Kaplja.

Nekako ni noć više nije bila važna. Ljubio sam je
s vremena na vrijeme, izmicao se pod klatnom
zvona. Nikada ne bih znao kada će završiti.
Ponekad bih je samo gledao. I jako želio. Živjela
je u svijetu kraj mojega. Nosila je haljine tankih
naramenica, a ja sam zamišljao kako izgledaju
njezine bradavice.Da li su male i tamne? Kule od
pijeska kojima navlažiš krovove. Kada bi sjedila,
podvlačila je noge ispod sebe, a meni bi se
skupljala slina u ustima. Ona je skupljala morske
trave. Nisam pitao za tragove na rukama. Mirisala
je na dijete, prsti su osjetili ženu. Ležala je na
leđima, sjećam se jednom, i pričala koja bi
životinja bila da se ponovo rodi. Ja sam slagao
kuće od trave na njezinom trbuhu. Onda se protegla
preko mene kako bi pomirisala cvijet. Gola koža se
zanjihala nad mojom. Možda me tada vidjela prvi
puta. Nije me poljubila, spustila je glavu i
disala. Zalijepila je usne za mene i brojala
godove. Ja sam brojao izgužvane tratinčice u
njezinoj kosi. Pet njih. Bijelih. Ugrizla me za
meso, malo iznad lijevog kuka, negdje još uvijek
nosim taj ožiljak. Boje su mi se istopile na
suncu. Sve svega bilo je tada u toj jednoj točci.
Kaplji na njezinoj gornjoj usni. Pokupila ju je
jezikom. Presporo. Nisam joj stigao dati ime.
Poklopila me kosom i ja sam je zagrlio. Možda više
ne mislim na nju.