Pobijeđena melankonija...
Psiha oslikana kao djevojčica s leptirovim krilima… vizija duše… Eros oslikan sa krilima, lukom i strijelom je njen smisao… njena sudbina… njihovo zajedništvo je privid naše dvojnosti… sklada tijela i duše… zemaljske i nebeske… ovo i onostrane… a ljubav premosnica među svjetovima… uvijek nastajuća snaga… uvijek kovitlajući nevidljiv, ali osjetljiv elan vital… besmrtnost ubrizgana u gustoću smrtnosti… nenestajuća sila savršenstva vječnosti… a kada se Psiha i Eros razdvoje… kada nestane strast i požuda… kada zavlada nesklad… kao se iznjedri kaos… ljubav postaje tajanstvena iscjeljiteljica i duše i tijela… osloboditeljica iz stanja melankonije… iz tunela na čijem kraju nema svjetlosti... iz koridora samosažaljenja... iz labirinta nepostojanja u trenutku...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Dođi, zagrli me,
voli me u zemlji
koju smo zajedno
gradili u snovima...
Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljupcima učili opraštati,
tamo gdje je ljubav izražavana deminutivima.
Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trenutka,
trenutka koji nismo spoznali.
Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima...
Nije došao… pjesme napisane u vremenu koje nazivam olujom ruža su svjedočanstvo tadašnje melankonije koju pobjedih osjećajući ljubav u sebi… ljubav je izlječila i Psihu i Erosa u meni… ljubav je zasjala u očima jantarnog sjaja… u očima u kojima se svakodnevno ogledam… sretna...
Ljubav u meni danas piše nove, zrelije tekstove... piše eseje o ljubavi... toj začudnoj energiji koja se ne gubi... samo mijenja oblik i postaje moćnica sadašnjeg trenutka...
"Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986
prva slika... dio Dürerove melnkolije...
 Oznake: osamnaest crvenih ruža
|
