Kako sam naučila...

13.05.2017.



Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj je darovano ime prostor- vrijeme, koja ustvari znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor, univerzum, nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca.

No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati Gaussova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala i uljepšava sliku svijeta, omogućavala bolje sjedinjavanje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno spoznati i doživjeti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.
Ta pretpostavka je zainteresirala pisce, slikare, filozofe i mistike. Pružala je mogućnost maštanja, misaonog stvaranja neke nove stvarnosti u prostoru. U djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije. Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost.
Početak 20-og stoljeća je, znanstvenom terminologijom, ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentnog raja.

Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u slikarstvu. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.

U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje.
Einsteinova teorija vezanosti mase i energije i teorija relativnosti i ovisnosti prostora i vremena i njihovo sjedinjenje u prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, je značila u isto vrijeme i otvaranje novih puteva ljudskoj spoznaji sebe u sebi i kozmosu.

dijana jelčić...

dinajina sjećanja, 12. 09. 2008.






Misterija vremena

Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj. Ljubav Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim nutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.

"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.
"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine
"Tko si ti."
"Ja sam trenutak"
"A tko si sada?"
"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."






Gluho kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.

Potražih u kartama duše moju Arkadiu.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama tvog kozma. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu. " šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak "Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?"
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom kvantnom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."

Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Misaono ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.

"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.

Tradicija nije uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje nutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste tonove i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora.

Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa nutarnje veselje. Napetosti nestaju, prešla sam granice saznanja, ušla u svijet nastajanja. Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u ocean postojanja. Osjećam plimu i oseku. Slutim slijevanje ponornica u deltu i njihov povratak izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje.

U zrcalnim neuronima vidim gluho kolo ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom. Osjećam ritam srca, načelo mog vremena.

Dijana Jelić






Kako sam naučila osjećati trenutak i naslućivati četvrtu dimenziju

Oznake: četvrta dimenzija, gluho kolo

Međuigra...

14.03.2016.



ili je ipak sve zbog Einsteina...

Proljeće je na vidiku. Sunce se javlja ranije, usrećuje nas osmijeh neba. Volim taj valcer svitanja, interludij tmine i svjetla.
Želim titrajem oka zaustaviti prolaznost ljepote, međuigru noći i dana zatvoriti u ovaj trenutak budnosti i darovati joj dušu.

Osjećam snagu ponavljajućeg plesa sna i zbilje, tankoćutnost vretenice koja strunama lazura sklada bijelu rapsodiju jutrenja.
Zavoli dan u kojem se budiš, dozvoli vremenu da poteče. Šapćem sama sebi promatrajući odmatanje klupka svjetlosnih niti i zaobljavanje prostora u dimenziju budnosti. Pokušavam nemoguće učiniti mogućim, osjetiti istinitost konstante te brzine.

U ovom jutru se rodio otac formule koja je promijenila našu misaonost i našu osjećajnost. Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti, reče Einstein. Masa i energija su istost naše zbilje. Prelaženje jednog u drugo ostvaruje pojavnosti našeg trajanja u vremenu.

Osluškujem glazbu. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesti.

Osjećam, izjednaćuje se materija i energija, slijeva se jedno u drugo, postajem bestjelesna.
Kada naši dlanovi, poludjeli od žurbe, jedan drugom oduzimaju dodir, osjećam nestajanje i nastajanje, umiranje i rađanje. U interludiju, u međuigri sna i zbilje akt kreativnosti pokreće mašineriju naših htijenja, želja, žudnji.

Na nebu privid jahača kroz vrijeme, razgrče oblake, stvara prostor dolazećoj ljepoti.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić i Darko Šolić

Oznake: Einstein, četvrta dimenzija, ljubav

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se