Mailaj me NA KLIK

Stihovi



Uhvati me kako izgovaram riječ
o tebi.
Priznaj kako ne znaš sve
o meni.
Tako mi je započeo dan dok mi nisu opet zakucali na vrata. Razmišljao sam da li da pepeljaru zavitlam u težak hrast uz obavijest da se dotični/a izgubi,ili da primim nekog koga mi Inga,po običaju nije najavila.
-Slobodnoo!!-ovim tonom mogao sam i ubiti nekoga.
Ušao je neki pogrbljen lik od oko 243 godine i pružao mi ruku još s vrata,a ja sam čekao da padne mrtav negdje na putu do stola. Pošto sam ipak humana duša,što rijetko priznajem,skočio sam preko teškog hrasta i gurnuo stolicu prema dedi da čim prije sjedne. Deda spremno prihvati i skoči u sjedalo brzinom munje,na moju veliku radost.
-Izvolite,gospodine...rekoh ja,poštujući starijeg.
-Ma ništa,ništa,ja došao sjesti da se malo odmorim,ona moja prokleta kuja me ostavila da se sam snalazim dok se vjerovatno ševucka s nekim u jednoj od kancelarija.-reče deda ogorčeno i umre.
Di baš u mojoj kancelariji. Opsovao sam sve poznate i ine psovke i pozvao Ingu da iznese starca i počisti pod,al Inga je dala otkaz maloprije,bar po priči stranke koja je čekala u predvorju.

Korak je golem
za nekoga sitan
za druge nebitan.

Probudio sam se u znoju i shvatio da sam sve ovo sanjao. K vragu i ti snovi.
Neko mi kucao na vrata,a ja sam zavitlao pepeljaru i otjerao nezvanog gosta k vragu.
Zapalio sam cigaru i natočio si malo Jegera,pustio Vangelisa i uživao u trenutku tišine.
Inga bez upozorenja uleti u moj ured uz par pitanja tipa jesam li dobro,kaj to lupa i imam li problema s odgojem,zašto sam vikao na tu predivnu mladu ženu koja je trebala moje usluge.
Pogledom sam probio prozor i ugledao predivnu ženu kako odlazi znajući da sam prenaglio i da povratka nema.

Pitaš li se ikad
dal puteva sreće
više ima?

Sjena na mjesecu



Sasvim pristojno ju je upitao može li mu posuditi svoju nogu. Pogledala ga je u zelene oči,nasmijala se i pristala. Uzeo joj je stopalo i poljubio palac,lagano,tek dodirom usana. Ljubio ga je opet,malo jačim dodirom,a onda ga polagano,skroz nježno cijelog uzeo.Osjećala je toplinu i ugodu sa svakim prstom koji bi joj oteo svojim vrućim usnama. Ljubio joj je i gležanj,list,koljeno,a sve tako lagano,strpljivo,grijalo ju je u trbuhu i ispod njega. Nije se zaustavio na bedru,nego je krenuo prema pupku i grudima,želio ju je izljubiti do očiju,kose i natrag,preko ruku opet na drugu nogu. Uživala je i prepustila se zanosu dok su valovi nagovještali plimu,a kornjača lijeno tražila pokojeg zaspalog kukca...
Pijesak je bio vruć,mekan i pružao je savršenu pozornicu za njihovu ljubavnu scenu.
Takvi su ti ljudi,daš im mali prst,a oni bi cijelu ruku...

Prizor iz filma



Gledao je njeno oko u krupnom planu. Osjećao je blagi miris jasmina kako mu puni nosnice,penjao se s njenog vrata i mamio da joj usnama ostavi trag. Njeno bedro se polagano pomaknulo pod njegovim. Oboje su bili glatki,preplanuli,on mišićav,ona vitka,spojili su se i samo ljubili,mazili,plahte su bile svilene i ljubičaste,zrak je bio lagan,svjež...
Ugrizla ga je za donju usnu,gledajući ga prkosno. On ju je samo malo jače stisnuo. Noge su joj se razmaknule,otvorila se da ga pusti unutra,a on još nije htio. Odlučio ju je još malo ljubiti,uživati u njenom okusu,mirisu i mekoći,htio ju je još istraživati,putujući po njoj svojim jezikom i usnama,prstima tražeći mjesta koja će u njoj izazvati nemir...
Najbolje stvari ne dobiju se lako.

Lebdi,lebdi...



Promatrao je labudove kako plutaju umjetnim jezerom. Oni ga nisu bili svjesni ili to nisu htjeli pokazati. Zamišljao je kako ih tjera kamenjem,ali mu to i nije bila neka ideja,radije će odrasti u miru. Godinama kasnije sjedio je na obali i promatrao te iste labudove ili možda njihove potomke kako plutaju,ali i prilaze mu kao da žele s njime pričati. "Sve se mijenja..."-pomislio je nakon nekog vremena.
Skinuo je odjeću i skočio u hladno jezero uopće ne mareći za iznenadjene ptice koje su u panici kružile oko njega ne znajući da li da bježe ili da ga napadnu. Nakon nekog vremena plivale su uz njega,čak se i utrkivale do obale.
Zaboravio je gdje je ostavio odjeću. Možda i nije zaboravio,ali je nije bilo tamo gdje je mislio da treba biti.
"Možda su je labudovi sakrili..."-pomisli i nasmije se.
Čovjek ponekad ispadne sam sebi glup,makar na sekundu.
Raširio je ruke i lebdio na vodi,okružen ništavilom tišine,mira i lakoće koja ga je obuzimala,kao pred san.
Sanjao je predivnu ženu kako mu ljubi prste na nogama,koljena,trbuh,odvukla ga je na obalu i tamo besramno ljubila cijelog,Labudovi su se pravili da imaju drugog posla,kornjača je odselila u dubine,a škorpion je čekao manju žrtvu..Ugrizla ga je nježno za usnu,liznula mu vrat,mokrom ga kosom dražila po trbuhu,međunožju. Uhvatio ju je za ramena i bacio pokraj sebe na pijesak,okrenuo na leđa i ušao u nju,gledajući je u predivne zelenoplavosive oči koje su opisivale užitak. Izrovali su plažu,a on se bojao trena kad će se probuditi...
Zaspali su izmoreni i žedni,ali sretni.
Buđenje mu nije prijalo,bila je već noć,prohladna proljetna i pomalo vjetrovita,a on gol.
Sam.
Prisjećao se sna i potražio odjeću.
Nije je bilo.Samo grudnjak.Crveni.
Život piše nevjerovatne priče,a on je stavio grudnjak i odšetao u noć.
Hod mu je bio mekan,sexy.
Odjeća ne čini čovjeka.

Manija



Poletio je na tudjim krilima do obzora. Nije mu to trebalo jer su let zabranili. Vidio je predivne slike nikad istrazenih podrucja,krajolike u bojama,zdrave,cistog zraka. Imao je hrabrosti otici dalje od svih i uzivao u svakoj sekundi. Nije se ni vracao. Proslost ionako ne postoji.
Rizik se isplatio.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se