dinajina sjećanja

četvrtak, 12.01.2017.

Nenapisana knjiga...



Čitajući misaono ulazim u Borgesov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja. Metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.

Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti. Omamljuje me začudnost metafora. Umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućujem se istovremeno za sve.

U ovom gigantskom trenutku spoznaje stvaram različite budućnosti, množim ih u nedogled, umanjujem do Alepha, do blješteće vizije nutarnjeg svemira. Doživljavam višestrukost postojanja, umnožavanje razina čežnje, ćutim istost fikcije i stvarnosti. Samo iznutra se sanja, a osjećajnost se sama od sebe ispisuje u dubini svjesti.

Postajem bestjelesna, nestvarno stvarna, čujem misli i vidim osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postaje neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedim izazov i poziv u pralabirint, u carstvo kozmičkih zakona.

Jedini vidljivi pratilac na tom putovanju mi je silueta ljubavi, smiješi mi se, bodri me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene je tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznajem, u pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini.

Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću pokreta, a sada osjećam, mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.

Iznenada razumijem Cortazarove "Školice".
Osnovna figura je sama igra školice: dopiranje od 'Neba' do 'Zemlje', ali u istoj ravni... 'Školice' su i potraga za drukčijom književnošću, za svojevrsnom anti-književnošću i anti-romanom ili ne-romanesknim romanom u 'samoubilačkoj pobuni protiv knjiškog uma'..."
( iz pogovora Dinka Telećana )


Čitam kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvaćam tu igru, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru, mahnitanje u dvoje.

Zakoračili smo u svijet krajnjih mogućnosti, uronili u svijet bezuzročne ljubavi, u svijet iskonskog postojanja. Čini mi se iscrpili smo do krajnosti mogućnosti izričaja. Sjedinili anthos i logos, sporazumjevamo se govorom cvijeća, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.

Doživljavam katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja. Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti sanjam život i živim san.

Dijana Jelčić




Oznake: Borges, Cortazar, fikcija i stvarnost

- 07:07 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se