Aleph, beskonačnost i...
„Radius Alepha bio je neka dva ili tri centimetra, ali kozmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari. Jasno sam ih vidio iz svih točaka kozma. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint…“
Jorge Luis Borges.
Umijeće odraza, igre svjetlosti i sjene, sužanjstvo trenutka u okviru trajanja, krhotine vremena ubrizgane u purpurne oblake, u ljepotu krajobraza uspomene. Snovid, privid duše vizionara, u beskraju zagrljaj odlazećeg i dolazećeg.
U ekliptici Sunca istovremenost zore i sutona, Aleph, dvokružje istine, početak bez kraja. znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, svijest u porama vječnosti. Na obrubu jutra, u piramidi vremena Arahne tka tkivo dolazeće ljepote.
Ulazim u labirint, budna sanjam, ti i ja u zrnu svemira, u ogledalu sveprostora, u zrcalu svevremena, u sumi povijesnih metafora. U poeziji vjetra šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.
Umire samo što je lijepo, rađa se još ljepše. Na tračnicama mjena, iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć. Na obodu lazura se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. Iza mrkih čempresa bljesak Danice, bijela svjetlost se prelama u spektar i oslikava carppacio jutrenje. Pod svodovljem ljepote
se budi grad.
U Alephu kontemplacijski čin, u znaku beskonačnosti bezimeno ništa postaje sve. Osjećajnost sama sebe ispisuje u dubini tvog pogleda. Ćutim pročišćenje nutrine, sigurnost povratka u budnost.
Dijana Jelčić
 Oznake: Aleph, Borges, beskonaćnost, ljubav
|
