Eto, budući da polako dižem stranicu od firme prisiljen sam pomaknuti sve kaj je bilo na njoj, na žalost... Tako da ovdje stavljam jedan tekstić posvećen nekome... ma zna ta osoba i sama tko je ;) Toliko od mene za sada, uživajte mi u vikendu :)
Tmurno je i olujno nebo počelo rađati prve kapljice kiše… sve su više bubrile i otežavale, dok se na kraju nisu odvojile od tmastih oblaka i pohrlile prema zemlji. U svom vrtoglavom padu svaka je postupno zamjetila svoju metu… bila to pljuvačka, ili koš za smeće, komadić smeća ili krov neke zgrade ili automobila i pohrlila prema njoj.
Jedna od njih se odvojila i krenula prema jednoj meti zamječenoj na obali Save, zauzevši savršen stav stisla se u svojoj vlazi i pojurila sve brže i brže, preliječući svom brzinom svoj put, niti ne gledajući oko sebe, propuštajući svu ljepotu svijeta, očiju fiksiranih na jednom cilju…
Obrisao sam hladni trag s usnice, kao da ga nikad nije ni bilo, i podigao glavu. Vrijeme je bilo protiv izlazaka iz udobnosti kuće, ali neka, meni je pasalo.
Lijepo je kada pada kiša…osjećam kao da me obavija, udišem svježi zrak, bez čestica smoga i osjećam se, na čudan način toplo, izolirano…zaštićeno! Kao da me i sama Zemlja pokušava zagrliti i zaštititi… a osim toga, imam osjećaj kao da kišne kapi na neki način ispiru sve moje grijehe, one prošle, one zbog kojih se kajem, one za koje mi je svejedno – i – što je najvažnije – one koje ću tek počiniti!
Spuštam glavu i lagano, kao shrvan pljuskom koji počinje sve jače padati, klonem na tlo. Dok u klečečem stavu sve više padam vlažne, praktički mokre šiške dodiruju blatno tlo. Ne znam, nisam siguran u čemu je stvar, u čemu je bit svega, zapravo, ne shvaćam uopće poantu ove borbe, metode pokušaja, promašaja i poraza, ponovnog uzdizanja i privida života, da bi na kraju samo pali u blato egzistencije, lišeni svake volje i moći da napravimo bilo što što bi nas moglo spasiti…
Ne znam koliko još mogu izdržati, ne znam od čega sam napravljen i koliko sranja mogu podnijeti, ali, nakon svega, poanta je u tome da padamo, i razbijamo se, poput kapi koja umire svaki puta kad dotakne nečiju usnicu, i ponovo se vraća, oživljavajući cijeli jedan ciklus, iznova i iznova i ponovno iznova.
Svaki dodir je jedna mala ljubavna atmosfera, svaki rastanak mala smrt… križanje puteva i sretanje, gubljenje imaginarne i stvarne sreće jednostavno pitanje sata, minute, sekunde! A zbog čega? Koji je viši razlog zbog kojeg sve to moramo podnašati, iz dana u dan? Ne znam…a mislim da ne zna ni nitko drugi. Neki kažu jedno, neki kažu drugo, ali nitko ne može biti siguran!
Pri podizanju glave blato s poda prenosi se na šiške, koje ga razmazuju po licu, licu umornom od života, umornom od patnje i stalnih jadanja, licu kojem je dosta samosažaljenja. Jednostavno dosta. Otvaram oči i puštam da blatna zemlja uđe i u njih, da ih opeće i zasvrbi, ali neka... na obali save poredale su se svjetiljke, jedna do druge, u pravilnim razmacima, na malim djelovima osvjetljavajući zgasito mrtvu, crnu pozadinu rijeke koja tiho šumi pred mojim nogama. Predivan prizor! Jedan od najljepših!
Ne znam zašto se sve ovo dešava i šta će iz toga biti, ali, nije me ni briga... u nekim trenucima, kao da na vodi vidim plešuću siluetu, kristalno plavih očiju koja me svojim pogledom hrabri, kao da u nekim trenucima i zavidim, i želim biti ta kap kiše, koja će se svaki puta iznova roditi, pasti i usahnuti na tvojim usnama, dajući ti samo sićušan znak svoje ljubavi, do idućeg puta!
Uz tebe je svaki put baš ovakav, kao kad pada kiše, osjećam se čist, neokaljan, savršeno potpun i smiren, osjećam se kao da sam ponovno dobio krila potrebna za let u ovome svijetu...
Miris Save me privlači, lagano zavađa i smiruje, stišava moje čežnje i želje za pažnjom, trpi moju aroganciju i taštinu, vrlo vješto stišavajući moj ego... u dubini te rijeke kao da je spokoj koji me mami, na kojem ću moći leći, počinuti, a tada se najradije probuditi i okrenuti u krevetu od valova, ugledati tebe i zagrliti te, poljubiti meke usne i primiti tvoje prste među svoje, privinuti se i sretno uzdahnuti, potpuno opran od svih svjetovnih problema, potpuno čist samo za tebe, tvoj pogled, tvoje misli, tvoju dušu!
Kiša polako posustaje, a ja se dižem, s blatnih koljena i čistim oči, krečući prema kući. Na nebu se pojavljuju zvijezde, i veselo cakle, sve jače i jače, kako olujni oblaci polako prolaze i rasplinju se u zraku.
Zadnja kap kiše otima se s krikom i pada, nalazi svoju metu i preliječe, ne gledajući ništa drugo, i sa sretnim smiješkom na svom licu pada točno na tvoje usne, prenoseći ti sitan zalog duše, topi se i nestaje... znajući da je prenjela poruku jednoj srodnoj duši...
Post je objavljen 02.02.2007. u 15:40 sati.