Dobih knjigu na dar...

11.10.2017.



U Borgesovom vrtu razgranatih staza nelineranost vremena. U razigranim fraktalima osjećam lepet leptirovih krila i nastajanje uragana, u geometriji svemira naslućujem pregršt mogućnosti. Odlučujem se istovremeno za sve.




U buketu ruža, govor cvijeća i miris vječnosti, utkane uspomene,
bilo ih osamnaest i budućnost u celofanu, borba protiv navika,
danas utrostručene sa dodatkom četrnaest godina zrelosti.

Danas živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

Bježim od fikcija, od izmišljenih priča.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživjeh pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i
sigurnost povratka
u budnost.

Tu si... nestvarno stvaran u nepobitnoj zbilji.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.




dobih knjigu na dar...


Oznake: Borges, Aleph, Vrt razgranatih staza

Aleph, beskonačnost i...

05.05.2017.




„Radius Alepha bio je neka dva ili tri centimetra, ali kozmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari. Jasno sam ih vidio iz svih točaka kozma. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.






Umijeće odraza, igre svjetlosti i sjene, sužanjstvo trenutka u okviru trajanja, krhotine vremena ubrizgane u purpurne oblake, u ljepotu krajobraza uspomene. Snovid, privid duše vizionara, u beskraju zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.

U ekliptici Sunca istovremenost zore i sutona, Aleph, dvokružje istine, početak bez kraja. znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, svijest u porama vječnosti. Na obrubu jutra, u piramidi vremena Arahne tka tkivo dolazeće ljepote.

Ulazim u labirint, budna sanjam, ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu sveprostora, u zrcalu svevremena, u sumi povijesnih metafora. U poeziji vjetra šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo, rađa se još ljepše. Na tračnicama mjena, iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć. Na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. Iza mrkih čempresa bljesak Danice, bijela svjetlost se prelama u spektar i oslikava carppacio jutrenje. Pod svodovljem ljepote
se budi grad.

U Alephu kontemplacijski čin, u znaku beskonačnosti bezimeno ništa postaje sve. Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda. Ćutim pročišćenje nutrine, sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić


Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost, ljubav

Izgubljen dan...

04.01.2017.



„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),....“

Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus al Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnice nigdje; Ezekijel, o anđelu s četiri lica, koji se istodobno obraća i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, dotiču Alepha),

Jorge Luis Borges.





Izgubih dan lutajući bespućem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti, u traganju za Borghesovim Alephom.

Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine?

Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati odraz u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u odaji ogledala i odjeka.

Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda se sjetih riječi rimskoga cara Tita, Diem perdidi.
On je svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom.

Bio je običan zimski dan. Nad modrinom mora tmurni oblaci. Kroz ogoljele krošnje je zavijao ziman, dokožan vjetar. Hladnoća se uvlaćila u kosti. U slutnji kapi se zrcalio suton. Zaustavih se na obali i šapnuh Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo povjerenja, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.

Spoznah, nedokazivost istine se sanja. Granice su stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere nutarnje tmine. Tu noć upoznah onu, ne bolju, nego drugačiju sebe.

Na obrubu svijesti zaiskri svitanje, a riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, raskrinkaše pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti i negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj.

Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću.

Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše u onom kutku svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene.

Svjetlost je bojom vjenčanice kitila mladi dan. Zavoljeh dan nove budnosti, dozvolih srcu da diše.

Dijana Jelčić




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: Diem perdidi, Borges, Aleph

Beskonačnost...

27.02.2016.



"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje", fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja… Aleph… točka perspektive u prostoru u kojoj se ogleda beskonačnost…

Borges je napisao hipotezu beskonačne stvarnosti. U njegovom Alephu, promjera dva do tri centimetra, se zrcali univerzum u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar je istovremeno i beskonačno mnogo stvari promatranih iz raznih uglova. On je istovremeno vidio more, zoru i sumrak, ljudsko mnoštvo Amerike, prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide i oronuli labirint u Londonu. Njegova fantastika me opijala, zamišljah Aleph života.
Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj. Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.

Potražih utjehu u svetosti vjerovanja u nedokazljivost postojane istine i Ljubav je iscjeljivala napuknuće srca, u klijetkama ispisivala tvoje ime, u pjenušavim kapima crtala tvoj lik, u pamćenje slijevala svjetlost sa Sinaja, zrcalila kamene ploče u uspomenama, brisala tragove sluđene noći u kojoj su trgovci vremenom istjerani iz hrama.

Nije dozvoljavala srcu obmane i strahove, povezivala dva svijeta u biverzum sreće…

Umorni od tugovanja zaustavili smo se u kutu svemira, u točki prividnog mira, na izvorištu bjeline kojom svjetlost kruni vjenčanje dana i noći.

Doživjesmo pretakanje ničega u sve. Prisjetismo se svih obećanja izgovorenih u trenucima strahovanja, svih zavjeta izgovorenih u svetištu vremena…

Odanost ljepoti trajanja u istini nas je uvela u korizmu, odvela na put pokore. Zaustavljali smo se pred ikonama padanja i uzdizanja, izgovarali molitve, bosonogi se uspinjali na Sveto brdo, odživjeli katarzu i čista srca zakoračili u novo doba.

U vrtloženju zavojnice postojanja osluškujemo poeziju drevnih oceana, pamtimo biografiju Jakovljeve školje, slijedimo Venerinu putanju.

U njenoj ekliptici titra naše dvokružje.

Dijana Jelčić






Slika... Salim Ljuma

Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se