Obračun s velikim O...
Ovaj post je isključivo i samo i jedino frustracija moje malenkosti, i rezigniranost vlastitim potezima....
Do vraga, zaista ne znam što mi je bilo kada sam tamo daleke '99.-e ili 2000.-e, ne sjećam se dobro, cmoljila nad svojim napuklim, pubertetskim srcem i odlučila napisati prvu pjesmu.
Ok, da, pišem jer dišem. I pisanje mi je najbolji katalizator. I već je odavno dio mene. Ali ne, ne znam se nositi s odbijanjem i kritikom, pogotovo finom ili uvijenom.
A zašto ne znam? Jer sam po pitanju vlastite kreativnosti malo, iskompleksirano...derište...
Ok, svjesna sam da mi pjesme baš i nisu nešto. Svjesna sam da ljudi baš i ne reagiraju na njih. Svjesna sam da ne potičem emocije u njima, premda mi je to najveća želja.
Nemojmo se zavaravati, stalo mi je do toga da objavim knjigu. Da, ja pišem kako bih izbacila nešto iz sebe, kako bih svoj nakrcani unutarnji svijet riješila tereta. Ali koja je svrha tog produkta (čitaj: pjesme) ako će ostatak svog skromnog života provesti kiseleći se u jednoj od prenatrpanih ladica???
Oh Lord, pa se onda sjetim i "Beat renesanse" i nesretnih nastupa...ajojjjj...i kad su mi iz publike u Aquariusu vikali "Buuuu!!!" i "Pjevaj"... a ostatak mojih supatnika na sceni samo je grozničavo buljio kroz njih....
Ok, bilo je ljudima dosadno...e pa što ste očekivali? Da ću skakutati kao Severina, pjevati kao Badrićka, izgledat' kao Super Silva????
POEZIJA!!!!A ne neki vražji šund....
Zapravo, na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koje poznam, a da su istinski zainteresirani za poeziju, pjesnike, beat pokret, općenito za sve,,,,
Ma najviše mi se gadi ta moja ranjivost...fuuuj!!! Jučer sam plakala nad vlastitom sudbinom, grozno....
Aghrrrrr!!!
I tako sam negdje usput odlučila prestati pisati. I sumnjam da će mi to uspijeti jer pisanje je nešto što doživljavam kao produžetak sebe. Ali razlozi koji su neosporni( ja i ja imamo poteškoće u komunikaciji, ali dobro...)---->
pod a) koja je uopće svrha tog pisanja kada mi se vlastite pjesme čine loše, nedovršene, i bla, bla....čemu sve to kada apsolutno nisam zadovoljna njima?
pod b) čemu sve to kada još nijednom nisam uspjela u svom skromnom naumu da nekom tko ih čita kroz stihove probudim najintenzivnije emocije? Bila to ljutnja, tuga, sreća etc...Nema goreg nego poslije nastupa doživjeti ravnodušna lica i slabašan pljesak 
pod c) Oduvijek sam bila malo drugačija od drugih, i okolina, a ponajviše roditelji su me tjerali da se uklopim i ukalupim. A ne stanem u nijedan okvir, ni po karakteru, a ni po kilama 
A sve to ima debele veze s mojim pisanjem,,,,samo sam u svojim pjesmama smjela biti i hipersenzibilna, i ekscentrična, i razmažena, i mračna, i pomaknuta...bez osude....
Uf....
E pa, draga moja majko, želim da znaš slijedeće:
Koliko god ti bila razočarana sa mnom, nikada se neću udati, imati djecu, i slatkog mužića, posao od sedam do tri, vrt s ružama i štatijaznam....nikada se neću buditi prije dvanaet, osim ako stvarno ne moram, nikada neću osuđivati drugačije ljude, ni vjerovati u katoličku crkvu, ni ići u istu, ni postiti, ni nositi salonke i bijele, ženstvene košulje...ni skinuti pierce, ni lagati o plaći i poslu da bih fascinirala tvoje prijatelje, ni smatrati se Njegovom, jer ja imam pravu sreću što me On uopće htio pogledati, kako ti to kažeš, ni oličiti zidove u sobi u bijelo, ni prestati sanjati, ni prestati biti toliko jebeno OSJEĆAJNA...NEĆU!!!!!!!!TO SAM JA!!!!!!!!!!DEAL WITH IT!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
***Opet sam skrenula s teme, gnjev je posvuda...huh, ovo djeluje pomalo terapeutski na mene...
Eto....više neću pisati poeziju, postat ću profesionalana blogerica, loooollll 
Usput...Merkur mi je u raku....otud ta potreba za pretakanjem osjećaja u riječi....
Samo kad se sjetim situacije od prije tjedan-dva....
Dragi moj u boravku sjedi i karta s mojim malim bratom. Ja pečem palačinke.
Ja: " A., rekla sam ti za intervju, objavljivanje i pobjedu. Želiš li možda to vidjeti i pročitati?"
On: Šuti....Dvije minute poslije: " Aaaaa budem, kartam saaad...."
Kao da me netko batom po glavi....
A jučer još jedan biser: " A što ću ja ako ti tamo objaviš knjigu pa odeš negdje drugdje živjeti? Što će biti s nama?"
Boli me qqqurac više....Sebičan je...od od svog malog sela ne želi otići...E pa, a meni moje malo selo ne predstavlja ništa...I da, ako ovo ikad pročitaš, znaj da ću otići čim mi se pruži prva prilika. A ti možeš sa mnom, jer nisi ničim vezan za ovaj kraj. Osim lažnim osjećajem sigurnosti. Ako ne želiš, nemoj. Ti znaš da me u ostvarivanju snova ništa neće spriječiti. Pa ni naša veza. Žalosno....ali istinito....
Slijedeća situacija:
Mama: "Vau, kćeri ponosna sam na tebe..."
Ja: " Joj mama, pa nisam dobila Nobelovu nagradu...Ništa posebno....A da li bi htjela pročitati možda?"
Mama: " Joj...zagorit će mi štrudla...Joj, veš moram okvačiti...." I tako je nestala van...i vratila se ni ne spominjući...
A dobro...ima ljudi koji me podržavaju, i hvala im na tome, doista....
Samo eto, Svemir nije htio da postignem nemoguće: da me roditelji prihvate onakvu kakava jesam. I da moj dečko shvati koji su moji parametri i svjetonadzori, i da nikada neću biti zadovoljna prosjekom. I da suze nisu loše. Kao ni poneka svađa.
I eto, fino sam se istresla, lakše mi je, dio mene vrišti u stilu " Što ćeš te gluposti objaviti na blogu?", a onaj drugi, mudriji kaže " Samo objavi...Vrijeme je da se prestaneš ispričavati i OPRAVDAVATI ZBOG ONOG TKO SI...."
A ako sam zato frustrirana, željna prihvaćanja i nezrela, neka sam. Bit ću i dalje. Sve dok ne shvate da me ne mogu mijenjati. Sve dok ne shvate da se mijenjam iz dana u dan, zbog sebe i u sebi...a ne zato jer eto baš i nisam ispala po planu...
***
Peace&love&light to us all....
I kao što bi to dobar, stari Cohen otpjevao: " I have tried in my way to be free..."
