PRIČA GODINE

Kliknula je na njegov nick i iznenadila se slovima koja su bila opozit slikama.


Jebač ili filozof, možda humorista s izlikom gospodina?
Nije joj bio jasan, ali njegova topla drskost nagnala ju je da mu piše i dalje. Hladio ju je i grijao kao nitko prije, nije bilo sredine u njegovim rečenicama, ali je smijeh znala zamijeniti hladnoća nejavljanja kojoj je izgovor bio zaposlenost. Znala je da sigurno nekoga ima, pa se nije zanosila, nego samo prepustila događaj razonodi i neobaveznom maštanju. No, ponekad se uhvatila u mislima s njim u ne baš nevinoj priči.

Tad se sjetila da je sex nekako valjda Bogom dan, a ne prljav i da bi zapravo trebala spavati s muškarcem koji joj se svidja, bar jednom, bar taj puta, bar će znati da ga je probala. U njenoj glavi se događala promjena i ona je toga bila svjesna. Odlučila je da neće bježati, nego ga pozvati k sebi.

Ali on se opet nije javljao. Sigurno ima ženu, mislila je, i to ju baš nije pretjerano veselilo.

Ivanka ju je pozvala da joj pomogne odnijeti dječije stvari za humanitarnu akciju na Cvjetni, i to baš taj dan kad je rekao da bi se htio naći s njom. Popizdila je, ali je ipak odbila njega, zna se da je prijateljstvo na prvom mjestu, a i humanost, a ne neki zagonetni muškarac za kojeg nije sigurna ni da li postoji ni da li su to stvarno njegove slike i riječi.

Došlo je i toplo subotnje jutro, Ivanka i ona su donijele tri velike vreće dječije robice i ponešto ispravnih igračaka. Vidjele su veliki bijeli šator nasred Cvjetnog i ljude kako donose ponešto za svakoga, a svatko je odnosio osmijeh. To ju je ispunilo nekom srećom i taj tren ja zaboravila na nepoznatog s kojime se trebala danas naći.

Više nije postojao.

Dodavale su vreće sa stvarima volonterkama koje su im podarile široke osmijehe, bilo je i dječice iz nekog doma koja su veselo poskakivala i znatiželjno promatrala svoje nove igračke. Tko može ostaviti dijete? pitala se i tog trena uhvatila u tisuću misli, uživjela se u ulogu male curice koju su roditelji ostavili dok još nije ni pošteno progledala. Znala je da je usvojena, mada joj roditelji usvojitelji nisu rekli. Imala je sretno djetinjstvo, ali nisu svi takve sreće. U dubini duše je proklinjala svoju biološku majku, žalila ju je, a i htjela ju je upoznati. A i nije htjela.
Pitala je djevojke volonterke gdje se može prijaviti u udrugu, rado bi volontirala. Uputile su je na Dineka, onog koji se igrao s dječicom u kutu šatora, grlio ih i pjevao im. Nasmijala se prizoru, bio je smiješan i postojan, vedar i voljen od djece, a nakako je osjećala da i on nije imao sretno djetinjstvo. Bio joj je odnekud poznat i kad mu je prišla i dala ruku sjetila se.
-Nisam ti htio reći, shvaćaš valjda- pravdao se, a nije trebao, poželjela je da joj ne pobjegne.
-Mislila sam da si oženjen, blento jedan- smijala se- sve im je išlo kao preko neta, samo su nastavili razgovor.
Nije bilo neugodne tišine, nervoznih pogledavanja na sat, samo je bila sreća.

I osmijesi na dječijim nevinim i preslatkim licima.