Krvarim, bačen u jamu od Zaključka, kojemu je Sumnja rekla da ja nisam ja, da sam samo trag nečijeg postojanja, lažan i neopravdano prisutan u nečijem životu.
Ponos, uspravan kao i uvijek, odbija svaku moju, teškom mukom iz smrtno ranjena srca, izrečenu pritužbu.
Polako umirem, osjećam kako život istječe iz moje želje za konačnim ishodom traganja kojemu sam ga posvetio.
Bez procesa, bez svjedoka, bez mogućnosti obrane, osuđen sam na smrt.
Umirem.
Plačeš na mome grobu.
Jecaš.
Prekasno.
Dala si me odstrijeliti na osnovu prerano donesenih zaključaka i bez pomnijeg istraživanja slučaja u kojemu sam optužen, osuđen, smaknut. Prekasno si shvatila da nisam zao duh, nego Život u svoj svojoj beskompromisnoj veličini i snazi koju si cijeli život tražila.
Strah.
Zbog straha si sumnjala.
Bilo je presavršeno za jednu istinu, prečisto za cestu do stanice sreće.
Zabluda.
Učiš živjeti na svojim pogreškama.
Ova ti je bila prevelika.
Tražila si savršenstvo. Došlo je. Nisi vjerovala.
Imala si sreću.

Plačeš na grobu. Suze ti peru prerano ostarjelo lice.


Ruže su uvenule.