Angels&rain (Roman o mistici,erotici i prijateljstvu)

Kiša je prala fasade potamnjele od smoga koji je imao monopol nad nijansiranjem sveukupne slike grada.Prolazeći kraj haustora nehotice sam načuo kako mladić objašnjava svojoj dragoj kako to nije samo kiša nego plač anđela koji tuguju nad našim unaprijed izgubljenim dušama.Optimistična naznaka predigre.Nasmijah se sam sebi,dok sam istovremeno pokušavao shvatiti kuda sam se uputio.
Volim kišu.Mrzim kišobrane.Osjećaj stapanja kišne kapi s mojom kožom na licu,kao da me pere od crnih misli,nekako me veže na pomisao da se oslobađam svega što je prljavo i postajem optimist,mada je iluzija vjerovanja u bolje sutra samo nada koja nas pokreće da doživimo iduće jutro.Opet sam počeo s filozofijom,a nije ni devet navečer.
Sjetih se da već dugo nisam objavljivao svoje erotske priče na blogu.Mnogi su se povlačili na vrhuncu slave,no meni to nije padalo napamet.Jednostavno sam se povukao u jednu drugu dimenziju duhovnog.Analizirao sam sebe i ljude,proučavao svijet,osluškivao tudje živote,mnogi su bili metom mojih istraživanja,dio jednog samo meni prikazanog reality showa...
Nisam voajer,da se razumijemo.Samo sam im dopustio da mi se otvaraju.Ako ste primijetili,kad nekog pažljivo slušate,bilo to u birtiji na kavi,pivi,čevapima,bilo to u nekom intimnijem okruženju,taj netko vam se kroz priče otvara još više,otvarajući stranice knjige svog života i svog osobnog tajnog dnevnika s lakoćom da ih čitate.On vam se povjerava,ne samo zato jer vjeruje da ćete tu tajnu čuvati,nego i zato jer svatko želi svoju tajnu podijeliti s nekime.Samo je pitanje slučajnosti hoćete li vi biti taj koji zna slušati...
I tako sam preslušao puno ljudi.I čuvam njihove tajne.
I nikada ih neću nikome ispričati...U trenutku kad sam uhvatio posljednju misao,zapravo odluku,obuzeo me neki neshvatljivi osjećaj sreće.Osjećao sam se blagoslovljen od neke više sile i to me ponijelo da pogledam u nebo i zahvalim toj sili na neočekivanom daru.Stajao sam nasred ceste i gledao visoko gore,gubeći se u veličini beskraja,koju su sada ograđivali samo crni,teški oblaci..U tom trenutku me puknuo auto..'Znači,nisu bile anđeoske fanfare,nego samo truba običnog auta.'-pomislih,prije nego što sam pogledao tablicu jurilice koja je bježala u noć i izgubio svijest...
Probudio me užasan bol u glavi,ramenu i neko dahtanje u uhu.Netko me je iskorištavao,ližući mi uho, iskorištavajući me tako za zadovoljenje svoje prljave pohote.I to netko dlakav.Ličio je na mješanca Njemačkog ovčara,rode i kaktusa.
Tiho je zalajao,veselo mašući repom.Pitao sam ga ima li aspirin,ali nije mi odgovorio.
-Ja sam Dino-predstavih mu se pružajući ruku,shvativši netom prije da je vjerovatno uvrijeđen mojim nedostatkom općeg bontona.Pružio mi je šapu i predstavio se sa:
-VUF! (dva zamaha repom)
Uspio sam se nekako pridići,shvativši tada da osim što sam potpuno mokar,podaren svekolikom glavoboljom i vrtoglavicom dostojnom posljedice pogleda s Empire state buildinga,imam novog prijatelja...Vuf-a.
Nakon Draškovićeve,Rebra i svih snimanja i pregleda,nakon policije kojoj sam prešutio spoznaju o tablici nošen željom za osobnom osvetom,Vuf,koji me je strpljivo čekao pred vratima svih institucija otpratio me je i do ulaza u moj stan.Putem smo podijelili i burek s mesom iz kvartovske pekare koja je radila non-stop.Anestetici su mi probudili apetit.Zapravo sam,nakon doze koktela anestetika i analgetika postao izuzetno blagoglagoljiv i osjećao onu istu sreću kao i prije nesretnog događaja.Zato sam i pustio Vuf-a u stan,ne bojeći se da je lopov koji će me opljačkati ili nedaj Bože,ubiti...
Okupani i mirisni,zaspali smo pred televizorom u dnevnoj sobi.Ja na trosjedu,a moj prijatelj pred vratima.
Nasreću,nije hrkao...
KRAJ PRVE PRIČE...