Galeb...
Dramu »Galeb« Čehov piše 1895. godine, a ona govori o kazalištu, književnosti, nepremostivim razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti. Glavni lik »Galeba« je poznata glumica Irina Arkadina koja s ljubavnikom, književnikom Borisom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Na imanju Irinin sin Konstantin Trepljov želi postaviti predstavu, pokušavajući pronaći novi kazališni oblik, no majka nema razumijevanja za sinovljeve pokušaje.
prvi put sam predstavu gledala kao dijete u dramskom kazalištu Gavella... Mašu je igrala moja mama Vesna Starčević...u desnom uglu fotografije...
Premijera: 11. travnja 1962.
Posljednja izvedba: 03. veljače 1963...na današni dan
drugi put u ZKM-u
Premijera: 26. 01. 2013.u režiji Bobe Jelčića
Galebov let...
Galeb kruži nad pučinom jave, ptica klikće odu novom svitanju, poziva me na mjesto događanja ljepote. Mješavina herojskih zanosa i tragikomedije skraćene do srži istine, nepostojanje ljubavi u vječnoj žudnji za njom. Teatar u teatru zatomljenih osjećanja, tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama, vrisak iznjedren iz pijanstva ćula, gromoglasni odgovor sudbine, poricanje života u vječnoj sanjariji o poetičnoj zbilji…
Posuđena Čehovljeva žudnja u letu galeba Jonathana, nagost duša u koridorima zamršenih sudbina. Tužna veselost koja kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine i smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem. Na Freudovom kauču vidjeh ljepoticu privida razotkrivenu u njenoj tuzi, vidjeh njeno ranjeno srce i dušu razgolićenu do boli, njenu nemoć da udahne, iz neke druge ljubavne priče, dolutalu požudu…
Siluete, izmišljaji oživjeli u prelamanju svjetlosnih zraka kroz prizmu oka promatrača. Svitanje ljepote na obzoru svjesti, konture nečeg nedosanjanog, proporcije privida, poliperspektivnost ljudske nutrine kao kanoni harmonije uobličeni u anatomiju željene istine. Uzvišena milina koju s vremena na vrijeme razbije tutanj iz razvalina podsvijesti, spas od potonuća u bezglasju imaginacije koja nije život…
Osjetih buđenje iz zanosnog nepostojanja u vremenu, povratak u zbilju iza koje se nazire san. Začudnost u neprisutnosti žrtve. Ubojica u svom ludilu ubija viziju slobode. Doživljaj kvantizacije tjelesnosti, nestajanje staničja u lahoru sudbine bez čekanja na ispisani kraj nekog tek započetog romana. Poetika nedovršene igre svijesti i podsvjesti, preljub utkan u žudnju za letom ptice, a oproštaj prepun lažnih suza i jecaja taštinom ranjenog osrčja. Hipokrizija izronjena iz ovisnosti neljubljenoj stvarnosti, prastara romansa kao svjedočanstvo prevrtljivosti osjećanja, njihova neprisutnost u postojanosti i pucanj, nevidljivo samoubojstvo na jezeru prepunom galebova… tišina…
Kraj bez vidljivog kraja…
A katarza se ipak događala u samom sudjelovanju u onome što se događa na sceni, u doživljaju slobodnog leta ptica, u slijedu etabliranih pojmova, umjetnost, ljubav, gluma, svih revolucija pretočenih u moć sadašnjeg trenutka. Prepoznatljivost klasika u sinopsisu novom razumjevanju iskonskih problema poetike i tragedije življenja, u odlasku u nepoznato, u novo, u drugačije postojanje...
Dijana Jelčić
 Oznake: Čehov, Galeb, katarza
|
