Drhtavim nogama jedva se uspeo uz nasip. Prema dolje nije padao, kotrljao se. Ustao je i odšepao, nekako, spotičući se preko busenja vlažne trave skroz do ruba, do svoje Save. Nekako je sjeo. S rubova hlača kapala je krv, cjedeći se iz međunožja, s rukava majice isticala je ista crna tekučina, iz svih rana i uboda. Sklopio je oči i digao glavu. Pogled mu je pucao na nebo, čisto i beskrajno, s milijardama novih svijetova...i početaka. Velike su smeđe oči, s nekim posebnim sjajem, koji se uvijek caklio u njima željno upijale svaki trenutak, svaku sliku.
Par ulica dalje, na četvrtom katu bolnice žena je zavrištala, zgrčivši se na krevetu i stiskajući rukama oslonce. Duboko je udahnuo. Spustio pogled na Zagreb kojeg je rijeka skrivala u magli, kao da se stidi. Dva kontinenta dalje ribar je bacio mreže. Vidio je sebe, u mlađim danima, vidio je cijeli život, kao neku farsu, kao nešto nestvarno, ponovno je pretrpio sve. Svu bol, svo ječanje, sve udarce, ali kao da nisu bili namijenjeni njemu, kao da je bio nijemi promatrač izvan svoga tijela i bezbrižno promatrao neki daleki film.
U gradu pored njega stariji bračni par, bakica i dedek krenuli su na šetnju perivojem, odmah uz malo jezerce, gdje su se ljeti okupljale patke i labudovi. On se sjetio mora, horizonta na kojem zalazeće sunce spretnim prstima po oblacima ispisuje oblike koje nitko ne razumije. Sjetio se vode i kiše. Misli su mu postajale sve teže, nespretnije, zbunjenije. Nije više bio svjestan da li gleda odraze svoga života ili nečiju tuđu dušu kroz zrcalo. Kao da nikada nije pripadao ovdje; kao da nikada nije trebao biti rođen. Duboko je udisao miris rijeke i budućnosti, dalekih obala i nedostižnih krajeva, mirise tople i mekane pobjede, i gorčinom začinjenih poraza. Duboko je disao, dok je zemlja ispod njega prihvaćala njegovu srž, upijala njegov život i polako ga praznila.
U jednoj kući preko granice obitelj je večerala za stolom, par metara od njih na seoskom igralištu razvikana djeca igrala su nogomet. Znanstvenici na dalekom Zapadu u svojim su bijelim kutama stvarali novija i poboljšana oružja masovnog uništenja. Za ništa od toga on nije znao, za ništa nije mario. Ljudi, slike ljudi. Nekada tako bliskih i prisnih, sada toliko udaljenih da su se slova njihovih imena rastapala prije nego li su uspjela doći do jezika, prije nego li ih je izgovorio, zaboravljao je sve. Krvavi kašalj potresao ga je od glave do pete, baš kada je kit u Atlantskom oceanu ispustio svoj krik, ljubavni zov kojim je prizivao družicu, da ne bude sam, da ima nekoga. Za razliku od njega, kojem nije ostalo ništa, osim tih par misli koje su ga mučile, osim tih par sječanja koja su se još zadržavala na okrajcima razuma.
Pokušao je ustati. U tome trenu istekla je zadnja kap krvi, napajajući žedno tlo. Podigao je ruke i digao se. Zna, sjeća se još, bio je to čudan trenutak, osjećaj, kada je shvatio da pogled koji osjeća na potiljku zapravo dolazi od njega samog. Okrenuo se u zraku i pogledao. Našao se oči u oči, tijelo sa duhom. Duša se ponovno okrenula, nesputana tijelom od mesa, i krenula prema Savi; negdje na sredini rijeke još je jednom osmotrila krajolik i uz tihi jecaj rasprsnula se, prestala postojati.
Oči na obali, koje su tupo gledale u jednom pravcu, naglo su bljesnule i ugasile se, postale sive, mrtve. Mrtvo je tlo progutalo sve komadiće živoga, bez mogućnosti da oživi.
Ribar je uvukao svoju mrežu, vadeći pažljivo skromnu večeru. Bračni se par upravo vratio kući, sjeo i zagrlio se pred televizijom. Djeca su veselo poskočila i počela trčati prema igraču koji je dao gol, stavljajući ga na ramena i uzvikujući njegovo ime. Ljudi za stolom digli su glave od molitve i počeli jesti. Kitovi su se spojili i otplivali u struju zajedničkog života. Znanstvenici su zaključali labos i otišli kućama, smišljajući nove i okrutnije načine za ubojstvo. Par ulica dalje žena je pala na uzdignuti naslon, znojna čela i drhtavih ruku. Disala je ubrzano, ali se polako smirivala. Doktor je u rukama držao mali poklon, sićušno dijete, još nespremno za strahove života. Pljesnuo ga je i ono je zaplakalo, otvarajući krupne smeđe oči i gledajući prve slike novog svijeta, svijeta izvan sigurnosti majčine utrobe. Kada ga je primila u ruke primjetila je sjaj, tako dubok i dalek, odbljesak starih sjećanja i novih uspomena, dok se ponovno uzdiže i postaje netko bolji. Netko tko će moći pokušati promijeniti svijet.

Vidim da svi svima nešto nabrajaju u zadnje vrijeme. Jedni što mrze, drugi što preziru, treći što im se desilo loše, četvrti pak koliko se sranja dešava u svijetu... Eto, reko da i ja nešto nabrojim... za jednu malu bolesnu slatkicu koja inače mrzi takve izljeve, al neka... danas sam mekušac... Pa kome se ne sviđa neka bježi. ŠU! Moj je blog i mogu pričati o čemu god oću Dakle... da počnem, jelte?

I što napraviti kada se zadnji kristalni toranj počinje naginjati, pa sa gromkim praskom padne na tlo, razbijajući svoju strukturu i šireći svoje ruke sazdane od komada stakla pomete naš vid? Kako se obraniti od neizbježnog, od nečega što nam je sudbina priuštila? Kako? U trenu kada ostaneš sasvim sam, u trenu kada više nema povratka, kako se okrenuti i vratiti nazad u život?
Sve nade polako padaju u vodu, sva obećanja, nadanja, veselja i užitak polako padaju u vodu, tope se kao plastelin u pečnici. Ne shvaćam kako hodati uzdignute glave kada te svi pljuju, kada nikome ne vrijediš apsolutno ništa, kako se održati kad si u očima ljudi manji od zrnca prašine. Kako podnašati konstantne kritike, nikada ne biti dovoljno dobar, ma koliko se trudio, trpjeti poglede koji se podsmjehavaju i inferiorno smiju? Kako?
Kako disati kada te svi pokušavaju zagušiti, oduzeti ti ono malo čega još imaš, pokušavaju te posvojiti i promijeniti, nametnuti svoja iskrivljena pravila ili jednostavno, ignorirati te? Kako pružiti ruku prema nekome kada se već opekla u tolikim vatrama, kako shvatiti tko što želi? Kako se uklopiti, u tmuran i suhoparan život, bez ikakve radosti i ponosa, kako živjeti na taj način?
I dok stojim, a hladnoća me preuzima, vjetar otkida tjelesnu toplinu i ostavlja me hladnim, i dalje se pitam: kako? Kako i zašto? I kada kiša počne padati, i polako ispire sve krivulje i boje, sve sitne radosti iz duše, ostajem gol, smrzavam se na vjetru zaborava i osjećam kako nestaje sve što sam pokušavao izgraditi. Zidovi od tvrdog kamena i čelika pretvaraju se u vosak, bivaju rastopljeni na suncu i odlaze u zemlju, mješaju se s pepelom i tvore kašu ljigavih svakodnevnih problema.
Sve veliko jednom mora umrijeti, sva se remek djela uništiti, sve mora proći, nestati, otrgnuto zubom vremena od svojih korjena i početaka. Svaki korak ponovno zvuči šuplje i kada se u tami noći ponovno čuje odzvanjanje cipela na dugom hodniku ja više nisam siguran da li stiže netko iz davnine koja je nestala ili smrt, da me odbaci za njima. Ništa ne ostaje, sve se mjenja, samo odrazi urezani u ledu koji čeka proljetno sunce. I kako živjeti sa tim saznanjem?
Nestati ću jednog dana, neću se ni osvrtati, samo propasti do kraja, biti izbrisan. Nitko neće mariti. Nitko se neće osvrnuti zamnom. Na sprovodu se neće proliti suza, tek iverica koj prska dok se zadnji čavao spušta u okvir moga lijesa. I tiha zemlja. Koja će me zagrliti, dati mi toplinu za kojom čeznem, i primiti me k sebi, sa svim mojim manama i vrlinama. Vratiti me njima, Paloj Ekipi, ponovno, u dane ponosa i slave!
Sjena... ostajem sjena u društvu, drhtava i prhka, išćekujući dodir vjetra ili nečiju ruku, da me prihvati, da me utješi kada će biti potrebno, samo... da bude uz mene.
Ili stjena, čvrsta i nepokolebljiva? Mislim da je to nečija druga životna priča... Ja samo živim, iz dana u dan, pokušavajući izdurati, pokušavajući shvatiti ljude i način na koji uništavamo sve oko sebe. Ležeći na obali Save i promatrajući oblake kako prolaze, jedan za drugim, u neka druga, daleka, bolja vremena...

Idem. Nekamo. Polako išćeznuti u mrak, ostavljajući za sobom samo tračak magle, koja se vraća na mjesto, kao da nikada nije niti bila probijena. Idem, u samoću, hladnoću, polako išćezavanje.

Ajmo malo srezati standardne i čitave teme i kopati po mulju. Očito je postao običaj svoje smeće iznosizi na blog, pa bi mogo i ja naručiti par kamiona... Ma, jebe mi se. Zlo mi je od stalnih izvrtanja istine, zlo mi je od napadanja, nepovjerenja voljenih osoba. zlo mi je od toga da ću ja biti zadnje govno da se drugi ispucavaju. Nema. Dosta mi je. Jednostavno stop, stanka. Ne da mi se više trovati, ne za ovih par godina koliko mi je još ostalo, N-E D-A M-I S-E!!!!!! Svi želite da krvarim? svi želite da krepam, pa koji sam vam kurac jebeni napravio? Koji kurac očete? Jel sam toliko zla osoba? jel sam toliko proklet?? Šta? gdje? Ako me želite mrtvog recite, samo dajte, ali me zajebavati više nemojte. dosta mi je. zlo mi je. POVRAĆA MI SE!!! Jebem ti i usrane tablete za smirenje, treba te smirit a nea bacit u ustrani jebeni kurac. Ma gonite se! Svatko jako dobro zna kaj sam tražio, svatko zna koliko je to i koliko je moguće, ali ne. očito nije svijet tako lijep i krasan da bi čovjek mogo živit u istom stanu s ljudima koji ga rađaju. očito nije dovoljno dobar da bi se duže od par dana mogo osjećat sretnim, bez napada. očito.
ne da mi se više pisat. ne da. odustajem. ili ne. pardon, ja ne odustajem! ... ovaj put...neću odustati, ovaj puta SPASIT ĆU VAS SVOJIH GRIJEHA!!!!!


... ne znam zašto se stalno moramo klati, ne razumijem ljudski rod... Kažemo da volimo... kažemo da osjećamo, ali svaki puta kada se nađemo suočeni s nekim od problema ili pred testom te ljubavi uvijek padamo. Zašto? Zašto su svi pokriveni u svom egoizmu, pokušavajući biti nešto što nisu, samo da bi se dopali nekome kome do njih nije ni najmanje stalo... Zašto se stalno moramo svađati, oduzimati jedni od drugih, pogotovo kada ima dosta za sve? Trčimo uokolo, jalni na sve oko sebe i gledamo samo kako nekome drugome slomiti krila. Zašto? Jer ćemo se tako mi osjećati bolje? Ili ćemo postati nešto što inače ne bi mogli biti?
Ja...ja više ne želim živjeti na taj način. Želim se opustiti, otići na pusto mjesto, skinuti tenisice, gaziti po vodi, osjetiti pjesak među prstima, udahnuti svjež zrak, dignuti pogled ka modrom nebu, promatrati oblake, kao poteze kista na nekom platnu, kako razbijalu plavilo u šare i oblike, dok more sve to zrcali. Baciti se leđima, poremetiti površinu i potonuti, zatoniti duboko, dok voda muti oči i dok sol ne pomete zadnje tragove slike ptica koje lete nadamnom. Želim zadržati dah, otvoriti se u potpuno novi svijet i zaplivati. Daleko od obale, dok ne prestanem osjećati miris borovih iglica s plaže, dok se više ne čuju galebovi, samo more.
Izvaliti se na njega i slušati njegov šum, pjesmu, kako smiruje, dok te polako uljuljava u san... želim duboko disati, slankasti zrak ispunjen aromom, tako dubokom, profinjenom, ne želim se vratiti. Biti svoj, biti poseban... to je velik dar! Dan je svakome od nas i potpuno je na nama da odlučimo da li ćemo biti oni koji se ističu, zrače upravo svojom posebnošću, ili ćemo samo upasti u tkanje koje postavljaju pravila društva. Imati krila, a ne letjeti, upravo je jednako životu bez gledanja, čistom egzistiranju, koje teži ništavilu. I zato svaki dan treba otvoriti oči, upiti još ono malo sunčevih zraka, duboko udahnuti i ponosno krenuti dalje, kamo? Mijenjati svijet! Raširiti ta krila i nestati s vidika jalnima i zavidnim, udišući život u potpunosti, ne brinući za ništa što nas sputava, ciljajući dalje, uvijek samo prema pobjedama. Istina, biti će i poraza, ali porazi nam služe da bi shvatili koliko je bolje kada se potrudimo, i ostvarimo ono što zbilja želimo, kada ispunimo svoje snove i poletimo, zaplovimo, zaronimo, duboko u srž te predivno komplicirane stvari koju su nam poklonili rođenjem: ljudskim životom!
I zato, prijatelji moji, gledajte samo svjetlu stranu, ne obazirite se na one koji vas pokušavaju sputati, budite slobodni, spokojni i nadasve radosni, budite onakvi kakvima ste stvoreni: savršeni! Pozdravljam vas sve!

@ htio bih još samo reći da se neke stvari ne mogu promijeniti, neke greške ne mogu ne učiniti, ali to je proces, proces koji nam pomaže da shvatimo kako se giba ovaj svijet. I za sve zlo koje sam nanio, za sve laži koje sam izrekao, za svaku osobu koju sam povrijedio danas klečim na koljenima i udaram u prsa... Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Oprostite mi ljudi! Na greškama se uči, na ispravcima pobjeđuje! Nadam se da ćete me shvatiti, oprostiti, pomoći... Jer bez toga duša je jednostavno tračak pepela koji nešto neshvatljivo drži na okupu. Prejakim udarcem sve se pretvara u dim i nestaje.

Nakon drugog udarca prestala je vikati, zašutila je, sklopila oči. Nakon trećeg je kliznula suza iz oka i pomiješala se sa slanom krvlju na razbijenim usnicama. U sebi je zajecala, u sebi je preklinjala da prestane. Ali nije. On je tek počimao. Uzimao sve veći zalet, sve jače udarao. Uskoro joj se zamaglio pogled, čak ni bol nije bila toliko oštra. Jednostavno su otupjela sva osjetila. Osim sluha. I dalje je čula kako on zadovoljno stenje, i dalje je čula kako udarci padaju po krvavom mesu i lome kosti. Ali bol nije osjećala.
Kada ju je udario u trbuh vrisnula je i prenula se, bol je probijao kao igla, do sredine, do same njene srži. Kada je udario isto mjesto drugi puta zastenjala je, pokušavajući pomaknuti polomljene noge ili zavezane ruke. Nije uspjela. Još suza. A tada su udarci završili ali ona nije odahnula, zapravo, nije ispustila niti komadić zraka iz sebe. Osjetila je njegovo lice kako se primiče uz njeno, njegove grube i ogromne ruke kako ju grabe za vrat i dave, osjetila je njegov dah, tako blizu svoga tijela, kao da ju je njušio.
Isplazio je jezik i polizao joj obraz. Šutila je. - Budi jaka. - mislila je - Izdrži još malo. Samo malo. Otići će...
Nije otišao.
Primio ju je za suknju i poderao je, nadnoseći se nad nju kao nad hrpu mesa, koja je jedva još titrala. Nije imala snage za pobuniti se, nije imala snage ni za vrisak, niti za kap suze. Nijemo je šutila i odvratila pogled dok je prodirao u nju, divljački razdirao njeno tkivo. Bol! Bol je bila prejaka za opisivanje, bol je ustvari bila jedina stvar koja ju je držala pri svijesti... Izgubila je već dosta krvi, oko njih se širila tamnocrvena lokva, natapajući papire i smeće mračne ulice. A on je i dalje bio na njoj, nije posustajao. Molila je, preklinjala, dok joj nije slomio vilicu. Sada je samo u nijemoj tišini mogla pratiti njegove postupke.
Kada je završio digao se, zakopčao, uzeo joj torbicu s poda i otišao. Nije se ni osvrnuo. Nije niti pogledao što je napravio. Samo je otišao. Opljačkao je. Od svega što je imala. Ostala je potpuno sama, dok ju je mrak obavijao, dok se gušila u krvi više ni ne pokušavajući pomaći zavezane ruke. Ostavio ju je da zuri u zid, i tako provede zadnje trenutke, tupim pogledom u prljave cigle, pravilno složene, red po red, prema gore, prema tamo kamo je shvatila da joj se duša zaputila. Dah po dah, polako je nestajala, u sve jačim trzajevima i grgoljenju krvi u grlu, izdah na izdahu sve ju je više dijelio od svijeta, dok naposlijetku njene sada već sive oči nisu prestale biti portalom u njenu dušu, u sve što je to tijelo jednom bilo, radilo, sadržavalo, polako se magleći i na kraju gaseći, postajući samo ogledalo koje odražava sliku zida...zida mračne ulice u centru.
Svijetla sirena začula su se drugog dana ujutro, kada se krv već skorila na plavim usnama, kada je sva krv već istekla iz nje. Zvuk sirena i gomile... Fotografi i reporteri se guraju i škljocaju...policajci zadržavaju ljude udaljenim, posebno priliku koja vrišti, zaziva boga i preklinje, uplakanih očiju, njenog muža. Kamera kao da se polako udaljava, udaljava od sve graje, ali ne predaleko, samo par metara dalje, u susjednu ulicu, prema kanti za smeće. Približava se njenom otvoru. U njemu je torbica, lak za nokte, par ključeva i novčanik, otvoren, prazan, s njenom osobnom, do nje zataknute dvije slike: Prva je bila ona od muža. Druga je bila s ultrazvuka. Očekivala je blizance...

Razlog pisanja ovog posta... ne znam... s tim se problemom sve više susrećem. I u njega može upasti bilo tko. Bilo tko tko kroći nogom iz stana može postati žrtvom, bilo kada i bilo gdje. I to nije sramota! Niti je to krivnja, niti se treba čega stidjeti. Jer po tome, trebali bi se stidjeti što smo živi! Ako se ikome to desi, molim vas, znam da je neugodno, znam da postoji strah od okoline, znam da bi radije propali u zemlju nego da to napravite, ali recite to. Izađite u javnost. Bez obzira na to da li to bio prijatelj, dečko ili potpuni neznanac. Biti će vam lakše, a osim toga i uz prijetelje će biti puno lakše preboljeti nego zatvoreni u sebe, u tami svoje sobe, prestrašeno osluškujući korake... Želite li ih čuti svakog dana do ostatka života? Ovako ih možete zaboraviti, preboljeti, nipošto ne potisnuti! A što je najvažnije, otkrivanjem možete pomoći nekoj drugoj duši da ne dijeli vašu tragičnu sudbinu, jer naposlijetku, to je upravo ono što silovanje i jest: tragedija društva koja nije učinila ništa da ga spriječi.
I za kraj... zadržao bih se na svemu što sam rekao i apelirao vas da se ne sramite i ne bojite, i upitao jedno pitanje. Da okrenete uloge. Što bi se desilo da je silovan muškarac?

Samo sjena... to je sve što jesam, mrtvilo dana i tuga novog jutra, samo sjena. Nestalna i nerealna, koja naginje između svjetova, leluja okrajcima mašte, blago dotičući druge živote. Samo privid stvarnosti koji se voli umiješati u sve, pokušavajući promijeniti svijet malim trikovima i podvalama, pokušajući pomoći nekoj drugoj duši. Zašto me gledaš? Prolaziš pored mene, kroz moje misli, ispirući mi svijest svojim stavovima, pokušavajući me promijeniti? Zašto me gledaš? Zašto pokušavaš nametnuti tvrdokorne i teške okove svijeta jednom i ovako krhkom obliku? Ta za ime miloga boga, ja sam samo sjena, koja titra zajedno s tobom, koja je došla na ovaj svijet samo u pokušaju da nešto izmjeni, učini boljim. Zašto?
Ne mogu razumjeti zašto me ne shvaćaš, ne želiš čuti moje misli, bilo što kaj ti kažem, ne mogu shvatiti zašto barem ne pokušaš razumjeti da sve ovo radim upravo zbog tebe, zbog tvojeg života, tvojih osjećaja i tvog ponosa. Samo da bi se mogao i dalje zadržati ovdje, i biti sretan, u svijetu napravljenom od crnih ruža, odrezanih stabiljki iz kojih kapa krv, svijetu popločenom laticama nemira i zadahom straha...
Pogledaj me! U oči, kad me vidiš idući puta, pogledaj me, jer obraćam se tebi! Nemoj se obazirati oko sebe, nemoj ispustiti miša iz ruke i nastavi čitati, kada si već ovoliko daleko. Uđi još malo u moj svijet i prihvati me takvim kakav jesam, nemoj me zaobilaziti, nemoj mi lagati, pričati gluposti na telefon, a misliti drugo. Nemoj se skrivati, shvati što ti želim reći, prije nego postanem predosadan i uvučem monotoniju u ovaj post, poslušaj me još malo dok ne razvodnim svu tvoju pažnju svojim bljezgarijama...
Što misliš postići u životu? Kakve si ciljeve zadaješ? Koliko se jako trudiš? Misliš li o dohvaćanju svojih zvijezda, misli i ideja ili ih zapravo i provodiš u dijelo? Gledaš li svoje postupke i da li ih opravdavaš? Ili postaješ lagano kao i ja, samo sjena, daleko od svih spoznaja, toliko nestvaran da ti se svijet magli, i druge vidiš kroz nepovjerenje i laži? Povlačiš li se u sebe, polako zatvaraš, od straha da te netko ne bi povrijedio? Ne usuđuješ se raditi stvari koje inače voliš, da ti se neko ne bi rugao, svađaš se samo zato da dokažeš svoje vlastito mišljenje?
Tko si ti? Poznajem li te? Jer u tvojim očima se cakli priča drugačija od one koju govoriš na kavama, u tvojim se dlanovima osjeća zrelost drugačija od ljudi tvojih godina. Otvaraš oči, gledaš svijet, nekim drugim sjajem, sjajem koji može pokazati u kojem se smjeru treba nastaviti kretati, padaš, ali i kad je najteže skupljaš snagu i ustaješ! Toliko snažno, ali ipak, nesigurno u sebe.
Vjeruj mi, vidim te, znam tko si, shvaćam zašto želiš doći do kraja ovog posta... Ustvari, ti samo tražiš odgovore, pokušavaš osigurati budućnost, skratiti onu neizvjesnost koja proždire, a u isto vrijeme želiš i avanturu, nešto novo, nešto što će ti promijeniti cijeli život! Shvaćaš li tko si? Shvaćaš li sav svoj potencijal i mogućnosti? Molim te, odgovori glasno, da se čuje! Ustani, pogledaj kroz ogledalo, iza lica koje te opisuje, iza sjaja u očima, pogledaj u dušu! Vidiš li se sada? Prepoznaješ li se? Da, to si ti!
Jedinka, neprocijenjivo blago, jedinstveno stvorenje, kojem nema para na svijetu, to si ti! Postojiš i imaš mogućnosti, snage, VOLJE promijeniti svijet! Samo trebaš ustati. Trebaš ustati i duboko udahnuti, izaći iz sobe i započeti. Jer što god misliš o sebi, ti si i dalje dio svijeta koji te veže, i koji ti i samo ti imaš mogućnosti promijeniti, okrenuti, pridobiti u svoju korist i ostaviti potomcima boljeg, savršenijeg, sa svojim dugom utkanim u sve što diše, kreće se, živi i giba.
Ako ti nije jasno, pogledaj još jedanput, jedinstveno si biće, biće koje ima šansu učiniti razliku... Iskoristi tu šansu i kreni, učini svijet mjestom na kakvom ti želiš živjeti... Učini Zemlju igraonicom svojih snova i duboko udahni, jer tvoj je duh poseban! A kako ja to znam? Jednostavno...jer te vidim i poznajem...

Što je tako značajno na ovaj dan? Eto, prva značajnost bi bila da ću opet krenuti u diktat misli, ako znate kaj to je... Druga stvar je kaj je danas bio ispit. Treće, prije 3 dana i 1 mjesec, točno na dlakavu dlaku krepane dlakavice je jedno šarmantno, dražesno stvorenje (ok ok... pišam od smijeha dok ovo pišem); bolje reći jedno bezobrazno slatko i bahato stvorenje uletilo u vezu s velikim čikom cyem (prosim fino, cobra 11 je smrtonosno oružje). Onda, pun kufer frendova ima roćkase, fali para na mobu za svima čestitati, onda, nemam uopće komentara na blogu, al ok, nisam ih baš ni očekivao... samo za probranu publiku, right
Onda, Rippy došo u Zagreb, pa smo si spili koju kupicu, a za 6 dana je... bljuv.... Hladno pivo, molim fino... bubnjevi.... iiiiiii..... RIGOLETO!!!!!!!!!!!! A kaj ćeš, valjda se i to mora proživjeti jednom u godini, dan kad se kupuju ružice i svi se cmaču... a pitam ja vas, koja je tu pravda? Kad su žene već postale toliko emancipirane, zašto ja ne mogu dobiti ružu? Mislim, i ja imam osjećaje i emociju, right? Ali ne... nikad ništa. Nema toga za dečke, nema... Samo tiha pravda koja se zadovoljava na svakom uglu, baš na taj dan, u grupnim orgijama i paradama ljubavi, yeah right! Moš's mislit! Da ti se okrene želudac. Al vragu bi se mogao svidjeti takav pakt, to priznajem! Jedan dan nek se svi vole...ostale proglasiti kolinje... neki kvazielement ove stvarnosti. Kao prstom u.... marmeladu, ne...
Ne znam, osjećam se u zadnje vrijeme baš ko pičkica... ne znam zakej. Očaj. Ko da svi moji postupci dovode do nekog sranja ili krivog ispada. Onak... jadno. Fali mi stara slava, fale mi stari dani, stari drugovi... Nostalgija, again... Mislim, ne shvatite me krivo, dobro mi je i sada, imam predivnu curu (koja još divnije spolno opći s mojim sivim stanicama), imam posao, fax je više manje u redu, život sam sredio, izravnao sve račune, čak i prestajem sanjati krv... ne znam nakon koliko, po prvi puta. Drago mi je zbog mene, jeb ga, mora biti... Ali i dalje, kao da mogu bolje, više, nešto promijeniti, a ne znam šta, i to me deprimira. Kao da me nešto vuče, van, daleko, ali ipak ostajem, jer sam povezan.
Polako učim, gledati svijetlije stvari, živiti punim plućima, disati ko čovjek, ponovno, nakon toliko godina. Ponovno se pokušavam vratiti u nekadašnje stanje, biti zajebant, vedar, veseo, stalno nasmijan, srce ekipe! Pokušavam biti što bolji, trudim se, ali mislim da više ljudi oko mene to ne zamjećuju. Kao da ignoriraju, moje postupke, razmišljanja, dijela, MENE! I to, na neki način vrijeđa... Neću lagati, boli! Kada počinješ shvaćati da bi za nekoga učinio sve, a s druge strane ne primaš apsolutno ništa, kad shvaćaš da ti svi zabijaju nož u leđa, tek toliko, vica radi.
Bolji sam nego jučer, toga se sjećam, i nedvojbeno lošiji nego sutra, i pokušavam i dalje, stalno se vadim iz blata i stupam, makar mi se ne da, i dalje kročim, ali...uzalud, izgleda. Iživio sam svoj život, i osim par osoba, mislim da mi nitko ne može reći da će biti bolje. Pokazati mi neki drugi smisao. Vedrina, obuhvaća me, svaki djelić moga bića, vidim sunce, razmičem oblake, nadam se nečem boljem, nadam se poljupcu, možda i zagrljaju, malo mekoće, da omekša umrtvljeno tkivo, malo topline, da zagrije hladno srce, malo vjere, da pokaže da u ljudima ima dobrog i naposlijetku malo ljubavi, tek toliko, da cijeli mehanizam počne raditi, gibati se i širiti, da počnem disati i stupati kao čovjek.
Mislim, da ustvari samo tražim malo ljubavi i poštovanja. Istina, ničime to ne zaslužujem, ali ipak tražim, nadajući se da će se naći netko ko će mi to priuštiti, trunčicu topline i pravog ljudskog dodira, tek toliko, da prestanem biti ovako patetičan, da barem malo uživam i dišem.
Hvala ti što mi daješ snage, hvala ti što si uz mene, hvala što si mi potpora i brineš... hvala ti na svemu. Hvala ti!
I hvala vama, prijatelji moji, što me čitate...

Crne niti, crni dani...polako se gibaju, kreću, uvrću i isparuju, da bi se ponovo pojavili, okrenuli, pokazali nam svima kako izgleda ovo tkanje života u kojem se zapravo nalazimo, u kojem glibimo i grcamo... Crne misli, crni snovi, odrazi bijedne jave i realnosti u kojoj se utapamo, ne znajući kamo nas misli vode, koji je svršetak planova koje započinjemo, i kad će se ugasiti ta nit; tok našeg života.
Eto, danas sam ponovno bio na nasipu, na svojoj Savi, osluškivao šum vode, spokoj tišine, mir...spokoj! Uživam u tome! Svake sekunde provedene tamo osjećam se jači, mirniji, prisebniji, sposoban za nešto, nešto veće, od života, postojanja, ljudi. Nem ničeg egoističnog u tome, samo spoj s prirodom, duhovni rast i mir. Trenutak da se zapitam zašto sam takva budala i zašto vjerujem ljudima; dopuštam im da rade sve što žele, izigravajući me, mičući...s puta, vremena, spoznaje, egzistencije, rekao bih.
Patim, patim potiho, u sebi, jer svijet nije briga, ispravak, ljude nije briga, i nikad ih neće biti briga za tuđe probleme, skučeni su, u svojoj osobnosti, mali, da ne kažem jadni. Svijet je briga, svijet je oduvijek bilo briga, i svijet se brine za sebe, za svoju zemlju, rijeke, vjetrove, planine, mora... svijet brine o svojim stanovnicima. Ali ljudi... oni nisu stanovnici, oni su najgora pošast koja je mogla uzurpirati mjesto za život. Sve zauzmu, obrade, unište, pretvore, satru, u prah iz kojeg su se uzdigli, i u koji će, na kraju krajeva ponovno propasti, kao i sve civilizacije.
Crno je tkivo od kojeg sam sazdan, ispunjeno katranom i uljem, ugarcima trulog drveća, s močvarnim parama. Takve su mi i misli, tihe, morbidne, povučene... da ih nitko ne čuje, da ih nitko ne vidi, da ne izađu na svjetlo, koje toliko probada oči, ne pokidaju savršenu tišinu i sablasnost društva, ne poremete takozvani sklad i harmoniju vašeg tihog svemira. Teško je hodati, teško je hodati sam, s ranama koje peku, s krvlju, koje se još uvijek ne mogu obrisati s dlanova, krikovima, i tišinom... Najgora je tišina. Najgora. U crnim noćima, kad mjesec i zvijezde zamru, kad nema daška vjetra, tada je tišina najgora. Okružuje, hvata, vabi, mami... Povlači te dublje u svoj zagrljaj i izbezumljuje, zaglušuje, upravo svojim nijemim neshvaćanjem, svojom tihom postojanošću.
Pokušaji vrištanja, paranja grla, ništa, ništa ne pomaže. Zabijanje noktiju u oči, guljenje zjenica, crnilo ostaje isto. Ni tamnije, ni svjetlije. Ništa se ne mijenja. Svijet ide dalje. Jer, naposlijetku, samo jedan pojedinac ne čini nikakvu razliku, sasvim je sam, tapka pokušavajući pronaći put, biti netko i nešto, ali naposlijetku, svi se pretvaramo samo u zemlju koju će netko drugi gaziti. Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednoga dana sve opet postaje isto, ravno, ispeglano, jer to je osnovan put niti života, crta koja vijuga, krivulja koja čini klupko, koje se razmotava, sve više i više, tvoreći ravnu liniju (uočavate li uzorak?) koja ide, sve do kraja, prekida, reza, ili trenutka pucanja u slabosti.
Crno... uvijen, omotan u crno, ogrtač smrti, terora i užasa, pod okriljem noći, crnine, u crne misli uvijen, dok hodam crnim putevima, kao i svi, potpuno sam. Ništa novoga. Nema čovjeka koji mi se može pridružiti, koji se može skrasiti, povezati nit s niti, isplesti neko trajnije tkanje, sve puca, kida se, para u prah, iz kojeg se podižu nove niti, nova klupka, još slabija, tako slaba...dok na kraju cijelo postojanje ne postane upitno, dok ne ispari i rasprsne se.
Postajem morbidan, sad će me opet svi gnjaviti, opet se izderavati na mene, ali neka. Toliko batina mogu primiti. Kao pas, zadovoljan i kostima, sve je to u redu, s čežnjom za dodirom, zagrljajem, kao idealom nečega što je možda postojalo, čega više nema, trulo je, šuplje, prazno... I onda se čovjek zapita zašto se spominje šupljina iznutra, kad je šupljina svuda oko nas? Samo bezdan kroz koji propadamo do konačne propasti?

Eto, budući da polako dižem stranicu od firme prisiljen sam pomaknuti sve kaj je bilo na njoj, na žalost... Tako da ovdje stavljam jedan tekstić posvećen nekome... ma zna ta osoba i sama tko je ;) Toliko od mene za sada, uživajte mi u vikendu :)

Tmurno je i olujno nebo počelo rađati prve kapljice kiše… sve su više bubrile i otežavale, dok se na kraju nisu odvojile od tmastih oblaka i pohrlile prema zemlji. U svom vrtoglavom padu svaka je postupno zamjetila svoju metu… bila to pljuvačka, ili koš za smeće, komadić smeća ili krov neke zgrade ili automobila i pohrlila prema njoj.
Jedna od njih se odvojila i krenula prema jednoj meti zamječenoj na obali Save, zauzevši savršen stav stisla se u svojoj vlazi i pojurila sve brže i brže, preliječući svom brzinom svoj put, niti ne gledajući oko sebe, propuštajući svu ljepotu svijeta, očiju fiksiranih na jednom cilju…
Obrisao sam hladni trag s usnice, kao da ga nikad nije ni bilo, i podigao glavu. Vrijeme je bilo protiv izlazaka iz udobnosti kuće, ali neka, meni je pasalo.
Lijepo je kada pada kiša…osjećam kao da me obavija, udišem svježi zrak, bez čestica smoga i osjećam se, na čudan način toplo, izolirano…zaštićeno! Kao da me i sama Zemlja pokušava zagrliti i zaštititi… a osim toga, imam osjećaj kao da kišne kapi na neki način ispiru sve moje grijehe, one prošle, one zbog kojih se kajem, one za koje mi je svejedno – i – što je najvažnije – one koje ću tek počiniti!
Spuštam glavu i lagano, kao shrvan pljuskom koji počinje sve jače padati, klonem na tlo. Dok u klečečem stavu sve više padam vlažne, praktički mokre šiške dodiruju blatno tlo. Ne znam, nisam siguran u čemu je stvar, u čemu je bit svega, zapravo, ne shvaćam uopće poantu ove borbe, metode pokušaja, promašaja i poraza, ponovnog uzdizanja i privida života, da bi na kraju samo pali u blato egzistencije, lišeni svake volje i moći da napravimo bilo što što bi nas moglo spasiti…
Ne znam koliko još mogu izdržati, ne znam od čega sam napravljen i koliko sranja mogu podnijeti, ali, nakon svega, poanta je u tome da padamo, i razbijamo se, poput kapi koja umire svaki puta kad dotakne nečiju usnicu, i ponovo se vraća, oživljavajući cijeli jedan ciklus, iznova i iznova i ponovno iznova.
Svaki dodir je jedna mala ljubavna atmosfera, svaki rastanak mala smrt… križanje puteva i sretanje, gubljenje imaginarne i stvarne sreće jednostavno pitanje sata, minute, sekunde! A zbog čega? Koji je viši razlog zbog kojeg sve to moramo podnašati, iz dana u dan? Ne znam…a mislim da ne zna ni nitko drugi. Neki kažu jedno, neki kažu drugo, ali nitko ne može biti siguran!
Pri podizanju glave blato s poda prenosi se na šiške, koje ga razmazuju po licu, licu umornom od života, umornom od patnje i stalnih jadanja, licu kojem je dosta samosažaljenja. Jednostavno dosta. Otvaram oči i puštam da blatna zemlja uđe i u njih, da ih opeće i zasvrbi, ali neka... na obali save poredale su se svjetiljke, jedna do druge, u pravilnim razmacima, na malim djelovima osvjetljavajući zgasito mrtvu, crnu pozadinu rijeke koja tiho šumi pred mojim nogama. Predivan prizor! Jedan od najljepših!
Ne znam zašto se sve ovo dešava i šta će iz toga biti, ali, nije me ni briga... u nekim trenucima, kao da na vodi vidim plešuću siluetu, kristalno plavih očiju koja me svojim pogledom hrabri, kao da u nekim trenucima i zavidim, i želim biti ta kap kiše, koja će se svaki puta iznova roditi, pasti i usahnuti na tvojim usnama, dajući ti samo sićušan znak svoje ljubavi, do idućeg puta!
Uz tebe je svaki put baš ovakav, kao kad pada kiše, osjećam se čist, neokaljan, savršeno potpun i smiren, osjećam se kao da sam ponovno dobio krila potrebna za let u ovome svijetu...
Miris Save me privlači, lagano zavađa i smiruje, stišava moje čežnje i želje za pažnjom, trpi moju aroganciju i taštinu, vrlo vješto stišavajući moj ego... u dubini te rijeke kao da je spokoj koji me mami, na kojem ću moći leći, počinuti, a tada se najradije probuditi i okrenuti u krevetu od valova, ugledati tebe i zagrliti te, poljubiti meke usne i primiti tvoje prste među svoje, privinuti se i sretno uzdahnuti, potpuno opran od svih svjetovnih problema, potpuno čist samo za tebe, tvoj pogled, tvoje misli, tvoju dušu!
Kiša polako posustaje, a ja se dižem, s blatnih koljena i čistim oči, krečući prema kući. Na nebu se pojavljuju zvijezde, i veselo cakle, sve jače i jače, kako olujni oblaci polako prolaze i rasplinju se u zraku.
Zadnja kap kiše otima se s krikom i pada, nalazi svoju metu i preliječe, ne gledajući ništa drugo, i sa sretnim smiješkom na svom licu pada točno na tvoje usne, prenoseći ti sitan zalog duše, topi se i nestaje... znajući da je prenjela poruku jednoj srodnoj duši...