Crne niti, crni dani...polako se gibaju, kreću, uvrću i isparuju, da bi se ponovo pojavili, okrenuli, pokazali nam svima kako izgleda ovo tkanje života u kojem se zapravo nalazimo, u kojem glibimo i grcamo... Crne misli, crni snovi, odrazi bijedne jave i realnosti u kojoj se utapamo, ne znajući kamo nas misli vode, koji je svršetak planova koje započinjemo, i kad će se ugasiti ta nit; tok našeg života.
Eto, danas sam ponovno bio na nasipu, na svojoj Savi, osluškivao šum vode, spokoj tišine, mir...spokoj! Uživam u tome! Svake sekunde provedene tamo osjećam se jači, mirniji, prisebniji, sposoban za nešto, nešto veće, od života, postojanja, ljudi. Nem ničeg egoističnog u tome, samo spoj s prirodom, duhovni rast i mir. Trenutak da se zapitam zašto sam takva budala i zašto vjerujem ljudima; dopuštam im da rade sve što žele, izigravajući me, mičući...s puta, vremena, spoznaje, egzistencije, rekao bih.
Patim, patim potiho, u sebi, jer svijet nije briga, ispravak, ljude nije briga, i nikad ih neće biti briga za tuđe probleme, skučeni su, u svojoj osobnosti, mali, da ne kažem jadni. Svijet je briga, svijet je oduvijek bilo briga, i svijet se brine za sebe, za svoju zemlju, rijeke, vjetrove, planine, mora... svijet brine o svojim stanovnicima. Ali ljudi... oni nisu stanovnici, oni su najgora pošast koja je mogla uzurpirati mjesto za život. Sve zauzmu, obrade, unište, pretvore, satru, u prah iz kojeg su se uzdigli, i u koji će, na kraju krajeva ponovno propasti, kao i sve civilizacije.
Crno je tkivo od kojeg sam sazdan, ispunjeno katranom i uljem, ugarcima trulog drveća, s močvarnim parama. Takve su mi i misli, tihe, morbidne, povučene... da ih nitko ne čuje, da ih nitko ne vidi, da ne izađu na svjetlo, koje toliko probada oči, ne pokidaju savršenu tišinu i sablasnost društva, ne poremete takozvani sklad i harmoniju vašeg tihog svemira. Teško je hodati, teško je hodati sam, s ranama koje peku, s krvlju, koje se još uvijek ne mogu obrisati s dlanova, krikovima, i tišinom... Najgora je tišina. Najgora. U crnim noćima, kad mjesec i zvijezde zamru, kad nema daška vjetra, tada je tišina najgora. Okružuje, hvata, vabi, mami... Povlači te dublje u svoj zagrljaj i izbezumljuje, zaglušuje, upravo svojim nijemim neshvaćanjem, svojom tihom postojanošću.
Pokušaji vrištanja, paranja grla, ništa, ništa ne pomaže. Zabijanje noktiju u oči, guljenje zjenica, crnilo ostaje isto. Ni tamnije, ni svjetlije. Ništa se ne mijenja. Svijet ide dalje. Jer, naposlijetku, samo jedan pojedinac ne čini nikakvu razliku, sasvim je sam, tapka pokušavajući pronaći put, biti netko i nešto, ali naposlijetku, svi se pretvaramo samo u zemlju koju će netko drugi gaziti. Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednoga dana sve opet postaje isto, ravno, ispeglano, jer to je osnovan put niti života, crta koja vijuga, krivulja koja čini klupko, koje se razmotava, sve više i više, tvoreći ravnu liniju (uočavate li uzorak?) koja ide, sve do kraja, prekida, reza, ili trenutka pucanja u slabosti.
Crno... uvijen, omotan u crno, ogrtač smrti, terora i užasa, pod okriljem noći, crnine, u crne misli uvijen, dok hodam crnim putevima, kao i svi, potpuno sam. Ništa novoga. Nema čovjeka koji mi se može pridružiti, koji se može skrasiti, povezati nit s niti, isplesti neko trajnije tkanje, sve puca, kida se, para u prah, iz kojeg se podižu nove niti, nova klupka, još slabija, tako slaba...dok na kraju cijelo postojanje ne postane upitno, dok ne ispari i rasprsne se.
Postajem morbidan, sad će me opet svi gnjaviti, opet se izderavati na mene, ali neka. Toliko batina mogu primiti. Kao pas, zadovoljan i kostima, sve je to u redu, s čežnjom za dodirom, zagrljajem, kao idealom nečega što je možda postojalo, čega više nema, trulo je, šuplje, prazno... I onda se čovjek zapita zašto se spominje šupljina iznutra, kad je šupljina svuda oko nas? Samo bezdan kroz koji propadamo do konačne propasti?