dinajina sjećanja

ponedjeljak, 17.07.2017.

Šapat prohujalih desetljeća...



Elegantno kao crna pantera spušta se noć, teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom... šapnuh tada... ti ne znaš kako izgeda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravaljam tvoj put k meni… bila sam bez osmijeha na usnama... vratio si mi osmijeh... hvala ti...

Znala sam, teško bi bilo živjeti bez utjehe, tugu povjeravati samo mjesečevim mijenama…
Osluškivala sam poeziju oceana… tvoja pjesma je uzburkavala sjećanja… uranjala sam u ocean snova… Mjesec i njegova moć… boginja u meni još uvijek vjekuje…

Tu si u snu… šapnuh... onima koje slućajno susrećem darujem proporcije tvoga tijela… jednostavno ljubav u prostorima samo našeg godišneg doba… samo našeg prostora, samo našeg vremena... ritam srca je načelo trajanja...

U kaminu je gorila vatra, nesigurni valcer prstiju… sjećam se… uvijek kada sam dolazila s mirisom januara na koži, s isušenim popucalim usnama, sa nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost … tvoj osmijeh je plesao po mome tijelu… koža je pamtila nježnosti... a na zidovima su živjele sjene…

Uzaludno smo godinama razbijali divne slike naše priče… a ožiljke od onda danas nosimo kao znamen… i gorčinu naših uspomena osjećamo kao prešućene vrijednosti…

Vidjeh te tada i osjetih moć poezije suza… nebo je razumjelo naše dijaloge…

Tvoja poezija vode i moje pitanje odakle dolazi ljepota… traganje za ljepotom zbilje… pronašli smo je zagrljajem tvoje i moje sanjivosti… dogodila se zbilja prepuna snovitosti… usrećuje

Tu smo… neukoričeni u izdavanje sebe samih, u dokazivanje da smo bili ili da trajemo... mi trajemo desetljećima… u nutrini, tu smo u poetiki zbilje... u našem vremenu i našoj istini...

Dijana Jelčić...
kolaž mojih stihova iz 1987 i njegove pjesme... poezija kapi iz 1978... simbioza zajedničke poetike... On i ja... i naša desetljeća... mi nekad i sad... sretni...







Oznake: zbilja, naša, šapat vremena

- 12:32 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se