DRAGONFLY WORLD

Vuče se siječanj, bez zime...samome sebi zaboravio je ime...vuče se poput umornog psa, lijenog sunca u suton...podvijena repa. Okrunjen mirisom proljeća, siv nakon što se uklone šarena svjetla blagdana. Grad je umoran, i ljudi njegovi su umorni od slavlja. Čemu slavlje i puni stolovi, čemu toliki nesklad kad smo papira robovi?
Brojke se zbrajaju i oduzimaju u pozni noćni sat, minus , minus...na saldu životnih uspjeha, mnogi minus nose.
No ipak, kurva stara, ona što nas održi na ivici uvijek,,...nada. Ona je još uvijek tu, kao da se prikrada...nosi nas u sljedeći mjesec i sanjamo kako će sve brige nestati dolaskom ljeta. Hoće li?
Ma kamo će nas putevi dovesti, kamo odnesti, s kim i kako...?
Siječanj, mirna neka bonaca, na mom stolu želja jedna je ispunjena, koliko još snage i htijenja do konačne granice zemlje mira?
Kako lis ada izgleda onaj proplanak ljeti obiđen toliko puta, bez mirisa bagrema i zujanja pčela...umotan u zeleno i smeđe, bez leda i snijega, malo vonja po trulei otpalog lišća i čeka...
Ne sjećam se tako toplog siječnja, niti mirisa proljeća umjesto mirisa snijega, nisam siguran jesam li ikada toliko toplih dana doživio zimi...niti da sam tako malo puta ruke zavukao u rukavice...šala mog više ni nema...zagubih ga negdje na sjeveru svijeta, u kutku mraznom sječanja na prošlost i duge zime bijele.
Nit zimski sam čovjek , nit jesenji već tako dugo...tople noći ljeta jedino su preostalo vrijeme kada duh slobodno šeta.
No vratim se opet kao i sada , umotan u sigurnu tišinu noći u siječanj kome je jedva ime ostalo na ramenima lagane košulje, i pitam se čak malo i tiho u sebi...mirisi su neki novi u mome životu, skupljam snagu da se otrgnem snu i letargiji, no eto, na koncu svih puteva, ovaj sječanj ponovo se sjetim početka...
Da...nije mi teško početi otpočetka, jer ono što je nekada ovdje bilo , otopilo se u silini taštine i u moru pitanja...
Novu obalu dostigao sam vješto...ni ne sluteći kako je poznata....