|
5.
* * *
Buđenje uz prve jutarnje zrake bilo je kao da se nalazi u raju. Osjećaj da je u toplom i mekanom krevetu bio je neprocjenjiv. Pogledala je kroz prozor i ugledala predivno jutro koje je nagoviještalo kraj zime i početak proljeća. Nije se mogla nagledati ove predivne seoske idile i naslušati ovog mira koji je okružuje. Gledanje kroz prozor koji nije zaklonjen rešetkama davalo joj je sigurnost, ali samo na kratko. Ubrzo se sjetila da se nalazi u kući svojih spasitelja i da bi trebala krenuti dalje s ovog mjesta na kome bi je onaj stari gad možda mogao pronaći. Panika je zavladala u njezinoj utrobi koja se stisnula od pomisli da bi opet mogla završiti u onoj tamnici. Na brzinu se obukla sišla u kuhinju u kojoj su sjedili njezin spasitelj i njegova ženica. Bilo je zaista predivno vidjeti tu ljubav u njihovim očima dok su razgovarali.
- Dobro jutro - veselo je progovorio Dino - Jesi li se naspavala?
- Dobro jutro i Vama, hvala, jesam. Ne znam kako da Vam zahvalim što ste me izbavili iz one tamnice - rekla je suznih očiju.
Njegova žena se ustala sa stolca, prišla joj i zagrlila je.
- Nemoj plakati, sve će biti u redu, sada si na sigurnom i ostat ćeš ovdje dok se ne oporaviš - rekla je tako nježnim i anđeoskim glasom - Nisam ti se predstavila, zovem se Marija, tvoje ime znam jer mi je muž sve rekao.
Sjeli su za kuhinjski stol i ponudili su je kavom. Miris kave joj je tako prijao i bio je ugodan za sva njezina čula koja su joj u ovih proteklih mjesec dana skoro odumrla. Stresla se od pomisli što bi se dogodilo s njom da je ostala tamo. - "Kamo dalje" ?- pitala se u sebi. Bez novaca i bez ičega. Možda da se opet vrati u svoju kućicu iz koje je otišla nakon bakine smrti" ? Ali od čega će tamo živjeti"? stvarao joj se čitav niz pitanja u glavi. "Možda da najprije posjeti liječnika ? Ali trebala je imati osiguranje a ona ga nije imala" Zadubljena u svoje misli ispijala je svoju prvu kavu nakon jako dugo vremena.
- Nadam se da ti je bilo udobno u krevetu ? - prekinuo je njezine misli Dino.
- Jeste, hvala Vam još jednom, ne znam kako da Vam se zahvalim za sve što ste napravili za mene.
- Ne trebaš zahvaljivati - rekla je Marija - I sama sam bila kod tog gada i znam kroz što si prolazila i zato sam molila muža da još jednom napravi dobro djelo i spasi i tebe.
- Da - rekao je Dino - Mislim da će starom gadu ovo biti zadnje i da ćemo se udružiti svi u mjestu i napisati prijavu da naprave pretragu čitavog objekta i da mu jednom zauvijek stanu na kraj.
Dan je provela kod njih u ugodnom druženju i razgovoru. Nekoliko puta u toku dana sjetila se da bi možda ipak mogao saznati gdje se nalazi i potražiti je, tada joj se nemir očitavao na licu.
- Kada se odmoriš i budeš spremna za put kupit ćemo ti kartu i možeš se vratiti svojoj kući - rekla je Marija s toliko puno nježnosti i suosjećanja.
- Ja bih krenula čim prije, ako nemate ništa protiv - rekla je Milena - Ne mogu podnijeti da sam toliko blizu ovom mjestu koje je za mene zastrašujuće, želim što prije otići odavde.
- Naravno, reći ću mužu da sutra kupi kartu i ispratit ćemo te na vlak.
Tutnjava vlaka u njezinim ušima zvučala je kao najljepša muzika. Nikada nije mogla zamisliti da ovaj zvuk može biti nekome toliko ugodan. Njoj je bio spas i povratak u sigurnost. U vlaku je pokušala sabrati svoje misli i napraviti plan kuda i kako dalje. Ritmičko gibanje vlaka uspavalo je njezino umorno i bolesno tijelo. San je bio povratak u djetinjstvo. Dan kada je zadnji put vidjela svoje roditelje. Otac ju je vozio na starom biciklu, vani je bilo jako hladno. Puhao je u njezine malene ručice i pokušavao ih tako ugrijati. Imala je svega tri godine. Na licu mu je nazirala suze. Nije znala jesu li to suze od hladnoće ili su zbog svađe s majkom koja je također ostala plačući i stiskajući na grudi maleni bijeli zavežljaj u kojem je plakala malena beba, njezin brat. Bila je to jedna u nizu svađa i tada su odlučili da je to kraj. Bili su jako mladi a oni nespremni za ulogu roditelja u kojoj su se nesvjesno našli i to s dvoje djece. Nakon toga otac je otišao i ostavio je kod njegove mame da brine o njoj. Nikada se više nije javljao. Živio je negdje kao kockar i mijenjao žene. Odao se alkoholu i zaboravio da je nekad negdje ostavio jednu malu curicu koja ga čeka.
Duboko je uzdahnula i probudila se baš kada je najavljena stanica na kojoj treba izaći. Još uvijek kašljući uspjela je nekako doći pješice do stare i sada već oronule kućice u kojoj je odrasla. Uspomene su je podsjetile da je tu imala i lijepih i onih tužnih trenutaka. Pogledala je u stablo trešnje koje se na nekim mjestima počelo sušiti i njega je vrijeme gazilo. Sve je nekako umiralo. Kućica i stablo a činilo joj se i ona. Bojažljivo je ušla kroz vrata koja su škripala. Nekada nisu bila tako mala, nije znala je li je ona u ovo kratko vrijeme narasla ili je sve ovo nekako naglo ostarjelo i smanjilo svoju dimenziju. Pogledala je u mračnu prostoriju u kojoj je nekada bila kuhinja s otomanom na kojem je baka ležala u popodnevnim satima. Netko je bio na tom istom otomanu. Hrkao je i gadno je zvučao. Prišla je bliže. Pogledala u lice čovjeka koji je izgledao kao da je mrtav. Usta su mu bila poluotvorena i smrdio je baš kao i onaj stari gad od kojeg je upravo pobjegla. Prepoznala je lice svog oca. Imala je njegove stare slike na kojima je uvijek bio fino obučen i imao je odijela i kravate. Sviđalo joj se što joj je otac bio tako lijep i fin. Sada tu ispred nje na starom otomanu leži netko potpuno drugačiji. Sav zarastao u bradu i izboranog čela u staroj i iznošenoj odjeći koja je bila jako prljava. Jedna noga mu je bila uzdignuta na otomanu a druga ostala nemarno visjeti s njega. Na stolu kraj njega stajala je boca nekog alkohola. Pogledala je u njega pa u bocu.- "Zar je on to došao natrag u ovu kuću da bi ona brinula o njemu i to u ovakvom stanju" ? - pitala se panično u sebi - "Tko će brinuti o njemu" - nije prestajala preispitivati sebe. Panika ju je ulovila. Košmar je vladao njezinom glavom. Pomisao da će trebati i o njemu brinuti postala je zastrašujuća. Iz jednog pakla je pobjegla u drugi. Može li je još nešto gore snaći od ovog što ju je snašlo. Očajnički je povukla bocu sa stola i potegla iz nje oštru i žestoku tekućinu. Ispijala ju je u jednom dahu. Gutanje ove oštre tekućine hladilo je njezino srce i njezinu utrobu. Htjela je sve to ispiti i zaspati da se više nikada ne probudi. Kada je ispila sve do kraja, energično ju je tresnula o stol. On se nije niti mrdnuo. Nije ni znao da ona postoji. Nitko joj se nije obradovao kada je kročila kroz vrata stare kućice. Bijesno je istrčala vani. Snijeg se na nekim mjestima već bio otopio. Blatnjava staza po kojoj je trčala, bila je skliska. Padala je čitavim putem dok je trčala a niz lice su joj se slijevale suze. Nije jasno vidjela kuda hoda. Znala je ovu stazu napamet. Odrasla je tu i zna dobro kamo ona vodi. Bila je to staza njezinog spasenja i nade da jednom zauvijek prestane bol koju više nije mogla podnositi. Došavši na rub litice, pogledala je dolje u hladnu mutnu vodu rijeke koja je baš danas bila nabujala od sinjega koji se topio. Litica na kojoj se nalazila dovoljno se činila visoko. Dolje ispod pravio se vir i izgledao je baš čarobno s tim svojim vrtloženjem koje joj se učinilo kao ples vila koje je zovu da se pridruži. Približila se bliže i stala na sami rub litice. Mokra zemlja mogla je popustiti ispod nje svakog trena. Stala je i plakala. Nije jecala, samo je pustila suze da same teku. Isplakala je ona jednu istu takvu rijeku suza u svom mladom životu. Možda je to baš ta rijeka koja se nalazi ispod nje. To su bile njezine suze i znala je da su mutne zato jer ih je netko zamutio svojim krivim postupcima. Trebala je to biti bistra voda i trebala je žuboriti. Ova ne žubori. Ona huči i danas je bila jako glasna. Pozivala ju je i mamila. Zatvorila je oči i pomislila " Ako se tlo ispod mene spusti i oklizne zaronit ću i spojiti se s ovim mutnom vodom ispod. Zašto ne? Tko će znati da me nema ? I tako nitko ne pita za mene i nitko ne zna gdje sam, kome ću faliti ? Nikome. Zašto onda živjeti kad ovaj život nema milosti" ? Zujanje u ušima se pojačavalo. Nije bila svjesna da li je to od huka vode ispod nje ili od alkohola kojeg je maloprije povukla iz one boce. Nije znala niti koliko dugo stoji tu na tom mjestu ni da li je još uvijek stoji na njemu. Možda pluta u hladnoj rijeci i nose je valovi pobješnjele nabujale vode. Ima li dovoljno daha? Diše li ili je prestala disati ?
* * *
|
