DRAGONFLY WORLD

Nastavlja se..topljenje...
Obnevidio sam od vrućine, no jučer, oko četiri poslijepodne odlučno sam zagazio u rastopljeni asfalt i otišao u drugi dio grada kako bih si istetovirao nogu!
Stavio sam tetovažu..četvrtu po redu na vanjski dio lista noge istrpio bol, s perverznim užitkom, bez straha od igle i krvi ...pomalo zaljubljen u bol!
I bio sam na koncu zadovoljan učinjenim, pa sam otišao do najudaljenijeg kafića, zvanog Noa na pivicu, Tamo na velikom platnu na zagušljivoj terasi koncert who-a, Janisice, Fletwood-a i ostalih šampiona kansih šezdesetih! Izvanredno! Nit čovjeka nit, žene, tek tri-četiri lika zaostala u vremenu...i ja, i tetovaža...četvrta po redu.
Pivo nije pomoglo, rastapanje se nastavilo, no kad čovjek razmisli, što od ljeta i očekuješ nego rastapljanje, gadno je kad dođeš do spoznaje da nakon dugo godina čini se..izvijesno je...nećeš ove na more!
Baterije ću mislim, morat' napunit' na nekom drugom mjestu...ili trećem?
Uz sve ovih dana sretoh jednu ženu koju nisam vidio mnogo godina...otišla živjet vanka u Austriju, pa se udala, pa ima dijete, pa se kaže sada nakon svih tih godina, točnije 16, vraća ovdje.
Pričali malo, bauljali, družili se ovih dana. Neobično je kad sretneš nekog tko se izgubio u vremenu, nakon toliko...vremena. Nedavno sam i jednog čovjeka sreo nakon mnogo godina.
Čini se kako je stiglo vrijeme kad vrijeme ponovo ispočetka počinje još jedan krug, pa se čini kao da počinje nekakv ogroman deja vu?
Sama boja ljeta i spaljena trava podsjeća na nešto što je prošlo, pa se opet vraća...možda se još štošta vrati? Zbog raznih okolnosti nisam imao ovih mjeseci previše manevarskog prostora, inače bi otišao negdje drugdje i ja, tek tako, malo da nađem neka nova lica...ili neku zanimljivu osobu za priču i sex, jer ove ovdje znam...poznajem...i vidim granice njihovih mogućnosti još prije no što izuste i riječ...pa svako bivanje udvoje...postaje dosadno!
Tako je to u loncu vlastitog grada, s obzirom na smanjivanje svijeta, zamislite kako je maleni grad, budući je smanjivanje konstanta..nakotilo se ljudi u tri p.m.
Rastapanje se nastavlja...topim se i ja zajedno sa svijetom oko sebe...

Prošao je Ljetni tabor, LARP festival koji organiziram već jedanaestu godinu. Promjenili smo lokaciju, odnosno pomakli stvar 1 km sjeverno od starog mjesta. Pet dana u šumi u šatoru, kupanje u muljevitom ribnjaku, ljudi odjeveni u srednjovijekovne odore i stotine litara vina i piva, gitara i sve i svačega...Dugo se trudih napraviti nekakav oblik zabave drugačji no drugdje...dolaze ljudi iz raznih dijelova Hrvatske..No nešto je nedostajalo u svemu ovome...a ja znam što, no nema smisla o tome govoriti. Ipak bilo je čarobno, s malo stare čarolije u đepovima čak i zlatasto na mahove.
Toliko je vruće ovih dana da plastika u stanovima bez klime ispušta miris...ljepljivo je i ljudi se tromo kreću...bila je takva i jedna godina prošla...bila i prošla...
Sada, u hladovini stana..isprika u metežu mirisa i vrućeg zraka koji raspiruje ventilator Hama...u polumraku zamračene sobe, siguran sam kako je vrijeme da kažem otvoreno..javi se!
Ako postojiš negdje javi se i dođi dok ljeto još nije završilo!
Dok život još traje, iako ljepljiv i suh u isti mah... Ako postojiš i nosiš znanje staro, znanje Arhivara vremena što su hodočastili putevima samo nekima znanim s nogama duboko u prašini, pogleda barem nekad usmjerenog prema zvijezdama i ako ti nisu važne samo obične, metalne i papirne stvari...dođi...
Ako ne postojiš, ili si se ugasila, ili posivjela i svitlo u tebi otišlo dovraga i bestraga onda ništa...ionako je ništa čest poklon današnjeg vremena.
No ljeto je nastavilo rastakati grad i uvlačiti se u zidove i samu armaturu zgrada...jako, jače no prethodne godine...I u tim kavezima, omeđenim vrućim zrakom propasti možda negdje sjediš i razmišlajš, plutaš između sna i jave i pokušavaš dokučiti što stvarno jest, a što ne.
Kao ja...poput mene... vežeš u čvor uspomene..Jebiga!
Je li nastrano zagaziti u more obuven u čizme od sedam milja? Je li bolesno tražiti po sokacima podsvijesti lijek od dosade i bolesti zvane..letargija?
Hodati po spaljenoj travi i prašnjavom tlu i gurkati nožnim palcima opuške?
Gledati sav taj svijet boja okupan potocima znoja...okružen katkad zaista nepotrebnim likovima...
I zato bi trebalo učiniti korak, još jedan u nizu..i doći do mjesta gdje ležiš na toplom tlu..ako postojiš.

Rat u Libanonu! Gori grad, stranci bježe...avioni rasipaju streljivo i rakete na sve strane...Bliski istok u plamenu..i tako će uvijek biti dok prokleti narod Jeruzalema ne shvati i prihvati svoju ulogu u povijesti. Ne umanjujem njihove žrtve u drugom svjetskom ratu, niti Hitlerov zločin., no kada će svijet shavtiti, a shvatio je odavno ( osim amerikanaca), da taj isti židovski nacionalni korpus nemilice provodi diskriminaciju i ubija sve u svom susjedstvu? I tako već desetljećima, skriven ispod skuta Carstva zla, Amerike..i opet Amerike, koja je postala sinonim za sve zlo i loše...
No ljudi nezainteresirano gledaju na Izrealska sranja koja traju i traju...ja ne! Žao mi je Palestinaca, žao mi je Libanonaca, žao mi je svih susjedda Izraelovih!
Žao mi je i Izraela, koji ne želi prihvatiti činjenice, prihvatiti svoj križ netolerancije i bijega od bilo kakve nade da će jednom i taj židovski narod poput mnogih drugih početi učiti iz vlastitih grešaka.
Ovaj text će svaki Izraelac naravno bez ikakvog razmišljanja svrstati u antisemitski iako on to nije, dapače, i više sam no siguran kako 99% čovječanstva misli isto što i ja, no ljudi šute i trpe.
Izraelska politika ne samo da je loša za bilo koga tko nije Izraelac, već da stvar bude paradoksalnija i za same Izraelce, sumnjam i da se njima neprekidno ratuje i gine, ako da , onda ih tlači kolektivno ludilo.
Teško je prihvatiti masovni vojni napad i bombardiranje gradova, ubijanje djece i slično kao izliku za hezbolahovu otmicu vojnika i raketne napade u istoj mjeri u kojoj je teško prihvatiti arapske i druge bombaše samoubojice i njihova ubojstva civila na tržnicama. Nema tu razlike! Ma što tko rekao o tome!
Duga je povijest nasilja na tlu koje još nazivaju i "Kingdom of Heaven"...tisuću godina rata...i više..mir je tamo žestok science fiction...
No kako to da u miru u praktički istoj zemlji žive primjerice Škoti i Englezi? Škoti kao što znamo iz više razloga Engleze ne "šmekaju", da budem otvoren mrze ih.
Kako to da Njemci i Francuzi žive nakon silnih pokolja u istoj Uniji? Kako to da Japan i Koreja zajednički organiziraju mundijal, iako su Japanci zvjerski pobili milijun Koreanaca...I bezbroj je još primjera...suživota u miru. No kako to da Izrael nemože iznači nikakvo rješenje do gole sile? Kako to da je vojni udar jedini odgovor Izraela na bilo koji vid nasilja prema sebi?
Očito je starozavijetni naputak tko tebe kamenom, Izrael prilagodio trenutku i dodao ti njega raketom, nožem, bombom, granatom.
Čiji je revolucionarni izum terorizam i bombaši samoubojice? Američki, Izraelski? Moglo bi se reći, tko je obučio Bin Ladena, to već znaju i mala djeca.
Na čijoj zemlji živi narod Jahvin? I to je sporno zar ne? Izael treba imati svoju zemlju nakon holokausta, no u toj zemlji treba biti mir. I nisu samo židovi stradali u drugom svjetskom ratu, gotovo 60 milijuna žrtava broji taj veliki rat...što je s ostalima, zašto svoje žrtve recimo Francuzi , Nijemci, Romi (koji nemaju svoju državu), Slaveni, Nijemci ne nabadaju na nos cijelom svijetu ( i to na silu) već više od pola stoljeća i u ime tih žrtava rade ista sranja koja je netko prije činio njima?
Hitler je kažnjen i cijeli njegov narod zajedno s njim. Točka. Nijemci su danas daleko humanija i tolerantnija nacija od Izraela. Kako to? I kamo vodi Hitlerov sustav spaljene zemlje i vojnog Blitzkriega? U potpuni amargedon...Možda bi Izraelski vođe trebali o tome razmišljati kada sjedaju u tenkove i napadaju sve oko sebe... O tome bi trebali razmišljati i Palestinci omotani bombama koji posjećuju plac.
No tko će prvi stati ludilu na kraj...oni koji danas spaljuju LIbanon, rvnaju Bejrut..teško da će stati na loptu. Stoga dame i gospodo, pričekajmo uz klimatiziranoj prostoriji ishod još jedne krvave bitke u Svetoj zemlji...uz hladnu pivicu i 82 inčni flat ekran!

Satirani sumnjom u izglednu budućnost mnogi su zapali u stanje apatije, no gledajući sve iz đavoljih katakombi, otvarajući oči u demonski sat oko 3 izjutra, čini se može biti gore...
Sam sa svojim demonima u jako malenom prostoru u tami čovjek iznutra brzo stari, mladog lica dok zlo gleda u oči. Kako pobjeći iz đavoljih katakombi?
Teškom mukom se provlači nit zlatna kroz gustu tapiseriju vremenskog tkanja. No ta nit dugo ostaje i ističe se njen sjaj..usreći ona svog tvorca i oca i dugo nakon što je ostavi ondje.
Gledam u demonski sat zidove kako se sive u nutrini đavolje katakombe i mislim misli sretne i osjećam boje oko sebe izazivajući po običaju demone i raspaljujući njihov bijes, možda sam oslabio od godina provedenih ovdje, ali još sam kurvin namćorast sin i još mač oštricom sjaji sablasno i krila lepeću i rasplinjuju sumpor...
I jutro kad zagrize zubima noć i rastrgne ga u krpe zore boje mesa opet sam tu i tražim izlaz iz đavoljih katakombi kako bi osjetio jak miris kave...jedan od razloga svog boravka ovdje, jedna od slabosti i odlaska iz viječnosti...
I koračam istim stazama kojim smo koračali i prije neprimjećeni sve do noći...do demonskog sata kad duhovi postaju vidljivi i kad teško dišu stjenke svijeta...kad sumnje i laži izviru polako iz svake pore đavoljih...katakombi.