornike među svećenicima različitih denominacija, osobito univerzalista; snažno se obraćao mnogim ljudima koji su izgubili religiozno vjerovanje u budući život, a dobro je prihvaćen od onih koji su tada pokretali pitanje nove socijalne organizacije - pionira modernog socijalizma. Vjera u spiritizam je toliko bila raširena da je 1854. g. Američkom Kongresu podnijeta peticija za imenovanje komisije za istraživanje ovog fenomena. Peticija sa nekih 13 000 potpisa stavljena je na stol, ali ništa nije poduzeto.

U Europi je put spiritizmu bio pripravljen Svvedenborgianovim pokretom i epidemijom micanja stola, koja se s kontinenta proširila u Englesku i preplavila sve slojeve društva. To je još bila pomodna zabava kada su 1852. dva medija, gđa Havden i gđa Roberts, došle iz Amerike u London i držale seanse koje su privlačile pozornost znanstvenika, ali i popularistički interes. Faradav je 1853. pokazao da su micanja stola bila uslijed voljnog mišićnog djelovanja, a dr. Carpenter je dao isto objašnjenje. No, mnogo zamišljenije osobe, većinom među klerom, držale su se spiritističke interpretacije. To je također prihvatio socijalist Robert Owen, dok je profesor de Morgan, matematičar, u svom iskazu sa seanse s gđom Havden bio zadovoljan da je "netko ili neki duh čitao njegove misli".

Kasniji razvoj u Engleskoj slijedio je s medijima koji su došli iz Amerike: Daniel Dunglas Home (Hume) 1855., braća Davenport 1864. i Henry Slade1876. Među engleskim medijima 1872. postali su istaknuti vlč. William Stanton Moses i gđica Florence Cook, te 1866. William Eglinton. Spiritizam su zagovarale različite periodičke publikacije, te branili brojni radovi od kojih je za neke bilo rečeno da su ih diktirali sami duhovi, npr. Spirit Teachings Staintona Mosesa, čija je svrha bila dati izvješće o uvjetima u drugom svijetu i oblikovati neku vrstu spiritističke teologije.

Za vrijeme ovog razdoblja znanstveno mišljenje o spiritističkim pojavama bilo je podijeljeno. Dok su profesori Huxley i Tvndall oštro denuncirali spiritizam u teoriji i praksi, gospodin (kasnije sir Wm.) Crookes i dr. Alfred Russell Wallace smatrali su fenomen vrijednim ozbiljnog istraživanja. Isti pogled je izražen u izvješću koje je Dijalektičko društvo objavilo 1871. godine nakon istrage duge osamnaest mjeseci, kao i 1876. na sastanku Britanske asocijacije, gdje je prof. Barrett, F.R.S. zaključio svoje izvješće požurivanjem postavljanja znanstvenog vijeća za sistematsko istraživanje ovakvih fenomena.

Rast spiritizma u kontinentalnom dijelu Europe obilježen je sličnim prijelazom od popularne znatiželje do ozbiljne istrage. Godine 1787. Egzegetsko i filantropijsko društvo iz Stockholma, slijedeći Svvedenborgianov pogled, protumačilo je izražavanje "magnetiziranih" subjekata kao poruke iz duhovnog svijeta. Ova interpretacija postupno je dobivala naklonost u Francuskoj i Engleskoj, ali do Cahagnetovog izdanja prvog volumena Arcanes de la vie future devoilees, 1848. u Parizu, nije objašnjavala koji bi bio cilj komuniciranja sa svijetom mrtvih. Micanje stola i neobično kuckanje izazvalo je uzbuđenje u Parizu i dovelo do istrage grofa Agenor de Gasparina. On je zaključio (Des tables tournantes, Paris 1854.) kako fenomen potječe od neke fizikalne sile ljudskog tijela, a prof. Thury iz Ženeve (Des tables tournantes, 1855.) složio se s tim objašnjenjem. Barun de Guldenstubbe (La Realite des Esprits, Paris 1857.) nasuprot tome objavio je svoje vjerovanje u duhovnu intervenciju, a M. Rivali, kasnije poznat kao Allan Kardec, objavio je "spiritualističku filozofiju" u Le Uvre des Es­prits (Paris 1853.), koja je postala vodič za cijeli predmet.

U Njemačkoj je spiritizam također izrastao iz »duševnog magnetizma». J.H. Jung je u svojoj Theorie der Geisterkunde obznanio da je u stanju transa duša oslobođena iz tijela, a sam trans kao takav on smatra bolesnim stanjem. Među najranijim njemačkim vidovnjakinjama bila je gđa Frederica Hauffe, «vidovnjakinja iz Prevorsta», čija su iskustva iznesena u knjizi Justinusa Kernera Die Seherin von Prevorst (Stuttgart 1829.).

U svom kasnijem razvoju spiritizam je predstavljen u znanstvenim i filozofskim krugovima od istaknutih ljudi kao što su npr. Ulrici, Fichte, Zullner, Fechner i Wm. Weber. Posljednja trojica vodila su (1877.-1878.) niz eksperimenata s američkim medijem Sladeom u Leipzeigu. Rezultati su objavljeni u Zullnerovim Wissenschaftliche Abhandlungen. lako je smatrana važnom u to vrijeme, ova istraga se ne može držati zadovoljavajućom zbog nedostatka opreza i točnosti.

Sve ovo u glavnim crtama pokazuje da je moderni spiritizam unutar jedne generacije prešao granice pukog popularnog pokreta i izazvao pozornost znanstvenog svijeta. On je, štoviše, doveo do ozbiljnih podjela među znanstvenicima. Za one koji poriču postojanje duše odvojeno od organizma, prethodno stvoren zaključak je bio da ne mogu postojati takve komunikacije kao što tvrde spiritisti. Naravno, ovo negativno viđenje još uvijek zauzimaju oni koji prihvaćaju temeljne ideje materijalizma. Ali daleko od svih takvih a priori razmišljanja, oponenti spiritizma opravdavaju svoje stajalište naglašavajući bezbrojne slučajeve prijevara koje su iznesene na vidjelo ili preko pobližeg ispitivanja korištenih metoda ili preko priznanja samih medija.

Međutim, usprkos ponovljenim raskrinkavanjima pojavili su se fenomeni koji se očito ne mogu opisati kao varka bilo koje vrste. Njihov neobjašnjivi karakter skeptici pripisuju krivom promatranju. Spiritistčke prakse su, jednostavno, smještene kao novo poglavlje u dugoj povijesti okultizma, magije i popularnog praznovjerja. S druge strane, određeni broj mislioca osjeća se obveznim priznati, i nakon svih mogućnosti elemenata prijevare, da ipak ostaju neke činjenice koje zahtijevaju sustavnije istraživanje. Londonsko Dijalektičko društvo je 1869. imenovalo 33-očlano vijeće «da istraži fenomene sa navodnim duhovnim manifestacijama i da izvjesti o tome». Izvješće Vijeća 1871. godine kaže da se «mogu proizvesti pokreti u krutim tijelima bez fizičkog kontakta od strane neke neprepoznatljive sile, koja djeluje unutar nedefinirane udaljenosti od ljudskog organizma i povrh dosega mišićnog djelovanja«, te da je «ova sila često upravljana razumom (inteligencijom)". U Londonu je 1882. osnovano Društvo za psihička istraživanja radi znanstvenog ispitivanja »prijepornih fenomena«. Motiv istrage dopunjavao je povijest hipnotizma, koji je bio ponavljano opisivan kao šarlatanstvo i prijevara. Usprkos tomu, strpljivo istraživanje vođeno rigoroznim metodama pokazalo je da ispod pogreške i prijevare leži neki stvarni utjecaj na koji treba računati, a koji je u konačnici objašnjen teorijom sugestije. Napredak spiritizma, mislilo se, mogao bi jednako tako donijeti ostatak činjenice koja zaslužuje znanstveno objašnjenje.

Društvo za psihička istraživanja uskoro je u svom članstvu brojilo različite predstavnike znanosti i filozofije u Engleskoj i Americi, a brojna udruženja sa sličnim ciljevima i metodama osnovana su u mnogim zemljama. «Zapisnici» društva sadrže detaljna izvješća o istraživanjima spiritizma i srodnih predmeta, a stvorena je i voluminozna literatura. Dok neki pisci zadržavaju kritički stav, drugi otvoreno govore u prilog spirirtizma, a neki nedavno preminuli (Mvers, James) su se prije smrti dogovorili sa svojim preživjelim suradnicima da uspostave komunikaciju!


Pretpostavke


Kako bi objasnili fenomene koji su nakon pažljive istrage i isključenja prijevare smatrani autentičnima, predložene su tri hipoteze.

Telepatska hipoteza uzima kao svoju polaznu točku podsvijest. Ona je, kako se tvrdi, subjekt dezintegracije koji djeluje tako da njezini segmenti mogu utjecati na um drugoga (percipijenta) čak i na udaljenosti. Osobnost je oslobođena, tako da kažemo, iz organizma i obuzima dušu drugoga čovjeka. Medij će, po ovoj hipotezi, dobiti informacije izmjenom misli ili s mislima ljudi prisutnih na seansi ili drugih misli u vezi kojih prisutni ne znaju ništa. Ovaj bi se pogled, kako se smatra, slagao s priznatim činjenicama hipnoze i s rezultatima eksperimentalne telepatije, a objasnio bi ono što se pojavljuje kao slučajevi posjednuća.

Slična ovoj je spiritistička hipoteza psihičkih zračenja koja u čovjeku razlikuje fizičko tijelo, dušu i posrednički element zvan «perispirit». To je prorijeđen fluid ili astralno tijelo koje u određenim osobama (medijima) može izlaziti iz materijalnog organizma i tako oblikovati «dvojnika». On, također, zajedno s dušom napušta tijelo nakon smrti i sredstvo je preko kojega se uspostavlja komunikacija s perispiritom medija. Spiritistička hipoteza tvrdi da se komunikacije primaju od bestjelesnih duhova. Njezini zagovaratelji kažu da je telepatija nedovoljna da ukalkulira sve činjenice, te da njezina sfera utjecaja mora biti tako proširena da uključi sva mentalna stanja i pamćenja živih osoba. Čak i s takvim proširenjem, ne bi objasnila selektivni karakter fenomena kod kojega se činjenice relevantne za potvrdu osobnog identiteta pokojnika razlikuju od onih koje su irelevantne. Telepatija većinom može biti sredstvo preko kojega bestjelesni duhovi djeluju na misli živih osoba.

Za one koji priznaju da manifestacije proizlaze od inteligencija različitih od medija, sljedeće pitanje koje se nameće jest: jesu li te inteligencije duhovi pokojnika ili bića koja nikada nisu bila utjelovljena u ljudsko obličje. Odgovor se često teško nalazio čak i kod priznatih vjernika u spiritizam, a neki od njih su bili prisiljeni priznati djelovanje stranih ili neljudskih inteligencija. Ovaj zaključak je utemeljen na nekoliko vrsta dokaza:

• teškoća utvrđivanja identiteta duha - utvrđivanja je li dojavljivač (komunikator) zaista osobnost ili pokazuje da jest;
• sklonost lažnog predstavljanja dijela duhova koji ih vode kao glasovitih osoba koje su nekad živjele na zemlji, iako se na pobliže ispitivanje pokazuju prilično ignorantni prema onima kojima se lažno predstavljaju;
• trivijalni karakter komunikacija, tako radikalno suprotan onome što bi se očekivalo od onih koji su prešli u drugi svijet i koji bi prirodno trebali biti zabrinuti da priopće informacije o najozbiljnijim stvarima;
• kontradiktorne izjave koje daju duhovi, a tiču se njihovog stanja, odnosa Boga i čovjeka, temeljnih pravila ćudoređa;
• konačno, nizak ćudoredni ton koji često ispunja poruke duhova koji pretendiraju prosvijetliti čovječanstvo.

Ove varke i nedosljednosti često su neki autori pripisivali podsvijesti (Flournov), drugi su ih smatrali duhovima nižeg reda, tj. ispod razine čovječnosti (Stainton Moses), dok ih treće objašnjenje otvoreno pripisuje demonskom uplivu (Raupert, Modem Spirit-ism, St. Louis 1904.). Za kršćane ovaj treći pogled na problem ima posebnu važnost zbog činjenice da se navodne komunikacije suprotstavljaju bitnim istinama vjere, kao što su Kristovo božanstvo, vazmeno otajstvo i otkupljenje, Božji sud i buduće ispaštanje grijeha, dok ohrabruju agnosticizam, panteizam i vjerovanje u inkarnaciju.

Spiritizam zaista tvrdi da daje nepobitan dokaz besmrtnosti, znanstvenu demonstraciju budućeg života koji daleko nadilazi bilo koju filozofsku dedukciju spiritualizma i zadaje smrtni udarac materijalizmu. Međutim, ova tvrdnja počiva na valjanosti hipoteze da komunuikacije dolaze od bestjelesnih duhova, a nema potporu onih koji zastupaju telepatsku hipotezu ili demonski utjecaj. Ako bi ovi posljednji trebali dokazati fenomen, objasnili bi ga bez rješavanja ili čak izazivanja problema ljudske besmrtnosti. Ako bi ponovo bilo pokazano da argument temeljen na činjenicama normalne spoznaje i prirode duše ne može proći kritičku provjeru, ista provjera bi sigurno bila fatalna za teoriju izvedenu iz medijumističkih izjava, koja nije samo rezultat abnormalnih uvjeta, nego je otvorena širokom polju različitih interpretacija. Čak tamo gdje je svaka sumnja varke ili tajnog dogovora uklonjena - a što je rijedak slučaj - kritičan istraživač će doći na ideju da fenomen koji se sada čini neobjašnjivim može eventualno, poput mnogih drugih čudesa, biti objašnjen bez pribjegavanja spiritističkoj hipotezi. Oni koji su na temelju svojih filozofskih dokaza uvjereni u besmrtnost duše mogu kazati da komunikacije s duhovnim svijetom pojačavaju njihovo uvjerenje. Ali odbaciti svoju filozofiju i staviti sve na spiritizam bilo bi više nego riskantno jer bi to barem posredno pružilo izliku za potpunije odbacivanje duše i besmrtnosti. Drugim riječima, ako bi spiritizam bio jedini argument za budući život, materijalizam, umjesto da bude istisnut ponovno bi trijumfirao kao jedina moguća teorija znanosti i zdravog razuma.


Opasnosti


Uz ovaj rizik filozofske pogreške, moraju se dodati mentalne i ćudoredne opasnosti koje za sobom povlače spiritističke prakse.

Koja god objašnjenja bila ponuđena za «moći» medija, njihove prakse prije ili kasnije uzrokuju stanje pasivnosti koje ne može ništa drugo doli naškoditi duši i umu. Ovo je jasno kod hipoteze uplitanja stranih duhova, jer takvo posjednuće oslabi i nastoji izbrisati identitet ličnosti. Slični rezultati se mogu očekivati ako se podrži druga hipoteza prema kojoj pritom dolazi do dezintegracije ličnosti. U oba slučaja ne iznenađuje što će mentalna ravnoteža biti narušena, a samokontrola oslabljena ili uništena. Pribjegavanje spiritizmu često proizvodi halucinacije i druga zastranjivanja, posebno kod osoba sklonih ludilu i čak onih koji se inače normalno izlažu žestokom fizičkom i mentalnom naporu.

Iz dugogodišnjeg iskustva neki svećenici su došli do zaključka da svi oni koji su se bavili spiritizmom, kao po pravilu, doživljavaju napast crnih i suicidalnih misli, tj. prije ili kasnije u određenim kriznim situacijama pomišljaju na samoubojstvo, a mnogi ga i učine (M. Bolobanić, Kako prepoznati zamke zloga, Zadar, 2000 , str 71.).

Ozbiljna je i opasnost ćudoredne izopačenosti. Prakticiranje ili ohrabrivanje prijevare bilo koje vrste je vrijedno osude; zlo je sigurno veće kada varka pribjegne propitkivanju o budućem životu. Ovakve prakse, kada se rabe i bez namjere varanja, potkopavaju temelje ćudoređa, jer proizvode dezintegraciju ličnosti ili pozivaju upad strane inteligencije. Može biti da se medij »možda isprva prepušta poticajima impulsa koji mu mogu doći kao od neke više sile, ili ga u razvoju njegove automatske romanse pokreće instinktivna prinuda - u bilo kojem slučaju, ako nastavlja ići na ruku i ohrabrivati ovo automatsko poticanje, malo je izgleda da može dugo zadržati neumanjenu iskrenost i zdrav razum» (Podmore, Modern Spiritualism, II, 326 sqq.).


Stav crkve


Biblija kategorički zabranjuje svaki oblik vraćanja i prizivanja duhova kao bezbožne i praznovjerne prakse koje teško vrijeđaju čast Božju i formalno su oprečne prvoj zapovijedi: Ne obraćajte se na zazivače duhova i vračare: ne pitajte ih za savjet. Oni bi vas opoganili. Ja sam Gospodin, Bog vaš!
Lev 19, 31

Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer: tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom: nitko tko bi bajao, zazivao duhove i dše predaka, ili se obraćao na pokojnike. Jer, tko god takvo što čini gadi se Gospodinu:
Pnz 18,10-12

Osim čistog i jasnog zabranjivanja navedenih praksa, biblijski tekstovi snažno pozivaju na vjernost toj zapovijedi, pozivajući se otvoreno na božansku kaznu koja proizlazi iz upuštanja u bezbožne i praznovjerne prakse: Ako se tko obrati na zazivače duhova i vračare da se za njima poda javnom bludu, ja ću se okrenuti protiv takva čovjeka i odstranit ću ga iz njegova naroda. Posvećujte se da budete sveti! Ta, ja sam Gospodin, Bog vaš!
Lev 20, 6

Tako je poginuo Šaul za svoju nevjeru, kojom se iznevjerio Gospodinu: nije držao Gospodnje zapovijedi, i povrh toga je pitao za savjet bajačicu, a nije pitao Gospodina; zato ga je ubio i prenio kraljevstvo na Majeva sina Davida.
Ljet 10, 13-14

Riječ Božja ne ostavlja ni najmanju sumnju oko etičkog suda kojeg treba pripisati praksama magije, okultizma, nekromantizma i spiritizma: one se, u velikoj metafori o «zaručničkom» odnosu između Boga i njegovog naroda, izjednačuju s prostitucijom, čine oblik idolopoklonstva i razlikovno su obilježje onih poganskih naroda koje Bog »stavlja u ruke» Izraela, te su težak grijeh protiv prve zapovijedi.

Kako je spiritizam bio blisko povezan s praksama "duševnog magnetizma» i hipnotizma, o ovim vrstama fenomena govorilo se u teološkim raspravama i u odlukama crkvenih vlasti. Kongregacija inkvizicije 25. lipnja 1840. je zaključila: "Otklonivši svaku zabludu, svako vračanje, izričito ili uključno zazivanje đavla, nije moralno zabranjeno korištenje magnetizma, naime samo kao čina korištenja fizikalnih sredstava koja su inače dozvoljena, ako se ne teži prema nedozvoljenom cilju, ili na neki drugi način zlom. Primjena naime čisto fizikalnih principa i sredstava za nadnaravne stvari i učinke, kako bi ih se protumačilo fizikalno, samo je potpuno nedozvoljena i krivovjerna varka«.

Ova odluka je ponovljena 28. srpnja 1847., a enciklika Sv. oficija biskupima od 4. kolovoza 1856. između ostaloga kaže: Premda je ovim općim dekretom dovoljno protumačena dopuštenost ili nedopuštenost korištenja ili zloporabe magnetizma, ipak ljudska je zloća toliko porasla, da zanemarivši dozvoljeno bavljenje znanošću, radije se okreće zanimljivostima na veliku propast duša i na štetu samog građanskog društva, te se hvale da su otkrili neki princip predviđanja i predskazivanja. Tako neke ženske, ne uvijek čednog ponašanja, pričaju da su zahvaćene sposobnošću hodanja u snu i jasnim gledanjem, i kako to već nazivaju, te da mogu vidjeti i nevidljivo, započeti razgovore o vjeri, dozivati duše mrtvih, primati odgovore, otkrivati nepoznato i daleko, te se lakoumnim pokušajima usuđuju činiti praznovjerne stvari takve vrste, i tako proricanjem sebi i svojim gospodarima sigurno stječu veliku dobit. U svemu tome, kakvom god se vještinom ili varkom služile, budući da se primjenjuju fizikalna sredstva za nenaravne učinke, radi se o potpuno nedozvoljenoj i krivovjernoj prijevari te o sablazni protiv dobrog po­našanja«.

Biskupe se nadalje potiče da ulože sve moguće napore za potiskivanje ovakvih zloupotreba «kako bi se Gospodnje stado zaštitilo od neprijatelja, polog vjere očuvao, i vjernici zaštitili od moralne korupcije«.

Drugi plenarni koncil u Baltimoru (1866.) govoreći o prijevarnoj praksi u spiritizmu izjavio je da se neke manifestacije mogu pripisati sotonskom uplitanju i upozorava vjernike protiv davanja bilo kakve potpore spiritzmu ili čak, izvan znatiželje, pohađanje seansi (Dekret, nn. 33-41). Taj koncil posebice naglašava protukršćanski karakter spiritističkih tehnika glede vjere i karakterizira ih kao pokušaj ponovnog oživljavanja poganstva i magije. Dekret Sv. oficija od 30. ožujka 1898. osuđuje spiritističke prakse, čak iako je isključena komunikacija s demonom, te se čini kako se komunicira samo s dobrim duhovima.

Najeksplicitnija i najznačajnija osuda spiritizma nalazi se u negativnom odgovoru kojeg je dao Sv. oficij 24. travnja 1917. i autoritativno odobrio papa Benedikt XIV. dva dana kasnije na pitanje:
»Smije li se prisustvovati razgovorima ili bilo kakvim spiritističkim skupovima (koji se odvijaju) preko medija, kako ih zovu, ili bez medija, uz pomoć hipnoze ili bez nje, kao i onima koje imaju oblik poštenja ili pobožnosti, bilo da se ispituju duše ili duhovi bilo da se slušaju njihovi odgovori, ili pak da se samo gleda, pa i proturječeći šutke ili izričito, da se ne želi imati nikakva veza sa zlim duhovima? Odgovor: U svemu niječno.«

U svim tim dokumentima napravljena je distinkcija između legitimnog znanstvenog istraživanja i praznovjernih zloupotreba. S ovim se Crkva ne izjašnjava o naravi činjenica kojima se spiritisti hvale, jesu li to autentični fenomeni ili jednostavne obmane (na znanosti je da donese takav sud), ali se veoma jasno izjašnjava o opasnostima po vjeru i ćudoređe kojima se izlaže onaj tko sudjeluje u spiritističkim praksama i zbog toga ih kategorički zabranjuje svojim vjernicima. Takva zabrana tiče se svih, od običnog vjernika do znanstvenika, i širi se na sve motivacije zbog kojih bi netko mogao sudjelovati na spiritističkoj seansi ili bilo kojem obliku prizivačke prakse, čak i bez nazočnosti medija.


Zaključak


Kršćanin vjeruje u uskrsnuće tijela kao božanski dar, a Crkva osim toga poučava da je ljudska duša besmrtna. Po sebi ne bi, dakle, bilo nemoguće misliti na mogućnost «komunikacije» između živih i pokojnika, ali problem se tiče nadasve načina: što rade duše nakon smrti, tko odlučuje da li se, kako i kada trebaju ili mogu pojaviti? Teološko razmišljanje jasno otkriva da duša, odmah po smrti tijela, biva suđena u svjetlu vrhunaravnog promisla pravde i ljubavi, koje Bog ima za nju, a ishod tog suda može biti vječna radost (pridružujući se odmah ili nakon razdoblja pročišćenja i kajanja) ili vječna patnja. U tom kontekstu čini se jasno da je samo na Bogu da odluči da li se, kako i kada neki pokojni mogu pokazivati živućima. Pretpostavljati da ih se «priziva» čin je grešne oholosti, gotovo kao da čovjek može poučavati Boga što treba raditi. Jedini ozbiljan i mudar stav, prema Božjim stvarima, stav je ustrajne i pune pouzdanja molitve, u kojoj se moli za spasenje živih i pokojnih, ostavljajući Bogu da utvrdi načine kojima želi podijeliti potrebne milosti.

Okultna praksa spiritizma, kao i sve ono što je tajnovito, privlači čovjeka i izaziva njegovu radoznalost. Zato se događa da čak djeca u osnovnoj školi, pa i srednjoškolska i studentska mladež, veoma često upadaju u iskušenje da se u pojedinim grupama pokuša zazivati duhove. Dakako da to čine i odrasli, među kojima je najrizičnija skupina roditelja sa snažnom željom da stupe u «komunikaciju»s tragično nestalom djecom. Sve se to čini u potpunom neznanju od kobnih posljedica, ne samo za vječni život, nego i za ovaj zemaljski.

Na kraju se treba sjetiti već spomenute mogućnosti uplitanja zlih duhova: čak i ako se često za tzv. spiritističke fenomene mogu naći prirodna objašnjenja, sama činjenica da je neodređeno moguće pretpostaviti uplitanje demonske prirode - na neki način dopušteno i od samih spiritista - trebalo bi konačno razuvjeriti od približavanja takvim praksama. Između ostalog demoni, ne mogavši ipak činiti prava čuda, mogu itekako djelovati čudima koja pogađaju maštu i uobrazilju. Ako uz to uzmemo u obzir činjenicu da se - Sotona voli preodjenuti u anđela svjetla, imamo razlog više ne vjerovati i u one manifestacije koje bi se činile prekrivene kristalnom čistoćom. Pokušajmo npr. zamisliti majku koja je izgubila sina i koja se stavlja u položaj izvršenja, makar, «implicitnog» prizivanja, kojoj (bez trikova, obmana, sugestija ili drugog) odgovara glas veoma sličan glasu sina, koji je potiče da bude snažna, da ima vjere, da moli, da ne prekida razgovor s njim. Ima li što dirljivije od toga? Ipak, ako je to bio demon koji je htio dovesti u napast ženu koja je izgubila sina, nema sumnje na čemu temelji njezinu »slabu točku«. Takav primjer, možda i suviše fantastičan, trebao bi nas navesti na razmišljanje.

Izvori:

1. Edward A. Pace, Spiritism, u: THE CATHOLIC ENCVCLOPEDIA, Volume XIV, Online edi-tion, 1999.
2. Andrea Pocarelli, Spiritizam - suočenje sa znanošću i vjerom, UPT, Osijek, 2000.
3. H. Denziger- R Hunermann, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, UPT, Đakovo, 2002.

Molitva u kušnji i napasti

Oče nebeski, bogat ljubavlju, blagoslovi me znakom Svetog Križa, da ojačam protiv napadaja zloduha. Zaštiti me u svako vrijeme svojim milosrđem. Ti si snaga moje duše, utočište u zlim danima. Zaštiti me protiv zavodljivosti grijeha svojom jakom zaštitom. Budi uz mene u trenucima kušnje! Oče nebeski, moja nado, moje pouzdanje, spasi me od pogibelji tjelesnih i duševnih, i pokaži mi se nakon ovog zemaljskog putovanja, moja blažena srećo!
(Sv. Gertruda)

Tekst prenesen (uz dopuštenje uredništva) iz Izazova istine, glasila mladih dominikanaca, broj 1 (25), Zagreb, srpanj 2002.



| komentari (2) | print | # |

YOGA JE RELIGIJA I NIŠTA U NJOJ NIJE NEUTRALNO!

Želeci se nadovezati na temu koja je bila aktualna prošlog ljeta u kojoj su neke struje pokušale progurati yogu u škole, zapitali smo se što je zapravo yoga! Odgovor nam je dao profesor povijesti i indologije, gospodin Zaviša Kacic-Alesic. Krstio se s dvadeset godina pa brojne komentare kako je zapravo kritican prema svemu što nije kršcansko odlucno negira! Upoznavši nauk Isusa Krista, pokušava ljudima približiti istocnjacke religije kako bi upozorio na tu, kako sam voli reci, opasnost. Oženjen je, otac je dvoje djece, radi kao profesor povijesti, a kao laik suraduje u župi sv. Petra Apostola u Zaprešicu. Aktivni je clan caritasa i župnog lista "Glas iz pustinje".

Kada su tijekom drugoga tisucljeca prije Krista indoeuropski Arijci poceli prodirati kroz klance Hindukuša na indijski potkontinent prastaro se indijsko stanovništvo pocelo povlaciti u sigurnije predjele. Siloviti Arijci su na svojim brzim konjima bili pretvrd orah za sve tadašnje indijske vojske. Tzv. Indska dolinska civilizacija sa središtima u gradovima Harrapa i Mohenjo Daro nepovratno je uništena, a dravidsko stanovništvo je krenulo na jug. Dio stanovništva povukao se u teško dostupne planine i tamo sacuvao najstariju indijsku duhovnost, najstariju indijsku religiju - yogu. S vremenom se vedski brahmanizam arijskih pridošlica poceo miješati s ucenjima yoge pa je tako nastao cijeli niz razlicitih duhovnosti. Pokušajmo sada odgovoriti na pitanje : što je zapravo yoga?

Yoga je religija i ništa u njoj nije neutralno vec sve služi samo u duhovne svrhe. Dakle, onaj tko kaže da je yoga tjelesna aktivnost i da s religijom nema nikakve veze, taj ocito nije dobro upucen u ono što govori ili svjesno govori neistinu.

Treba odmah napomenuti da je ono što se na zapadu podrazumijeva pod pojmom yoga zapravo samo jedan njezin dio. Rijec yoga na sanskrtu znaci uprezanje, naprezanje, sjedinjenje pa dobro ocrtava ucenje i praksu discipline tijela i duha kojom se postiže oslobodenje iz kruga preporadanja, ali se i sticu razlicite natprirodne moci. S obzirom na to da je sanskrt djelo Arijaca, podrazumijeva se da yoga nije izvorni naziv za tu duhovnu disciplinu. Iz prethodnih je recenica sasvim vidljivo da je sastavni dio yoge i nauk o preporadanju ili o reinkarnaciji, a cak bismo mogli reci da je on i njezino središte. Naime, cijeli napor koji covjek poduzima u yogi služi gotovo samo jednom jedinom cilju - oslobodenju iz kruga preporadanja tj. mokši. Kada Indijci cuju da se na zapadu vježbama yoge bave i ljudi koji ne vjeruju u reinkarnaciju smatraju to dobrom šalom jer znaju da ta praksa služi jedino za cišcenje nakupina loše karme u cakrama koje su tamo nataložene ili u ovom ili još u prethodnim životima. Yoga se temelji na sustavnim vježbama tijela i svijesti kojima se postiže vlast nad tijelom, iskljucuje se utjecaj vanjskoga svijeta na duh i dolazi se u stanja svijesti, neki ih nazivaju višim stanjima svijesti, u kojima Covjek može postici samospoznaju i spoznaju trans- cendentalnoga.

Vježbe yoge podrazumijevaju dugotrajno potiskivanje disanja i posebne tehnike udisanja i izdisanja (pranayama), primjerice samo kroz lijevu ili samo kroz desnu nosnicu. Drugi vid su asane ili položaji tijela i to je onaj dio koji se na zapadu smatra yogom. Najviši stupanj vježbi je samadhi ili potpuno zadubljenje i sabranost u kojemu prestaje svaki subjektivni osjecaj, a to je ono što se na zapadu naziva transcendentalnom meditacijom. U Indiji i iskusni yogiji dugo ni ne pomišljaju na meditaciju bez iskusna ucitelja jer znaju kakve kobne posljedice može ostaviti na zdravlje i psihicki integritet covjeka. Na zapadu prodete nekoliko sati poduke i odlazite kuci meditirati. Nepovjerljivi prema ovim podacima mogu u bolnicama za psihicke bolesti provjeriti koliki se broj pacijenata bavio transcendentalnom meditacijom.

Dakle, yoga potjece iz prastaroga predvedskog i predarijskoga iskustva autohtonih indijskih starosjedilaca. Izvorno ucenje je podrazumijevalo i vjerovanje u jednoga boga nazvanog Išvara, ali se ono danas prakticno izgubilo. Glavni je razlog tome što je praksa yoge s vremenom ušla u brojne druge indijske duhovnosti i s njima se izmiješala. Primjerice, ona je srž hinduizma i nema hinduizma bez yoge koja se smatra njegovim vrhuncem. Yogu su prihvatili i budisti i džaini. Glavni spis yoge je Yoga-sutra koju tradicija pripisuje Patanjaliju. Dakle, yoga je na istoku postala temeljna disciplina brojnih drugih duhovnosti. Na zapadu je pak postala sastavnim dijelom new age pokreta (posebice kriya yoga) u prilicno iskrivljenom obliku i izmijenjena cilja, iako je cak i u Hrvatskoj bilo nekih škola yoge koje su se pokušale temeljiti i na izvornijem nauku.
Reinkarnacija i uskrsnuce

U kakvom su odnosu ucenja yoge i nauk Isusa Krista? Odmah na pocetku se javlja stari sukob: reinkarnacija i uskrsnuce. Nema yoge bez reinkarnacije i nema kršcanstva bez uskrsnuca. Sveto pismo kaže: "Ali, ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, s kojim pravom neki medu vama tvrde da nema uskrsnuca mrtvih? Ako li nema uskrsnuca od mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo! Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Tad izlazi da smo i lažni svjedoci Božji jer smo svjedocili da je Bog uskrisio Krista, kojega nije uskrisio, ako zbilja mrtvi ne uskršavaju. Ako, naime, mrtvi uistinu ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi." (1 Kor 15,12-19). Reinkarnacija i uskrsnuce zaista iskljucuju jedno drugo. Yoga uci da covjek mora sam sebe spasiti, a Isus kaže kako je on Spasitelj i Otkupitelj. Ako možemo sami sebe spasiti, zašto je onda Krist trpio na križu?
Kršcanska meditacija i transcen- dentalna meditacija? Kršcanska je susret Covjeka i Boga, transcendentalna trenutak potpuna ništavila bez bilo kakvih subjektivnih doživljaja. Yoga uci da je nakupine loše karme ili, nazovimo to tako, grijehe iz prošlih života nemoguce okajati i da ih treba "odraditi" u buducim, a Isus Krist cesto kaže: "Oprošteni su ti grijesi". Praksom yoge mogu se steci i nadnaravne moci siddhi koje se u Bibliji cesto prepoznaju kao magija i teški grijeh protiv prve Božje zapovijedi. Ono što je za yogu vrhunac, za kršcanstvo je nespojivo s krsnom milošcu.

Reinkarnacija

Da je reinkarnacija nauka o preporadanju, vec je gotovo svakomu poznato. Medutim, mnogo se religija bitno razlikuje u vjerovanju zašto se nešto preporada, kako se to nešto preporada, što se uopce preporada i kako daljnje preporadanje sprijeciti i zaustaviti. U tim se postulatima bitno razlikuju, primjerice, hinduizam i izvorni tzv. hinayana ili theravada budizam pa cak i taj budizam s tzv. mahayana budizmom. Dok hinduizam uci o preporadanju necega što bismo vrlo uvjetno mogli nazvati dušom dotle je Budho ucio o preporadanju, nazovimo to tako, cestica ili dhamma koje se nakon smrti svakog bica razilaze i opet udružuju s drugim cesticama stvarajuci novo bice.
Nije moguce sa sigurnošcu utvrditi podrijetlo nauka o preporadanju. Iako se on, bez dvojbe, najdublje i najcvršce ukorijenio u duhovnostima indijskog potkontinenta, cini se da je nastao u astralnoj religiji sumersko-babilonskog kruga. Analogno vjeri o preporadanju duša gotovo u pravilu ga prati i vjera o ciklickom smjenjivanju svjetova prema zakonu kozmickoga determinizma. U doba Pitagore i orfika to su ucenje preuzeli Heleni i vec od tada se ono periodicno pojavljuje i na europskome kontinentu. U Europi se vjera u reinkarnaciju najcešce širila putem najmladih slojeva Vede, poznatih upanišada koje su zapravo neka vrsta sinkretizma vedskog brahmanizma i yoge. U posljednje vrijeme nauk o preporadanju posebice šire razni new age propovjednici od teozofa i antropozofa pa do swamia Prabhupade i Sai Babe. Da bismo upozorili na nespojivost Kristova nauka s naukom o reinkarnaciji dostatno je, uz u tekstu vec navedenog citata, reci da Sveto Pismo striktno kaže: "...ljudima je odredeno samo jedanput umrijeti - potom dolazi sud..."(Heb 9,27).

Uskrsnuce tijela

Cesto sam od sljedbenika ili od praktikanata yoge cuo kako im je u kršcanstvu nelogicno i stoga i neprihvatljivo uskrsnuce tijela. Mnogi su proglašavali besmislenom duhovnost koja i u vjecnosti racuna s tijelom. Evo što o tome kaže Sveto Pismo: "Ali netko ce pitati: Kako uskršavaju mrtvi? S kakvim li se tijelom pojavljuju? Bezumnice! Ono što ti siješ ne oživljuje ako ne umre. I ono što siješ nije lik koji ce se pojaviti vec golo zrno, recimo, pšenice ili kakva drugog sjemena. A Bog mu daje lik kakav hoce, i to svakomu sjemenu njegov vlastiti lik. Nije svako tijelo isto tijelo; drugo je ljudsko tijelo, drugo je tijelo u stoke, drugo je pticje, drugo je riblje tijelo. Postoje i nebeska i zemaljska tjelesa, ali drugi sjaj imaju nebeska, a drugi zemaljska (...) Tako je i s uskrsnucem mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava sa silom; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno." ( 1 Kor l5, 35-44)
Osvrnimo se malo i na cisto fizicki aspekt vježbi yoge. Mnogi polaznici i praktikanti kažu kako su se od kada su krenuli na yogu poceli osjecati bolje. Ništa neobicno. Svatko tko šece ili se rekreativno bavi nekim sportom se od toga osjeca bolje. Vec i same vježbe disanja donose mozgu više kisika. U cemu je onda problem? Vježbe yoge opuštaju mišice, a prosjecnom "zapadnjaku" su oni vec i previše opušteni. Tako može doci do atrofije i nisu rijetki slucajevi da praktikantu yoge koji svoje mišice nicim ne napreže vec ih samo vježbama yoge opušta "iz cistog mira" u hodu pukne koljeno pa cak i kuk. Mišici više ne mogu držati tijelo i zglobovi i kosti stradaju uslijed prevelikog opterecenja jer mišici moraju "nositi" kosti, a ne kosti mišice Od cega svoje mišice opuštaju ljudi koji cijeli dan sjede u uredu, u automobilu, za racunalom i pred televizorom? Mnogo bi korisnije bilo opteretiti ih. Ukoliko se netko želi opustiti od psihicke ili cak i duhovne napetosti tada taj yogom pokušava lijeciti posljedice, a ne uzroke. Trebalo bi se zapitati zašto smo nemirni? Zašto loše spavamo? Zašto ustajemo umorniji nego što smo legli? Odakle stres i što je to uopce? To su vrlo znacajna pitanja, a uzroci su najcešce vrlo duboki.


Transcedentalna meditacija

Kako se izvuci iz kruga preporadanja? Zamijetili smo da razlicite religije razlicito odgovaraju na to pitanje. Jedan od najcešcih ponudenih "recepata" je postupnim procišcenjem i konacnim oslobodenjem od svjetovna života koje se najbolje postiže tjelesnim i duhovnim vježbama yoge. Vrhunac yoge je samadhi ili transcedentalna meditacija u kojoj se gubi svaki subjektivni doživljaj okoline. Covjek dugotrajnim naporom i usredotocenjem na vrh nosa ili pupak umrtvljuje svoja cula. Treba upozoriti da covjek tada gubi nadzor nad vlastitim mozgom i da medicina ne zna što se za to vrijeme s tim našim organom dogada. Posljedice na psihickom integritetu osobe znaju biti strašne. Nije rijedak slucaj da se covjeku na znanosti neshvatljiv nacin u memoriju upišu dogadaji koji se nikada nisu dogodili, posebice u svezi s najbližim i najdražim osobama. Nekim su ljudima, primjerice, "upisani" tako ružni dogadaji u svezi s njihovim roditeljima da su ih poceli mrziti i još su završili u umobolnicama. Na isti nacin se u takvim prilikama ljudi "sjete" svojih prošlih života. Oni se zaista živo sjecaju necega što se nije dogodilo kao da se to dogodilo jutros ili jucer. Znanost takve slucajeve naziva ludilom, a duhovnost opsjednucem.
Cesto možemo cuti kako su i kršcanski sveci meditirali. Vec je upozoreno da jasno treba razlikovati kršcansku i transcedentalnu meditaciju. U kršcanskoj se ne trnu osjetila vec je ona sabranost, ali ne za ništavilo vec za susret s Bogom. Tijekom dulje prakse transcedentalne meditacije covjek trajno može izgubiti osjecaj za vanjsku okolinu u tolikoj mjeri da više ne razlikuje toplo i hladno te gotovo i ne osjeca bol (više smo puta u TV emisijama mogli vidjeti kako ljudi bez osjeta boli vise na kukama ili udicama ili se probadaju velikim iglama), a može i potpuno izgubiti emocije i postati neosjetljiv cak i na smrt najbližih. Potpuni gubitak ljubavi prema najbližima je tipican. Realnost mu polako postaje sve teže podnošljiva pa sve više i više vremena provodi u dubokoj meditaciji. U meditaciji osjeca prividni mir, a izvan nje sve vecu tjeskobu, nemir pa i agresivni bijes. Zato neki indijski yogiji i sadhui prakticki više i ne izlaze iz meditacije, a okolina ih hrani i preodjeva štujuci ih kao žive bogove. O takvom gorkom iskustvu svjedoci i na kršcanstvo obraceni indijski guru Rabindranath Maharaj koji sa svojim ocem nikada nije izmjenio ni jednu rijec niti je doživio ocev pogled, a kamoli zagrljaj.

Karma i cakre

Što se postiže vježbama yoge i kako one oslobadaju iz kruga preporadanja? One ciste nakupine loše karme tj. grijeha, pogrešaka i loših ili zlih djela nataloženih u cakrama. Cakre su energetski "otvori" na tijelu (primjerice na celu, genitalijama, zglobovima itd.), a postoje vece i manje i važnije i manje važne, ali nemojmo ovdje ulaziti u prevelike pojedinosti.

Prema vjerovanju mnogih religija grijehe nije moguce okajati ili ispovjediti nego ih u buducim životima treba "odraditi". Zbog toga one ne znaju za pomoc bližnjemu jer bi ih tako samo omeli u odradivanju karme koju bi onda trebalo "odraditi" u novom životu. Tako je i blažena Marija Terezija u Indiji nerijetko doživljavana kao negativan lik jer je svojom intervencijom "omela" mnoge gubave da "odrade" svoju lošu karmu. Biblija pak uci: "Ovo je post koji mi je po volji, rijec je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlacene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskucnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad ce sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje ce tvoje brzo procvasti." (Iz 58, 6-8). Nepobitna je cinjenica da su se prve humanitarne organizacije u Indiji pojavile tek s dolaskom kršcana. O tome svjedoce i brojni uceni Indijci.
Uz cakre su vezane i sve vrste kanaliziranja energija kojima je osnovni zadatak takoder cišcenje cakri, ali ipak u nešto drugacije svrhe. Bioenergija, shen-chi, rei-ki i ostale verzije baziraju se upravo na tome..
Usporedivati nauk o karmi i nemogucnosti okajanja grijeha s naukom Isusa Krista koji je došao podnijeti muku upravo radi oproštenja grijeha zaista nije niti potrebno. Uz to, ukoliko je karma tako cvrsto "zacementirana" onda je potpuno besmisleno i moliti se. Biblija nam, pak, pruža primjere u kojima su pojedinci više puta svojom molitvom promijenili sudbine citavih naroda. Osim toga ona nam porucuje: "Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite" (Ef 6,18), "Bdijte i molite da ne padnete u napast" (MT 26,41) i "što god moleci pitate, vjerujte da ste to vec primili, i bit ce vam" (Mk 11,24). Kakvog to ima smisla ako postoji karma? Ukoliko vjerujemo ovim citatima iz Biblije kakvog smisla ima proricanje buducnosti ili citanje horoskopa?

Vegetarijanstvo

Ovdje bi se trebalo dotaknuti i necega što je na "zapad" zapravo stiglo nedavno, ali se vec toliko ukorijenilo da mu se pravi smisao, svrha i porijeklo prakticki zaboravilo. Rijec je o vegetarijanstvu. Ono je takoder neraskidivo povezano s naukom o reinkarnaciji i podrazumijeva nejedenje onih bica koja su ukljucena u lanac preporadanja. Tko o tome više govori? Tvrdi se da je vegetarijanstvo zdravo, ali je moderna medicina nepobitno dokazala da nije. Postoje odredene tvari neophodne za normalno funkcioniranje ljudskog organizma, a definitivno ih se ne može dobiti osim iz mesa. Posljedice mogu biti kobne. Osim toga, biljojedi imaju jako dugacke probavne sustave pa cak i više želudaca, a covjek ima sustav srednje duljine. Mesožderi pak imaju vrlo kratke sustave. Biljojedi nemaju ni ocnjake, a covjek ih ima. I o tom problemu Sveto Pismo na više mjesta sasvim jasno progovara: "Ne shvacate li da ništa ne može onecistiti covjeka što izvana ulazi u njega, jer mu ne ulazi u srce, nego u trbuh i odlazi na odredeno mjesto?" Tako (Isus) proglasi cistim sva jela." (Mk 7, 18-19). Na drugom mjestu sv. Pavao piše: "Jedan vjeruje da smije sve jesti; drugi, naprotiv, koji je slab u vjeri jede samo povrce." (Rim 14,2) I naposljetku: "Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uzide Petar oko šestog sata na krov kuce da moli. Ogladnje i zaželje nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo , on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu - slicnu veliku platnu zavezanu na cetiri roglja - gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste cetveronožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas rece: "Ustani Petre, kolji i jedi!" "Nikako, Gospodine - odvrati Petar - jer još nikada nisam jeo ništa pogano i necisto." "Što je Bog proglasio cistim, ti ne nazivaj poganim!" rece mu onaj glas po drugi put." (Dj 10,9-15). Ovo, rekli bismo, legendarno "kolji i jedi" je nedvojbeni dokaz protiv onih koji izvlace Božju Zapovijed "Ne ubij!" izvan konteksta i njome opravdavaju vegetarijanstvo.

Prof. Zaviša Kacic-Alesic



| komentari (0) | print | # |

nedjelja, 07.09.2008.

XXIII. nedjelja kroz godinu

KAKO VJERNIČKI OPOMINJATI A DA NE VRIJEĐAMO?
Image
Za prvo čitanje imamo odlomak iz Ezekielove knjige u kojem Bog proroku nalaže da bude duhovni stražar doma Izraelova. U Ezekielovo doba prenaglašavana je zajednička odgovornost pripadnika naroda Božjega: kad jedan čini dobro, Bog to ubraja svima u zaslugu, a kad jedan čini zlo, svi će biti kažnjeni bez obzira na osobno zalaganje. Ezekiel je prorok osobne odgovornosti (usp. Ez 18 i 33). Bog mu je objavio da nije dovoljno kititi se tuđim perjem ili skrivati se iza izgovora da će ionako svi biti kažnjeni, bez obzira na osobne postupke. Prorokova je uloga da bude savjest svoga naroda, da potiče i opominje. Dakako da je pritom prorok morao postupati onako kako druge uči. Nezamislivo bi bilo da prorok ne obdržava ono što drugima iznosi kao Zakon Božji.
U evanđelju Isus govori o svojoj nazočnosti među učenicima kad opominju zalutale, kad opraštaju izgrednicima, kad nešto "jednodušno zaištu", kad se saberu na molitvu. Traži da se u njegovoj Crkvi ne lomi prerano zajedništvo s izgrednicima, kao što su određivali ondašnji teolozi i osobito sljedbenici monaške zajednice u Kumranu. Slabe treba opominjati, podržavati ih u pokušajima da se vrate punom sudjelovanju u vjerskom životu zajednice, s njima i u njihovo ime moliti.
U izvještaju o trostrukoj opomeni te o vezanosti na nebu onoga što sveže ili razriješi Crkva kao mjesna zajednica Isusovih učenika, vidi se Matejevo iskustvo zla u prvoj Crkvi. Ustrašena vjerskim zahlađenjem u vremenu odgođene paruzije, Matejeva Crkva bila je pred napašću zatvaranja u elitnu zajednicu pobožnih i isključivanja posrnulih. Matej u Isusovo ime traži strpljivost prema posrnulima. One koji u Crkvi opominju i opomenu prihvaćaju podsjeća da je Gospodin Isus s nama.
Ova je nedjelja poticaj na vjerničko opominjanje koje ne smije biti farizejsko preziranje ni vrijeđanje slabih. Kako opomene primamo i dajemo?

Ezekiel je 597. bio odveden u sužanjstvo zajedno s kraljem Jojakimom i s drugim istaknutim građanima Jeruzalema. U petoj godini sužanjstva dobio je poziv za proroka i djelovao je nešto više od 20 godina među sužnjima. U prvim godinama slao je poruke Jeruzalemcima neka se obrate, jer će i ostatak biti odveden u sužanjstvo ako svi osobno ne prihvate svoju odgovornost pred Bogom.
Ovaj odlomak drugi je izvještaj o pozivu. U poglavlju trećem prorok je donio izvještaj kako ga je Bog postavio za čuvara doma Izraelova u smislu savjesti naroda. Prorok snagom svog poziva biva osposobljen da dijeli proročke ukore, da proročki podvrgava kritici velikaše i pučane, prezrene siromahe i ugledne bogataše. U ovom odlomku opravdava takve svoje postupke: Bog mu je zapovjedio da opominje zle sunarodnjake, poslušali oni ili ne. To je bilo izneseno neposredno pred pad Jentzalema, kad je proroku bilo jasno da nitko neće biti pošteđen.
Bog naziva proroka sinom čovječjim. To znači krhkog čovjeka, ukoliko je podložan bolesti, nepravdi, grijehu i smrti - pripadnik ljudske vrste. Postavljen za "stražara domu Izraelovu", prorok je najprije dužan biti stražar, a onda obavljati službu onoga koji u Božje ime pazi na narod u gradu. U tome je uključen nalog ali i milost da sam vjernički živi prije nego što drugima možda predbacuje njihove moralne nedostatke.
"Bezbožnik" kojega prorok treba opominjati nije neki teoretski ateist, nego pripadnik monoteističke religije koji ne živi prema Božjim zapovijedima. Ako prorok iz straha ili stida ne vrši svoju službu stražara nad domom Izraelovim, griješi pred svojim Bogom. Najavljujući da se pokoji opomenuti "bezbožnik" neće "vratiti sa svojega puta" (r. 9) Bog pripravlja Ezekiela na neuspjeh u obavljanju proročke zadaće. Makar i ne uspijevao, prorok je dužan nastaviti svoje djelovanje i tako "spasiti svoj život", ostvariti ono što je Bog o njemu planirao. Takvog proroka ne možemo zamisliti da bi s opomenama dijelio ljudima i uvrede. Morao je tako poticati na obraćenje da ljudi požele biti drukčiji.



Ljubav povezuje i prožima sve zapovijedi Božje (Rim 13, 8-10)

U odlomku koji prethodi Pavao govori o odnosu kršćana prema državnoj vlasti koja je u ono doba bila poganska, ali ju je Pavao držao potrebnom radi održavanja javnog reda i mira. Obradivši tako građanske dužnosti vjernika, Pavao prelazi na ljubav kao podlogu vjerničkog ponašanja prema sugrađanima drukčijih uvjerenja i prema pripadnicima vlastite zajednice krštenih. "Nikomu ništa ne dugujte" - odnosi se na prethodni odlomak: krštenici izvršavaju svoje obveze prema državi kojoj su građani; ne mogu vjernički živjeti i obavljati svoje poslanje ne vodeći računa o onima koji se nisu uključili među krštenike. "Osim da jedni druge ljubite" - odnosi se ponajprije na ponašanje unutar crkvene zajednice, ali nisu isključeni ni drugi sugrađani, kako je očito iz neposrednog konteksta.
U svođenju Zakona na zapovijed ljubavi Pavao je na liniji Isusa koji je proglasio ljubav najvažnijom zapovijedi prilikom razgovora s bogatim mladićem (Mt 19, 18) i prilikom rasprave o najvećoj zapovijedi (Mt 22, 36-40). Egzegeti drže da Pavao ovdje izravno navodi Isusovu izreku koja je morala biti prenošena i pamćena u kršćanskim zajednicama i prije nego su napisana evanđelja. Pavao nastavlja: "Ljubav bližnjemu zla ne čini" (r. 10). Time podsjeća na Himan ljubavi iz Prve Korinćanima 13, druga kitica:
"Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se,
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi (1 Kor 13, 4-7).
Takvu ljubav kao ljudsku i vjerničku vrlinu ljudi trebaju naučiti u krugu vlastite obitelji, gdje bračni drugovi, a onda roditelji i djeca, imaju priliku jedni drugima činiti zlo i dobro. To nije ljubav slatkorječivih fraza, nego ljubav djela i akcija. Iz obiteljskog kruga ona se proteže na ljude s kojima živimo, bez obzira na njihovo religijsko usmjerenje.

Krist prisutan među učenicima koji opominju i opomenu obraćenički prihvaćaju
(Mt 18, 15-20)

Ovaj poučni razgovor Isusa i učenika Matej je tako formulirao da se u njemu prepoznaju članovi kršćanske zajednice koji su obeshrabreni pojavom zla u vlastitim redovima. Matejevi povijesni čitatelji, u želji da budu vjerodostojni svjedoci uskrsloga Gospodina i radosni navjestitelji njegova evanđelja, bili su obeshrabreni ponašanjem nekih krštenika. Ta "braća" - to jest krštenici koji su prihvaćali vjeru Crkve, ali se nisu ponašali prema vani i prema unutra u skladu s prihvaćenom vjerom - "griješila" su protiv pojedinih u Crkvi ali i protiv cijele crkvene zajednice. Mogli su biti nepošteni i osorni prema drugim sugrađanima. Takvim svojim ispadima štetili su Crkvi, duhovno su ranjavali zajednicu kojoj su željeli pripadati. Matej se tada sjetio Isusove pouke da uspori želju nekih revnih osoba u Crkvi koje su željele što čišću Crkvu, makar bila sastavljena od malobrojnih.
Kumranski monasi tražili su da tužitelji, prije nego iznesu slučaj pred zajednicu, opomenu pred svjedocima one koji su nešto pogriješili. Slične su propise davali i židovski teolozi Isusova vremena. Isus dopušta opomenu i nasamo, s nadom da će opomenuti poniznije prihvatiti. To je više nego što su tražili rabini i Kumranci. Zatim slijedi opomena pred svjedocima, u skladu sa starozavjetnim propisima (usp. Pnz 19, 15). Tek tada treba slučaj iznositi pred Crkvu. Pod Crkvom se ovdje misli zajednica Isusovih učenika u jednom mjestu (župa, biskupija). Iz tog izraza, koji Pavao upotrebljava i za liturgijski skup vjernika (usp. 1 Kor 11, 18), proizlazi da se Isusovi sljedbenici u Matejevo doba sastaju redovno na molitvu te da tom zgodom imaju prilike jedni drugima reći pobudne riječi, važne za život zajednice. Zajednica sabrana na molitvu, slušanje riječi Božje i rješavanje svojih problema jest Crkva. Očito da takva zalutala braća dolaze na svete sastanke i da drže do zajednice. Ako poslušaju u smislu spremnosti na obraćenje, prema njima se treba ponašati kao prema punopravnim članovima zajednice. Crkva ne smije postati elitni klub asketa i isposnika. "Neka ti bude kao poganin" znači: smatraj ga kao da se sam isključio iz Crkve.
U retku 18 Isus prenosi na svu mjesnu zajednicu učenika ono što je dao Petru. Dok će Petar snagom službe ključeva moći "vezati i odrješivati" tako da će sam Bog osnaživati na nebu ono što on odluči na zemlji, dotle sva zajednica to može snagom okupljanja na molitvu u ime Isusovo. Važan je u retku 20 izraz "sabrani u moje ime". On znači: sabrani zato što sam ja među njima, sabrani s vjerom da sam ja među njima nazočan kad mole, slušaju riječ Božju i rješavaju svoje probleme na razini zajednice.
U retku 19 "zaištu što mu drago, dat će im Otac moj" odnosi se na opomenu zalutalom bratu, ali i na molbu za oproštenje grijeha prijestupnikovih: Otac nebeski uvažava ono što sabrana zajednica "jednodušno", tj. složno odluči ili moli. Makar se sastojala od dvojice učenika.
Ta Isusova pouka kod Mateja pokazuje da je Crkva zajednica Emanuela, zajednica onih među kojima boravi uskrsli Krist (usp. Mt 28, 20). Oni koji opominju i oni koji opomenu primaju trebaju imati na umu da Crkva jest Crkva snagom Emanuela, uvijek u njoj nazočnoga. Opomene zato ne smiju biti farizejsko preziranje grešnika i odlutalih, nego bratski zov na obraćenje. Kao što je Isus grijeh osuđivao, a grešnicima ulijevao volju i želju za promjenom na bolje, tako bismo trebali i mi, njegovi učenici.

Mato Zovkić

(KTA )



| komentari (5) | print | # |

srijeda, 03.09.2008.

Marijina Tajna

(Sv. Ljudevit M.G. Montfortski)

Image


Marija je primila od Boga posebnu povlasticu nad dušama da ih hrani i čini da rastu u Bogu. Sv. Augustin nadovezuje na ovo, da su svi preodabranici na ovom svijetu zatvoreni u krilu Marijinu i da ne dolaze na svjetio dok ih ova dobra Majka ne porodi za život vječni. Stoga, kao što dijete prima od majke svu hranu, koju mu ona pruža prema njegovoj potrebi, tako i preodabranici primaju svu svoju duhovnu hranu i svu svoju snagu od Marije.

Marija je veliki Božji model, koji je sazdao Duh Sveti da u njemu posredstvom hipostatskog sjedinjenja posve prirodno oblikuje Bogočovjeka i da po milosti u njemu oblikuje Božjeg čovjeka. Tome modelu ne manjka ni jedan potez božanstva; tko god je unutra ubačen i tko se prepusti djelovanju poprima sve crte lsusa Krista pravoga Boga, i to na blag i ljudskoji slaboći prilagođen način, bez mnogo muke i posla: na siguran način, tj. bez straha od prijevare, jer sotona nikada nije imao niti će ikada imati pristupa u Mariju, svetu i bezgrešnu i bez i najmanje sjenke i ljage grijeha.

Nema, niti će ikada biti ikojeg stvora u kojem bi Bog bio veći, izuzevši sama sebe i u samom sebi, nego što je u božanskoj Mariji, neizuzevši tu ni blaženike, ni kerubine pa i najviše serafe, ni u samome Nebu! Marija je Božji Raj i njegov neizrecivo lijepi svijet, u koji je Božji Sin ušao da čini čudesa, da ga čuva i da u njemu uživa. On je stvorio jedan svijet za čovjeka - putnika, i to je ovaj u kojemu mi stanujemo; stvorio je jedan svijet za čovjeka-blaženika, i to je Nebo; ali On je stvorio i jedan drugi svijet za se i nadjenuo mu ime Marija: svijet nepoznat skoro svim smrtnicima na zemlji i neshvatljiv također svim anđelima i blaženicima koji se nalaze u Nebu, i koji - - gledajući zadivljeno Boga tako visoko i tako daleko od svih njih, tako odijeljena i tako sakrivena u svome svijetu, u božanskoj Mariji, danju i noću kliču: Svet, Svet, Svet!

Blažena i tisuću puta je blažena ona duša na ovom svijetu kojoj Duh Sveti otkrije Marijinu tajnu da je upozna; i koji otvori taj zatvoreni vrt da u nj uđe, taj zapečaćeni zdenac da iz njega crpe i pije u velikim gutljajima životvorne vode milosti! Ta će duša u tom ljubaznom stvorenju naći Boga samoga, bez stvorenja; ali Boga koji je u isto vrijeme i neizimjerno svet i uzvišen i koji se neizmjerno spušta i pirilagođuje njezinoj slaboći. Budući da je Bog posvuda, možemo ga naći posvuda, pa čak i u Paklu; ali nema ni jednog mjesta gdje ga duša može naći bliže sebi i više prilagođenijim svojoj slaboći nego u Mariji jer je radi toga u nju i sišao. Posvuda izvan Marije, On je Kruh jakih i Kruh anđela; ali u Mariji, 0n je Kruh djece.

Ne smijemo dakle misliti, kako to čine neki lažno prosvijetljeni, da nam je Marija - budući da je samo stvorenje - zapreka za sjedinjenje sa Stvoriteljem. Nije više Marija koja živi, nego sam Isus Krist, Bog sam koji živi u Mariji. Njezino preobraženje u Boga nadilazi ono sv.Pavla i drugih svetaca daleko više nego što nebo nadvisuje zemlju. Marija je stvorena samo za Boga. Stoga, daleko od toga da bi zadržala za se koju dušu.

Ona je baca u Boga i sjedinjuje ju s njim to savršenije što se savršenije ta duša sjedinjuje s njom. Marija je čudesna Božja jeka koja odgovara samo "Bog" kad se zazove Marija, koja slavi samo Boga kad je sa sv. Elizabetom zovemo blaženom. Da su ti lažno prosvijetljeni, koje je đavao tako strašno varao sve do načina kako će moliti, znali naći Mariju, a po Mariji Isusa, po Isusu Boga Oca, ne bi tako strašno bili pali. Kad smo jednom našli Mariju, i po Mariji Isusa. a po Isusu Boga Oca, našli smo svako dobro, kažu svete duše: Inventa, etc. Tko kaže sve, ne izuzima ništa: svaku milost i svako prijateljistvo kod Boga, svu sigurnost protiv Božjih neprijatelja; svu istinu protiv laži; svu lakoću i svu pobjedu protiv
teškoća spasenja; svu slatkoću i svu radost u teškoćama života.

Ne stoji, dakako, da je onaj tko je po pravoj pobožnosti našao Mariju izuzet od križeva i trpljenja; on je njima upravo obasut, jer Marija - budući da je Majka živih - daje svojoj djeci komade Drveta života, što je Isusov križ; ali dijeleći im teške križeve, daje im i milost da ih nose strpljivo pa čak i radosno; tako da su križevi koje daje onima koji njoj pripadaju više poslastice ili zašećereni križevi negoli gorki križevi, ili, ako neko vrijeme i osjećaju gorčinu kaleža, koji je potrebno ispiti da se postane prijateljem Božjim, utjeha i radost što im ta dobra Majka šalje iza žalosti, veoma ih ojačaju tako da mogu nositi još teže i gorče križeve.

Dakle, poteškoća je znati uistinu naći božansku Mariju, da tako nademo svaku milost u izobilju. Bog, budući da je apsolutni gospodar, može dati sam što redovno daje samo preko Marije. Ne možemo nijekati, a da ne upadnemo u nepromišljenost, da On to koji puta i čini ljudima, prema redu koji je utvrdila Vječna Mudrost, On se daje ljudima - u redu milosti - samo po Mariji, kako kaže sv. Toma. Da se uzdignemo do njega i s njime sjedinimo, treba se služiti istim sredstvom kojim se On poslužio da siđe k nama, da postane čovjekom i da nam dade svoje milosti, a to sredstvo jest prava pobožnost Svetoj Djevici.

(citat iz djela sv. Ljudevita - Marijina tajna)



| komentari (23) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se