Zdenkov kulturni kombi

utorak, 15.08.2017.

47



Neki od nas su stigli onamo, drugi nisu. U malo drukčijoj konstelaciji, mogli su i oni, pa je red da se prisjetimo poneke od tih moguće-nemogućih priča…

1. 47., Judeja

Isus je podigao glavu i zamišljeno nekoliko minuta zurio u maglom zastrte obrise Maslinske gore, ondje u daljini. Izvana, nije se imao na mnogo što požaliti. Imao je dobro zaposlenje, u državnoj službi, kao dobavljač sapuna i higijenskih potrepština za ured rimskog namjesnika - a tip je bio naprosto opsjednut čestim i temeljitim pranjem ruku. Supruga, Marija Magdalena, još se i više nego dobro držala za svoje godine, a i sinovi Petar i Šimun bili su razmjerno dobra djeca, stariji će, eto, nagodinu i u srednju krenuti. Znao je da ljudi iza leđa pričaju kako je malo pretjerano sklon vinu, no nije ga se ticalo. Već godinama nije bilo suše, pa je vode bilo u izobilju. Ipak, osjećao je neku čudnu prazninu u sebi, prijatelj Lazar mu je govorio kako je riječ samo o krizi srednjih godina i da bi si trebao kupiti kakva lagana sportska kolica s jednom osovinom, poput onih kakva je vozio njihov znanac Ben Hur. No Isus je znao da nije riječ samo o tome, pogotovo kada bi ovako zastao i pogledao prema Golgoti - nekako je osjećao kao da je propustio nešto veliko u životu, samo nije znao što. Slegnuo je ramenima, uzeo bokal i zagrabio izvorske vode. Baš poput svih smrtnika, nije vidio razloga zašto se ne napiti za svoj rođendan.

2. 1803., Austrija

U carskim tamnicama nisu osobito brinuli o grijanju, pa se zatvorenik broj 14857, Wolfgang Amadeus Mozart, u popriličnoj mjeri smrzavao, a zima je bila jedna od hladnijih. Baš kao prethodnih nekoliko, dočekao ih je u tamnici, srećom mirnije nego kada je s njim u ćeliji bio onaj grozni Ludwig, oglušio dabogda, koji se samo sprdao s njegovim pričama i uspomenama o slavi i lijepim danima. Duboko je potisnuo u sebi sjećanje na noći kada bi ga pozvao „Kompozitor! Dođi vamo odsvirati malu noćnu muziku na mojoj frulici…“, sretan što je to sada bila prošlost. Bio je posve svjestan da će i ostatak života provesti kao uznik, ipak je počinio strašan zločin, u napadu ljubomore i bijesa otrovavši onog svima omiljenog Digića, dvorskog kompozitora. Zapravo je bilo čudo da ga nisu i pogubili, šteta što nisu, pomislio je, okrenuvši se na tvrdoj drvenoj postelji s tek malo smrdljive slame, kakav mu je nakon svega ispao život, poželio bi da napokon dođe vrijeme za rekvijem.

3. 1900., Provansa

Mediteranski začini sve su intenzivnije mirisali, počinjalo je proljeće i vrijeme je bilo ugodno, daleko ugodnije nego gore na Sjeveru, kojeg je prezirao iz dna duše, makar se rodio - greškom, doduše, bio je sve uvjereniji, kako je vrijeme odmicalo - ondje, u toj ravnoj i sivoj pripizdini. Sivoj, ma koliko je umjetno kolorizirali nasadima cvijeća, ništa se od tih protuprirodnih boja nije moglo mjeriti s intenzitetom stvarnih, istinskih doživljaja ovdje u okolici Arlesa. Kako bi se u potpunosti koncentrirao samo na te boje, Vincent van Gogh namjerno si je pokušao uništiti sva ostala osjetila: odrezao si je prvo jedno, a nekoliko godina kasnije i drugo uho; nalijevao si je kipući grog u usta da sprži okusne pupoljke na jeziku; a što je sve pošmrkao u uzaludnom pokušaju da uništi i osjet njuha, previše je i za nabrojati - bio je mnogo puta u iskušenju da si otfikari i surlu, ali ipak je bio preponosan, zamislio je kako bi to izgledalo i njegova mu vizualna tankoćutnost nije dozvolila, naprosto mu bradica, koju nije bio spreman žrtvovati, ne bi tako dobro stajala da nije bilo vizualnog kontrapunkta njegove nizozemske kljuke. Kako god, provansalskoj mješavini mirisa nije mogao uteći, mada ju je pokušavao ignorirati, pogleda uzdignutog u nebo i očiju zatravljenih nevjerojatno prekrasnim prizorom kovitlaca zvijezda. Hodao je cestom, malen ispod njih i uživao, posve nesvjestan buke koju je stvarao smrtonosni čelični stroj koji se približavao iza njegovih leđa…

4. 1936., Austrija

Mercédčs von Weigl, rođena Jellinek, zadigla je suknju i prekoračila preko pljuvačke, koja je prizemljila ispred nje nekoliko sekunda ranije. Beč nije bio Njemačka, ne još zasad, pomislila je, ali ni ovdje nisu voljeli Židove. U mladosti bi se možda ražestila zbog toga i ušla u neku argumentiranu raspravu s prijateljima prvog supruga, onog idiotskog baruna bez umjetničke vizije, no sada joj je bilo svejedno. Znala je da umire, rak kostiju, koji se čudom povukao prije sedam godina, kada su joj preporučili one čudne, smiješne cigarete koje je otada nimalo damski tamanila, ipak se vratio i sve jasnije joj davao do znanja da neće uzaludno živa dočekati Anschluss. I neki se dan samo ironično osmjehnula kada je vidjela na kino žurnalu kako onog pizdeka sa smiješnim brčićima pompozno voze u crnom automobilu nazvanom po njoj, Židovki. Automobila kojeg je toliko puta proklinjala i smatrala odgovornim za sve ružno što joj se izdogađalo u toj mizeriji od života, još od one davne proljetne večeri kada joj je otac, prokleta neodgovorna budala, kao jedanaestogodišnjoj curici dao da se okuša za upravljačem, ondje u blizini Arlesa. Moć austrougarskog konzula u Nici bila je dostatna da zataška skandal, nitko nikada nije potegao pitanje oko tog ludog Nizozemca, no Mercédčs se godinama znala buditi oznojena i prestravljena, znajući da je još kao djevojčica ubila čovjeka. Pitala se nije li baš zato kažnjavala samu sebe i napustila imućnog baruna zbog siromašne niškoristi od umjetnika, s kojim je sada živjela, no ionako je već bilo svejedno, rak joj je proždirao kosti. Zatvorila je oči i tada joj se, najednom, nakon toliko godina, u glavu vratila slika onog prekrasnog, nikada zvijezdama napučenijeg neba u koje se kao djevojčica zagledala, umjesto u cestu, za upravljačem očevog automobila.

5. 1944., Pacifik

„Danas mi je možda čak i rođendan.“ - pomislila je gledajući u ocean. I inače je dosta gledala u ocean. Otočić na kojem je provela zadnjih sedam godina bio je uistinu malen, nije bio upisan ni na kartama koje je imala kada je letjela prema Howlandu. A imala je najbolje dostupne kare, ona, Amelia Earhart, ljubimica Amerike i svijeta. Sumnjala je da se u svijetu kartografije išta promijenilo otada, nije vidjela ni žive duše u sedam godina, ovo je mjesto bilo toliko izvan svih ruta plovidbe i leta da se do njega moglo doći samo čistom slučajnošću, zajebanim spletom okolnosti kakav je nju doveo ovamo, na mjesto na kojem je moguće preživjeti, ali ne i živjeti. A tada se dogodilo nemoguće. Nepogrešivo je prepoznala zvuk, mada je dopirao iz velike daljine. Avionski motor! Uistinu, nekoliko minuta kasnije metalna se ptica pojavila, najljepše što je ikada vidjela. Avion je, prepoznala je, frenetično mašući i skačući po sprudu imao japanske oznake. „Sjajno! Civilizirana, prijateljska zemlja.“ - pomislila je. Morao ju je vidjeti, mada je samo produžio, ne pokazujući to ni sa čime. Pomoć je, bila je čvrsto uvjerena, sada napokon na putu.

6. 1944., Pacifik

Kapetan Noriaki Mishima bio je bolno svjestan toga da je najstariji među japanskim pilotima, i da se mladost neće vratiti. Danas mu je, uostalom, bio već četrdeset i sedmi rođendan, ujedno, znao je to, i posljednji. Nije se imao čemu vratiti, u Tokiju je, doduše, ostavio nekoga koga je volio, ali mu vojnička čast nikada nije dozvolila da to i iskaže. Prema tom se mladiću ponašao zaštitnički, podržavao je njegove interese i talente, pokušao ga okuražiti u izučavanju borilačkih vještina i realizaciji Noriakiju očiglednog, iznimnog spisateljskog talenta, ali ga nikada nije ni na koji način pokušao navesti ni na kakav čin fizičke bliskosti, ma koliko žudio za time. Smatrao je, pogrešno, da ni njegovi kolege piloti ne znaju ništa o njegovim sklonostima i žudnjama, ne pitajući se zašto je samo on digao ruku za ovaj novi, suludi zadatak. Znao je, nije bio glup, da Japan, gotovo nepojmljivo, gubi rat i nije želio saznati kako će dom izgledati kada sva ta sranja završe. Sada se našao ovdje, u pacifičkoj zabiti, tražeći američki brod ka kojem će se strmopizditi i uništiti ga, ginući i sam pritom. Gotovo da je tek krajičkom oka registrirao da se ispod njega nalazi neki otok - otkuda ovdje, bio je prilično siguran da ga nema na kartama - i da neka bijela žena skače po plaži, mašući prema njemu. Prekasno, sestro, prekasno, sve je gotovo, sve je odavno gotovo. Nadao se samo da će malom Yukiu biti bolje u životu nego što je bilo njemu i da neće nikada doći do toga da mora podići ruku na sebe od razočaranja, bilo s tuđom japanskom sabljom, bilo sa svojim malim privatnim američkim brodom, poput onoga čiji se obris počeo pomaljati ispred njega.

7. 2017, Hrvatska

Neke priče ipak valja zadržati za sebe.

- 14:03 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2017.

Osmi mart


Kada god dođe ovaj datum i krenu sve te priče o tome kako bi se trebalo odnositi prema njemu, što činiti, a što ne činiti, dođe mi u glavu neki tip zbunjenosti, miješani osjećaj krivnje i čuđenja. S jedne strane, uvijek me iznova fascinira, kao i na području bilo kojeg tipa prava, rodnih, svjetonazorskih ili nekih trećih, koliko je stvari za koje sam nekako desetljećima mislio da su samorazumljive u praksi posve drukčije većinski percipirano. S druge, bude mi užasno krivo kad se prisjetim svih onih situacija tijekom godine u kojima se i sam ponašam kao prokleti patrijarhalni gad, a naravno da ih ima, i to mnogo više no što bih želio… Uza sve to sam, naravno, i lijeno, inertno đubre koje ne talasa, pa ne idem ni po raznim marševima, paradama i prosvjedima ni tada kada se u potpunosti slažem s ciljevima za koje se zalažu. Mada mi se, istina, nerijetko čini da se na takvim manifestacijama načelno gubi onaj „vive la difference“ moment, koji je isto vrlo značajan u životu.

Zapravo se moj odnos prema većini ozbiljnih tema savršeno može opisati jednom davnom raspravom u kojoj (ni)sam sudjelovao. Bili smo u sedmom razredu i imali SRZ (za mlađe, sat razredne zajednice), na kojem se povela diskusija o muško-ženskim odnosima. Kao fusnotu, spominjem osupnutost saznanjem da je jedna cura iz razreda (naravno, udat će se malo iza osamnaeste) javno izrazila oduševljenje odnosom nekih svojih susjeda, gdje bi žena svakog dana dočekala muža na povratku s posla s lavorom vode i oprala mu noge! Doduše, kad bolje promislim, nešto se slično i meni događalo prošlog ljeta nekoliko tjedana, no nadam se da je operacija radi koje se nisam smio ni mogao saginjati ipak kakvo-takvo opravdanje…
Elem, SRZ… Na dva se uzastopna sata vodila žustra debata, u kojoj ja nisam rekao niti riječi. Glavni su konverzanti bili Željka, koja je branila ženska stanovišta, i Tomica, koji je branio muška. Ono što je zanimljivo jest da je na svakom od satova jedna od strana, ako smijem tako reći, „pobijedila“, iznoseći više argumenata u žensku/mušku korist i ostavivši drugu bez teksta. Nekim slučajem, na jednom od satova, onom gdje su ženski argumenti dominirali, zatekao sam se sjedeći pored Željke, a na drugom, s povoljnijim raspletom po muške, pored Tomice… Ne znam bih li se zapravo trebao ponositi time ili biti zgrožen, ali eto, i sa 14 sam mogao sagledati sve iz dvije perspektive te argumentirati (i došapnuti) stavove u korist i jednog i drugog viđenja.

Ta će me sposobnost pratiti kroz život i u mnogim situacijama se pokazati kao ograničavajući faktor - jednostavnije je, zapravo, biti sposoban odabrati stranu i ne razmišljati više nakon toga. I dan danas me čudi što tijekom rata nisam popio batine ili metak upravo zbog toga što nisam želio jasno odabrati stranu - odnosno, odabravši je stjecajem povijesnih okolnosti (jebiga, „oni“ su napadali, a „mi“ se branili) i dalje ne tajio da nisam baš posve sklon toj podjeli ni odluci. I u poslu, i u privatnom životu, nema polja gdje mi ta ekstremna ambivalentnost nije u nekom trenu odmogla, pa ipak, ne mogu si pomoći, čak ni u situacijama gdje je više-manje sve jasno ne želim postati aktivist, nego cinično sagledati obje strane, slegnuti ramenima i ugodno se smjestiti negdje sa strane, promatrajući razvoj situacije.

- 15:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.11.2016.

Dan bez automobila

Tražeći nešto drugo, naletio sam na jedan svoj stari tekst, kolumnu iz časopisa EVO, objavljenu prije podosta godina.Smrznuo sam se čitajući je, ne zato što je zazimilo (a jest), nego podsjećajući se koliko sam, nažalost, bio u pravu i koliko tek mogu očekivati daljnje obistinjavanje napisanog...

Pa evo...


Stjecajem okolnosti, ovomjesečnu kolumnu pišem upravo na zlokobni datum, 22. rujna. Zašto bi taj datum trebao biti zlokoban? Svakako ne zato što zvuči kao logičan nastavak 11. rujna i neki bi zloguki prorok mogao očekivati da se baš danas dogodi neki novi veliki teroristički napad. Zlokoban je, za mene, zato što se danas obilježava Europski dan bez automobila, nominalno časna i hvalevrijedna akcija, no istovremeno i ideja iza koje stoje neke nimalo mi simpatične i drage sile. Zanimljivo je kako sam u medijima naišao na mnogo više obavijesti o odvijanju dana bez automobila, nego o obilježavanju svjetskog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji pada na isti dan. Izgleda da je prosječnom uredniku vijesti bliža ideja o tome da ostavi auto u garaži, pješke ode do birtije i onda fino doma navečer izlema suprugu za laku noć od toga da s njom u ljubavnoj idili uz cvrkut ptičica s autom pođe na piknik u kakav ekološki rezervat ili park prirode. Na neko od onih mjesta gdje se podozrivo, ispod oka, kao i u centrima gradova, gleda na te zle metalne kutije koje proširuju ozonsku rupu i smetaju penzionerima koji su se, eto, nakon dvadeset i osam godina sreli upravo nasred pješačkog prijelaza i sad bi se htjeli lijepo pospominjati, pa im nije jasno zašto neki idiot tako sumanuto pritišće trubu dok oni laprdaju o zajedničkim uspomenama sa sindikalnih izleta na Kozaru i Sutjesku, veselo mašući cekerima punima jutrošnjeg špeceraja dok stvaraju nepotreban prometni čep koji se proteže niz četiri bloka.

Da se razumijemo, iza ideje o danu bez automobila stoje naoko hvalevrijedne zamisli o zajednicama budućnosti u kojima će ljudi raditi i moći nabaviti sve potrepštine unutar kratkih relacija, pa im automobili neće ni biti potrebni. Dakle, otprilike kao u naseobinama kmetova za vrijeme feudalizma... Do pojave automobila svako je putovanje, pa makar i u deset kilometara udaljeno drugo selo, bila svojevrsna avantura. Danas je, iako ne mogu reći da mi u neku ruku ne nedostaje taj tračak avanture i faktora nepoznatog, putovanje postalo način života. Postoje, naravno, pojedinci, vrlo mnogo njih, koji zadovoljavaju svoje potrebe unutar malih zajednica i koji si organiziraju živote tako da nikada, ako baš ne moraju, ne napuštaju svoje selo, otok, gradić, kvart... Upoznao sam mnogo takvih i u principu imam negativnije mišljenje o njima nego o onima koji putuju. Ne računam ovdje, dakako one, koji zbog nekog objektivnog hendikepa (fizičke, financijske ili neke treće prirode) ne mogu putovati, pa to čine u mislima, mašti, putem Interneta, knjiga... Govorim o onima koji se plaše putovanja i svega izvan vlastitih malih svjetova, koji odahnu kada se vrate u svoju kuću, ulicu, kvart, grad, pa čak i državu. To su ljudi kojima u idealno po njih posloženom svijetu automobili uopće ne bi trebali. Užasnut sam idejom da ti ljudi malih radijusa kretanja i s njima povezanih malih pogleda na svijet zavladaju tim istim svijetom, nimalo nerealnom mogućnošću da u ne tako dalekoj budućnosti ograničenja kretanja postanu mnogo veća nego što su danas. Dijelom zbog mjesta kamo se više neće moći odlaziti automobilima, no još u mnogo većoj mjeri kroz porast cijena prijevoza i gubitak slobodnog vremena u bešćutnom kapitalizmu sutrašnjice. Da, plašim se da bi putovanja mogla postati luksuz, već danas mi se čini mnogo težim nego prije samo nekoliko godina iz čista mira odlučiti se sjesti u auto i nekamo odvesti radi vožnje same, ili razgledavanja prirode, nekih lokacija do kojih ne bih nikada došao u svijetu bez automobila.

Ova litanija, naravno, ne znači da sam protiv izbacivanja automobila iz centra grada i stvaranja pješačkih zona: to je neminovnost svijeta u kojem se milijun ljudi gura u prostor čija je osnovna infrastruktura prije stoljeća ili dva bila zamišljena za njih nekoliko tisuća. Ipak, uočavam da me pješačka gužva, automobilska gužva, skupoća povremenog javnog prijevoza i parkiranja neumitno sve više otuđuju od centra Zagreba. Danas me se, ma koliko oduvijek tvrdio da mrzim planinarenje, može vidjeti na Sljemenu, jer uživam i u vožnji do vrha i u šetnjama pustim predjelima, posebice kad se čovjek odmakne od onih nekoliko standardnih planinarskih staza. Dan s automobilom, koji mi omogućuje dolazak do mjesta gdje ću moći mirno i dugo šetati bez automobila, pa se opet njime vratiti do mjesta gdje su mi krevet, odjeća i higijenske potrepštine (kolokvijalno rečeno, doma) – koliko je to neusporedivo ljepše od nametnutog dana nasilja nad automobilistima! Povijesno gledano, automobil je toliko pomogao u širenju ljudskih horizonata u zadnjih stotinjak godina da borbu protiv njega mogu poticati samo one sile koje dobro znaju kako je mnogo lakše vladati zbijenim, ograđenim selima u kojima svatko prije spavanja triput provjeri jesu li vrata zaključana, nego svijetom ljudi koji putuju.

- 00:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.08.2016.

Najljepše dječje banke



Trnoružica

Usprkos savjetima starijih i iskusnijih, mlada princeza odlučila je uzeti kredit kod „Vreteno banke“ sa rokom otplate od sto godina. Kamate su bile tolike da je tijekom otplatnog roka samo spavala, jer si nije mogla priuštiti izlaske niti ma što drugo. Ipak, izvukla se kad se u nju zaljubio uspješni vlasnik pečenjare „Princ“. Nije baš bila oduševljena njegovim poljupcima, no kad joj je obećao otplatiti kredit ako se uda za njega, razumno je pristala.

Tri praščića

Trojica braće posvađali su se oko nasljedstva i odlučili sagraditi svaki svoju kuću. Uzeli su kredite od banke i krenuli graditi. Prvi je brat angažirao građevinsku tvrtku „Slama d.o.o.“ i uplatio im iznos avansno, par dana prije no što im je Porezna sjela na račun i ovršila ih. Ostavši bez novaca, morao je prodati građevinsko zemljište da može nastaviti još dvadeset godina otplaćivati zajam. Drugi brat uložio je posuđeni novac u kupnju dionica toplica s ljekovitim blatom u Peruu, u što ga je uvjerio kolega iz firme, koji sam, naravno, nije uložio ništa. Ostao je bez svega, samo s višedesetljetnim kreditom. Treći brat uspio je nekako od posuđenih novaca skrpati nekakav kućerak, ali propala mu je ideja da u prizemlju otvori lokal za prodaju svinjetine, jer je onamo smjestio dvojicu osiromašene braće. Morao im je pomoći jer su si uzajamno bili jamci.

Pepeljuga

Mlada djevojka zarađivala je neku crkavicu na poslovima čišćenja obiteljskog pansiona, no maćeha i obje polusestre su je mrzile, jer im je odbila biti jamac. Stoga su joj uvijek uvaljivali noćnu smjenu kada su u gradu bile neke fešte i proslave, te nije imala društvenog života. Jednom joj je dopizdilo, pa je u kineskom dućanu kupila haljinu i cipelice i pozvala taksi, te otišla na ples. Ondje je upoznala mladog poduzetnika, vlasnika male privatne banke, te je plesala s njim. Plašeći se da materijal kineske haljine neće izdržati dulje od ponoći, a i da će je kučke skužiti, odjurila je s plesa rano, pri čemu je izgubila jednu cipelu. Bankar ju je našao i odlučio potražiti vlasnicu. Oženio se za prodavačicu lokalnog kineskog dućana, a nešto kasnije su angažirali i neku mladu curu koja mu se činila poznato da im dvaput tjedno očisti i opegla.

I tako dalje, zapravo je grozno lako preraditi svaku...

- 21:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.04.2016.

Moji alefi


Znate li što je alef?

Da, sjajan nekadašnji SF časopis katastrofalno nekvalitetnog uveza stranica, svakako, ali nisam mislio na to, korak iza, sve do pripovjetke po kojoj je nazvan...

Prema Borgesu, alef je točka u kojoj se sažimaju sve druge točke ovog svijeta, a valjda i onih drugih, tko će ga znati kakvih sve svjetova... On ga je pronašao ispod jedne stepenice, na nekom trošnom stubištu, što je valjda točno jednako dobro mjesto za nalaženje alefa kao što bi bilo i ma koje drugo. Jer svjetovi često ne biraju točke kroz koje se odražavaju i predstavljaju drugima. A i to što biraju, krive točke biraju, pa zašto im nitko... Ok, zastranio sam, zanemarite.

Postoje takve točke, svi mi to dobro znamo, ako ni preko čega drugoga, a onda preko ljubavi, osjećaja toliko posebnog upravo zbog pronalaženja nečega za što barem neko vrijeme smatramo da je pravi, jedan i jedini alef u drugoj osobi, prizmi postavljenoj između nas i svijeta, kroz koju potom gledamo i prosuđujemo sve ostalo. Promatraču izvana uglavnom banalno, protagonistima nimalo.

No ovo nije zamišljeno kao priča o ljubavi.

Postoje li mjesta-alefi? Nisam posve siguran da sam ikada pronašao neko takvo, no dva su bila prokleto blizu. Plato pored špilje Songhellir na Islandu, s kojeg se pruža pogled na uvale Snaefellsnesa i nepomičnu kapu hladnog oceana; i jedna određena točka u ravni zadnje kuće u Ivanju na Cresu, s pogledom na čitav Kvarnerski zaljev. Više od ta dva mjesta mi u nekom savršenijem životu, zapravo, bit će, ne bi ni trebalo... Oba su na otocima, znam, čiča Freude, znam, čovjek ne može pobjeći od svojih korijena. korijenje općenito prebrzo trči, ne možeš mu samo tako uteći.

U dijelu napisanom nevidljivom tintom mogao bih pisati i o umjetnim načinima traženja alefa, no ma kakve kemijske supstance, legalne ili ne baš, na razne načine umetane u organizam nikada mi nisu pomagale u ma čemu boljem od naslućivanja. A i ono bi prestalo više-manje odmah po završetku djelovanja. Ne, to nije način, mada jučerašnji mamurluk najbolje svjedoči da još uvijek s vremena na vrijeme pokušavam...

Teritoriji po kojima sam najintenzivnije tražio alefe su, ipak, književnost i glazba. Pronašao sam ih vrlo rano, u tinejdžerskim godinama, kao i većina ljudi. Razumljivo: broj raznorodnih točaka konvergiranih u jednu tada je još mnogo manji, tame zastiru golema prostranstva svijeta, koja nam se otvore tek kasnije, a toga nismo svjesni. Lakše je stoga skupiti svijet u jednu točku, moje su, najupečatljivije od više njih, bile Pirsigov „Zen i umjetnost popravljanja motocikla“ i „Echoes“ Pink Floyda. Tada, i nikada više: prigodom ponovljenih posjeta u zrelijim godinama to su bez ikakve sumnje jako dobra knjiga i jako dobra pjesma, ali ne i alefi, svijet je u međuvremenu previše narastao za njih. Štošta stane unutra, ali ne i čitav svijet, a kamoli sav onaj raznorodni asortiman iz opskurnih prodavaonica rabljenih i već nošenih svjetova, kakve tako rado s vremena na vrijeme posjećujem i razgledavam.

Jednom, dosta kasnije, možda sam uistinu pronašao književni alef. Tada se svakako činilo da jest, no nisam mu se nikada usudio vratiti i to provjeriti. Možda me malo mučilo što ga je napisao inače tek prosječan pisac, Carlos Fuentes, želio sam da to bude iz pera Marqueza, Viana, Sabata, Grassa... No, jebiga, nije, Fuentesova „Terra nostra“ bila je ta. Na kraju svakog poglavlja pitao sam se samo zašto je itko nakon tog romana uopće započinjao pisati neki drugi - i zašto to svijet nije prepoznao. Zar nisu mogli stati, reći „ok, to je to, nema dalja, ne treba, hvala, vratite pisaće mašine i instalirajte Minesweeper umjesto Worda.“ Možda, možda je ipak riječ o ljubavi, možda je ta prizma savršeno postavljena upravo između mojeg sunca i mene, a drugim ljudima se ukazuje samo u obliku odbačene limenke motornog ulja na prašnjavoj cesti, spremne za precizan, savršeno odmjeren udarac, koji će ih lansirati u neki grm zaborava.

A onda sam ga, izgleda, prije desetak godina našao. U glazbi, pjesmu koju si pustim jako rijetko, uvrh glave nekoliko puta godišnje, i koja me prenese u sve svjetove istovremeno. Svaki ton i svaki stih imaju tisuće značenja, savršeno opisujući upravo moje svjetove. Vjerojatno i stotine tuđih, no neka ih, u mojoj glavi ima mjesta za sve. Životinjice male, groteskne poput prošlosti. Jer da, o toj je pjesmi riječ. Ma koliko volio na tisuće ostalih, nema niti jedne koja na mene djeluje toliko ispunjujuće i toliko uznemirujuće. Kao alef. Bez kao. Alef. Zašto nakon Of Montreal - The Past Is A Grotesque Animal ljudi uopće pokušavaju pisati druge pjesme, ne znam. Neka im, neka traže neke svoje alefe, ma kako mali i beznačajni spram mojeg bili.

Ipak je to stvar perspektive, čak i kada ti jedna točka otkriva sve. Zapravo, pitate li se o čemu uopće pokušavam trabunjati uovom nesuvislom upisu, to je onaj neuhvatljivi osjećaj na kojeg nailazim samo kada čujem ovu pjesmu. Što je uvijek samoinicirano jer, srećom ili ne, trajanjem toliko prekoračuje uobičajene radijske formate da je stopa samoubojstava zbog toga održana na sasvim prihvatljivoj, a ako ćemo posve iskreno, ne nužno kroz alef, pogledati svijet i ljude oko sebe, možda čak i mrvicu preniskoj razini.

Sve je ok, ne brinite se, ne govorim ni o tome, nema takvih razmišljanja, spreman sam za dugogodišnju miroljubivu aktivnu koegzistenciju s kojekakvim grotesknim životinjama. No ipak negdje, u pozadini svega postoji onaj hladni užas s kojim se suočiš kada shvatiš da je jedina pjesma u kojoj vidiš baš sve ona koja, bar deklarativno, na ravni naslova, govori o prošlosti. Pa se zapitaš jesu li te sustigle godine deranja „No Future“? I zašto se, zapravo, više ne dereš? Je li deranje kako nema budućnosti uistinu borba za njeno ostvarenje, a prestanak deranja prihvaćanje?

Sumnjam. Zapravo, i sadašnjost je groteskna životinja, a i budućnost, usudio bih se reći, isto tako. I neka su, da nema svih tih noćnih mora koje nas okružuju i budne i usnule, ni sretni snovi i snatrenje bez kontrautega ne bi imali nikakvu vrijednost. Reče mi pogled kroz alef.

- 10:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2017  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se