petak | 26.01.2007.

ČEKIĆ VOLJE

Dani se sumanutom brzinom obrušavaju na mene i prolaze poput expressnog vlaka..samo na večer zastanu, kao kad vlak ulazi u stanicu... Siječanj odumire, a prvi pravi snijeg je tek sada pokrio tlo, učinio zemlju gnjecavom i blatnom...dodatno začinio sve nekim sumornim ugođajem..s pitanjem, nema potrebe za zimu sada, kasno je!
Svijet se smanjio do bola, postao je napučen, smrdljiv, bezobziran i siv, sve više pomišljam kako je vrijeme između posla i sljedećeg dana zapravo vrijeme kada u balonu virtualnog svijeta učinjenog unutar stana jedino vrijeme koje postoji.
Nedostaje mi zraka, sunca, mogućnosti da se ode tek tako bez šala, rukavice i automobila negdje gdje je sve mirnije, mirisnije i jednostavnije...
Ovako postajemo zatočenici gnjilog vremena, čije oči sjaje pored ekrana, gledaju se filmovi, sluša se glazba, jede se, radi i spava...
Ipak u svom tom kovitlacu prolaznosti, izbjegavam rutinu poput skijaša prepreke i prečke, jer nisam od onih kojima rutina postaje navika, a navika život i tu se stane...
Nema stajanja, nema odmora, jer tko zna koliko još ima vremena...
Mamurluk viroze u prvom stupnju napredovanja osjećam od jutros...moram iskoristiti moć kemije, malo max flu, malo čaj...ne volim biti bolestan napola, ili sve ili ništa!
Uskoro počinje i vrijeme fašnika, iako mi je besmisleno to maskiranje, jer maske se nose neprekidno i tijekom godine, malo tko svoju masku ikad skine, ne vjerujemo si i ne poštivamo, sumnjičavi prema svima , svatko s figom u džepu, i nožem u nogavici, s prstom uvijek blizu obarača, čak kada su na okupu samo...braća!
Uskoro će ipak proći sve...proći zima, snijeg, blato, bljuzga, sivo nebo i sve ostalo...pa možemo pokušati još jednom otkriti kako je svijet i ono što zaboravljamo, što se nalazi izvan kuća, soba, automobila, izvan svakodnevice prožete s onom starom, "moram, jer rade i drugi tako"...forma, zadnji stupanj smrti žive duše i čovjekova JA!
Nikad robom tuđih želja, moja je odluka davna, na ledenim poljanama zemlje bola, grizem zimu i ona grize mene, zimski ljudi dahom magle horizont, samo tako s plamenom u očima, i sječivom volje možeš doći do drevnih dvijeri Vremena...i prijeći na sveto tlo zemlje koja će ti usuti sreću u prazan rezervoar!

- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - # -

srijeda | 10.01.2007.

SIJEČANJSKI POST

Vuče se siječanj, bez zime...samome sebi zaboravio je ime...vuče se poput umornog psa, lijenog sunca u suton...podvijena repa. Okrunjen mirisom proljeća, siv nakon što se uklone šarena svjetla blagdana. Grad je umoran, i ljudi njegovi su umorni od slavlja. Čemu slavlje i puni stolovi, čemu toliki nesklad kad smo papira robovi?
Brojke se zbrajaju i oduzimaju u pozni noćni sat, minus , minus...na saldu životnih uspjeha, mnogi minus nose.
No ipak, kurva stara, ona što nas održi na ivici uvijek,,...nada. Ona je još uvijek tu, kao da se prikrada...nosi nas u sljedeći mjesec i sanjamo kako će sve brige nestati dolaskom ljeta. Hoće li?
Ma kamo će nas putevi dovesti, kamo odnesti, s kim i kako...?
Siječanj, mirna neka bonaca, na mom stolu želja jedna je ispunjena, koliko još snage i htijenja do konačne granice zemlje mira?
Kako lis ada izgleda onaj proplanak ljeti obiđen toliko puta, bez mirisa bagrema i zujanja pčela...umotan u zeleno i smeđe, bez leda i snijega, malo vonja po trulei otpalog lišća i čeka...
Ne sjećam se tako toplog siječnja, niti mirisa proljeća umjesto mirisa snijega, nisam siguran jesam li ikada toliko toplih dana doživio zimi...niti da sam tako malo puta ruke zavukao u rukavice...šala mog više ni nema...zagubih ga negdje na sjeveru svijeta, u kutku mraznom sječanja na prošlost i duge zime bijele.
Nit zimski sam čovjek , nit jesenji već tako dugo...tople noći ljeta jedino su preostalo vrijeme kada duh slobodno šeta.
No vratim se opet kao i sada , umotan u sigurnu tišinu noći u siječanj kome je jedva ime ostalo na ramenima lagane košulje, i pitam se čak malo i tiho u sebi...mirisi su neki novi u mome životu, skupljam snagu da se otrgnem snu i letargiji, no eto, na koncu svih puteva, ovaj sječanj ponovo se sjetim početka...
Da...nije mi teško početi otpočetka, jer ono što je nekada ovdje bilo , otopilo se u silini taštine i u moru pitanja...
Novu obalu dostigao sam vješto...ni ne sluteći kako je poznata....

- 01:21 - Komentari (1) - Isprintaj - # -

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se