DRAGONFLY WORLD

Južina...toplo..vlažno...
Nebo svom silinom pritišće svijet ispod sebe. Na ulicama ljudi mile...uspavani. Mrtvo lišće breze posvuda, i kestena, i javora...
Toplo je...previše.,previše za listopad.
Nervozno je vrijeme, ali i lijepo u isti mah. Čudno, neobično...Ljudi me pritišću, ljudi mi smetaju, mislim da prestajem voljeti..ljude.
Ljudi su površni, ljudi su zli, ljudi nisu otvorena srca...jesi li i ti možda poput njih? Što ako se ne razlikuješ od njih, u svojoj nutrini?
Što ako ne slijediš svoj put već cestu lažne sigurnosti? Možda si u panici? Možda te Vrijeme plaši?
Strah te je Vremena, je li tako?
Bojiš se dugih sjenki zalaska...
U danima poput ovog opasno te zaokupi sumnja... A ja sam sve dalje, i sve mi je više svejedno...i sve više ličiš na ljude koji mile ulicama...nema više sjaja!
Južina, čudan miris kišom ispranog jutra...i more sivih oblaka ponad krovova. I šume u bojama jeseni izvan grada...to je ono što vidim, to je mjesto gdje živim...povremeno u dugim danima sitno izvezenim sjetom, filigranski urešenih rubova zlatnim nitima utkanim...čarobni sag imam...ti imaš sve manje!

Živjeti u krugu...
neprekidno se vrteći oko sebe...
gledajući kako se sve vrti oko tebe...
ponekad poželim...stati...
pronaći kutak mira,
mijenu načas prevariti nečim slatkim..
nečim dragim začiniti tijesto života,
pustiti poznat miris da se oko mene omota...
Živjeti na putu,
nemirnom sudbinom zaklet,
hodajući neumorno, kao proklet,
timareći oblake što nadvisuju put,
njihovim sjenkama biti uz skut...
Ponekad poželim...stati...
pustiti malo iskušano dobro k sebi,
približiti se za tren,
sjeni svog najboljeg jutra...
bez puta pod nogama,
ustati sutra....