Prvi se pamte
10 izvođača za koje točno pamtim kada sam ih i kako prvi puta čuo, jer su me, bogami, lupili i ostali sa mnom, evo, i do danas, bez nekog određenog reda, bilo kronološkog, bilo značenjem:
1. Creedence Clearwater Revival (cca 1984) - pročitao sam članak o Fogertyu u časopisu Rock i to me zaintrigiralo. Nedugo potom, u Rock Antologiji Goran Bakić najavio je "I Put A Spell On You". Dakako, odmah sam stisnuo tipku "rec". I oduševio se iste sekunde. Sat vremena potom, buraz mi je upao u sobu: "Jesi snimio Kridense?" Jednako oduševljen, čuo je to u slastičarnici na Remizi, čekajući bus za Samobor.
2. Clash (cca 1980) - opet radio, zatamnjena soba na Lošinju, kasno navečer, Rock Fokus Dražena Vrdoljaka (špica te emisije bio je "Oh Well" Fleetwood Maca, što je isto priča za sebe). U hrpi tada nezanimljivih mi stvari najednom sam čuo nešto drukčije od svega, bas liniju koja se uvukla u podsvijest. Nisam zapamtio, ne, ali cca 5 godina potom čuo sam "London Calling" i počela su se vraćati sjećanja. Kupio sam ploču i - bingo - kad je počela "Guns Of Brixton" znao sam da sam pronašao ono što sam podsvjesno tražio godinama.
3. Azra (cca 1982) - kad sam kao mali došao u grad, morao sam samom sebi dati glazbu. Pomogao mi je Slaven, kolega iz razreda, koji je kod Mite, drugog kolege, donio kazetu, "Sunčanu stranu ulice". Želio nam je pustiti "Nemoj po glavi D.P.", koja je tematski bila najveća fora klincima od 11-12 godina. Umjesto premotavanja, pustio je stranu od početka: "Poljska u mome srcu". Azra u mome, od tog trenutka.
4. John Coltrane (cca 1987) - ne volim jazz. U više su me navrata jazzeri pokušali preobratiti, ali nije im uspjelo. Osim Boži, zamalo. Tko zna što je s tim čovjekom, zadnje što znam jest da je brundao po bajsu u nekom jazz bandu u Vancouveru... Uglavnom, u busu, na putu za školu, dodao mi je walkman i pustio "Naimu". I dalje ne volim jazz, ali Coltranea obožavam, a "Afro Blue Impressions" je pri samom vrhu svake liste najboljih albuma koje sam ikada čuo.
5. Steely Dan (cca 1986) - možda najbolje što je Ljudevit Grgurić-Grga napravio u životu. "Retrovizor" je bio sjajna emisija za nedjeljna jutra, a trenutak kada je pustio "With A Gun" ostao je tu za sva vremena. Iz današnje perspektive čini mi se da ima još barem desetak pjesama Steely Dan koje su mogle poslužiti kao slični katalizatori, ali to je zavaravanje: ova je nezamjenjiva.
6. Valentino (1984) - vratio sam se s prvog pravog koncerta u životu, Erica Burdona, uzbuđen, pjevušeći tek otkrivenu "Don't Let Me Be Misunderstood". Ujutro, spremajući se za školu, na radiju su pustili "Volim te još". I to je prebrisalo Burdona, sve. Postao sam opsjednut tim albumom, obožavam ga i dan danas. Iako, nažalost, ništa što je taj bend kasnije snimio nije ni približno dobro kao prvi album.
7. Nick Drake (2001) - sigurno sam čuo Drakea i koji puta ranije, puštao ga je Leskovar u Magic busu, to sam siguran. No, početak svega krenuo je od kraja, "Voice From The Mountain", zadnje pjesme koju je snimio. Zapravo sam tek počeo uživati u blagodatima share programa. Tražeći grupu Mountain otkrio sam, dakako, da ima još podosta pjesama s tom riječi u naslovu, i poskidao neke... Ali samo me jedna, ono, baš tresnula. Šifra do Drakea se otvorila.
8. Zabranjeno pušenje (1984) - prije izdavanja prvog albuma pojavio se promo singl "Zenica blues" i "Neću da budem Švabo". U emisiji "S domaće rock scene" pušten je premijerno u zagrebačkom eteru. Pomislio sam, ovi će u aps. Dan po izlasku albuma kupio sam ga (zapravo, užicao sam buraza koji je radio i mogao si to priuštiti, da ga kupi). Čuo sam sve pjesme i pomislio, ovi će definitivno u aps. Slušao sam ploču bjesomučno nekih šest mjeseci, a onda se najednom dogodio boom i svi su je počeli slušati. A u apsu nije završio nitko.
9. Ruts (oko 1997) - kod Dinka sam prvi puta čuo mnogo punk i post-punk bendova, uključujući većinu onih koje danas obožavam. No mislim da me ništa nije tako osvojilo na prvo slušanje kao "Jah War", koji je doveo do svih onih kasnijih sjajnih dub stvari, i u stvarnosti, i u mojem slušalačkom iskustvu.
10. Sparks (1991) - Nakon prekida sa curom nekih šest mjeseci se nisam od srca nasmijao. Bio sam u najvećem bedu u životu, jedva funkcionirao. Nekako s proljeća prolazili smo Marko, Branimir i ja po Cvjetnjaku i zastali pogledati ploče. Za neku bagatelu kupio sam jednog sjajnog Rorya Gallaghera, a Branimir je uočio neku čudnu ploču bez imena na omotu, o kojoj su pisali u Rocku, među velikim albumima. "Kimono My House". On je nije uzeo iz nekog razloga, ja jesam, rekoh, idem joj dati priliku. Već sam se u busu, čitajući ultrazabavne tekstove, počeo omekšavati. Došavši doma pustio sam prvu stvar, "This Town Ain't Big Enough For Both Of Us". Prepoznao sam je, dakako. Ali i sve su ostale bile podjednako dobre. Preslušao sam album istu večer dva, tri puta. Ujutro me probudio prekrasan proljetni dan, ptičice su cvrkutale, Sparksi nadohvat igle... Osjećao sam se prekrasno. Bio sam izliječen.
|
