Nakon drugog udarca prestala je vikati, zašutila je, sklopila oči. Nakon trećeg je kliznula suza iz oka i pomiješala se sa slanom krvlju na razbijenim usnicama. U sebi je zajecala, u sebi je preklinjala da prestane. Ali nije. On je tek počimao. Uzimao sve veći zalet, sve jače udarao. Uskoro joj se zamaglio pogled, čak ni bol nije bila toliko oštra. Jednostavno su otupjela sva osjetila. Osim sluha. I dalje je čula kako on zadovoljno stenje, i dalje je čula kako udarci padaju po krvavom mesu i lome kosti. Ali bol nije osjećala.
Kada ju je udario u trbuh vrisnula je i prenula se, bol je probijao kao igla, do sredine, do same njene srži. Kada je udario isto mjesto drugi puta zastenjala je, pokušavajući pomaknuti polomljene noge ili zavezane ruke. Nije uspjela. Još suza. A tada su udarci završili ali ona nije odahnula, zapravo, nije ispustila niti komadić zraka iz sebe. Osjetila je njegovo lice kako se primiče uz njeno, njegove grube i ogromne ruke kako ju grabe za vrat i dave, osjetila je njegov dah, tako blizu svoga tijela, kao da ju je njušio.
Isplazio je jezik i polizao joj obraz. Šutila je. - Budi jaka. - mislila je - Izdrži još malo. Samo malo. Otići će...
Nije otišao.
Primio ju je za suknju i poderao je, nadnoseći se nad nju kao nad hrpu mesa, koja je jedva još titrala. Nije imala snage za pobuniti se, nije imala snage ni za vrisak, niti za kap suze. Nijemo je šutila i odvratila pogled dok je prodirao u nju, divljački razdirao njeno tkivo. Bol! Bol je bila prejaka za opisivanje, bol je ustvari bila jedina stvar koja ju je držala pri svijesti... Izgubila je već dosta krvi, oko njih se širila tamnocrvena lokva, natapajući papire i smeće mračne ulice. A on je i dalje bio na njoj, nije posustajao. Molila je, preklinjala, dok joj nije slomio vilicu. Sada je samo u nijemoj tišini mogla pratiti njegove postupke.
Kada je završio digao se, zakopčao, uzeo joj torbicu s poda i otišao. Nije se ni osvrnuo. Nije niti pogledao što je napravio. Samo je otišao. Opljačkao je. Od svega što je imala. Ostala je potpuno sama, dok ju je mrak obavijao, dok se gušila u krvi više ni ne pokušavajući pomaći zavezane ruke. Ostavio ju je da zuri u zid, i tako provede zadnje trenutke, tupim pogledom u prljave cigle, pravilno složene, red po red, prema gore, prema tamo kamo je shvatila da joj se duša zaputila. Dah po dah, polako je nestajala, u sve jačim trzajevima i grgoljenju krvi u grlu, izdah na izdahu sve ju je više dijelio od svijeta, dok naposlijetku njene sada već sive oči nisu prestale biti portalom u njenu dušu, u sve što je to tijelo jednom bilo, radilo, sadržavalo, polako se magleći i na kraju gaseći, postajući samo ogledalo koje odražava sliku zida...zida mračne ulice u centru.
Svijetla sirena začula su se drugog dana ujutro, kada se krv već skorila na plavim usnama, kada je sva krv već istekla iz nje. Zvuk sirena i gomile... Fotografi i reporteri se guraju i škljocaju...policajci zadržavaju ljude udaljenim, posebno priliku koja vrišti, zaziva boga i preklinje, uplakanih očiju, njenog muža. Kamera kao da se polako udaljava, udaljava od sve graje, ali ne predaleko, samo par metara dalje, u susjednu ulicu, prema kanti za smeće. Približava se njenom otvoru. U njemu je torbica, lak za nokte, par ključeva i novčanik, otvoren, prazan, s njenom osobnom, do nje zataknute dvije slike: Prva je bila ona od muža. Druga je bila s ultrazvuka. Očekivala je blizance...
Razlog pisanja ovog posta... ne znam... s tim se problemom sve više susrećem. I u njega može upasti bilo tko. Bilo tko tko kroći nogom iz stana može postati žrtvom, bilo kada i bilo gdje. I to nije sramota! Niti je to krivnja, niti se treba čega stidjeti. Jer po tome, trebali bi se stidjeti što smo živi! Ako se ikome to desi, molim vas, znam da je neugodno, znam da postoji strah od okoline, znam da bi radije propali u zemlju nego da to napravite, ali recite to. Izađite u javnost. Bez obzira na to da li to bio prijatelj, dečko ili potpuni neznanac. Biti će vam lakše, a osim toga i uz prijetelje će biti puno lakše preboljeti nego zatvoreni u sebe, u tami svoje sobe, prestrašeno osluškujući korake... Želite li ih čuti svakog dana do ostatka života? Ovako ih možete zaboraviti, preboljeti, nipošto ne potisnuti! A što je najvažnije, otkrivanjem možete pomoći nekoj drugoj duši da ne dijeli vašu tragičnu sudbinu, jer naposlijetku, to je upravo ono što silovanje i jest: tragedija društva koja nije učinila ništa da ga spriječi.
I za kraj... zadržao bih se na svemu što sam rekao i apelirao vas da se ne sramite i ne bojite, i upitao jedno pitanje. Da okrenete uloge. Što bi se desilo da je silovan muškarac?
Post je objavljen 13.02.2007. u 19:45 sati.